Za kavu i čaj uhvatili smo ga dok je odbrojavao posljednji sat posjeta Zagrebu prije povratka u svoj Novi Sad. Sjeo je, naručio, izvadio krcatu tabakeru, neku koja pamti svjetske ratove, nad kojom bi kakvog antikvara do boli zasvrbjeli prsti, zapalio prvu u beskonačnom nizu cigareta i objasnio da je Zagreb drugi put u životu posjetio još 1965.
Ovogodišnji Festival svjetske književnosti njegov je n-ti postjet Zagrebu. Zašto ističe baš drugi put? Pa, zato što je prvi put bilo još kad je, sretne ruke kakav je bio, služio vojni rok na Plesu i naučio reći “kruh”, “kava” i upoznao sve finte Kazališne kavane. A drugi put, te 1965., imao je samo 24 godine i imao je zakazan čvenk s Miroslavom Krležom u Leksikografskom zavodu na Zrinjevcu.
- Imali smo časopis Uj Symposion, u kojem smo objavljivali Krležine drame. Znao sam ja tad za Pečat i sve, ali to nismo objavili. To tad nitko nije smio objaviti. Ipak, SUP se valjda zabunio i stali su nam zabranjivati nastupe. A naš je profesor bio Ervin Šinko, bio je dobar prijatelj s Krležom i ispričao mu je što nam se događa. Tako me Krleža pozvao u Zagreb da razgovaramo o tome. Bio sam tad kost i koža i na ulazu me portir pola sata nije puštao - pričao nam je Laszlo Vegel, svako malo se smješkajući.
I kad je zadrti portir napokon, više reda radi, nazvao Krležinu tajnicu, ova je poludjela: “Pa odmah ga pustite da uđe!”, rekla je.
- Tako sam napokon došao do Krleže. A on je bio, ovako, dosta oštar čovjek. Kaže mi on... – najednom Vegel mijenja glas u imitaciju Krležina. Nije bilo greške o čemu je riječ, svi koji su poznavali Krležu, imitirali su ga na prepoznatljiv način.
- ...‘Kakav ste vi to srednjoeuropejac!? Kasnite pola sata!’ Morao mu se pravdati portirom. Razgovarali smo i na sve što bih ja rekao, on bi mi govorio da su to gluposti. U jednom trenutku namjerno sam citirao njega. A on mi je na to opet rekao: ‘To je glupost!’ Rekao sam mu: ‘Pa to ste vi napisali.’ A on će: ‘Pa što?! I ja nekad napišem glupost!’ – smijao se.
Ipak, Krleža je o mladom Vegelu očito stekao dobro mišljenje. Naravno da to nije izrazio nimalo nježno nego mu je rekao, jednako otresito: “Pa što ćete vi tamo u ćumezu u Novom Sadu!? Dođite u Zagreb! Tu ima petšest časopisa u kojima odmah možete početi raditi”. Vegel je, dakako, vojvođanski Mađar, danas je jedan od najprevođenijih mađarskih pisaca, pa mu je objasnio da je tad tek učio srpskohrvatski kako spada. Da, Krleži je živom, zdravom i poslovično nezgodnom tipu u facu izrekao “srpskohrvatski”.
- Ustao je od stolića za kavu i rekao: ‘Mene je moja majka učila hrvatski’. Zbog toga se nimalo nisam začudio kad je potpisao ‘Deklaraciju’. Inače smo govorili i na mađarskom. Govorio ga je odlično, ali jednu baroknu verziju tog jezika, još iz doba kad je bio u kadetskoj školi u Beču. Jedan gospodski jezik kakav bi se očekivao na dvoru, ne onaj ekspresivni. I na kraju kad sam odlazio, rekao mi je da nema problema, da će ‘onaj problem’ biti riješen: ‘Ja ću baš sutra imati sastanak s Titom’ – rekao mu je, bolje reći jamčio mu je Krleža.
Kako je rekao, tako je i bilo. U časopisu koji nije bio puki manjinski list nego i opozicija ruralnome manjinskom stereotipu, pa čak i utočište za mađarske književničke disidente, uživali su čak i višak slobode. Jednom ih je prilikom primio i Stevan Doronjski, tadašnji šef Partije, i nitko nije bio siguran, a mnogi su se pitali kakvu to pozadinu imaju ti momci tamo. Nije to bilo i jedino čime ga je Krleža tada zadužio. Mladi Vegel već je bio na izlasku kad...
- Kaže meni Krleža: ‘Morate nešto učiniti da vas ozbiljno shvate. Dajte pustite brkove’. I od tada puštam brkove – otkrio nam je tajnu svog brka, te Krležine ostavštine koju posred lica s ponosom nosi već 52 godine. A sad je u Zagreb došao na Festival svjetske književnosti, kao onaj čiji se opus proteže od “Memoara jednog makroa” iz 1968., prvog romana “proze u trapericama” u Jugoslaviji, do najnovije “Balkanske krasotice ili Šlemilova kopileta”. “Memoare” je u ona doba, dok su ga optuživali da pripada Crnom valu i da “iskrivljuje stvarnost”, preveo Aleksandar Tišma, a pola stoljeća poslije, na hrvatski ga je prevela Xenia Detoni.
Bio je, znači politički sumnjiv već s prvim romanom?
- Da, jesam – kazao je uz još jedan smiješak starog, ali nekog dobroćudnog lisca i uz još jedno posezanje za tabakerom. Za taj generacijski roman danas, primjerice, čak i u Njemačkoj kažu da je aktualan kao da je napisan ovog trenutka. Slijedili su “Dupla ekspozicija” i “Pareneza”, došla je 1990. godina...
- Raspala se zemlja u kojoj sam upijao mnoštvo kultura; makedonsku, slovačku, hrvatsku... To je bio jedan moj višak, prednost s kojom sam ušao u mađarsku kulturu. Dobio sam znanje, senzibilitet koji nisam mogao dobiti nigdje drugdje – objasnio nam je Vegel.
Raspad Jugoslavije nije ga pogodio politički, ali jest kulturno, pretrpio je, kaže, veliku štetu. Objavljivao je u Vremenu, prestao je pisati prozu, pisao je eseje i neke hibridne žanrove. Tako je nastao “Wittgensteinov razboj”.
- Ja rat zapravo i nisam doživio, nije ga ni bilo u Novom Sadu. Ali sam ga promatrao iz svoje sobe. Ljudi su dolazili u kafiće u maskirnim uniformama, s vidljivo postavljenim pištoljima. Tako je, bile su to paravojne skupine. Oni za regularnu vojsku u to vrijeme ili su se skrivali i bježali ili su prosvjedovali protiv rata. Čitao sam u knjizi intervjua koje je izdala Politika da je Kadijević poslije rekao: ‘Zašto smo izgubili rat? Zato što nismo imali vojnika’.
Nema kod mene jugonostalgije, a sad ću vam reći i zašto. S prozora mog stana u Novom Sadu vidi se ulica kojom su išla borna kola prema Vukovaru. Vidio sam i bankarske službenice, jer tamo je bilo puno banaka, kako su im bacale cvijeće. Tad sam shvatio, ako bi se tu državu iznutra moralo braniti oklopnim kolima, onda ja više nemam pravo na jugonostalgiju – pričao nam je dalje.
Bilo mu je utoliko i teže što je u istoj ulici bio i prostor u koji su kojekakvi arkanovci i šešeljevci iz pljački po Hrvatskoj dovozili bicikle, slike, zlatno posuđe. Istodobno se našao u situaciji da mu se prekinuo kontakt s prijateljima iz Hrvatske; s Titom Bilopavlovićem, Brankom Bošnjakom, Slobodanom Šnajderom. Nakon nekog vremena s nekima se uspijevao sastajati u inozemstvu, Beču ili Berlinu.
- U to vrijeme u Srbiju nam je nekim švercerskim kanalima ponekad dolazio Feral. Tamo su povremeno pisali Mile Stojić i još neki moji prijatelji. Da, naravno da sam upoznao Peru Lukovića. Nakon rata Feral je u Beograd dolazio normalno, ponekad i u Novi Sad – pričao je dalje.
Uglavnom, s ljudima koji nisu bili nacionalisti posvuda je ostao dobar. Ratovi su završili, a onda su krenula NATO-ova bombardiranja Srbije i Vegel je o tome pisao dokumentaristički.
- Nije to bilo o strahotama bombardiranja nego o svakodnevnom životu. To je bio digitalni rat, nikad niste znali gdje će što eksplodirati, djelovalo je poput virtualnog bi negdje nešto pogodili, ali meni su bili važni ljudi. Moj susjed je u vrijeme rata u Hrvatskoj, a živim u neboderu, bio baš šovinist. Govorio bi da bi on išao u rat u Hrvatsku, a ja sam si mislio da nisam baš nekakve sreće s takvim susjedima. Ali za vrijeme bombardiranja kaže on meni jednom prilikom da mu je drago što me vidi, da mu je dosta Miloševićeve politike.
Rekao je da je trebao izići na most pjevati protiv NATO-a. I rekao je: ‘Rukovodioci sjede po bunkerima, jedu ćevapčiće, piju šampanjac, a ja bih tamo, kao, trebao pjevati!?’ I kad su došli izbori, pohvalio mi se da je glasao za Čedu (Jovanovića)! – Vegel nam je opisivao i da su policajci zaustavljali ljude na ulici s mobitelima, kao, pomoću njih se lociraju mete na tlu i slične paranoične gluposti.
U to doba nije imao samo problem hoće li mu što pasti s neba na glavu. On se morao i dodatno skrivati.
- Da, bio sam istaknut u Otvorenom društvu, kod Sorosa. Milošević je Sorosa upravo bio zabranio jer, kao, mi rušimo temelje Srbije, pa su čak na TV-u objavili i moju sliku kao ‘rušitelja temelja Srbije’. Ja bih volio da sam ih mogao rušiti, ali sam za to bio preslab – još jedan smiješak, opet cigareta...
U svoj toj ludnici, ne bi čovjek očekivao, život je eksplodirao na najneočekivaniji način.
- Nikad nije bilo toliko otvorenih cvjećarnica kao tad. Ljudi su kupovali cvijeće, u gradu je eksplodirao bujan seksualni život. Moj susjed s desetoga kata ljubovao je sa svojom ljubavnicom dok su iznad njih jurcali bombarderi – pričao nam je dalje.
Složili smo se da se tu može primijetiti dosta sličnosti s atmosferom u dijelu Berlina u travnju 1945. Završavala se jedna epoha i bilo je jasno da se bliži Miloševićev pad. Vegel nam je pričao dalje kako je krajem 80-ih, dok je u Zagrebu bio član redakcije Prologa, a u Beogradu Književne reči, upoznao Zorana Đinđića.
- Dođe mi tako jednom Mile Perišić iz Književnih novina i kaže da bi trebalo promovirati Đinđića i knjigu ‘Jugoslavija kao nedovršena država’. Nisam bio ni u jednoj stranci i rekao sam mu da neću promovirati tamo nekakvog partijskog sekretara. I tad me je Mile navukao. Rekao je: ‘Da, da, razumijem te. Nitko ne želi jer nitko nema dovoljno hrabrosti’.
I što je Vegelu ostalo nego da on bude taj koji neće ispasti kukavica?! Još mu je Vegel za promociju knjige pronašao nekakvu minijaturnu knjižaru u koju je stalo 15 stolaca.
- Došlo je 13 ljudi – prisjetio se i opet se nasmiješio ispod onog svojeg brka – a Đinđić je nosio neku malu torbu. Nekoliko godina poslije Perišić mu je nekom prilikom došao reći da premijer ima poruku za njega. “Pita te što želiš biti”, prenio mu je i stao ga nagovarati da traži veleposlaničko mjesto u Budimpešti.
- Bila su to vremena kad je bilo i improviziranja. Đinđić nije imao vojsku, tajna služba je bila tko zna što, a on je bio premijer. Pa to je za roman! A tadašnja Srbija nije ga ni voljela nego tek poslije smrti. U nekim stvarima je bio i naivan – opisivao je uspomenu na čovjeka koji je, po mnogima, bio posljednja šansa za doista građansku Srbiju.
Kako bilo, Vegel dandanas živi u Novom Sadu, mada niti Vojvodina nije onaj savršeni multietnički raj kakav je bio nekoć.
- Hrvati i Mađari sad imaju dvojno državljanstvo. Mađari s pasošima odlaze u Njemačku, Veliku Britaniju, manjinski dio sve je manji. Srbi, koji tamo žive odavno, nikad nisu imali problema s Mađarima. Čak ni Srbi izbjegli u ratu iz Baranje, sve je to Panonska nizina, i oni su imali susjede Mađare. Probleme su u ‘90-ima donijeli izbjeglice iz Knina, iz ‘krajina’, iz BiH, koji su imali drukčije iskustvo. Može ih se kriviti ili ne, ali to je tako. Mislili su da će dobiti više, imali su strah od drugačijeg, na kraju su se zatvorili u svoj društveni geto – opisao nam je Vojvodinu danas, koja definitivno više nije što je bila.
A Mađarska pod Orbanom?
- U ‘90-ima sam često išao u Mađarsku i, da mi je tad netko rekao da će se dogoditi ovo danas, bio bih se spreman kladiti da za to nema šanse. E, sad. Ja imam iskustvo ‘90-ih i znam što je nacionalizam, znam kamo to vodi. U ‘90-ima sam objavio ‘Eckhartov prsten’, tamo sam napisao da narodi u nekom trenutku progledaju i, čim počnu vidjeti, počinju se ubijati. Vidite, ratovi su počeli tek kad su došle demokracija i tranzicija. Zar ne?
