Danas 78-godišnji Laszlo Vegel je jedna od bolje čuvanih književnih tajni vojvođanskih Mađara. Pisac rođen u Srbobranu, vojvođanskom gradiću koji se kroz povijest zvao i Sentomaš, odnosno Szenttamas, piše isključivo na materinjem mađarskom jeziku. No u svojim romanima, dramama, esejima i dnevničkim zapisima bavi se temama vezanima za društveni i politički krajolik koji najbolje poznaje - gotovo cijeli njegov literarni opus posvećen je Novom Sadu.
U tom je gradu Vegel proveo najveći dio života, i premda je poznatiji i priznatiji u Mađarskoj nego u rodnoj Vojvodini - dobitnik je dviju uglednih mađarskih državnih nagrada, Kossuthove za književnost (2009.) i Domovinske za doprinos mađarskom nasljeđu (2013.) - jednom je rekao da nikad ne bi mogao pisati o - Budimpešti.
Premda je pozornost jugoslavenske kulturne javnosti privukao još 1967. prvim romanom "Memoarima jednog makroa", za koji je slavni Peter Esterhazy napisao da je "možda jedini istinski šezdesetosmaški roman na mađarskom jeziku", na prijevod Vegelovih kapitalnih djela na hrvatski morali smo čekati punih pet desetljeća.
Zahvaljujući zaprešićkoj izdavačkoj kući Frakturi, u posljednje dvije godine iz prevodilačke radionice Xenije Detoni izašla su čak četiri prijevoda najvažnijih Vegelovih djela - 2017. objavljeni su "Memoari jednog makroa" i "Balkanska krasotica ili Šlemilovo kopile", a ovih dana na policama knjižara naći će se i Vegelovi romani "Exterritorium" i "Neoplanta ili obećana zemlja". Tim je povodom Vegel - taj "marginalac u marginalnoj kulturi", "apatridni lokalpatriot" i "plebejski kozmopolit kapitalizma", kako sam sebe opisuje - ljubazno pristao na razgovor za BestBook.
Jednom ste rekli da na mađarskom jeziku i pišete i razmišljate. Čitav život živjeli ste u Jugoslaviji, odnosno danas u Srbiji, u okruženju većinske jugoslavenske odnosno srpske kulture. Je li ta manjinska perspektiva, taj 'dvojni identitet', prednost za jednoga pisca?
Dijelim mišljenje Gillesa Deleuzea i Felixa Guattarija, koji su u svojoj knjizi o Kafki napisali da je manjinska književnost specifična i revolucionarna. Ona ima svoje prednosti, ali se nosi s ogromnim teretom. Manjinski književnik je bastard nacionalnih država koji živi na granici dviju kultura i vjerujem da pripada ničijoj zemlji. On stvara u stranom jezičnom okruženju, on je nomad vlastitog jezika, njegov svijet je mnogo složeniji. Njegov predak je Franz Kafka, i u njegovoj pojavi ima nešto zaista kafkijansko. On zna da sve stvari, sve pojave, pa i istina i laž, imaju barem dva imena, i to oslobađa neviđen prostor za imaginaciju. On nosi u sebi bolnu složenost, bezdomnost, dvojnost.
Vi ste i mađarski i srpski pisac. Poznajete li bolje književnost na mađarskom jeziku ili književnost na srpskom/hrvatskom jeziku? Jesu li te književnosti jako različite?
Svakako bolje poznajem književnost na mađarskom jeziku, ali književnost 'jugosfere' ne čitam kao stranu. Obje su književnosti sastavni dijelovi moje kulture. Književni trendovi su manje različiti nego politički, međutim politika stvara privid velikih razlika. Živim na granici Srednje Europe i Balkana, svjedok sam i razlika i sličnosti, pa tako i sukoba i susreta tih kultura. Nije to baš idilično, ali bar je kreativno. Da dodam i to da su sukobi unutar mađarske, srpske ili hrvatske književnosti iznenađujuće slični. Danas naročito.
Svoje formativne godine proživjeli ste u šezdesetima, u vrijeme kad su nastali brojni obrasci pop kulture koji i danas oblikuju svijet. U Novom Sadu je krajem šezdesetih također bila aktivna alternativna kulturna scena. U kojoj vas je mjeri oblikovalo to razdoblje? Koji su vam tada bili uzori – književni i životni?
Novi Sad je u šezdesetim godinama bio čuvar dunavske ravnoteže, i veoma otvoren grad. 'Treffpunkt' Balkana i Srednje Europe, i različitih jugoslavenskih prostora. Za mene je upravo taj susret različitosti bio izazov. O uzorima veoma teško mogu govoriti, čitao sam sve. Možda bih ipak mogao izdvojiti Stendhala.
U vašoj prvoj knjizi, 'Memoarima jednog makroa', objavljenoj 1967., upadljivo su odsutne nacionalne odrednice: nema Mađara, Srba, Hrvata, postoje samo ljudi s mađarskim ili srpskim imenima koji bi mogli biti iz bilo koje nacije. Naprotiv, u 'Balkanskoj krasotici' iz 2015. svi su likovi jasno određeni kao Srbi, ili Mađari, ili Nijemci. Jesu li se vremena toliko promijenila?
Romani koje sam pisao prije devedesetih godina, a to su 'Memoari jednog makroa', 'Dupla ekspozicija' i 'Paraneza', više su bili generacijski romani, jer svi drugi sukobi su imali generacijsku masku. Međutim, u mojim novijim proznim djelima generacijski konflikti više ne igraju ulogu, oni su jednostavno nestali i u životu. U 'Balkanskoj krasotici' ili u 'Neoplanti' radnja romana stavljena je u jednu povijesnu dimenziju, i u oba romana radi se o 20. stoljeću i o ulasku u 21. stoljeće. Na ovim prostorima – mislim na srednjoistočnu Europu i na Balkan – tako i u Vojvodini, nacionalna komponenta tragično je prisutna u ljudskoj sudbini. Ima u tome i nešto demonsko. A i vremena su se promijenila, zbog toga nisam pretjerano sretan. Krajem 20. stoljeća, u vrijeme globalizma, vidljiva je ranjivost nacionalnog identiteta, što uzrokuje ekstremni nacionalizam, ksenofobiju, mržnju. Današnji nacionalizam ne sliči na nacionalizam 19. stoljeća, sadašnji je nacionalizam rođen u strahu. A u mojim romanima radi se o nečem drugom. Neki kritičari govore o identitetskim migracijama, ili o fluidnim identitetima. Ja bih ih najradije definirao kao postkozmopolitičke romane.
U vrijeme bivše Jugoslavije bili ste, premda manjinski pisac, duboko uronjeni u jugoslavenski kulturni prostor. Rat je devedesetih temeljito razorio taj imaginarni prostor i prekinuo većinu 'međunacionalnih' kulturnih odnosa. Kako ste vi doživjeli i preživjeli taj prekid? Možemo li danas, dva desetljeća kasnije, ponovno govoriti o zajedničkoj kulturi?
Za mene je Jugoslavija kao kulturni prostor bila uzbudljiva, kreativna, upravo zbog razlika. Međutim, vidjevši oklopna vozila i tenkove, shvatio sam da, ako oružjem treba obraniti opstanak Jugoslavije, onda bolje da se što prije raspadne. Nemam jugonostalgiju, ali mislim da će kao kulturni prostor tek doživjeti svoju renesansu. To ne ovisi o tome da li ove države jesu ili nisu samostalne. Naročito u današnjim dinamičnim komunikacijama.
Pratite li suvremenu hrvatsku književnost? Postoji li neko ime koje biste izdvojili?
U šezdesetim godinama hrvatska je književnost bila jako prisutna u mojoj generaciji. O tome svjedoče ne samo prijevodi nego i njena prisutnost i u raspravama, i u kritici, i u utjecaju. Na nju nismo gledali kao na stranu književnost. Ne samo Krleža nego i mlađi autori, na primjer Antun Šoljan, pjesnici Mihalić i Gotovac, pa dolazi generacija Razloga, pa Poleta... Onda su devedesete godine prekinule veze, koje se poslije 2000. godine sporo ali ipak ponovno izgrađuju. Ovih godina sam pročitao izvanredan roman Slobodana Šnajdera 'Doba mjedi', koji s Jergovićevim romanom 'Rod' spada u veliko srednjoeuropsko štivo. Pisao sam pogovor za mađarsko izdanje Jergovićevog romana 'Dvori od oraha'. Stižu mi u ruke i djela mlađih autora i imam dojam da hrvatska proza doživljava pravi procvat. Isto to primjećujem i u srpskoj, i u crnogorskoj, i u bosanskoj prozi.
Nedavno ste za 'Balkansku krasoticu ili Šlemilovo kopile' dobili Nagradu 'Radomir Konstantinović', nazvanu po autoru kojeg ste i sami navodili kao jednog od svojih intelektualnih uzora. Njegova kultna 'Filozofija palanke' objavljena je prije točno 50 godina, a danas se čini da 'duh palanke', duh straha od nepoznatog i drukčijeg, diljem svijeta pobjeđuje u borbi protiv 'duha kozmopolitizma', koji slavi različitost i otvorenost. Je li riječ samo o privremenoj pobjedi? Slažete li se uopće s tom ocjenom?
Primivši Nagradu Radomira Konstantinovića, govorio sam, između ostaloga, o 'Filozofiji palanke'. Njegovo djelo nikad nisam čitao samo unutar koordinata srpske kulture, 'Filozofija palanke' jest priča o strahovima i traumama srednjoistočne Europe. Sjetimo se naivnog optimizma krajem osamdesetih. Govorili smo: 'Europa – odmah!' Od toga nije ostalo skoro ništa. Za kratko vrijeme optimizam se pretvorio u dubinski strah, u globalnom kapitalizmu mase su izgubile tranzicijske utopije. U svom romanu-pamfletu 'Velika istočno-srednjo-evropska Gozba stupa u Pikarski roman' još sam 1996. godine pisao o tom tranzicijskom porazu, kad sudionici tog novog postmodernog banketa u pijanom stanju jurišaju s nacionalnim zastavama od jednog do drugog zida i natječu se u tome tko ima veću zastavu. A baš smo sad kod te točke.
Nastavak na sljedećoj stranici...
