Danas 78-godišnji Laszlo Vegel je jedna od bolje čuvanih književnih tajni vojvođanskih Mađara. Pisac rođen u Srbobranu, vojvođanskom gradiću koji se kroz povijest zvao i Sentomaš, odnosno Szenttamas, piše isključivo na materinjem mađarskom jeziku. No u svojim romanima, dramama, esejima i dnevničkim zapisima bavi se temama vezanima za društveni i politički krajolik koji najbolje poznaje - gotovo cijeli njegov literarni opus posvećen je Novom Sadu.

U tom je gradu Vegel proveo najveći dio života, i premda je poznatiji i priznatiji u Mađarskoj nego u rodnoj Vojvodini - dobitnik je dviju uglednih mađarskih državnih nagrada, Kossuthove za književnost (2009.) i Domovinske za doprinos mađarskom nasljeđu (2013.) - jednom je rekao da nikad ne bi mogao pisati o - Budimpešti.

Laszlo Vegel Prije 52 godine Krleža mi je rekao da pustim ove brkove

Premda je pozornost jugoslavenske kulturne javnosti privukao još 1967. prvim romanom "Memoarima jednog makroa", za koji je slavni Peter Esterhazy napisao da je "možda jedini istinski šezdesetosmaški roman na mađarskom jeziku", na prijevod Vegelovih kapitalnih djela na hrvatski morali smo čekati punih pet desetljeća.

Zahvaljujući zaprešićkoj izdavačkoj kući Frakturi, u posljednje dvije godine iz prevodilačke radionice Xenije Detoni izašla su čak četiri prijevoda najvažnijih Vegelovih djela - 2017. objavljeni su "Memoari jednog makroa" i "Balkanska krasotica ili Šlemilovo kopile", a ovih dana na policama knjižara naći će se i Vegelovi romani "Exterritorium" i "Neoplanta ili obećana zemlja". Tim je povodom Vegel - taj "marginalac u marginalnoj kulturi", "apatridni lokalpatriot" i "plebejski kozmopolit kapitalizma", kako sam sebe opisuje - ljubazno pristao na razgovor za BestBook.

Jednom ste rekli da na mađarskom jeziku i pišete i razmišljate. Čitav život živjeli ste u Jugoslaviji, odnosno danas u Srbiji, u okruženju većinske jugoslavenske odnosno srpske kulture. Je li ta manjinska perspektiva, taj 'dvojni identitet', prednost za jednoga pisca?

Dijelim mišljenje Gillesa Deleuzea i Felixa Guattarija, koji su u svojoj knjizi o Kafki napisali da je manjinska književnost specifična i revolucionarna. Ona ima svoje prednosti, ali se nosi s ogromnim teretom. Manjinski književnik je bastard nacionalnih država koji živi na granici dviju kultura i vjerujem da pripada ničijoj zemlji. On stvara u stranom jezičnom okruženju, on je nomad vlastitog jezika, njegov svijet je mnogo složeniji. Njegov predak je Franz Kafka, i u njegovoj pojavi ima nešto zaista kafkijansko. On zna da sve stvari, sve pojave, pa i istina i laž, imaju barem dva imena, i to oslobađa neviđen prostor za imaginaciju. On nosi u sebi bolnu složenost, bezdomnost, dvojnost.

Vi ste i mađarski i srpski pisac. Poznajete li bolje književnost na mađarskom jeziku ili književnost na srpskom/hrvatskom jeziku? Jesu li te književnosti jako različite?

Svakako bolje poznajem književnost na mađarskom jeziku, ali književnost 'jugosfere' ne čitam kao stranu. Obje su književnosti sastavni dijelovi moje kulture. Književni trendovi su manje različiti nego politički, međutim politika stvara privid velikih razlika. Živim na granici Srednje Europe i Balkana, svjedok sam i razlika i sličnosti, pa tako i sukoba i susreta tih kultura. Nije to baš idilično, ali bar je kreativno. Da dodam i to da su sukobi unutar mađarske, srpske ili hrvatske književnosti iznenađujuće slični. Danas naročito.

Svoje formativne godine proživjeli ste u šezdesetima, u vrijeme kad su nastali brojni obrasci pop kulture koji i danas oblikuju svijet. U Novom Sadu je krajem šezdesetih također bila aktivna alternativna kulturna scena. U kojoj vas je mjeri oblikovalo to razdoblje? Koji su vam tada bili uzori – književni i životni?

Novi Sad je u šezdesetim godinama bio čuvar dunavske ravnoteže, i veoma otvoren grad. 'Treffpunkt' Balkana i Srednje Europe, i različitih jugoslavenskih prostora. Za mene je upravo taj susret različitosti bio izazov. O uzorima veoma teško mogu govoriti, čitao sam sve. Možda bih ipak mogao izdvojiti Stendhala.

U vašoj prvoj knjizi, 'Memoarima jednog makroa', objavljenoj 1967., upadljivo su odsutne nacionalne odrednice: nema Mađara, Srba, Hrvata, postoje samo ljudi s mađarskim ili srpskim imenima koji bi mogli biti iz bilo koje nacije. Naprotiv, u 'Balkanskoj krasotici' iz 2015. svi su likovi jasno određeni kao Srbi, ili Mađari, ili Nijemci. Jesu li se vremena toliko promijenila?

Romani koje sam pisao prije devedesetih godina, a to su 'Memoari jednog makroa', 'Dupla ekspozicija' i 'Paraneza', više su bili generacijski romani, jer svi drugi sukobi su imali generacijsku masku. Međutim, u mojim novijim proznim djelima generacijski konflikti više ne igraju ulogu, oni su jednostavno nestali i u životu. U 'Balkanskoj krasotici' ili u 'Neoplanti' radnja romana stavljena je u jednu povijesnu dimenziju, i u oba romana radi se o 20. stoljeću i o ulasku u 21. stoljeće. Na ovim prostorima – mislim na srednjoistočnu Europu i na Balkan – tako i u Vojvodini, nacionalna komponenta tragično je prisutna u ljudskoj sudbini. Ima u tome i nešto demonsko. A i vremena su se promijenila, zbog toga nisam pretjerano sretan. Krajem 20. stoljeća, u vrijeme globalizma, vidljiva je ranjivost nacionalnog identiteta, što uzrokuje ekstremni nacionalizam, ksenofobiju, mržnju. Današnji nacionalizam ne sliči na nacionalizam 19. stoljeća, sadašnji je nacionalizam rođen u strahu. A u mojim romanima radi se o nečem drugom. Neki kritičari govore o identitetskim migracijama, ili o fluidnim identitetima. Ja bih ih najradije definirao kao postkozmopolitičke romane.

U vrijeme bivše Jugoslavije bili ste, premda manjinski pisac, duboko uronjeni u jugoslavenski kulturni prostor. Rat je devedesetih temeljito razorio taj imaginarni prostor i prekinuo većinu 'međunacionalnih' kulturnih odnosa. Kako ste vi doživjeli i preživjeli taj prekid? Možemo li danas, dva desetljeća kasnije, ponovno govoriti o zajedničkoj kulturi?

Za mene je Jugoslavija kao kulturni prostor bila uzbudljiva, kreativna, upravo zbog razlika. Međutim, vidjevši oklopna vozila i tenkove, shvatio sam da, ako oružjem treba obraniti opstanak Jugoslavije, onda bolje da se što prije raspadne. Nemam jugonostalgiju, ali mislim da će kao kulturni prostor tek doživjeti svoju renesansu. To ne ovisi o tome da li ove države jesu ili nisu samostalne. Naročito u današnjim dinamičnim komunikacijama.

Pratite li suvremenu hrvatsku književnost? Postoji li neko ime koje biste izdvojili?

U šezdesetim godinama hrvatska je književnost bila jako prisutna u mojoj generaciji. O tome svjedoče ne samo prijevodi nego i njena prisutnost i u raspravama, i u kritici, i u utjecaju. Na nju nismo gledali kao na stranu književnost. Ne samo Krleža nego i mlađi autori, na primjer Antun Šoljan, pjesnici Mihalić i Gotovac, pa dolazi generacija Razloga, pa Poleta... Onda su devedesete godine prekinule veze, koje se poslije 2000. godine sporo ali ipak ponovno izgrađuju. Ovih godina sam pročitao izvanredan roman Slobodana Šnajdera 'Doba mjedi', koji s Jergovićevim romanom 'Rod' spada u veliko srednjoeuropsko štivo. Pisao sam pogovor za mađarsko izdanje Jergovićevog romana 'Dvori od oraha'. Stižu mi u ruke i djela mlađih autora i imam dojam da hrvatska proza doživljava pravi procvat. Isto to primjećujem i u srpskoj, i u crnogorskoj, i u bosanskoj prozi.

Nedavno ste za 'Balkansku krasoticu ili Šlemilovo kopile' dobili Nagradu 'Radomir Konstantinović', nazvanu po autoru kojeg ste i sami navodili kao jednog od svojih intelektualnih uzora. Njegova kultna 'Filozofija palanke' objavljena je prije točno 50 godina, a danas se čini da 'duh palanke', duh straha od nepoznatog i drukčijeg, diljem svijeta pobjeđuje u borbi protiv 'duha kozmopolitizma', koji slavi različitost i otvorenost. Je li riječ samo o privremenoj pobjedi? Slažete li se uopće s tom ocjenom?

Primivši Nagradu Radomira Konstantinovića, govorio sam, između ostaloga, o 'Filozofiji palanke'. Njegovo djelo nikad nisam čitao samo unutar koordinata srpske kulture, 'Filozofija palanke' jest priča o strahovima i traumama srednjoistočne Europe. Sjetimo se naivnog optimizma krajem osamdesetih. Govorili smo: 'Europa – odmah!' Od toga nije ostalo skoro ništa. Za kratko vrijeme optimizam se pretvorio u dubinski strah, u globalnom kapitalizmu mase su izgubile tranzicijske utopije. U svom romanu-pamfletu 'Velika istočno-srednjo-evropska Gozba stupa u Pikarski roman' još sam 1996. godine pisao o tom tranzicijskom porazu, kad sudionici tog novog postmodernog banketa u pijanom stanju jurišaju s nacionalnim zastavama od jednog do drugog zida i natječu se u tome tko ima veću zastavu. A baš smo sad kod te točke.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Diljem srednje i istočne Europe prisutan je strah i otpor prema dolasku izbjeglica koje bi mogle promijeniti 'kršćansko lice Europe'. Otkud ta odbojnost istočnih Europljana prema strancima? Čini se da su zemlje zapada Europe, koje su primile daleko više izbjeglica, unatoč pojedinačnim ekscesima, ipak puno tolerantnije prema imigrantima. Zar su istočni Europljani zaboravili da su i sami tijekom povijesti često bili prisiljeni odlaziti iz svojih domova?

Sve ovo što se događa u Istočnoj Europi ima svoje duboke i traumatične korijene. Nažalost, nije to samo neka glupava dnevna politika. Istvan Bibo, čuveni mađarski politički teoretičar, u svojoj je knjizi 'Bijeda istočnoeuropskih malih država' precizno opisao permanentni strah koji je u 20. stoljeću vladao u našoj regiji. Države i nacije strahovale su jedna od druge, mit o neprijatelju uvijek je bio potreban i masama i vlastima. Mislim da to i danas djeluje, ali javno se manifestira u diplomatskom fraku. Zato je potreban novi brutalni neprijatelj, a to su migranti. Time ne tvrdim da te nove migracije neće stvoriti veoma duboke konfliktne situacije, samo ne u Istočnoj Europi nego u Zapadnoj. Događa se ono što je Hemingway opisao u jednoj svojoj noveli. Zapad se muči, a mi jaučemo.

Premijer Viktor Orban u Mađarskoj vodi bizarni rat protiv Georgea Sorosa i njegova sveučilišta. Na meti mađarske vlade su i institucije Europska unije, kao i humanitarne organizacije koje pomažu izbjeglicama. Kolika je stvarna podrška mađarskog naroda takvoj politici?

Orbanova priča je zaista priča za jedan stendalovski roman o sudbini baršunaste revolucije. To je iznad dnevne politike, prepuno proturječnosti i drame. On je u mladosti bio Sorosev stipendist i miljenik, samog sebe je nazivao lijevim liberalom. Bio je jedan od najvećih pristalica priključenja Europskoj uniji. I onda je učinio radikalan korak udesno, postao je zagovornik iliberalne demokracije, a Bruxelles je zamijenio Moskvom. Iz tiska su poznate diskusije o njemu u Europskom parlamentu, i u njegovoj narodnjačkoj frakciji. Kako će se završiti ova priča, ovisi o predstojećim izborima za Europski parlament. To će odrediti sudbinu Europe. Za Orbana ne znam. Ne znam hoće li biti junak ili antijunak. On zaista ima veliku podršku mađarske nacije, koja je jako povezana s mađarskom poviješću, prije svega s još živom trijanonskom traumom.

Dio Orbanove politike je i izdašno financiranje raznih aktivnosti mađarskih manjina koje najvećim dijelom žive na teritorijima Slovačke, Rumunjske i Srbije koje je Mađarska izgubila u Trianonu. Kako vi, kao pripadnik jedne takve mađarske manjinske zajednice gledate na to?

Sam po sebi nije problem ako matična država financijski podržava svoje manjine, ona mora biti nesebična s ciljem očuvanja nacionalnog identiteta. Ne znam kako bi vojvođanska mađarska kultura preživjela bez te pomoći. Znam, međutim, i to da se to ne može realizirati bez politike, i da su glavni distributeri pomoći političari. Bojim se da u političkim igrama manjina može izvući deblji kraj. Znate, travi ne odgovara ni kad se slonovi bore ni kad međusobno vode ljubav. U vezi manjina skrenuo bih pažnju na studiju njemačkog povjesničara Holma Sundhaussena, u kojoj je pokazao da se u Istočnoj Europi poslije uvođenja višestranačke demokracije rapidno smanjuje broj pripadnika nacionalnih manjina. Zbog toga je svaka pomoć potrebna. Naravno, najveću odgovornost imaju upravo većinske nacije. Ako opada broj pripadnika manjina, onda njihova savjest ne može biti čista. Ali i Europska unija bi trebala mnogo preciznije formulirati norme u vezi manjina u Europi. To govorim i zbog osobnog iskustva, vidim da se u Vojvodini rapidno smanjuje broj pripadnika nacionalnih manjina.

Prema nekim ocjenama, Jugoslavija je imala relativno dobro riješeno pitanje zaštite prava etničkih manjina, možda bi se čak moglo reći da je bila ispred svoga vremena. Slažete li se s tim i možete li usporediti status mađarske manjine u današnjoj Srbiji sa statusom koji je imala u SFRJ?

Savez vojvođanskih Mađara uporno naglašava da u Srbiji treba sačuvati naslijeđena prava. Kakva naslijeđena prava? Pa ona koja su bila osigurana u nekadašnjoj Jugoslaviji. Treba li veći dokaz o tome koliko smo zaostali?

Vaš Novi Sad i Vojvodina u vrijeme Jugoslavije bili su gotovo sinonim za multikulturalnost i tolerantan suživot različitih nacionalnih skupina. Koliko je od toga ostalo?

U odnosu na devedesete, smanjio se intenzitet antimanjinske retorike, atmosfera je tolerantnija. To je točno. Ali paralelno s time i u Srbiji – uostalom kao i u cijeloj srednjoistočnoj Europi i na Balkanu - sve veći zamah dobiva ideologija etnicizma. Srbija nije više neki izuzetak u regiji - ona se adaptirala regiji, koja poslije euforije liberalizma sve više upada u klopku etnicizma. Sve više se uočava da se antimanjinska politika može voditi i demokratskim sredstvima.

Nedavno je u Srbiji obilježena 20. godišnjica bombardiranja NATO-a. U uvodniku u 'Politici' objavljeno je da su se 'sirene za vazdušnu opasnost prvi puta nakon Drugog svetskog rata oglasile 24. marta 1999. godine...'. Je li to izolirano mišljenje kolumnista Politike ili srbijanska javnost doista vjeruje da devedesetih u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nije bilo zračnih uzbuna?

Ja sam još 2000. godine povodom NATO-ova bombardiranja objavio knjigu 'Exterritorium', i ta će knjiga uskoro biti objavljena i na hrvatskom u prijevodu Xenije Detoni. Ona nije dnevnopolitička nego dokumentarni roman o svakodnevici za vrijeme bombardiranja u svjetlu povijesne perspektive i u klopci nacionalnih mitova. To je priča o našim i mojim zabludama i iluzijama. U toj knjizi sam zabilježio da o bombardiranju postoji puna suglasnost između vladajućih stranaka i opozicije, ali i mnogih nezavisnih intelektualaca i medija. To traje do dana današnjeg. U tom pitanju bili su suglasni i Milošević i njegovi najžešći protivnici. O ratu u Bosni i u Hrvatskoj stavovi su iznijansiraniji, ali o NATO-u postoji skoro apsolutna suglasnost. Vjerujte mi da rečenice koje ste citirali mnogi nisu ni primijetili jer se to a priori podrazumijeva. I kod onih koji su u pitanjima rata u Hrvatskoj i u Bosni mnogo kritičniji i nisu suglasni s vladajućim diskursom.

Tom je prigodom srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić održao govor u kojemu je prikazao Srbe i Srbiju kao malu i hrabru zemlju koja se pravednički odupirala velikim i moćnim protivnicima. Koliko takve poruke mogu doprinijeti stvarnom suočavanju s prošlošću i izgradnji novih odnosa u regiji, pa i postizanju svojevrsne katarze unutar srbijanskog društva kako bi se ono okrenulo prema budućnosti?

Mala zemlja koja se oduprla velikim i moćnim silama! Naša nacija je bila bedem u obrani Europe! Od Turaka, ili sada od migranata. Mi smo se žrtvovali za Europu! To je već desetljećima omiljeni šlagvort istočnih političara. Mi smo branili Europu, a usput ratovali među sobom i mrzili se. Patriotska inteligencija pjevala je o tome u prozi i u poeziji. Jednom sam pričao jednom njemačkom uredniku da bi te tekstove trebalo sakupiti i od njih sastaviti jednu antologiju. Nagovarao me da ja to učinim. Pokušao sam, ali nisam mogao pročitati te tekstove. Dobar ukus me spriječio. To je banalna šablona u tom dijelu Europe. Naravno da to i predsjednik Vučić koristi.

Srbija je svake subote na nogama. Prosvjede, koji su krenuli kao građanska inicijativa, sve više preuzimaju političari okupljeni u Savezu za Srbiju, u kojem je zastupljen cijeli politički spektar, od ljevice do krajnje desnice. Gledano sa strane, iz perspektive Zagreba, čini se da političari poput Boška Obradovića ne nude neku alternativu Vučiću. Postoji li u Srbiji politička elita koja bi promijenila političke obrasce upravljanja zemljom?

Ma kakva alternativa?! Vučić u stvarima nacionalizma ima mnogo više iskustva od Obradovića. Meni je inače strano da se Vučić zaobiđe s desne strane. To jednostavno ne bi bilo pošteno. To je jedna strana, a s druge su strane nemoćne mase duboko razočarane u 'burazerskom' kapitalizmu koji je obojen feudalnim bojama, a u isto vrijeme vodi neoliberalnu ekonomsku politiku. Nejednakost je sve veća, bogati postaju bogatiji, a siromašni još siromašniji. Zapad, koji je prije dva desetljeća slao profesore da bi pričali o ljudskim pravima, sad šalje nemilosrdne kapitalističke morske pse. Mase su se razočarale u tranziciju, nemaju povjerenja u stranke, u institucije sustava, u zdravstvo, sudstvo, pa i u školski sustav. Mladi svijet glasuje nogama, bježi u inozemstvo. Ti razočarani ljudi sad šetaju jer ih nema tko voditi. Duboko ih razumijem, samo ne znam znaju li oni kamo vodi njihova šetnja. Nije to specifična srpska pojava. Srbija se samo trudi, naravno - ponekad nespretno, sustići druge slične postkomunističke države. Najlošije ćemo proći mi književnici. Egzodus mladih je sve veći, prostor će ostati poluprazan. Političari će se snaći, za jeftinu radnu snagu uvozit će kršćane iz Afrike, a mi ćemo ostati bez čitatelja.

I za kraj, najavili ste da radite na novom romanu. Jeste li ga dovršili?

Upravo sam ovih dana završio novi roman, koji sam poslao svom izdavaču u Budimpeštu. Naslov romana je 'Naša nesahranjena prošlost'.