Na MAXtv-u nedavno je započelo emitiranje serije "Sablja". Riječ je o dramskom prikazu tragičnih događaja u kojima je premijer Zoran Đinđić ubijen u atentatu, da bi nakon nje bila provedena najveća policijska akcija u povijesti Srbije. Tijekom Sablje uhićeno je 11.665 osoba povezanih s organiziranim kriminalom, među kojima je bio i cvijet srpske estrade. Prvooptuženi Milorad Ulemek Legija osuđen je na 40 godina robije, koju i danas guli, usput pišući knjige...
U nabujaloj srpskoj TV produkciji masa je serija koje prikazuju povijesne događaje, ljude i procese. Impresivna je bila "Porodica", koja je rekonstruirala zlodjela obitelji Milošević: javnost je bila zapanjena fizičkom sličnošću Borisa Isakovića s Miloševićem i Mirjane Karanović s "lady Macbeth", Mirom Marković. Vidjeli smo i Šotrina "Aleksandra", zašećerenu povijesnu limunadu o kralju-superheroju, a u rujnu i listopadu odvrtjelo se i osam epizoda serije "Nobelovac", posvećene Ivi Andriću.
Srbija se overdozira poviješću. Na Sajmu knjiga u Beogradu moguće je naći po tri, četiri naslova o svim utjecajnijim povijesnim ličnostima - ove godine sve je vrvjelo od naslova o Aleksandru, Stepi Stepanoviću, Gavrilu Principu, Rankoviću, Krcunu, Ćosiću... Primjetno je da su učestaliji naslovi o osobama iz pobjedničkih epoha - Srbi zlatnim razdobljem očito smatraju ono od 1914. do 1941. godine. Ali tamošnji autori ne zaobilaze ni druga vremena. Samo je jedna nakladnička kuća izdala Lauša (biografija Žarka Lauševića), Krcuna, Đilasa, Majku Zorku (knjigu Matije Bećkovića o majci!?) NBA Srbiju, Ljupka Petrovića, Mitru Mitrović (prvu Đilasovu ženu) i, da ne nabrajamo dalje, more toga.
Hrvatska povijesti pristupa sramežljivo. Nemamo igranu seriju o Tuđmanu. U Srbiji se spremaju snimiti serije o Milošu Crnjanskom i Meši Selimoviću. Mi nemamo ništa igrano o Krleži, premda je njegov život bio jednako uzbudljiv kao njegove drame i romani. Samo epizoda o njegovu pokušaju spašavanja dr. Đure Vranešića, liječnika koji ga je neko vrijeme skrivao u svom sanatoriju, zasluživala bi igrani film. Vranešić je bio član Doglavničkog vijeća bez stvarne političke težine, njemački čovjek koji je spasio više Židova, a Krležu čuvao od Luburića i sličnih, koji bi "oca hrvatskog komunizma" rado skratili za glavu. Dva Krležina susreta s Pavelićem u Banskim dvorima su dvije savršene epizode dramske serije, za koju je scenarij takorekuć gotov, ispisao ga je emigrant Mladen Žigrović u knjizi "U žitu i kukolju", koju je tiskao Vinko Nikolić.
Povijesna ličnost koja je posve nezasluženo zanemarena, pa danas u javnoj svijesti kotira kao šesnaesti građanin Koriolana, poslovični epizodist, je dr. Vladko Maček. To je čovjek koji je mirnim putem isposlovao priznanje Hrvatske de facto državnosti uspostavom Banovine, koja je od današnje Hrvatske bila, usput budi rečeno, desetak tisuća četvornih kilometara veća pa je obuhvaćala najveći dio hrvatskog korpusa. Mirnim putem - pregovorima! Maček je proganjan, zatvaran, cijenjen, slavljen, osporavan, komunisti su ga se bojali kao vraga jer su znali da je iza njega 80-90 posto hrvatskog naroda, a Tuđman je (to je, bit će, razlog marginalizacije) na njega bio ljubomoran jer je stvorio veću državu od njegove. Pa zar Maček nije idealan za dramsku povijesnu seriju?
Takvih ličnosti ima, naravno, više. No koliko god Srbi srljaju u povijesne rekonstrukcije (čemu je razlog i spajanje Vučićeve vlasti s telekomima, koji plivaju u novcu pa su umjesto dividendi dio profita usmjerili na serije i filmove), toliko Hrvati od nje bježe. Poznajući naše dosege, to možda i nije šteta, pa ipak - ne bi li trebalo probati?
