Nalazimo se u Ludoj kući, kazalištu - ludilištu koje je Rene Bitorajac s Brankom Đurićem Đurom otvorio prije gotovo dvije godine. Bijaše tu nekad šarmantno kino Mosor, onda dugo vremena mračan prostor u širem centru Zagreba, dok se Đuro i Rene nisu upustili u avanturu. Od derutnog prostora stvorili su energetski učinkovit i nastanili ga kazalištem.

Zapravo, “crossover kazalištem”, što podrazumijeva multifunkcionalan prostor za različite žanrove i forme. Koje sve? Razgovaramo s Bitorajcem u auli kazališta, radni je dan, ali je sve u “muvingu”, scenski radnici imaju pune ruke posla.

Express: Kažete, a to vam na neviđeno vjerujemo, da ste neposredno prije otvorenja gotovo odustali radi nevjerojatnog mučenja s domaćom birokracijom... Isplatilo se? Kakva vam je statistika programa, koliko će vam biti potrebno da budete zadovoljni poslovanjem?

Da, najteži dani su vjerujem iza nas. Stvarno nije bilo lako prolaziti kroz različite faze i osjećaje. Dva dana ti se čini da sve ide u najboljem smjeru, dva dana da ništa neće biti kako treba, pa opet svjetlo na kraju tunela, pa opet drama... Bivše kultno kino Mosor smo u jednoj fazi pretvorili u, iz milja zvani, Mosul. Skinuli smo krov pa smo preko ljeta bili kabrio, susjedi su prigovarali zbog buke, pa zbog prašine, a ponekad iz čiste dosade ili zlobe. Građevinci su se vadili na arhitekta i obratno, sve je išlo sporo ili nikako, pa se naš prvotni plan da otvorimo sredinom proljeća 2017. prolongirao za šest mjeseci. Međutim, stvari su se još dodatno zakomplicirale kad su se u sve upetljale i gradske tvrtke. Vodovod, kanalizacija, HEP, sve se čeka, ništa nikome nije jasno, uvijek netko nešto stopira pa ne otvaramo niti u jesen niti se zna kad ćemo. To je bila faza kad jednostavno postaneš nemoćan jer ne možeš ni utvrditi gdje je zapelo i što se čeka. Godinu dana kasnije od očekivanog, nakon što smo rušeni na tehničkom pregledu, ipak smo dobili dozvolu i otvorili krajem travnja 2018. Mučio sam se u srednjoj školi, služio vojsku, ali to su mi bile dvije najstresnije godine života. Nije se bilo lako ‘prešaltati’ na umjetnost, marketing i menadžment, ali i to smo morali po hitnom postupku kako bi barem netko prije tog ljeta čuo za nas. Ostalo je povijest. Izbacili smo premijeru predstave ‘Idemo uživo’, koju smo Mešin i ja radili još u ruševinama, ‘Đurologija’ je našla svoj dom u Zagrebu, a dovodili smo Anđelku Prpić kao gošću, odvozili koncerte Mije Dimšić i Bombaj štampe. Prve reakcije na prostor i zamišljeni koncept ulile su nam nadu da smo napravili dobar posao, a već početni odaziv i reakcije publike ostavili su nas u blagoj pozitivnoj nevjerici.

Express: Sjećamo se, kad smo čuli da se jadno kino Mosor obnavlja, svakome je bilo milo, ali skepsa je bila vitalna: kao, baš kazalište? Sad je kvart živnuo, kažete da vam dolazi i publika koja inače nije stalna postava u gradskim kazalištima? Kako to znate?

Naprosto, bili smo spremni na borbu sa svime jer smo sve svoje stavili na bubanj kako bismo uspjeli. Ljudi obično otvaraju hotele, restorane, kafiće, grade zgrade, ali ne otvaraju kazališta - zato je to čudno. Kad biste se prošetali Pragom, doslovno na svakom uglu naišli biste na natpis ‘divadlo’ ili kazalište. Luda kuća je momentalno oživjela kvart, odjednom su se pojavili susjedi koji čestitaju. U našoj blizini se sad otvaraju nove stvari, stari lokali se uređuju i osjeća se pozitiva. No mi smo oživjeli i Zagreb i zagrebačku kazališnu ponudu. Dolaze nam ljudi i iz okolice Zagreba, a potegnu i iz Rijeke, Zadra, Varaždina... Specifični smo i po tome što većinu naših predstava igramo u kabaretskom postavu gledališta sa stolovima u parteru pa se tijekom predstave može pijuckati. Mnogi su nam rekli da ih sad više žena ne treba tjerati u kazalište jer im ovo nije tipično kazališno ozračje, nego nekako drugačije, ugodno i veselo. Prošle smo godine odradili više od 50 gostovanja izvan Zagreba, a u kuću doveli dvadesetak gostovanja. Imali smo i po tri različite predstave u danu u tri različita grada. Malo nas je, ali smo dobro posloženi.

Express: Predstava ‘Potpuni stranci’, čiju premijeru ovom prilikom najavljujemo, adaptacija je filma Paula Genovesea ‘Perfetti Sconosciuti’. Jedini ste u regiji dobili autorska prava za adaptaciju, koju ste vi radili. Kažete, dobili ste ta prava i na sentiment: kakav sentiment ? Što je tema predstave i na koji ste je način prilagodili domaćem narodu?

Prvi put smo otkupili neki tekst, prvi put radimo strani tekst. Ovo je zvjerka od teksta. Naime, talijanski film ‘Perfetti Sconosciuti’ najgledaniji je talijanski film iz 2016., da bi ubrzo ušao u Guinnessovu knjigu rekorda s najvećim brojem obrada u povijesti kinematografije - njih čak osamnaest. Za ovaj tekst borila su se i neka gradska kazališta i privatne produkcije, ali, eto, imali smo sreće. Kad kažem da je ulogu igrao i sentiment, mislim da nismo samo poslali mail sa željom otkupa teksta, nego smo se predstavili kao jedino privatno kazalište s vlastitom pozornicom, poslali slike i priču o nama, a možda je neku ulogu odigrala i biografija u kojoj stoji da su vlasnici kazališta glumci iz Oscarom nagrađenog filma. Moramo se malo praviti i važni, negdje to igra ulogu. Adaptacijom sam poradio na tome da svaki lik ima svojih pet minuta, da svi budu jednako važni. U odnosu na film gubimo krupni kadar, ali u kazalištu dobivamo neposrednost na hrvatskom jeziku. Iskoristili smo to.

Express: Kako rješavate probleme produkcije? Vidimo, iskoristit ćete svaki kutak za mini događanja...

Ulažemo vlastiti novac u kupnju kostima, rekvizite i scenografije, naravno zahvalni i partnerima predstave kojih nema puno, ali su od pomoći. Ove se godine, recimo, nismo prijavljivali na natječaj za financiranje u kulturi jer nas Ministarstvo ne doživljava. Naprotiv, nakon što nam je savjetodavno Vijeće prošle godine namijenilo za četiri predstave minimalan iznos, ministrica nas je osobno prekrižila!? Zato mi častimo ove godine, neka ti novci odu nekome važnijem. Naravno, ne kukamo i nismo računali na veliku pomoć, ali riječ je o sredstvima na koje kao umjetnička organizacija koja stvara program Lude kuće imamo pravo kao i svi drugi. Uz to, mi smo privatno kazalište koje od svih drugih umjetničkih organizacija najviše izdvaja u proračun jer imamo i zaposlene, i svoj prostor, i najveći broj predstava. Politika valjda kaže: ubijte one kojima ide, da bi i svi drugi imali manje. Ali ne bih o politici. Oni će se promijeniti, a mi ostajemo - zahvaljujući publici. Nadamo se da ćemo si u budućnosti moći priuštiti mali ansambl, nabaviti skladište, dati još više od sebe.

Express: Ne treba vas čovjek bolje upoznati da shvati da ste po habitusu punokrvni slobodnjak. Imali ste stalan posao u kazalištu Kerempuh davno, a onda ste potražili bolje izazove te snimali filmske i televizijske uloge, ‘one koje ste odabrali’, kako kažete. Jedini ste glumac iz Hrvatske u filmu koji je dobio Oscara, naime u ‘Ničijoj zemlji’ Danisa Tanovića. Pri tome, odajete dojam profesionalca kojemu je svakodnevni ritam prespor: dok izgovaramo pitanje, strepimo da ćete reći jedino: skratite! res, non verba! I žanrovski gledano, što još niste probali? Pišete scenarije, kuha vam neprestano neki materijal: a filmska režija?

Za angažman u Kerempuhu vežu me lijepa sjećanja, ali jednostavno sam osjetio da me istodobno guši i ne zadovoljava ambicije. Jednostavno postaneš broj. Ne pita te se želiš li tu i tu ulogu ili rad s tim i tim redateljem. Tvoje je ime na oglasnoj ploči: uloga Pero u komadu tom i tom, probe počinju u ponedjeljak ujutro. Kako sam dao otkaz, počeo sam više raditi na sebi i odjednom se sve otvorilo. S Tarikom sam napravio prvu zajedničku predstavu ‘Magic act show’, koja je odigrana 300 puta i koju je vidjelo 130.000 ljudi. Počela su snimanja moje omiljene serije ‘Bitange i princeze’, pa ‘Naša mala klinika’, razni showovi, pa još jedna predstava... Nakon toga otvorio sam školu glume, a uskoro i kazalište. Dalje nema. Što se ‘Ničije zemlje’ tiče, ne doživljavam to kao da sam dobio Oscara, ali igrao sam ‘drugu glavnu ulogu’ pa si utvaram da sam za njega barem malo zaslužan. Lijepa crtica u biografiji. S vremenom sam se zaljubio i u pisanje. Povremeno radim i voditeljski posao, sinkroniziram i režiram, kazalište zamijenim televizijom ili filmom. Zapravo me to šarenilo i drži. Volio bih se okušati i kao redatelj na filmu kad već pitate, a kako sve svoje ambicije ostvarujem, izrežirat ću nešto, pa makar i mobitelom! Nema žurbe.

Express: Generacija ‘milenijalaca’ filmski lik Krpe iz ‘Metamorfoza’ Branka Schmidta smatra prototipom kvartovskog (anti)junaka, dok starija generacija vaš filmski lik korumpiranoga ginekologa iz Schmidtova ‘Ljudoždera vegetarijanca’ pamti kao potvrdu domaće korupcije na djelu. Po principu demontaže, ispada da ste kroz karijeru pokazali lice i naličje ‘našeg čovjeka’ - na granici junaka i antijunaka?

Eh, kad bih baš morao rangirati svoje uloge... Ajde, bile bi to Robert Kumerle i Krpa. Iako mislim da sam najbolju ulogu ostvario u ‘Ljudožderu vegetarijancu’. Publika mi se po ulici u posljednje vrijeme najviše obraća s ‘bok, Krpa!’. I volim kad me ljudi povezuju s njima. Bude im čudno da se Krpa smije ili da Kumerleu nije do zafrkancije, ali mi glumci ne radimo na žetone. Lik Krpe je svakako fascinantna pojava u društvu jer, unatoč tome što je lišen svih ljudskih kvaliteta, pa čak i natruha morala, te unatoč svojem primitivizmu, ima nevjerojatnu količinu štovatelja i obožavatelja u dobi od 14 godina nadalje. Ali time su se već bavili psiholozi. Ja, s druge strane, ne dam na Krpu jer sam se ‘kroz njega’ nekoliko puta obračunao sa sličnim tipovima, onima koji nisu s filma.

Express: Imali ste rolu i u najskupljem filmu u Hrvata, u Vrdoljakovu ‘Generalu’. Ponuda koju niste mogli odbiti? Kako je bilo na setu, to domaćeg čovjeka u ovom slučaju najviše zanima. Niste mogli znati da vam se sprema kuršlus lika u montaži? Što je ondje bilo dobro, ako jest?

Bio sam zapravo sretan s ulogom u kojoj ću se morati okušati u dva jezika: francuskim i nekim tipom srpsko-hrvatskog s banatskim akcentom. To mi je bio izazov. Dijalozi su mi se činili arhaičnim prilikom čitanja scenarija, iako nisam imao uvid u sve. Bilo je tu još kolega koji su slično mislili, ali to je nešto što se na samom snimanju može promijeniti i prilagoditi. Nažalost, nije. Sve što se događalo oko filma i serije vrlo je nesretna priča, nespretno ispričana. Što se mojeg lika tiče, da, provuče se u komadu, bez predaha, bez nekog jasnog protoka vremena, pa sam tako sam sebi išao na živce gledajući se, nasreću kratko. Na setu je sve bilo uobičajeno, ali je, po meni, nešto opako zapelo u montaži. Ali ne očekujte ipak od mene da se naslađujem nesreći koja je snašla i tvorce, i aktere, i gledatelje, i porezne obveznike.

Express: Prije nešto više od dvije godine dobili ste spor od udruge Željke Markić radi klevete koju vam je uputio medij Narod.hr. To je sad već ‘cold case’ i možda izaziva ravnodušje, ali nismo baš sigurni... Markićkina udruga reagirala je na vaš satirični videospot ‘Mi Hrvati’, koji se nije svidio desničarima. Ima li pomaka u svijesti građana? U povodu slučaja ‘Mi Hrvati’ desničarima ste poručili da ‘moja šahovnica počinje crvenom bojom’. Metafore svi razumiju?

Eto, prošle su četiri godine od odvratnog napada na mene i moju obitelj koje su organizirale neke udruge i osobe uz pomoć njihovih portala i televizijskih emisija. Da, napravio sam videospot kao kritiku onoga što se u tom trenutku događalo u društvu, i taj video postavio na svoj Facebook. Ali oni akteri koji su se u njemu prepoznali žestoko su se obrušili na mene pokušavajući valjda objasniti da sam ja problem u društvu, a ne silne devijacije koje su se događale i koje su očito postale normalne. Pri tome nisu birali sredstva pa su, uz fotografiranje mojeg prozora i kućnog broja, napravili i emisiju o meni u kojoj ni jedna stvar, osim mojeg imena, nije bila točna. Ružno mi se prisjećati tih vremena kad sam imao i neku vrstu policijske zaštite te kad sam iskreno brinuo za obitelj. Naravno, to je dobilo epilog na sudu na kojem su optuženi svaljivali krivicu jedni na druge: na urednika, urednik na novinara, novinar na lažnog svjedoka i slično. Tužio sam tri televizije, jedan portal i jednu osobu te je, naravno, sve završilo u moju korist prema prvostupanjskim presudama. Sad kreće ona priča da, eto, ni četiri godine nakon svega još nisu donesene pravomoćne presude. Kažu da je prosjek pet godina, pa ćemo još malo pričekati. Podijeljeno smo društvo, političari su nas podijelili. Imamo sela i gradove, imamo obrazovane i one druge, imamo i lijevo i desno. Mislim da treba reći, a ne šutjeti, ali nikako se ne bih stavljao u poziciju aktivista jer to nisam. Reagiram spontano, kao što sam i tad reagirao smatrajući da se ljubav prema domovini može iskazati i kritikom. Ne jedino mahanjem zastavom, držanjem ruke na srcu i krunicom oko vrata. Navika je prokleta stvar. Ljudima je puno toga postalo naprosto svejedno. Ali siguran sam, kad se čaša dokraja prelije, svi ćemo biti na ulicama.

Express: Imate li i vi dojam da Hrvati, podozrivi prema svemu svojemu, naprosto nemaju dobro mišljenje o domaćem kulturnom proizvodu, sukladno društvenom statusu kulture? Ili je to irelevantna stvar? I što je tržište? U Ludoj kući su česta gostovanja, je li to optimizam?

Svjedočili smo mijenjanju plakata za predstavu u Gavelli pod političkim pritiskom, svjedočili smo pomicanju termina benignog domaćeg filma u kasnonoćni na HRT-u pod pritiskom nekih udruga. Svjedočili smo vrijeđanju gledatelja na ulazu u HNK u Splitu, gađanju kamenjem na ulazu u HNK ‘Ivan pl. Zajc’ u Rijeci, ministru kulture koji s kulturom veze nema, političkim odlukama u dodjeli nagrada u kulturi... Općenito, stalno svjedočimo nasilju. Nasilnom guranju politike u kulturu. A što bi bilo kad bismo se ‘riješili’ politike u kulturi? Onda bi nahrupili problemi ‘naplate’ klanovima, prijateljstvima, vraćanju usluga... I posve bizarno, kod dijela stanovništva kultura je stigmatizirana i kao ‘nešto zauzeto’, rezervirano za ljevičare. Što bi to uopće značilo? Ali sjećate li se linča na HAVC? Nije bilo tako davno. Ipak, kultura će sve preživjeti. Tržište je malo, ograničeni smo jezikom, ali nigdje ljudi ne rade s toliko entuzijazma kao u kulturi. Kultura naprosto spaja ljude. Kod nas u Ludoj kući gostovali su Srbi, Bošnjaci, Amerikanci i jedan Englez, ha, ha, ha. To, eto, veseli. Ne veseli ‘tržišna’ činjenica po kojoj samostalni glumci u poreznoj politici nemaju malo povlašteniji status pa da ulaznica za kazališnu predstavu podliježe stopi od 25% PDV-a, dok za glazbene koncerte vrijedi tek 13% PDV-a - za razliku od čitave Europe gdje se štiti domaća kulturna proizvodnja.

Express: U ime optimizma situacije: što vam je trenutačno najveći izazov?

Što se optimizma tiče, nigdar ni bilo da ni nekak’ bilo. Ima li većeg izazova od upravljanja vlastitim kazalištem?