Književnost i kultura
407 prikaza

Svaka riječ, svaka fraza i svaka rečenica u zlokobnoj pustinji tu su s razlogom

. Bowles će tvrdoglavo u jednom intervjuu (bili su mu dozlaboga naporni, a i nije bio pretjerano socijalan) reći kako je najveći neprijatelj umjetnosti dekadencija - nesposobnost pisca i podilaženje komercijalizaciji

Paul Bowles (1910. - 1999.) bio je autsajder. Rođen u Queensu, jedinac, do devete je godine već pisao pjesme i priče te svirao klavir. Ocu stomatologu nikad dovoljno dobar, povlačio se u sebe i čitavog života kao da je pokušavao osporiti ugrađene mu građanske i moralne vrijednosti. Na razmeđu između književnosti i skladanja, s 19 godina napušta koledž, eksperimentira s drogama, putuje u Berlin, Pariz i Maroko s kompozitorom Aaronom Coplandom, negira kršćanstvo i ženi se za flambojantnu lezbijku, također spisateljicu Jane Auer. Od 1947. žive u Tangeru. Nisu sretni. Američki pjesnik i kritičar Harvey Breit hvata ga dok doslovno seli stvari iz jednoga u drugi kufer te zaključuje kako je jedini način da se na pisca nabasa jest stvoriti se u arapskoj zabiti. Upravo izmještenost, usamljenost koju ona stvara, nesigurnost, oštećenost, život koji stalno izmiče poput pijeska među prstima čine njegovu prozu najbližu ljetnoj groznici. Ljepljivost, sunce i neprirodni susreti nisu nalik Camusu, oni su tu da nas podsjete kako se svijet koji smo donedavno poznavali upravo raspada tik iznad naših glava. Civilizacija nestaje, geografija je ta koja će stvarati plejadu likova škrtih izraza i nepredvidivih reakcija. Svaki trag u pijesku može biti povod za osvetu ili bljesak noža.

Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude. Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima. S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima, ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.