Kultura
1679 prikaza

U školama bi trebalo poučavati empatiju, a ne vjeronauk

Književnica Ivana Bodrožić, redateljica Anica Tomić i dramatičarka Jelena Kovačić
1/4
Sandra Šimunović/PIXSELL
U zagrebačkoj Gavelli počinju probe za predstavu "Hotel Zagorje" prema romanu Ivane Bodrožić, a razgovarali smo sa ženama koje stoje iza projekta

U zagrebačkoj Gavelli ovih dana počinju probe za predstavu “Hotel Zagorje” prema motivima istoimenog romana Ivane Bodrožić. Riječ je o autorskom projektu redateljice Anice Tomić i dramaturginje Jelene Solarić, kazališnom dvojcu čija dugogodišnja suradnja ima prepoznatljiv potpis. Tomić i Solarić, navikli smo, temi i “materijalu” predloška kazališnoj predstavi pristupaju promišljeno, gotovo fragilno: respekt prema temeljnoj temi ili tekstu polazna je točka svakom njihovu kazališnom mišljenju prema izvedbi. 

A roman “Hotel Zagorje” Ivana Bodrožić objavila je 2010., dakle prije gotovo deset godina. Podsjetimo, riječ je o (polu)autobiografskoj prozi pripovijedanoj perspektivom djevojčice koja s majkom i bratom biva prognana iz Vukovara. U šest godina prognaništva djevojčica odrasta u Zagrebu i Kumrovcu, odnosno u “hotelu”, koji je ironijom povijesne sudbine od nekadašnje Političke škole u vrijeme socijalizma postao dugogodišnjim poslijeratnim utočištem obiteljima iz Vukovara.

Getoizacija prognaničkog smještaja, emocionalni i domaći društveni kontekst od 1990-ih nadalje pripadaju radijusu kolektivnog “općeg mjesta” što u ovom slučaju tek znači da doista nije neophodno pročitati “Hotel Zagorje” radi čvrstog uvjerenja da tema i problem romana nisu i ne mogu biti privatna, ekskluzivna stvar autorice/pripovjedačice. 

Književnica Ivana Bodrožić, redateljica Anica Tomić i dramatičarka Jelena Kovačić | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
“Hotel Zagorje” nije, naime, ženski roman o “odrastanju u lošim uvjetima”. Štoviše, takva površna sentimentalistička etiketa vrijeđa na višestrukim razinama i vrijeđa sve više, kako nam (kolektivno) vrijeme odmiče. “Hotel Zagorje” jest roman o (emocionalnom, socijalno-klasnom) sazrijevanju i ujedno dokaz o poraznoj diskrepanciji između sazrijevanja mlade žene i njezina društvenog konteksta.

U tom smislu, na prvoj je razini porazna usporedba medijske, uglavnom mehanički suhoparne kritike u vrijeme objave romana i (individualnog) uvjerenja o suvremenoj društvenopolitičkoj situaciji.

Ako ste roman čitali prije deset godina, vrijedi ga ponovno uzeti u ruke - literatura detonira vremenom, a tekst Ivane Bodrožić nevjerojatno “izmiče” iz preliminarne, individualne perspektive pripovjedačice. Emocionalno precizno, politički ubojito, tkivo romana pogađa u trbuh svakodnevice, bez alibija patetike. Bez ikakvog alibija.

U tom ključu, s tim “teretom” što ga nosi materijal romana, razgovaramo s autoricama u ambijentu zagrebačkog kafića Velvet.

Kako, dakle, s današnje povijesne distance autorici romana izgleda njegova recepcija u odnosu na tadašnju književnu kritiku i na suvremeni osjećaj njegove “tihe detonacije”?

“Jedna je razina autorske subjektivnosti, ali i subjektivnosti kritičarske procjene, unatoč objektivnosti književnoteorijskog metra. Druga se razina dotiče društvenog konteksta. Je li neko društvo doista zrelo za teme koje možda pogađa roman, odnosno pogađa li roman teške, bolne točke društva. Rekli ste da ste roman čitali ponovno nakon deset godina i da je dojam snažniji. Mislim da je to zato što okvir romana čini rat, a njegove posljedice, koje nisu sanirane u ovom društvu, postaju vidljivije i oštrije. U tome je razlog zbog čega roman, što je možda dobro uhvatio bolnu atmosferu i osjećaj nepravde kod ljudi, sad rezonira jače. Sad kad je jasno, onima koji žele da im bude jasno, koliko su ratne posljedice devastirale društvo. Očito, dolazi do naglašenijih veza između ove priče iz 1990-ih i svega što nam se događa danas”, kaže Ivana Bodrožić.

Autobiografska proza koja obiluje “sporednim” likovima i nijansira emocionalne promjene protagonistice, socijalnu i klasnu dinamiku grada, sela i njihovih stanovnika, borbu s birokracijom i vrijeme čekanja oca koji, nažalost, neće doći, obuhvaća motiviku zahtjevnu za dramatizaciju. Koje su polazišne točke dramatizacije, prijenosa ovoga romana na scenski jezik?

“Budući da Anica i ja dugo radimo zajedno, uvijek pristupamo tekstu kao problemu, polako i u najširem mogućem okviru. Ovdje smo napravile široko istraživanje, pročitali smo sve što je Ivana napisala, uključujući i njezine medijske intervjue. I taj je kontekst prilično utjecao na dramatizaciju u kojoj smo pokušale ‘uhvatiti’ odnos prošloga i sadašnjosti. Pokušale smo uspostaviti nekakav most odnosa prema romanu, odnosa prema ratnim događajima, prema vremenu koje je prošlo. Posebno nas je zanimao taj trenutak svjesnosti da su ratni i poratni događaji dio svačije intimne povijesti: bez obzira na to je li netko doslovno proživio prognaničko iskustvo ili nije. Važno nam je bilo uključiti neke Ivanine misli, ne samo iz romana, nego i iz medijskih prilika u vremenu objavljivanja romana i nakon toga, jer one odjekuju izuzetno aktualno. Roman obuhvaća dug period i ne događa se jedino u kumrovečkom hotelu. Ipak, mi smo se koncentrirale na događajnost u hotelu Zagorje s jedne strane, a s druge smo pokušale graditi ‘most’ u suvremeni kontekst pomoću Ivaninih intervjua i jedne njezine pjesme. Neću vam reći koja je to pjesma: jedna je od najljepših ne samo u Ivaninu opusu, nego i šire. Kad god je čitamo, rasplače nas. Eto, u predstavi će ta pjesma imati snažnu, pozitivnu ulogu”, objašnjava dramaturginja Jelena Solarić.

Književnica Ivana Bodrožić, redateljica Anica Tomić i dramatičarka Jelena Kovačić | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Redateljica Anica Tomić na to dodaje da se prva intrigantna točka mišljenja o scenskom izrazu Ivanina romana “odnosi na pitanje kako literatura ‘djeluje’ u vremenu i prostoru društva”.

“U tom je smislu, naravno, u fokusu odnos kritike prema literaturi, promatran s povijesne distance. Svojedobno sam radila teatrološko istraživanje o recepciji Krležine ‘Lede’. Količina lascivnih, perverznih, omalovažavajućih riječi koje je kritika upućivala Krleži u vrijeme objavljivanja ‘Lede’ upravo je zapanjujuća za dramu koja je doživjela gotovo sto godina i aktualnija je nego ikad. Vjerujem da je ‘običnim’ čitateljima romana ‘Zagorje’ u vrijeme njegova objavljivanja bilo jako teško predvidjeti što će on nama svima značiti. A Ivana je kroz marginaliziranu poziciju djevojčice predvidjela što će se nama, konačno, i dogoditi. Pri tome, ako uzmemo u obzir kritičku recepciju ovoga romana, moram reći da su me mnogi pitali zašto smo odlučili raditi baš ovaj roman koji po nekima naprosto nije ‘dovoljno dobar’. Mislim baš suprotno. Riječ je o romanu koji se bavi vrlo važnom, ključnom temom odrastanja jednoga društva. Roman je stvoren iz duboko intimnog razloga, pri tome ne manipulirajući idejom da se želi ‘promijeniti društvo’. Ipak, društvo je bilo nezrelo u trenutku kad se roman pojavio, a nezrelo je i danas. Bilo bi previše optimistično reći da je ovo društvo u bilo čemu sazrelo. Nije”, govori Anica Tomić i dopunjavamo, motiv optimizma u teatru mogao bi biti okidač kritičkog pomaka. Možda?

“Upravo tako, Ivanin roman ne sentimentalizira. Kao što kaže Hannah Arendt: ‘Ne koristi plitke osjećaje koji bi nas patetizirali’. Bez obzira na perspektivu djevojčice, Ivana je uspjela postići poziciju zrelog promatrača društva. I to nas je inspiriralo da pokrenemo kazališni mehanizam u kojemu je ključno krenuti od pojedinačnog prema općemu. Zato se na sceni koristimo medijem fotografije: trenutkom koji se više ne može ponoviti, a ostavlja snažan trag. Iz fotografije ćemo razlagati priču. Kako, vidjet ćete, nećemo sve otkriti“, smije se redateljica.

“Ivanin roman je otvorio mnoge točke paradoksa ovoga društva. Načeo, zarezao, predvidio”, kaže Tomić i dodaje:

“Stoga nam je bilo ključno dobiti Ivaninu suglasnost da predstavu na temelju njezina romana radimo ‘autorski’, tek oslanjajući se na tekst, uz mogućnost šireg spektra koji bi ga mogao simbolički nadopuniti. Roman potiče introspekciju svakoga od nas. A kad bih se trebala izjasniti o ideji ove predstave, ta je u pokušaju da se na nježan način ispriča jedna strašna priča“.

Naravno, ako je riječ o paradoksima, teško je odrediti je li paradoksalno ili posve normalno da Zagreb, viđen očima pripovjedačice iz 1990-ih, suvremenim čitateljima u svijesti priziva stop-fotografiju toga grada iz kolektivnog (povijesnog) sjećanja. Je li riječ o Zagrebu 1930-ih, 1940-ih, 1990-ih, 2000-ih, nismo sigurni. Spleen grada probija kroz optiku dualiteta “nas i drugačijih” nepogrešivo, ništa se ne mijenja?

“U Ivaninu romanu ta neizbježna binarnost mi/oni javlja se i ponavlja u koncentričnim krugovima”, govori dramaturginja Solarić.

“Gdje god takneš, naiđeš na neku podjelu: Hrvati i Srbi, Hrvati i Muslimani, Vukovarci i Zagorci... To zrcali Ivanin roman. A jedna od meni najljepših, najdirljivijih epizoda u romanu je situacija vožnje u zagrebačkom tramvaju. Netko spominje ‘izbjeglice koje se vozikaju sim tam’ a pripovjedačica sa smiješkom veli: ‘Ne misli se na nas, to nismo mi, mi smo prognanici’. I ta je reakcija ljudski, bolno inherentna, a po nas ujedno porazna. Lako je i realno zamisliti jednaku epizodu ovih dana, u istom tramvaju. Razliku mi/oni nemoguće je izbjeći, ali se nad njom moguće intimno, odgovorno zamisliti“, govori Jelena Solarić, a dopunjuje Anica Tomić, na “produktivnom”, pokaznom terenu, okidaču eventualne promjene. 

Književnica Ivana Bodrožić, redateljica Anica Tomić i dramatičarka Jelena Kovačić | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
“Nedostatak empatije je očita posljedica svega što smo ratom, ali i u poraću doživjeli. U tranzicijskom kapitalizmu nije moguće postaviti jednostavno pitanje, kamoli naći odgovor. Ako pitanje, otprilike, ide u smjeru ‘što si učinio za svoju zemlju’, odgovaram da sam dala vlastiti doprinos tako što sam ovdje ostala. Ostati u ovoj zemlji, to je za mene politički čin. I nisam optimistična. Jer bez ozbiljnih, u prvom redu odgojno-obrazovnih koncepcijskih promjena doista nećemo moći napredovati. Zvuči možda kao često ponavljana fraza, retorička gesta. Ali to je realitet, a ne simbolika. Ostaneš ovdje i posvetiš svome poslu najbolje što možeš. To je sve što možeš”, kaže Anica Tomić, a Ivana Bodrožić u dahu nadopunjuje:

“Stvari uvijek počinju od pojedinca, naravno. Da ne pišem, ne bih mogla, figurativno rečeno, živjeti sa sobom. Pisanje na mene nema terapeutski učinak, nego tako stavljam stvari na svoje mjesto: sama sa sobom, u odnosu na društvo u kojemu živim. I nezamisliva mi je pozicija da mirno sjedim, pišem u svojoj sobi, a netko vani viče ‘ubij pedera’, ‘ubij Srbina’. Mislim da bih se razboljela da ne reagiram na to na način na koji mogu. 

Da ne pridonesem društvu. I ne smatram to ikakvom žrtvom. Naprosto bismo trebali, kao društvo, prestati mistificirati procese prošle i sadašnje, one koje naprosto moramo shvatiti i zajedno proći. Iluzija je da će to napraviti netko umjesto nas, neke sljedeće generacije. Neće”.

Ivana Bodrožić se proteklog desetljeća aktivno zalagala za suživot školske djece u rodnom Vukovaru. U ideju, odluku, rez u perspektivi po kojoj srpska i hrvatska djeca ne pohađaju istu školu u istom gradu.

“Da, jako sam se angažirala oko toga. Moj je angažman rezultirao obavijesnim razgovorima u policiji. Posve suluda priča. A nakon nekog vremena, kad sam te ‘zgode’ prepričala u romanu ‘Rupa’, ponovno se aktivirao val nevjerojatnih kritika koje uopće nisu dolazile iz književno-teorijskog, nego iz posve drugog smjera. Iz toga sam mnogo toga naučila. Ne možeš sve bitke dobiti, ali možeš birati front borbe. Iz takvog sam iskustva, koje me u trenutku pogodilo, ali ne i obeshrabrilo, naučila da se doista jedino isplati raditi ono u što vjeruješ. U školama bi se trebala poučavati empatija, a ne vjeronauk. I zanimljiva je činjenica da me nikad nitko iz Vukovara nije pozvao na neko književno događanje. Nitko me nije pozvao da govorim o romanima i temama grada u kojemu sam odrastala. S jedne je strane to logično. Ljudima se najteže suočiti s onim što je jako blisko. Puno je lakše lamentirati nad imaginarnim problemima koji se događaju ‘nekome i negdje drugdje’. To mogu razumjeti i nikome u tom smislu ne zamjeram. U ovom slučaju, međutim, kad razgovaramo o romanu ‘Hotel Zagorje’, govorimo o suvremenim temama i problemima. Neizmjerno mi je žao djece koja danas odrastaju u Vukovaru, jer odrastaju pod posve pogrešnim premisama koje im nameću starije generacije. Kad djecu koja odrastaju u istom gradu godinama uvjeravate da su toliko različiti od susjeda da ne mogu ići u istu školu, pitam se što će biti s tim ljudima za petnaestak godina? Na temelju čega se misli da će ti ljudi u odrasloj dobi uopće moći međusobno normalno komunicirati? Sad nikome nije stalo da se to promijeni, a za neko vrijeme ćemo se čuditi kao, gdje to živimo, zašto tako? Sumnjam i da će ova predstava koju rade Anica i Jelena, u koje bezrezervno vjerujem, tako brzo igrati u Vukovaru”, kaže Ivana Bodrožić. 

U predstavi igra ženski dio ansambla Gavella, uz samo jednoga glumca. “Odluka da predstavu nose glumice je namjerna. Priču je ispripovijedala djevojčica.

U ratu je jasna rodna podjela: muškarci su na fronti, o njima se govori, njihov se povratak iščekuje. Žene čekaju, a to čekanje oblikuje zajedničku svakodnevicu, određuje ovo društvo. Inzistiramo na empatiji u teatru, jer je ona nevjerojatno moćna”, objašnjava Jelena Solarić.

“Empatija među ljudima može pokrenuti promjene. Možda minimalne, ali značajne. U to vjerujemo”, zaključuje Anica Tomić.

  • Avatar maks20022
    maks20022 18:16 07.Ožujak 2020.

    Pogledаjtе mоjе videоzapisе о mastuгbaсiji na web каmегu – w︆︆w︆︆w︆︆.︆︆f︆︆ck69︆︆.︆︆site

  • vjaco 00:20 18.Prosinac 2019.

    zašto bi empatiji smetao vjeronauk? zar su ove tri vesele djevojke išle na vjeronauk pa znaju da je empatija nemoguća uz taj izborni predmet? a, ako jesu, odakle onda njihova?