U Francuskoj su ga sredinom pedesetih zvali Veliki Bob (Le Gros Bob). U pariškim su kinima 1956. osvanula, jedan za drugim, četiri njegova filma: "Vera Cruz" (1954.), "Poljubac smrti" (1955.), "Veliki nož" (1955.) i "Jesenje lišće" (1956.). Za mlade i buntovne zaljubljenike u film, Truffauta, Godarda, Rohmera i Rivettea, okupljene oko časopisa Cahiers du cinema, to je bio šok.

Ne jedan, ne dva filma, ne tri, nego četiri. I to vrhunska. Tko je taj genijalni Robert Aldrich? Francois Truffaut je bio izvan sebe od divljenja. Napisao je da je svaki Aldrichev kadar jedna nova filmska ideja. Za sve njih je Veliki Bob bio tad najvažniji američki poslijeratni filmski autor. U susjednoj Belgiji izdaju monografije o velikim filmskim klasicima.

Nepoznati pobunjenik Čovjek ispred tenka: Ni danas mu se ne zna ime ni sudbina

Među prvih pet knjiga je i jedna o Velikom Bobu, a bilo mu je tek 38 godina. Režirao je sedam filmova, prva dva po narudžbi, da pokaže kako zna posao, ostalih pet po vlastitom izboru i s prijateljima, poput glumca Burta Lancastera ili u produkciji vlastite kompanije koju je osnovao kako bi bio neovisan. Bio je na početku karijere i nije mu padalo na pamet da se uživi u nekakvu europsku ulogu filmskog klasika.

Nije bio tip budućeg akademika ovjenčanog lovorom i velikim riječima tipičnim za male iskompleksirane sredine. Nije volio velike riječi, velike institucije, velike autoritete i veličine bilo koje vrste. Sve što je veliko bilo mu je odvratno jer je već u mladosti shvatio da je veličina bolest, mentalna i emotivna iluzija koja ljude pretvara u neljude. Bio je, po vlastitom izboru, plebejac, čovjek s dna društva.

A rođen je na samom vrhu, kao američki plemić, u američkoj plemićkoj obitelji. Naravno, u Americi dokaz plemstva nije podrijetlo i rodoslovlje, nego novac. Njegova djeda, republikanskog senatora Nelsona Wilmartha Aldricha, zvali su Generalnim Direktorom Nacije jer je početkom stoljeća vladao američkim financijama i svojim glasovitim Aldrichevim planom zacrtao dugoročnu monetarnu politiku SAD-a, proveo amandmane o saveznim novčanim rezervama, uveo direktne federalne poreze te stvorio carinski sustav koji američku industriju i poljoprivredu štiti od strane konkurencije. Veliki Bob je, jedini od svih redatelja u povijesti američkog filma, rođen među najmoćnijim i najbogatijim ljudima Amerike.

Bio je basnoslovno bogat te poznavao financijske, političke, industrijske, poslovne i medijske vladare Amerike. Djedova kći udala se za jednog od Rockefellerovih i tako je prvi rođak Velikog Boba bio republikanac Nelson Aldrich Rockefeller, jedan od važnih ljudi Rooseveltove, Trumanove i Eisenhowerove administracije, četverostruki guverner New Yorka i budući američki potpredsjednik.

Slična budućnost čekala je i Velikog Boba dok je studirao na elitnom sveučilištu, ali on organski nije podnosio bilo kakve vrste autoriteta, pa tako ni one sveučilišne i obiteljske koji su mu isplanirali budućnost, na primjer, čelnog čovjeka Chase banke, jedne od četiri najveće u SAD-u. Mogao je birati mjesto među vladarima američkih financija, politike, industrije, trgovine ili medija.

Umjesto toga prekinuo je studij, napustio obitelj, otišao u Hollywood i počeo s dna, kao asistent u studiju RKO. Zgrožena obitelj ga se odrekla, ostao je bez nasljedstva i moći koju nije želio jer je znao da ona uključuje izrabljivanje običnih smrtnika i profitabilno financiranje Hitlera. Dok je polako, kao početnik, radio u studiju, upoznao je krug ljudi čija su stajališta bila slična njegovima.

UBIO J.F.K-ja? Priča o C. Harrelsonu, ubojici i ocu Woodyja Harrelsona

Sredinom sedamdesetih u jednom je intervjuu rekao: "Mislim da je tad, od 1936. do 1940., svatko tko je imao imalo mozga u glavi bio komunist. Bili su najpametniji, najbistriji, najbrži, bili su najbolji i shvatili ste da je rad s ljudima takvih uvjerenja mnogo poticajniji i uzbudljiviji".

Biti blizak s tadašnjim američkim komunistima za Velikog Boba nije značilo dizati barikade i pokrenuti revoluciju sličnu sovjetskoj, nego boriti se i učiniti svoju zemlju boljom i podnošljivijom za život običnih ljudi, što je i bio cilj demokratskog predsjednika Roosevelta u doba velike ekonomske krize. Veliki Bob bio je cijelog života deklarirani demokrat. Jednom je izjavio da ne može shvatiti ljude, pogotovo ne one iz nižeg staleža, koji glasaju za republikance.

Pa zar im nije jasno da se republikanski političari bore samo za manje poreze i veće profite bogatih ljudi, veće privilegije onih koji vladaju zemljom, manja prava običnih građana, manje slobode, manje mirovine, manje plaće radnika, manje zdravstvene skrbi itd? Veliki Bob nije sanjao o nekoj sovjetskoj Americi, jer je znao da bi u takvoj zemlji upravo on bio prva žrtva režima i završio, poput sličnih slobodoumnika u Sovjetskom Savezu, pred streljačkim vodom ili, u najboljem slučaju, u sibirskom gulagu.

Bio je, u stvari, poput francuskog redatelja Jeana-Pierrea Melvillea, koji je za sebe izjavio da je "feudalni anarhist". Kao i Melville, vjerovao je u osobni integritet i osobnu odgovornost te se protivio svakoj vrsti autoriteta i svim zabranama. Iako je u svojim filmovima imao heroje i zlikovce, nije ih svrstavao po tradicionalnim principima dobra i zla, nego po onome u što vjeruju, ma što to bilo.

Jedan od njegovih uzora i mentora, scenarist i redatelj Abraham Polonsky, jedna od najvećih žrtava makartijevskog progona krajem četrdesetih i jedan od najbolnijih gubitaka za američku kinematografiju, rekao je za Aldricha: "Nije dijelio svijet na dobro i zlo, nije stvari gledao tako jednostavno.

SONDRA LOCKE Toksični Clint: Prije seksa morala je zube očistiti koncem

Sebe je pronašao kao nekoga tko zna da je njegova ideja samoga sebe jedini razlog zašto uopće postoji, te da njegovo osobno samopoštovanje nikad neće ugroziti bilo kakav kompromis koji dovodi u pitanje tu njegovu osnovnu duboku bit". Aldricheva beskompromisna ideja samoga sebe u središtu je njegova filmskog opusa, njegova suprotstavljanja svim autoritetima i svakom obliku ljudske, političke, društvene, institucionalne, vjerske, nacionalne, obiteljske, rasne i domoljubne nakaznosti.

Aldrich je tu ideju samoga sebe demokratski darivao svim svojim likovima bili oni, pod navodnicima, dobri ili zli, pošteni ili nepošteni, ljudi ili neljudi. U Aldrichevu demokratskom filmskom anarhizmu ima dovoljno slobode i opasnosti za svakoga.

Ako želite makar pokušati shvatiti Roberta Aldricha kao redatelja i čovjeka, pogledajte ponovno njegov najveći hit u karijeri, ratni film "Dvanaest žigosanih" (1967.) i pažljivo pratite glavni lik, bojnika Johna Reismana, kojega glumi Lee Marvin i koji uvježbava dvanaestoricu robijaša za opasnu vojnu operaciju.

Reisman je Aldrichev alter ego koji ima sve redateljeve dobre i loše osobine te se ponaša u strogom svijetu vojne obuke ljudi s dna društva onako kako se sam Aldrich ponašao tijekom cijele svoje karijere kao redatelj, producent i, nakratko, vlasnik neovisne filmske kompanije te, kasnije, vlastitog filmskog studija. Reisman je prvo, kao i sam Aldrich na početku karijere, ispekao zanat.

Aldrich je radio kao vrstan asistent režije s redateljima kakvi su Jean Renoir, Abraham Polonsky, Joseph Losey, Max Ophuls, Lewis Milestone, William Wellman i Charlie Chaplin, što je bilo korisnije od filmskih sveučilišta i akademija. Postao je, kao i Reisman, vrhunski profesionalac, ali ne samo plaćenik koji izvršava naredbe, što je znao raditi, da je htio, bolje od drugih, nego i kao osoba koja, ponovno kao Reisman, ne shvaća disciplinu bez slobode osobne procjene i izbora.

TRAGIČNA ZVIJEZDA Zvali su je ‘svinja’: Nije smjela taknuti hranu na stolu

Za Aldricha i Reismana disciplina je samo osobna sloboda udružena sa sviješću o osobnoj odgovornosti. Drugim riječima, Aldrich je postao filmski časnik koji u svemu što radi sluša nadređene šefove studija i moćnih kompanija, ali na svoj način i, kako kaže Polonsky, uz svoju "ideju samoga sebe", te pritom strastveno proučava ljudsku prirodu i zna se prilagoditi svakome, čak i najgorem ološu i autoritetu.

Bojnik Reisman najveći dio filma od ljudskog otpada, od kojeg neki imaju ispodprosječan kvocijent inteligencije, tolerantno, prijetvorno, okrutno, pažljivo, lukavo, grubo i makijavelistički učinkovito stvara momčad koja funkcionira odgovorno, požrtvovno i bez osobnih interesa. Nije li to cilj svakog iole poštenog, pravednog i snošljivog društva?

Reisman, kao ni Aldrich, ne vjeruje da se ljudi mogu mijenjati i modelirati (što je najveća slabost i tragedija fašističkih i komunističkih diktatura), ne vjeruje da su ljudi bolji nego što jesu, ali vjeruje da čak i oni najgori, čak i ubojice, vjerski fanatici, silovatelji i zločinci svih vrsta, mogu biti mnogo bolji ako ih netko najrazličitijim sredstvima na to ne prisili, nego navede, te u njima, gle čuda, probudi užitak samopoštovanja, životne svrhe i, konačno, zajedništva s bližnjima koje možda isprva i ne podnose.

U tom je smislu "Dvanaest žigosanih" jedan od najboljih filmova o suštini demokracije, tolerancije, socijalne svijesti, društvene odgovornosti i osobne slobode. I to bez patetike, sentimentalnosti i bilo kakvih ideala, dogmi i političkih programa. Reismanovi žigosani robijaši ne vjeruju ni u što osim u sebe same i, kao takvi, ginu na kraju filma gotovo kao sretni ljudi jer je to njihov slobodan izbor.

Aldrich kao redatelj i Reisman kao zapovjednik uvjerili su ih da je bolje umrijeti vjerujući da njihov jedini dragocjeni život ima smisla, nego živjeti i umrijeti besmisleno. Drugim riječima, pokazuje nam Aldrich, ljude ne možete promijeniti, ali im možete pokazati da, ma kakvi bili, imaju osobnu moć živjeti bolje i s više osobnog užitka u nekoj vrsti snošljive zajednice, pa makar ona bila žigosana kao dno dna ljudske vrste.

GLUMČEV KRIŽ Kuća boli: Prokletstvo djece Marlona Branda

Tajna golemog uspjeha filma "Dvanaest žigosanih" u kinima krije se u gledateljevu (najvjerojatnije nesvjesnom) užitku u spoznaji da, ma kakav taj gledatelj bio u vlastitim očima, ma koliko jadan, nesretan, nemoćan, pokvaren, nenormalan i nepošten, ipak može živjeti mnogo bolje, a da se pritom ne mora mijenjati i patiti od grižnje savjesti što je takav kakav jest.

"Dvanaest žigosanih" je možda psihološki i politički neodgovoran, anarhistički film, ali je zato društveno vrlo odgovoran i ljekovit. Svatko ima slobodu biti ubojica i zločinac, ali nitko ne može živjeti sam, nego jedino u nekoj vrsti društvene zajednice. A ako izabere takav način života, pitanje je hoće li tad slobodno izabrati ubiti nekoga od onih s kojima dijeli svoj život ili će nadvladati poriv za zločinom, užitkom u nekom zajedničkom društvenom ritualu, pa makar to bio i besmisleni rat.

Jedan od najpotresnijih primjera Aldricheva humanizma, njegova prihvaćanja svih ljudskih izopačenosti bez potrebe za osudom i moraliziranjem, jest neobičan spoj trilera, horrora, melodrame i crne granginjolske komedije "Što se dogodilo s Baby Jane" (1962.). Dvije sestre, Baby Jane i Blanche, mrze se od djetinjstva (više nego dvije glumice koje ih glume, ostarjele zvijezde Bette Davis i Joan Crawford, koje se nisu podnosile).

Jane je dječja zvijezda, Blanche zavidna i nezanimljiva, a kad odrastu, Blanche postaje zvijezda, a nedarovita Baby Jane ruglo. Zavidna i pakosna Jane autom se zaleti u Blanche koja ostaje invalid, prestaje glumiti i cijeloga života ovisi o pomoći Jane koja je toliko mrzi da je muči na sve moguće načine, servirajući joj za ručak mrtvu omiljenu ptičicu ili štakora, istodobno se pretvarajući u staračku karikaturu same sebe kao dječje zvijezde Baby Jane.

A onda Jane na kraju filma od gotovo polumrtve Blanche saznaje da nije ona kriva za Blanchinu nesreću, nego sama Blanche. Poluluda, groteskna Jane prvi put u filmu misli i govori bistro, jasno i razumno te postavlja sebi i sestri strašno pitanje koje je ujedno i odgovor: "Hoćeš reći da smo sve ovo vrijeme mogle biti prijateljice?"

To strašno pitanje, odnosno odgovor nakazno našminkane stare glumice ključno je za Aldrichev doživljaj svoje domovine. Svakim svojim filmom Aldrich postavlja pitanje i daje odgovor: "Hoćete reći da smo sve ovo vrijeme u ovoj zemlji mogli živjeti kao normalni slobodni ljudi?" Aldrich dva puta u svojim filmovima dovodi Ameriku i svijet do ruba provalije i nuklearne katastrofe.

Rebecca Schaeffer Tajni obožavatelj slao joj je darove, na kraju ju je ubio

Prvi put 1955. u kriminalističkom filmu "Poljubac smrti", snimljenom usred makartističke holivudske hajke na ljevičare, apokaliptičkom filmu noiru o korupciji i urušenju Amerike koji završava atomskom eksplozijom na kalifornijskoj plaži i propašću svijeta. Ni prije ni poslije nismo na filmu vidjeli goru sliku Amerike, kapitalizma i korupcije, upakiranu u detektivsku priču o nihilističkom i antipatičnom junaku Mikeu Hammeru.

Film je istodobno profinjen i vulgaran, poput imena junaka koji se u prijevodu zove Mika Čekić. Više od dvadeset godina kasnije Aldrich snima film "Posljednja zraka sumraka" (1977.) u kojemu razočarani američki general zaposjedne nuklearnu bazu iz koje može lansirati atomske bombe i uništiti svijet te ucijeni američkog predsjednika da javno na televiziji naciji pročita dokumente o besmislenom ratu u Vijetnamu i planskom žrtvovanju desetaka tisuća američkih vojnika.

U oba filma zločinac je država, odnosno Amerika, koju u jednom intervjuu sedamdesetih godina Aldrich naziva fašističkom zemljom. U "Poljupcu smrti" država, kao i cijeli svijet, nestaje u atomskoj eksploziji, a u "Posljednjoj zraki sumraka" država opstaje kao leglo zla, a potpuno besmisleno ginu dva savjesna Aldricheva griješnika i pokajnika, stari general i predsjednik Amerike, kao nepotrebne prijetnje političkom i vojnom sustavu koji je važniji od ljudi i tlapnji poput osobne i političke slobode.

U Aldrichevu bogatom opusu iznimno su važna tri nekonvencionalna vesterna u kojima glavne uloge glumi Burt Lancaster.

"Apaš" (1954.) priča je o Indijancu koji se sam samcat bori s cijelom američkom vojskom. "Vera Cruz" (1954.) raskošna je i cinična slika američkog uplitanja u druge države te podupiranja diktatorskih režima, ali i najava Peckinpahove "Divlje horde" i vesterna Sergia Leonea, koji je toliko obožavao Aldricha da mu je 1962. asistirao na spektaklu "Sodoma i Gomora" samo da bi vidio kako to majstor radi.

Vječna žrtva Muževi su ju tukli, tjerali na abortuse i pokrali joj sav novac

A treći Aldrichev vestern, remek-djelo "Ulzanin pohod" (1972.), jedan od najboljih američkih filmova 70-ih, potresna je priča o uništenju Indijanaca u kojoj se okrutni i odbjegli naslovni junak, apaški poglavica Ulzana, predaje sudbini kao i stari umorni vojni izviđač McIntosh, kojega glumi Burt Lancaster.

Obojica će umrijeti svjesni da nikad nisu, kao ni Aldrich, izdali "ideju samih sebe", što im može biti samo utjeha, jer su obojica poraženi od onih koji nemaju ni ideje sebe samih, a ni ideju društva u kojemu bi ljudi poput Aldricha, McIntosha i Ulzane mogli živjeti zajedno, svjesni svih međusobnih razlika, bez potrebe da se međusobno poubijaju.