Kultura
250 prikaza

Dio teatra morat će se uvijek financirati javnim novcem

Balet Orašar
Sandra Šimunović/PIXSELL
Šefica matične kazališne kuće govori o režimu poslovanja kulturnih institucija, krizi javno financiranih kazališta unutar EU, što nas čeka u 2020...

Kad prođe Advent i prestane uspoređivanja čiji je “Orašar” bolji i ljepši, repertoari kazališta vratit će rutinu koja, prešutnim konsenzusom domaćih profesionalaca, ostaje nepoticajna za promjenu u režimu poslovanja. Konstantu takvog stanja podgrijava i činjenica rasta publike: zagrebačka kazališta su u pravilu puna, a HNK je u tom smislu prva adresa statistike. Pa što još ostaje?

Strukturne anomalije ne moraju se ticati publike, ali je detonacija “starog režima” stvar čitavog organizma kulturnoumjetničke proizvodnje u Europi. Javno financirana kazališta unutar EU pretrpjela su ozbiljnu krizu i promjenu poslovanja.

Vrijedi li tu usporedba s domaćim primjerima, hoće li se hrvatsko predsjedanje EU ikako odraziti na usporedbe s kulturnim EU politikama, ima li naznaka za pomak razlike među kulturnim institucijama? U taj fokus postavljamo razgovor s Dubravkom Vrgoč, intendanticom zagrebačkog HNK.

Nedavno vam je uručeno odlikovanje Reda zvijezde Italije. Riječ je o građanskoj nagradi koja se dodjeljuje Talijanima u inozemstvu ili stranim državljanima za posebne zasluge u promicanju prijateljstva i suradnje. Odlikovanje je i neka vrsta garancije u nastavak suradnje s talijanskim umjetnicima i umjetničkim ansamblima ovdje. No nešto drugo je široj javnosti možda zanimljivije. Italija posljednje desetljeće živi krizu sistema kulturnoumjetničke proizvodnje. Posljednjih su godina ondje zatvorene (!) četiri operne kuće, čime je očit kolaps financiranja kulturnih institucija u toj zemlji. Ima li smisla uspoređivati, recimo, talijanski sistem s našim? Je li talijanski status quo financiranja kulturnih institucija doista katastrofalan u ishodu ili je riječ o ‘prijelaznome’ modelu?

Da, prije nekoliko godina u Italiji, gdje je opera i rođena, četiri operne kuće su zatvorene, više ne posluju. U jednom trenutku, koji nije daleko od ovog današnjeg, financiranje kulturnih institucija u Italiji je bilo naprasno smanjeno, a rez je učinjen na fatalan način. No važno je naglasiti kako su modeli kazališta u Italiji u mnogočemu različiti od naših. Naš se model financiranja nije mnogo promijenio od austrougarskog vremena. Gledajući kroz našu perspektivu, teško je shvatiti da, primjerice, rijetka talijanska kazališta uopće imaju ansamble. Većina talijanskih kazališta nisu institucije produkcijske, nego ‘prezentacijske naravi’. Određenom dijelu kazališnog poslovanja takav karakter olakšava ili pojednostavljuje poslovanje, ali u financijskom nerijetko otežava. Talijanske kazališne kuće ugošćuju predstave drugih kazališta, većinom kazališnih grupa financiranih sredstvima lokalne zajednice ili regije. U rijetkim slučajevima, poput međunarodnih gostovanja ili projekata, kazališta financira država. Time se ograničava protočnost proizvodnje u Italiji, ali takva situacija ne znači nužno i ‘status quo’. Odnosno, ako ikakva usporedba vrijedi, mogla bi se na talijanskom primjeru tumačiti na jednaki način po kojemu se ‘naš model’ desetljećima manifestira u istoj, zaustavljenoj poziciji.

Dubravka Vrgoč | Author: Luka Stanzl (PIXSELL) Luka Stanzl (PIXSELL)
Čini se da pitanja o funkcioniranju javnih institucija na ‘trulom Zapadu’ imaju smisla, barem kao pokazna vježba? Naši su sistemi ‘neprohodni’ u svakom smislu. Ne bismo nabrajali razloge takvom stanju: nesklad postojećeg Zakona o kazalištima s postojećim Zakonom o radu navodi se kao vječni alibi za promjene. Stoljeća prolaze, zgrade propadaju: to je sve? Što uopće može sugerirati takozvana dobra europska praksa u ime upravljačke ‘propulzivnosti’? U čemu se može tražiti ‘propulzivnost’: jedino u programskom sadržaju?

Teško je govoriti o suvremenom, idealnome modelu kazališta. Nema ga. Postoji onaj anglosaksonski, bez ansambala, okrenut prema tržištu, odnosno prihodu s blagajni, po kojem se predstave izvode određeno vrijeme i potom zauvijek nestaju s repertoara. Tom modelu su bliska i francuska kazališta koja, osim u jednom primjeru, također nemaju razvijene ansamble. Njemački ili srednjoeuropski model repertoarnog kazališta održava ansamble, umjetnici se nerijetko zapošljavaju na ugovore koji se poklapaju s mandatnim razdobljem intendanata, ali predstave ostaju na repertoaru nekoliko sezona. Ti su teatri stabilno financirani u programskom smislu. Kod nas oko 70%, od sveukupnih sredstava kojima se financira kazalište, odlazi na plaće većinom trajno zaposlenih djelatnika, ostatak polovično na hladni pogon, a druga polovica na program. U svemu tome jedino je program ono što se mijenja: sve je ostalo isto, i tako već više od jednog stoljeća. I koliko god se zazivale strukturalne promjene u modelu teatra, one se ne događaju. Pri tome mislim da tu čak nije od ključne važnosti niti jedan niti drugi Zakon, kao ni njihova podudarnost. Jedino politička volja da se uz sve moguće rizike okoštali model jedanput promijeni i unese ne samo neka dugoočekivana ‘svježina’ u čitav kulturni prostor, nego uvede drugačiji način procjene vrijednosti. U našem slučaju, rizik je ne samo potreban, nego nužan. 

Pozitivna stvar u slučaju HNK postoji. Prostor zagrebačke Nacionalne sveučilišne knjižnice, koji je nedavno uređen, a desetljećima je pred našim očima bio praktički ‘nevidljiv’, postaje ‘nova scena’ HNK. Problem riješen?

Bez dodatne scene postaje upitan opstanak ovoga teatra, barem s ovako umjetnički i brojčano ambicioznim program. Kazališni primjer jedne pozornice za tri posve različita ansambla ne postoji u Europi. Stoga je najava nove scene doista ‘slamka spasa’. Riječ je o prostoru koji se uređuje za predsjedanje Hrvatske Vijećem EU, a iznimno je atraktivan za kazalište. U dvorani od oko 400 sjedećih mjesta mogle bi se izvoditi većinom dramske predstave, ali i koncerti, manje operne i baletne forme. Zanimljiv je i okolni prostor za potrebe opernog, baletnog i dramskog studija. Optimizam postoji... 

S Ivicom Buljanom umjetnička ste ravnateljica Festivala svjetskog kazališta, koji se svake jeseni do sada događao u HNK. Gledajući s distance, FSK je postigao prvu svrhu: publika je stekla uvid u europsku (mainstream) kazališnu produkciju. Festival je posljednjih godina imao problema s financiranjem, ali ubuduće se ipak nastavlja? A kad spominjemo kulturni kapital tog festivala, ne izgleda da pretjerujemo kad kažemo da je pojava Thomasa Ostermeiera u Zagrebu postala referencom (u pozitivnom, ali i s domaće strane kazališne zajednice i gotovo posprdnom tonu) usporedbe s ‘europskim’ tendencijama u teatru?

U proteklih sedamnaest godina FSK je svakako ostavio trag na percepciju svjetskoga kazališta, ali se tragovi prepoznaju i u domaćem teatru. Iako je točno da je publika stekla uvid u svjetsku kazališnu produkciju - a u teatru nikad nisam razumjela pojam mainstreama, možda je točnije da je kazališnim umjetnicima FSK nudio mogućnost pozicioniranja u europskom, pa i svjetskom kazališnom kontekstu. No nije posve točno da je pojava Thomasa Ostermeiera postala jedinom referencom: u kakvom god tonu to bilo. U protekle tri festivalske sezona zagrebačkoj smo publici predstavili i kazališnu estetiku redatelja kao što su Milo Rau, Christina Jatahy, Toshika Okada i Anne-Cécile Vandalem. Sredstva za financiranje festivala su doista bitno smanjena, odrekli smo se stoga broja predstava, ali ne i njihove kvalitete. A novost je sljedeće sezone da upravo zbog hrvatskog predsjedanja Vijećem EU ‘premještamo’ FSK u prvih šest mjeseci 2020. U tom ćemo periodu predstaviti, sad već u Europi dobro poznatog, redatelja i ravnatelja Portugalskog nacionalnog kazališta Tiaga Rodriguesa, koji dolazi s dva projekta. Berlinski Volksbühnne izvest će ‘Bekannte Gefühle, gemischte Gesichter’ u režiji Christopha Marthalera, Nacionalni teatar iz Bruxellesa prikazat će ‘Sylviu’ u režiji Fabricea Murgia, dok će Narodno kazalište Ivan Vazov iz Sofije izvesti ‘Braću Karamazove’ F. M. Dostojevskog. U lipnju ćemo predstaviti i glazbene koprodukcije: Offenbachovu operu ‘Fantasio’ u režiji Thomasa Jollyja i produkciji pariške Opere Comique te izvedbu operno-dramskog djela ‘Smrt u Veneciji’ u režiji slavnog Ive van Hovea, čiju koprodukciju, osim našeg kazališta, potpisuju i Toneelgroep Amsterdam, Barbican Theatre iz Londona te Théâtre du Châtelet iz Pariza.

Dubravka Vrgoč | Author: Davor Puklavec (PIXSELL) Davor Puklavec (PIXSELL)
Dugo ste već uključeni u rad europskih kazališnih krovnih udruga. Na razini EU programi kulture mijenjaju kurs ne samo financiranja, nego i temeljnih pojmova kulture 21. stoljeća? Jedan od takvih ‘staromodnih’ pojmova je pojam teatra koji će se u (službenom, projektnom?) vokabularu EU navodno mijenjati u krovni pojam ‘performing arts’. Što to znači?

Kad se 2013. godine definirao novi kulturni program Europske unije za sljedećih sedam godina, njegov je naziv trebao biti ‘Kreativna industrija’. Tad sam bila predsjednica Europske kazališne konvencije i svesrdno sam se, čak i u Odboru za kulturu Europskog parlamenta, borila protiv tog naziva smatrajući da se pojam teatar ne može podvesti pod industriju. Ne ulazeći sad čije su zasluge da se program naposljetku nazvao ‘Kreativna Europa 2014.-2020.’, čini mi se i danas važno održati termin teatra u programskim rasporedima Europske unije, ne doživljavajući ga staromodnim. Također, kad sam 1995. godine, kao Fulbrightova stipendistica, pohađala satove na NYU kod slavnoga Richarda Schechnera na katedri koja se zvala Performing Arts, u ono pomodno vrijeme ‘endizama’, naglašavali smo katastrofične tonove o kraju povijesti, kraju ideologija, kraju svijeta... I postavljali ozbiljno intonirana pitanja: dolazi li s novim tehnologijama, logično, do kraja teatra? Očekivani odgovor nije bio afirmativan, iako je uvijek prožet skepsom. Ali zaključak je kolektivno uvjerenje da dokle god živi ljudi na pozornici drugim živim ljudima u gledalištu budu govorili tekstove, ne moramo se bojati za budućnost teatra. Kako vjerujem u budućnost teatra, tako vjerujem i u izdržljivost njegova pojma. Ipak, mijena pojma ‘teatra’ u projektnom i/ili administrativnom smislu u okviru EU će promijeniti ili proširiti njegove suvremene okvire. 

Ako dobro razumijemo, pojam izvedbenih umjetnosti koji se pod utjecajem tehnologijskih promjena širi mogao bi sukladno audiovizualnim politikama EU zauvijek promijeniti model financiranja ‘starih’ modela kazališta. I to kod nas, u čijoj kulturnoj politici popularna kultura (glazbena, u prvom redu) nije uvrštena u financiranje kao javna potreba društva... Bit će zanimljivo?

Dakako, stari model financiranja starih modela kazališta mora se izmijeniti. To je neminovno, vidljivo kao konstanta unutar heterogenosti kulturnih politika EU. Ipak, smatram da će onaj teatar koji nazivamo umjetničkim, a koji ima druge ciljeve i očekivanja publike od onog komercijalnog, uvijek morati u jednom dijelu biti javno financiran. Drugačije neće biti održiv. Pokazuju to i iskustva europske prakse. Čak i u Velikoj Britaniji, koja je posve okrenuta tržišnim modelima financiranja, postoji iznimka londonskog Nacionalnog teatra. 

Ako postoji trag optimizma u krovnom pojmu domaćeg teatra, moguće ga je naći u nekoliko kazališnih obrada suvremene domaće proze. Na tom tragu nedavno ste pokrenuli Natječaj za otkup suvremenog dramskog teksta, ne sjećamo se takve inicijative ranije. Kako ćete to financirati? 

Kroz čitavu svoju povijest zagrebački HNK je samo jednom pokrenuo natječaj za dramsko djelo. Zapravo je iznenađujuće da nije bilo više interesa za poticanje dramskog autorstva. Zato smo odlučili pokrenuti ‘proizvodnju’, financirat ćemo je iz vlastitih sredstava teatra. Također, trebalo bi što prije ustanoviti natječaj za otkup suvremenog opernog djela, jer s domaćom operom u 21. stoljeću ne stojimo dobro. 

Dubravka Vrgoč | Author: Goran Stanzl (PIXSELL) Goran Stanzl (PIXSELL)
Notorno je ponavljati, kultura ne pripada javnom društvenom diskursu.  Izostanak solidarnosti i suradnje među kulturnim profesionalcima je toliko dubok da se gotovo moramo ispričavati ako o nekom kulturnom problemu javno govorimo. Nema tog povoda i teme koja će okupiti zajednički napor? Ili kolektivni problem ne postoji? 

Nažalost, ne postoji solidarnost i suradnja među kulturnim profesionalcima kod nas, koliko god nam problemi bili slični, a nesreća zajednička. A u tako uskom domaćem kulturnom prostoru čini se kao da nas više tema razdvaja nego povezuje i da su kompetitivnost, jal ili govor mržnje među nama uzbudljiviji od ikakvog aspekta zajedništva. Trebalo bi biti radikalno drugačije. Da, kulturni problemi bi nas trebali okupiti. Možda nam treba još vremena? Ili pak situacija u kojoj se nalazimo treba biti toliko očajna, pa još i gora, da shvatimo da više vremena nema.

  • Avatar maks20022
    maks20022 18:03 07.Ožujak 2020.

    Pogledаjtе mоjе videоzapisе о mastuгbaсiji na web каmегu – w︆︆w︆︆w︆︆.︆︆f︆︆ck69︆︆.︆︆site