Bila je 2015. kad je “Susjed” Marine Vujčić osvojio VBZ-ovu nagradu za najbolji roman. Priča o usamljenosti, otuđenju, tragikomičnoj zaljubljenosti i ludilu unutar četiri zida te i sljedeće godine bila je jedna od najčitanijih knjiga. U ljeto 2019. godine glumica Vesna Tominac Matačić uzima ovaj roman kao predložak za svoju sljedeću monodramu, radi na njoj i potom u prosincu prošle godine premijerno pred gledateljima igra ulogu Katarine Bauković u Studiju Exit.

Mali je to i intiman prostor, u njega stane samo četrdesetak gledatelja, a Vesnino utjelovljenje Katarine uspijeva posve zaokupiti gledatelje. S druge strane zida od malog studija Exit nalazi se Figa Garden, nekoć Henrik, u kojem se Vesna i ja nalazimo. Tamo je, priča mi, dolazila još od studentskih dana. No tad je sve izgledalo drukčije. Bila je to mala kavana, s duhom. Gazdarica Katarina, koja lokal drži već 43 godine, priča da je ovo mjesto odgojilo generacije i generacije studenata Akademije dramske umjetnosti, da su svi rado zalazili ovamo. I baš kad smo počeli razgovor, u lokal je nahrupila skupina studenata te unijela malo hladnog zraka i žamora u prostor.

Stipe Kostanić Ima nas manje nego što se godišnje prijavi novih branitelja

S Marinom Vujčić se, priča Vesna, upoznala još davno, devedesetih, kad je igrala glavnu ulogu u Kozarčevoj “Teni”, koju je adaptirao Marinin suprug Borislav Vujčić. No Vesna je najprije upoznala Borislava. “Od 1992. se znamo, preko pokojnog Bore Vujčića, kojeg znam još s Akademije, kad sam bila u klasi Rade Šerbedžije.

On je dolazio k nama na Akademiju s Radom. Tad smo radili Strindberga, a Boro je sudjelovao. To je bilo prije devedesetih, osamdesetih čak. Poslije, kad smo radili ‘Tenu’ u Osijeku, onda sam upoznala i Marinu. Surađivale smo, odnosno sretale se na našim zajedničkim projektima puno puta, na Brijunima također”, prisjeća se Vesna.

Usput mi objašnjava koliko je sretna što joj je Marina bila spremna ustupiti svoj tekst bez posebnih zahtjeva. “Ona je i dramski pisac, tako da je komotno mogla napraviti dramatizaciju. I sigurno bi je napravila dobro. Ali je kao kazališni čovjek znala da je dobro glumcu prepustiti tekst jer ga on najbolje može prilagoditi sebi. I na tom povjerenju joj nikad neću prestati biti zahvalna. To mi je puno značilo i zato nisam htjela propustiti tu šansu.

Osim toga, lik kojeg igram vrlo je plastičan, ima raspon emocija i vlastitu priču koja je glumački atraktivna, a koja je izazov mojem načinu rada, Lee Strasbergovoj metodi glume, koju radim u studiju s braćom Vajevec već 30 godina”, priča Vesna. Prije nego što se dogodio “Susjed”, Vesna je preko svoje umjetničke organizacije Zagrebački glumački atelje isproducirala dvije predstave.

“Najprije smo radili naše ‘podrumske’ Glembajeve, koji su bili hit u gradu jer smo ih igrali za biljarskim stolom u kafiću Kolding u režiji pokojnog Željka Senečića, i čiju sam produkciju vodila tek nakon premijere.”

Hotel Zagorje U školama bi trebalo poučavati empatiju, a ne vjeronauk

A nastavilo se s Vesnom Parun i predstavom “Ja koja imam nevinije ruke”, koja je pobudila velik interes u zemlji i inozemstvu. Predstava “Voliš li me”, koja još igra u Studiju Exit, priča je o dugogodišnjem bračnom odnosu, kroz mnoge njegove faze, kako one lijepe, tako i ružne, a uz Vesnu glumi Žiga Čamernik. To je ujedno bila prva produkcija s braćom Vajevec.

“To što sam se odlučila za monodramu i što stojim sama na sceni, ne znači da sam hrabrija od drugih. Prije bih rekla da je forma monodrame odabrala mene, a ne ja nju. Tako su se okolnosti posložile. Kad sam shvatila da nema smisla čekati da me se netko sjeti i stavi u neku podjelu, bilo je pitanje hoću li sjediti doma i kukati, hraniti se gorčinom zbog nanesene mi nepravde, raditi neki drugi posao ili napraviti nešto sama.bVesna Parun je u meni sazrijevala kao ideja, kao potreba da nešto kažem, i onda se to kroz godine razmišljanja i rada pretvorilo u monodramu. No to me je toliko iscrpilo da sam rekla: ‘OK, to je bilo to, neću više raditi monodrame’. No na kraju sam odlučila prihvatiti taj kompromis jer je iz produkcijske perspektive puno lakše isproducirati monodramu nego predstavu s više glumaca. Silom prilika postala sam producentica, zbog jednog jedinog razloga – da bih mogla igrati.”

Ovu glumicu rođenu u Vinkovcima, a odraslu u Andrijaševcima, život je rano usmjerio prema karijeri glumice. Premda ne dolazi iz glumačke ili umjetničke obitelji, jedna osoba svejedno je odigrala ključnu ulogu u tome da kao djevojčica zavoli glumu i kazalište.

“Imam sreću što mi je dano da se bavim poslom koji volim. I što sam mogla ostvariti taj djetinji san. Mnoga djeca imaju slične snove, no nažalost rijetki se usude krenuti putem svojih snova. Ja sam dijete sa sela i moja jedina veza s tim poslom bila je moja učiteljica iz osnovne škole, Ana Cvenić, koja je vodila dramske i recitatorske grupe kroz cijeli svoj radni vijek i bila je poznata po tome. Uvijek smo s dramskih natjecanja donosili nagrade i to je bila moja jedina veza s kazalištem”, otvara se glumica.

Dubravka Vrgoč Dio teatra morat će se uvijek financirati javnim novcem

“Prva velika uloga mi je bila u Gavelli, u ‘Povratku’ Srđana Tucića. Ali tad sam bila još vrlo mlada, bila sam na Akademiji. ‘Tena’ me obilježila. To je bila moja druga velika kazališna uloga. Teško mi je izdvojiti neku određenu ulogu. Zanimljivo iskustvo bila je suradnja s Giancarlom Gianninijem u filmu Franca Giraldija ‘La Frontiera’, gdje sam također igrala jednu od glavnih uloga. Zatim je barunica Castelli u našim ‘Glembajevima’ uloga koje se rado sjećam jer je proces rada za mene bio vrlo inspirativan. Ali svaka uloga koju sam igrala u životu nešto mi je dala, bila velika ili mala, u kazalištu, na filmu ili televiziji”, prisjeća se.

Ponovno se vraćamo na “Susjeda” i na misli koje ta priča priziva. Usamljena žena nezdravo se veže uz svoga susjeda, s kojim razmijeni tek pozdrav u hodu na stubištu. Zamišlja da mu kuha i da je njezin muškarac, iako nikad nisu ostvarili nikakvu interakciju. “Usamljenost kao problem postoji od početka svijeta, a danas je možda taj problem izražen i više. Unatoč svim mogućim tehnološkim dostignućima koja nas povezuju. To je paradoks. Ono što me kod ove junakinje najviše intrigiralo dok sam je studirala jest pitanje – zašto je odabrala biti usamljena? Jer ipak su nam dani izbori. I ona ih ima, no iz nekog razloga odlučuje se za svoju fikciju. Treba li je žaliti ili suditi jer ne prihvaća odgovornost koju nameće svaki potencijalni odnos?

Zaključili smo da je to sebično, egoistično. Pa onda kako se glumački identificirati s nekim tko je u tolikoj mjeri drukčiji od mene i svega što sam iskusila. Mogu slobodno reći da mi je ova uloga bila dosad najteža. Trebalo mi je puno truda da pronađem sebe u tom karakteru. I svaka mi je izvedba zato uvijek novi izazov.”

Dok se prostorom razliježe fini miris kave, Vesna mi tihim, no tamno obojenim glasom, kao stvorenim da recitira i kazuje intrigantne poetske i dramske retke, priča o svome odnosu prema glumi. Pitam je dogodi li joj se kad, osobito kad nastupa sama, da ispadne iz svoje uloge, svjesna da pitanje može zvučati malo čudno.

Glembajevi Jesu li naši skorojevići samo oni poput Ivice Todorića?

“Kao što ne možete pobjeći od sebe, tako ne možete ni ispasti iz dane situacije. Uvijek ste fizički prisutni. Osim ako ne padnete preko proscenija. A ako ste glumac koji je svjesno prisutan, onda ste svjesni i svoje fizičke prisutnosti, što ujedno znači da ste tamo. No, dobro, barem za gledatelja. Ali istina je da nisam uvijek jednako zadovoljna svojom izvedbom. Nekad je lakše, a nekad je teško. Pogotovo kad ste tako izloženi i sami. Nemate se za što primiti, nema partnera da vas povuče, u slučaju ‘Susjeda’ nema čak ni scenografije ni rekvizita, sve je nužno izmisliti svaki put na licu mjesta. Samo stolac i glumica. Jer jedino je glumac u izravnoj vezi s publikom i on publici omogućuje doživljaj. Kao biće s iskustvom on prenosi poruku do publike svojim živim instrumentom. A publika dolazi u kazalište da bi nešto doživjela. Ovo mi je važno spomenuti jer živimo u vremenu i okruženju u kojem se ipak ne drži do glumca onoliko koliko bi trebalo. Štoviše, glumac se ne smatra ni autorom. Onda imate situaciju, primjerice, da mi glumci koji imamo stotine epizoda snimljenih serija nemamo čak ni prava na tantijeme u slučajevima kad se naše djelo reprizira godinama na televizijama u nas i po svijetu. Jer se glumac ne smatra autorom. Što je potpuna glupost”, objašnjava Vesna.

Ravnatelj Kerempuha Nemam iluzija da će se nešto u domaćem kazalištu promijeniti

A dogode li joj se ikad razdoblja nestvaranja i kako iz toga pronalazi izlaz? Kako se iz svijeta neglume ponovno uključiti u svijet glume?

“To je potreba, kao disanje i hrana. Mislim da svaki umjetnik, bez obzira na to čime se bavio, ima potrebu stvarati. Naravno da smo, ako tu mogućnost nemamo ili nam je zakinuta, nesretni. Ima puno takvih slučajeva. Neki umjetnici su ponekad možda i ucijenjeni vlastitom potrebom za stvaranjem. Mogu biti podcijenjeni i potplaćeni, ali duh im ne miruje i oni i dalje stvaraju, i to sve ‘za Hekubu’, kao što kaže Shakespeare. Dok, recimo, jedan doktor može odbiti pregled ako nemate novca da ga platite. Stolar vam neće napraviti kuhinju ako ga ne mislite platiti. Sretna sam što sam okružena divnim suradnicima, svojim koautorima, koji bez obzira na skromne uvjete produkcije uvijek daju svoje čisto srce u naš zajednički projekt. To su redatelj Janez Vajevec te njegov brat Andrej kao asistent, zatim neizostavni autor glazbe Zvonimir Dusper, i posebno sam zahvalna Matku Ragužu, koji nas već drugi put ‘udomljava’ s toliko povjerenja i poštovanja. Kao freelanceru što mi treba više?”, govori.

Nakon fotosessiona, pozdravljamo se uz poziv da dođem pogledati predstavu “Voliš li me?”. Nisam sigurna obećam li da ću doći, no predstavu kasnije bilježim u svoj notes. Odjednom mi se monodrama, mali intimni prostori u kojima se događa teatar iz ljubavi, projekti iza kojih ne stoje velike kuće ni veliki timovi, učine kao stvari koje smo prečesto i nepravedno zanemarivali. Ali stignemo se, nasreću, iskupiti, i još dobro razonoditi. Uz “Susjeda”, “Voliš li me?” i sve drugo dobro što donese budućnost.