Dugo je Hollywood bio moćniji od američkih nosača aviona: proizvodi iz “tvornice snova” dopirali su dalje od interkontinentalnih raketa. Svi smo mi - dobro, možda ne baš svi, ali većina - sanjali američki san. Htjeli smo biti Amerikanci. Čak su i ruski komunisti sanjali kako će “dostići, pa i prestići Ameriku”. Muškarci su htjeli biti Clark Gable, Errol Flynn, John Wayne - taj je ultrakonzervativac i antikomunist bio omiljeni glumac druga Tita - ili, da nastavimo niz, Gary Cooper, Humphrey Bogart i tako u beskraj. Ženama su uzori bile Marilyn Monroe, Jane Russell, Rita Hayworth (“kao Gilda, u kinu Sloboda”, pjevao je Arsen Dedić), Grace Kelly ili, izvan filma, Jackie O. i JFK. O demokraciji i pravdi smo se učili iz filmova “Gospodin Smith ide u Washington”, “Ubiti pticu rugalicu”, “Dvanaest gnjevnih ljudi”... Kao djeca smo obožavali Wyatta Earpa, Doca Hollidaya, Olda Shatterhanda, Winnetoua, Bika Koji Sjedi... Što reći o utjecaju Walta Disneya, čiji brend i potpis i danas proizvode milijarde dolara? Naše su majke obožavale “Gradić Peyton”, svi su htjeli imati takve kuće, takvu odjeću, takvu državu...

Politolozi ovaj utjecaj zovu “meka moć”. Pojam koji označava sposobnost države da oblikuje ponašanje drugih putem nenasilnih i privlačnih sredstava, kao što su kultura, političke vrijednosti, diplomacija i ideologija, umjesto da se koriste vojnim ili ekonomskim pritiscima (tzv. “tvrda moć”). To je moć koja ne proizlazi iz prijetnje ili sile, nego iz sposobnosti privlačenja, uvjeravanja i stvaranja partnera kroz pozitivan utjecaj na druge nacije ili društva. Mi, ukratko, želimo biti kao oni.

SAMO JOŠ NEŠTO... Pa tko ne bi gledao seriju o Franji ili Krleži, kako ga je Đuro skrivao u sanatoriju...

“Meku moć” definirao je američki politolog Joseph Nye krajem 80-ih. Nye je tvrdio da država može imati i značajan utjecaj putem “mekih” instrumenata, poput kulture, vrijednosti i ideologije, koji privlače druge zemlje i ljude na način koji je dugoročno održiv i učinkovit. Kome nije jasno, neka pogleda dosege američke kulture po svijetu - čak su i od Che Guevare, ikoničkog borca protiv kapitalizma, napravili brend iz kojega su iscijedili milijarde.

Ta se “meka moć”, međutim, već dugo raspada. Američka je kinematografija “marvelizirana”, podređena umjetnim superjunacima, spektaklima u kojima dominiraju specijalni efekti, a glumačkim je zvijezdama potamnio sjaj. De Niro, Pacino, Redford, Glen Close, Katharine Hepburn, Richard Gere... zapravo nemaju nasljednika - a o tome da će se pojaviti novi Gary Cooper ili Clark Gable nema ni govora. Posvuda nadiru umjetna inteligencija i umjetni superjunaci - kako sanjati san u kojemu ćete živjeti kao heroji stvoreni specijalnim efektima?

U zadnjem holivudskom megahitu, briljantnom “Top Gunu 2”, vidimo analogan proces u američkoj vojsci. Glavni junak Maverick kritizira birokraciju koja se sve više oslanja na automatizaciju, robote i napredne sustave, a sve manje na ljudsku intuiciju i vještine pilota. On dokazuje da je za uspjeh misije i sigurnost avijatičara od ključne važnosti ljudski faktor. Maverick je u pravu - ni “meka” ni “tvrda moć” ne mogu uspjeti bez čovjeka - ali on se po putu pogubio.

Hollywood ne može ići unatrag, a nema načina da vrati čovjeka u prvi plan idući unaprijed. Dvostrukim standardima i neskrivenim hegemonijalnim ambicijama i američka je politika izgubila priliku da djeluje “mekom moći”. Ni Hollywood ni “američki san” neće, međutim, dobiti nasljednike. Ni jedna alternativna kultura, ili kulturna industrija, nema tu snagu, snagu nametanja snova, u kojima Mi želimo biti kao Oni. U novom vrlom svijetu Mi ćemo biti Mi, lišeni ne samo američkog sna, nego, možda, snova uopće.