Iako već gotovo dva desetljeća radi i živi izvan rodne Makarske, 37-godišnji glumac Stipe Kostanić nije izgubio ni grama dalmatinske rječitosti. Pritom ne odstupa od svojih uvjerenja i kritičkih stavova, javno ih iznosi, što se nekima baš i nije svidjelo, pa mu se zato i više puta prijetilo.
Mnogo važnije je da ga publika pamti zbog karakternih uloga koje je dosad odigrao, a bilo ih je i u Hrvatskoj i u inozemstvu. Neke od njih su i naslovna uloga u predstavi “Grobnica za Borisa Davidoviča”, pa Raskoljnikova u “Zločinu i kazni”, Anđela u “Adio kauboju”... U Beogradu je diplomirao u klasi prof. Ivana Bekjareva, a zatim ga je gluma odvela u Ljubljanu, Split, Zadar, ali i na festivale u New York, Amsterdam, na Kubu...
Posljednje predsjedničke izbore 2015. prokomentirao je fotografijom na Facebooku na kojoj je svoje spolovilo prekrio katekizmom Katoličke crkve. Ovih dana može ga se vidjeti u predstavi “Bračni (s)provod”, koja igra u Maloj sceni u Zagrebu.
Predstava igra već dva tjedna, kakve su reakcije kritike i publike?
Dosad smo imali tek tri izvedbe, krajem studenog, a sad nas očekuju još tri, 10., 11. i 13. prosinca. U dogovoru s kazalištem Mala scena, nekoliko nezavisnih kazališta, između kojih i Aplauz teatar, producent predstave ‘Bračni (s)provod’, pokušava aktivirati večernju scenu namijenjenu odrasloj publici, što nije baš jednostavno, tako da se još borimo za svakog gledatelja. Vrlo je teško aktivirati prostor koji nema svoju ustaljenu publiku, osobito nezavisnim kazalištima koja nemaju sredstava ni mehanizama za efikasnu reklamu. Reklo bi se da smo mali off-Broadway, i ja beskrajno uživam u toj formi, jer se sve svodi samo na glumačko umijeće. Taj se način igranja izgubi negdje po završetku Akademije i s radom u velikim produkcijama. Ali jako je zahtjevna forma. Tipom sam ekspresivan glumac, obilježile su me više uloge karaktera, ovdje prvi put glumim u gotovo filmskoj ulozi. Mala scena je tako intimna da je svaki povišen ton ili gesta, na koje smo navikli u većim kazalištima, previše. Imam priliku igrati s divnom, talentiranom glumicom i pjevačicom Lanom Blaće, koja je izvrsna partnerica i glumica. Budući da se radi o romantičnoj komediji, na temu institucije braka koja je tako univerzalna i vrlo vješto obrađena u ovom komadu američkog dramatičara Matta Morilla, uz decentnu, ali preciznu režiju glumca i redatelja Ivana Đuričića, iskreno vjerujem da ćemo pronaći put do publike i da će dvorana biti još punija nego na prvim izvedbama. Kritike, koliko znam, zasad nismo dobili. Radi se o maloj formi pa je i zanimanje medija, čini se, proporcionalno jednako tome. Publika je dosad lijepo reagirala, a kako igramo na maloj pozornici, osjećam da jednako koliko oni ulaze u naš intimni prostor, tako i mi osjećamo njih, svaki dah, smijeh, dopire do nas, što stvara posebnu atmosferu.
Vjerujem da kazalište treba transformirati, što prije osmisliti novi zakon o kazalištu i kazališnim ustanovama koje bi, prvenstveno, trebale bilo društveno svrsishodnije. Danas se glumce doživljava kao uhljebe, državne službenike, imamo trome ustanove sa stotinama zaposlenih i minimumom kreativnosti. Kultura bi trebala biti pokretač promjena, a kod nas je, nažalost, uglavnom rigidna. Vjerujem da bi slobodnije tržište svakako pridonijelo većoj kreativnosti scene. Mislim da bi ravnatelji kazališta trebali imati mogućnost oformiti svoje umjetničke timove s kojima će surađivati u vrijeme svojega mandata. I da redatelji mogu birati glumce šire od zaposlenika kuće. Scena bi bila protočnija, kreativnija i na kraju ambicioznija. Uvjeren sam da se može pronaći bolji model, samo da postoji političke volje. U Hrvatskoj, u ovom sistemu, danas je, nažalost, nemoguće preživjeti bez sigurnosti institucije. Uglavnom tek malo umjetnika uspije preživjeti na tržištu bez pomoći partnera, obitelji ili dodatnih poslova. Živimo u vremenu u kojem se umjetnošću uglavnom bavi elita, društvena ili politička. Volio bih živjeti u pravednijem sistemu gdje umjetnik ima pravo i može živjeti od rada, a ne nerada.
Otvoreno govorite da ste pobornik kazališta koje mora imati prosvjetiteljsku ulogu, zbog novca ne pristajete na kompromise. Može li se tako opstati u Hrvatskoj?
Kazalište, pogotovo subvencionirano od države, moralo bi imati prosvjetiteljsku, emancipatorsku ulogu. To je za mene ideja društva, ideja države. Nažalost, kod nas su kazališta uglavnom neambiciozna, pa kako bi privukli nešto publike, trude joj se podilaziti na sve načine. Umjesto da osmisle program koji bi odgojio novu generaciju publike, kad već na raspolaganju imaju sredstva iz javnog proračuna, grčevito se drže programa za koji misle da zadovoljava tradicionalne pretplatnike, iz nekih bivših vremena. Mislim da bi i tim pretplatnicima dobro došlo neko osvježenje. Događa se sustavno uništavanje kulture, već godinama na djelu. To nije tako u svim društvima. Igrao sam na Kubi predstavu pred skoro dvije tisuće ljudi na slovenskom jeziku. Možete li zamislite da kod nas dođe dvije tisuće ljudi gledati predstavu na nepoznatom jeziku. U Beogradu su kazališta puna, U Berlinu, Madridu, Parizu... Kazalište nije muzej, ako nije živo, ne postoji. Vjerujem da su pokušaji redateljskog kazališta u hrvatskoj ubili glumca. Kod nas je glumac ‘nobody’, nema više Borisa Dvornika, Zdravke Krstulović, Fabijana Šovagovića... Ostao je samo rade Šerbedžija, koji upravo ovome svjedoči na Brijunima, gdje su ljudi spremni proputovati preko pola Hrvatske da bi ga gledali, jer ni on u Zagrebu ne igra. Postoje neki glumci kod nas koji su bili dovoljno otvoreni da razvijaju regionalnu karijeru, koji su prihvaćeni u svim bivšim republikama, trudim se ići tim putem. Radio sam dosta i u Beogradu i Ljubljani, budućnost vidim jedino u tome. Prije nekoliko dana me rastužilo kad sam pročitao natpise u domaćim novinama o Goranu Bogdanu koji snima u Beogradu. Umjesto hvalospjeva, novine su našle način da njegov uspjeh omalovaže kao antihrvatski.
Mene nazivati aktivistom nepravedno je prema ljudima koji su zaista aktivistički angažirani. I koji su svoj život podredili radu za dobrobit društva. Ja sam samo umjetnik koji tu i tamo komentira društvene pojave. Agresivni nacionalizam buja sve više. Godine 2003. upisao sam studij u Beogradu, mislim da sam bio jedan od prvih hrvatskih studenata poslije rata u Srbiji, iako je prošlo tek nekoliko godina od završetka rata. Moram priznati da je ozračje u to vrijeme bilo puno pozitivnije nego što je danas s obje strane. Na vlasti su u našoj i njihovoj zemlji trenutačno nacionalističke stranke koje nameću svoju agendu kako bi skrenuli pozornost s nužnosti reformiranja sistema, prvo pravosuđa, zatim obrazovanja i dalje. Korumpirani sustav mogu trpjeti samo države s nacionalističkim orijentiranim vladama. Sretan sam kad vidim učitelje na ulicama, mi nemamo kulturu prosvjeda, događaju se rijetko, u trenucima kad narodu stvarno prekipi, kao za Stojedinicu, kurikularnu reformu, pa i Pride kao kontraprosvjed na klerikalni zahtjev za promjenu Ustava vezano za pitanje braka. Ljudi bi morali češće izlaziti na ulice. Jedino tako možemo nešto promijeniti. Tako mogu djelovati samo kao pojedinac i pokušati obraniti barem svoju slobodu.
Diplomirali ste na Akademiji u Beogradu. Zašto niste uspjeli ni od trećeg pokušaja u Zagrebu, ali ste bez problema uspjeli u Srbiji? Jeste li bili očajni zbog neuspjeha i jeste li razmišljali o nekom drugom pozivu?
Sjećam se da sam spremao monolog iz O’Nealova ‘Dugog putovanja u noć’. Volim američku suvremenu dramu. Nisam je nikad imao prilike igrati, osim na Akademiji. Prvi put kad nisam prošao prijamni na zagrebačkoj Akademiji, pamtim kao vrlo potresan trenutak, taj dan su srušeni njujorški ‘Blizanci’, i meni se srušio cijeli svijet, New York o kojem sam toliko sanjao i planovi o vlastitoj budućnosti. Dotad mi je u životu sve išlo dosta glatko, od uspjeha u školi, na raznim natjecanjima... Vjerojatno je to bio prvi udarac. Da se nisam bavio glumom?! Volim gradilišta, sretan sam kad vidim da se nešto gradi, renovira, tužno mi je živjeti u Zagrebu pored sve zapuštene industrijske infrastrukture koja zjapi prazna i vapi za revitalizacijom u samom središtu grada. Predstavnik sam stanara u svojoj zgradi, nisam više mogao gledati što se sve događa s jednim malim ulazom od 15 stanova u širem centru Zagreba. Uspio sam u kratkom roku izvući zgradu iz minusa od nekoliko desetaka tisuća kuna, borim se i dalje s birokracijom, mafijom, građevinskom inspekcijom. Na primjeru mojeg ulaza jasno mi je kako cijela država funkcionira.
Moja prva profesionalna uloga u kazalištu u Hrvatskoj bila je na Sceni Gorica dok je Senka ondje bila ravnateljica. Od tada su nam karijere stalno isprepletene. I kad ne surađujemo na projektu, uvijek smo potpora jedno drugome. Naučio sam jako puno od nje. ‘Dama s kamelijama’ mi je jedna od najdražih predstava koje sam igrao, a sa ‘Šumom Striborovom’ imam najljepše kazališno iskustvo - to su dvorane prepune djece po cijeloj Hrvatskoj. Ako me pitate što mi je najljepše bilo u dosadašnjoj karijeri, rekao bih gostovanja diljem Hrvatske sa ‘Šumom Striborovom’ i Senkom. Kad dođete među djecu koja odrastaju u manjim sredinama lišenim kulturnog sadržaja i prenesete im ljepotu umjetnosti, smatram to najvećim uspjehom. Senka ima dječju zaigranost i želju za otkivanjem, znanjem, ona mi uvijek vraća mladenačku opčinjenost umjetnošću. Planiram igrati Edipa u njezinu novom projektu.
Jedna od vaših zapaženijih uloga bila je ‘Grobnica za Borisa Davidoviča’, prema tekstu Danila Kiša i u režiji Ivice Buljana, u kojoj ste igrali glavnu ulogu. No mediji su se koncentrirali samo na scenu skidanja i seksa s vašom partnericom na sceni...
Vjerujem da je to predstava koja je obilježila jedno kazališno doba, početak ovog tisućljeća. Možda je nismo igrali dovoljno dugo da je pogleda još više gledatelja, ali kao regionalnu produkciju Bitef festivala s glumcima iz nekoliko država, odigranu u svim centrima od Ljubljane, Beograda, Zagreba do Skoplja, doživjela je veliki uspjeh, kako među običnom publikom, tako i onom intelektualnom, što je ostalo zapisano kroz razne komentare vodećih intelektualaca u cijeloj regiji. Mislim da je uspjela dostići uspjeh svoje prethodnice ‘Mise u d-molu’ Ljubiše Ristića po istom Kiševu tekstu koja je, pak, obilježila kraj prošlog tisućljeća. Meni je sigurno prišila status koji do tog trenutka nisam imao u kazališnim krugovima. Mediji su pokušali taj uspjeh estradizirati, naravno, ja nikad nisam bio estradna zvijezda, tako da vjerujem da je uspjeh ostao na nivou odigrane zahtjevne uloge.
Koliko dugo možete izdržati bez angažmana, a da vas ne uhvati strah za egzistenciju? Kako slobodni glumac pronalazi poslove?
Nažalost, od straha za egzistenciju kao slobodnjak ne možete pobjeći. Imao sam pauze, nekad i po godinu dana, onda radite pet projekata odjednom kako biste nadoknadili sve i platili dugove, uništavate si zdravlje. U Francuskoj, naprimjer, glumci imaju neku vrstu socijalne zaštite nakon završenog posla ako nemaju novi angažman, kao kad dobijete naknadu od biroa u slučaju otkaza. Mi smo prepušteni sami sebi... Naprimjer, pravo na bolovanje imamo tek nakon 42 dana bolesti, dakle ako recimo slomite ruku i otkažete taj mjesec sve predstave, ostat ćete i bez honorara i bez bolovanja. Državi uopće nije stalo kako ćete preživjeti. Sad pokušavaju gotovo posve ukinuti status samostalnog umjetnika, a nas samostalnih umjetnika ima manje nego što se godišnje prijavi novih branitelja, i to 30 godina poslije rata. Od države dobijemo samo staž za mirovinu, koja će jednoga dana iznositi nešto malo više od 1000 kuna. Nepravda u ovom društvu toliko je duboka da oni koji se nisu snašli po partijskoj liniji nemaju drugi izbor nego napustiti zemlju. Mislim da je to tema o kojoj se ne smije prestati govoriti.
Možda sam trebao reagirati više diplomatski, često govorim iskreno, što mi je zatvorilo mnoga vrata. Ali preko nekih stvari ne mogu prijeći, vjerujem u čast. Tata je lud za kaubojcima. Usadio mi je to pitanje časti još kao djetetu. Poslije sam igrao u predstavi ‘Adio, kauboju’ Olje Savičević Ivančević, koja tematizira upravo tu moralnu kvalitetu. Odrastao sam u takvoj Dalmaciji. Moj dalmatinski ponos je prejak da bi žalio za bilo čim.
Bliže se predsjednički izbori. Kako komentirate četvero najozbiljnijih kandidata za ovu funkciju i spremate li opet neki komentar na Facebooku?
Facebook je prošlost. Nove generacije imaju nove medije. Tako da nisam više aktivan na društvenim mrežama. Predsjednička funkcija u Hrvatskoj je ceremonijalna, nema utjecaja na društvo. Pokušava se maksimalno estradizirati, estradnjaci postaju ozbiljni predsjednički kandidati, a političari nas pokušavaju zadiviti estradnim potezima. Vjerujem da kao država nismo dozreli za stvarne promjene. Dok se to ne dogodi, i kandidati će biti jednako nedorasli funkciji za koju se kandidiraju.
