Percival Everett, suvremeni američki, odnosno afroamerički pisac, što se počesto, zbog njegovih tematskih preokupacija, prenaglašava, rođen 1956. godine, za svoj roman “James” dobio je dvije prestižne književne nagrade, najprije National Book Award za 2024., a zatim Pulitzerovu nagradu za 2025. godinu. Roman je u hrvatskom prijevodu objavila Hena Com u prijevodu Dade Čakala i Miše Grundlera. “James” je reinterpretacija “Pustolovina Huckleberryja Finna” Marka Twaina, ispričana iz perspektive crnog roba Jamesa, odnosno Jima. Twainov roman se posljednjih godina našao na udaru woke kulture jer, kako je navedeno, “perpetuira neke rasističke stereotipe”, zbog čega je u nekim dijelovima SAD-a uklonjen s popisa obavezne lektire.

Netko je nabrojio da Twain na čak 219 mjesta u romanu koristi riječ “crnjo”. Međutim, Twain tu riječ stavlja u usta svojih neukih likova, što cijelu ovu priču vraća u okvire političke korektnosti koja ne vodi računa o književnom kontekstu i vremenu u kojem je djelo nastajalo. Cijela saga o “Pustolovinama Huckleberryja Finna” prvorazredni je paradoks jer Twain u romanu svojim neponovljivim humorom oštro kritizira rasizam. To je ujedno, čega se i Everett dosljedno drži, i jedno od prvih značajnih američkih književnih djela pisanih lokalnim govorom “koji odiše iznimnim regionalizmom”. Twain u romanu satirično prikazuje južnjačko društvo uoči Američkoga građanskog rata, koje je u vrijeme nastanka romana već bilo nestalo, te s gotovo opipljivim prijezirom gleda na neke tadašnje stavove, posebno na robovlasništvo i rasizam. Dio u kojem se opisuje bijeg Huckleberryja Finna i Jima, odbjeglog roba, na splavu preko rijeke Mississippi danas se smatra jednim od najznačajnijih prikaza bijega u slobodu u cijeloj američkoj književnosti.

“James” nije ni u kojem slučaju subverzivna reinterpretacija Twainova romana, već se prirodno nastavlja na njega, na isti način na koji se alžirsko-francuski pisac Kamel Daoud u svom višestruko nagrađivanom romanu “Meursault, protuistraga” nastavlja na Camusova “Stranca”. U Daoudovu romanu pripovjedač je mlađi brat Arapina kojega je Meursault ubio. Daoud, kao i Everett, govore iz vlastite perspektive o traumama poniženih slojeva društva, dajući glas onima koje je zapadnocentrična književnost prešućivala, što ni u kojem slučaju, kad govorimo o Camusu i Twainu, ne treba stavljati u negativni kontekst jer je glavna odlika velikih pisaca da pišu isključivo o svijetu koji dobro poznaju, ne uljepšavajući ga, opisujući ga onakvim kakav jest, u svoj njegovoj ružnoći, a to je, u oba spomenuta slučaja, “bijeli” svijet u kojem su autori živjeli, na isti način na koji Daoud i Everett opisuju ljude s druge, “svoje” strane.

“James” počinje pjesmama iz bilježnice Daniela Decatura Emmetta, stvarne osobe, zabavljača i kantautora, osnivača jedne od prvih “minstrel” trupa u SAD-u, u čijim se predstavama koristila krema za cipele ili kazališna šminka kako bi se dočarala karikatura crnca na pozornici. Emmettu se pripisuje autorstvo “Dixieja”, jedne od najpopularnijih američkih pjesama iz druge polovice 19. stoljeća, u čijem se tekstu odražava neprijateljsko raspoloženje bijelih Amerikanaca prema crnom stanovništvu. Pjesma brani stajalište, uobičajeno za “minstrel” glazbenike tog vremena, kako je robovlasništvo pozitivna institucija. Protagonist pjesme, bijelac maskiran u crnca, koji govori karikaturalnim crnačkim dijalektom, pjeva kako usprkos stečenoj slobodi osjeća nostalgiju za plantažom na kojoj je rođen kao rob. U romanu Jim jedno vrijeme (bez šminke) nastupa u Emmettovoj trupi. Prilikom bijega ukrade Emmettovu bilježnicu kako bi nastavio bilježiti vlastitu priču, stvarajući kontraknjigu koja je svojevrsna paradigma cijelog romana.

Radnja romana odvija se neposredno uoči početka Američkoga građanskog rata na američkom jugu. Everett preuzima osnovni Twainov okvir, priču o bijegu u slobodu, obrćući ključne elemente: Dok je Twain pisao neukim, jednostavnim jezikom bijelog dječaka onodobnog američkog Juga, Everettov je narator obrazovani crni rob James, koji u noćnim morama “razgovara” s Voltaireom i Johnom Lockom, a koji iz dominantno crnačke perspektive ispisuje prešućeni dio moderne američke povijesti. Bijelci iz romana su glupi i neobrazovani, za razliku od crnog roba, koji im je u svakom pogledu superioran. James i ostali crni likovi u knjizi namjerno skrivaju svoju pismenost i mudrost od bijelih likova koji se osjećaju ugroženo od strane obrazovanih crnaca, zbog čega ih dodatno kažnjavaju. U nekakvim radikalnim, politički korektnim interpretacijama Everettova romana, zanemarujući književni kontekst, možemo autoru čak imputirati i neku vrstu zrcalnog rasizma, čega je bio svjestan i sam Everett, koji se protivio zabrani Twainove knjige. Izjavio je, s dozom ironije, kako se nada da će njegova reintegrirana verzija biti zabranjena “samo zato što volim iritirati one ljude koji ne misle i ne čitaju”.

Crni robovi među sobom govore standardnim engleskim, ali u blizini bijelaca prelaze na afroamerički žargon, koji Jim naziva “govor robova”, koji je jedno od općih mjesta američke pop-kulture. Ovom taktikom robovi varaju bijelce, navodeći ih na pomisao kako crnci ne mogu “ispravno govoriti”, što učvršćuje rasističko uvjerenje bijelaca da su crnci inferiorna rasa. Kroz cijelo to vrijeme Jim je sam naučio čitati i pisati te je potajno pročitao mnogo filozofskih djela iz knjižnice suca Thatchera. Kad Jim sazna da ga njegova robovlasnica, gospođica Watson, planira prodati, bježi na obližnji otok nadajući se da će se kasnije ponovno ujediniti sa svojom obitelji, suprugom Sadie i kćeri Lizzie. Tamo susreće dječaka Hucka, koji je pobjegao od nasilnog oca nakon što je lažirao vlastitu smrt. Everett Hucka opisuje s velikom empatijom, slično kao što je Twain opisao “crnju Jima”. Huck, odnosno Huckleberry Finn, je otvorenijeg uma od drugih bijelih likova. I Twainov i Everettov roman sugeriraju da je Huckov relativni nedostatak netrpeljivosti prema crnim robovima barem djelomično posljedica načina na koji je poveo veći dio života, kao svojevrsni autsajder, te stoga nije bio u tolikoj mjeri indoktriniran južnjačkim bijelim idealima.

Jim i Huck bježe zajedno, putujući noću, krećući se, umjesto prema slobodnim državama na sjeveru, prema jugu, nadajući se da će na taj način zavarati progonitelje. Njihovo putovanje poprima obrat kad susretnu dvojicu prevaranata koji se predstavljaju kao europska kraljevska obitelj, a sebe nazivaju Kraljem i Vojvodom. Nakon što prevare mještane na šatorskoj proslavi, muškarci izdaju Jima, vežući ga u kovačnici s planom da ga prodaju. Kralj i Vojvoda odlaze pronaći alkohol, ali kad se vrate, pronalaze Jima bez lanaca i tuku kovača - još jednog roba - u znak odmazde, nakon čega je Jim, zbog boje glasa, prodan Danu Emmettu, koji vodi putujuću predstavu “minstrela”. Neposredno prije bijega od Emmeta, Jim ukrade bilježnicu koju je Emmett koristio za skladanje pjesama. Nakon što od jednog crnog dječaka, koji je fasciniran Jimovom naobrazbom, dobije komad olovke koji je dječak ukrao od svog robovlasnika, koji ga je zbog toga žestoko izbičevao, Jim, pisanjem o sebi, do kraja osvijesti svoj identitet po parafrazi one čuvene Descartesove maksime: Pišem, dakle postojim.

U osnovnim postavkama Everettov “James” donekle podsjeća na film “Odbjegli Django” Quentina Tarantina, koji je neka prirodna ravnoteža između Everettova i Twainova romana, u kojem neosviješteni rob pod patronatom bijelog lovca na ucjene, koji prezire rasiste i robovlasnike, preuzima kontrolu nad vlastitim životom, s tim da je Everett svoju priču podigao na neku višu, intelektualnu razinu. Također, Tarantinov film i Everettov roman imaju gotovo identičan kraj. Ispod “nepodnošljive lakoće” Everettova pisanja krije se duboko i slojevito djelo. Tu dubinu, što je posebna kvaliteta ove knjige, Everett gradi preko minornih i gotovo nevažnih detalja, što se odnosi i na naslov romana. “Ti nemaš prezime, jelda? (...) Kako moš dobit robovsko ime, a da već nisi imo neko?”, pita Huck na jednome mjestu u romanu, što je još jedna važna poveznica s Tarantinovim filmom. U ovom detalju krije se sama esencija rasizma po kojoj su crni robovi lišeni prezimena, a samim tim i obiteljskih korijena, čime su stavljeni u isti rang sa životinjama.