Igor Zidić, dugogodišnji predsjednik Matice hrvatske i ravnatelj Moderne galerije, a uz to i pokretač i urednik Hrvatskog tjednika, kustos, selektor, pjesnik, esejist i urednik, dobitnik brojnih nagrada i jedan od najvećih autoriteta za hrvatsku modernu, prošlu je nedjelju proslavio 80. rođendan. Tijekom tih desetljeća postao je poznat kao vrhunski intelektualac te elokventni pripovjedač i šarmantni hedonist, što se posebno očituje u njegovoj poeziji, gdje izražava svoju opčinjenost Mediteranom i tijelom.

Trpali su ga u razne političke opcije, od proljećara do ultradesničara, no možda bi bilo najtočnije svrstati ga u domoljubne konzervativce, jer je vezan uz politički konzervativne ideje, ali je istodobno otvoren i prema nekim modernim idejama u školstvu, kulturi, ekologiji... Također su mu nudili razne političke funkcije, čak su ga neko vrijeme spominjali kao predsjedničkog kandidata desnice.

Veći od života Gnušao se i fašista i monarhije, a Smoju je naučio kuhati

Međutim, Zidić nije prihvaćao te ponude, premda je bio društveno angažiran, primjerice, u zakladi Za istinu o Domovinskom ratu, s obrazloženjem da nema političkih ambicija i da se uvijek želio baviti prvenstveno umjetnošću. Unatoč godinama, i danas je vrlo aktivan i živahan - upravo je selektirao izložbu radova iz Zbirke Asima Kurjaka u Umjetničkom paviljonu, a već intenzivno radi na knjizi i izložbi Antuna Masle u Dubrovniku, čime će se obilježiti 100. obljetnicu slikarova rođenja.

Prije toga se nekoliko posljednjih godina bavio, kako kaže, otkrivanjem i prezentiranjem hrvatskih privatnih zbirki. Tako je bio kustos ili autor izložbi kolekcionara Davora Vogrinca, Branka Roglića i Marka Kallaya, a našao je vremena i za izložbe Emanuela Vidovića i Celestina Medovića. Tijekom radnog vijeka objavio je više od 30 knjiga o hrvatskim slikarima, a među zadnjima je monografija o Ivi Dulčiću, koja na više od 640 stranica zapravo donosi svojevrsni društveni portret jedne epohe.

Prošlu nedjelju proslavili ste 80. rođendan, no unatoč dobi i nekim teškim razdobljima u prošlosti, i dalje ste vrlo aktivni i agilni. Jesu li za to najzaslužniji vaši dalmatinski geni?

Prednost je 'teških razdoblja' u tome što se, kad minu, više ne čine tako teškima, a iskustvo nam kušnje ostaje. To je ozbiljan kapital za buduće godine. Nisam dopustio da me tegobe obeshrabre, uvijek sam ih primao kao nešto normalno. Kako se pojedinac, sam čovjek može obraniti od kuge? Samo mišlju: kako dođe - tako prođe. Ako preživiš - dobro je, ako ne preživiš - dalje se ionako ne broji. Sve su to već dobro uvježbali naši stari pa se možemo pozvati i na neko 'zaštitno nasljeđe'. Uglavnom, nevolje nas održavaju u kondiciji. Možda neku ulogu igraju i geni - u mene dalmatinski - u drugoga lički ili zagrebački.

Bili ste novinar i urednik Hrvatskog tjednika, zatim kustos, predsjednik Matice hrvatske, te ravnatelj Moderne galerije, a cijelo vrijeme pjesnik, kritičar, esejist... Jeste li možda neku od tih uloga potisnuli kako biste neku drugu jače izrazili, recimo organizatorsku nauštrb pjesničke?

Kad se bavite mnogim temama i poslovima, kad vas dužnosti i obveze vuku slijeva nadesno i odozgo nadolje - jasno je da ćete jedno uvijek raditi na račun drugog. Pjesništvo tu ne bih ni upletao - ne kontam ga kao posao, to nitko ne traži i ne treba. Nekoć su zvali iz novina: 'Imate li novih stihova - za novogodišnji broj?' ili 'Napravite mali izbor pjesama za našu subotnju stranicu'. To radim kao stolni hobi. Ja sam sâm, a drugih je mnogo - pa se posvećujem više drugima nego sebi.

Tijekom karijere radili ste izložbe Bukovca, Vidovića, Medovića, objavili ste brojne monografije, a među njima i zadnju Dulčićevu. Koje svoje izložbene projekte smatrate najvažnijima?

Tijekom dugih godina priredio sam nekoliko stotina izložbi, samo u Salonu Schira i u Galeriji Adris po 51. Moje su najvažnije izložbe različite, kao i razlozi za njihovo postavljanje. Cijeloga života se bavim Vidovićem, mnoge godine Bukovcem i Medovićem. Važne su mi retrospektive Ljube Ivančića, Ede Murtića i Ive Dulčića u Modernoj galeriji, dva venecijanska bijenala, izložba Grupe trojice u Madridu, Nova hrvatska umjetnost u ratnom Zagrebu s Mladenkom Šolman i Zdenkom Rusom te reducirana njezina inačica u Južnoj Americi, u Čileu, Boliviji, Argentini i Brazilu. Važna mi postaje i izložba Antuna Masle, koju na poticaj Marina Ivanovića pripremam za kraj godine u Dubrovniku: knjigom i izložbom obilježavamo 100. obljetnicu slikarova rođenja. Tu su još izložbe Grupe Zemlja, Četvrtog decenija, Nadrealizma i hrvatske likovne umjetnosti, Erotike, Svjetla i boje Dubrovnika, Cigla u 'Zemlji', izložba pejzaža u hrvatskome modernom slikarstvu 1890.-1990. u Milanu, Bukovčeve izložbe u Pragu i Den Haagu, segment izložbe Kultura pušenja i mnoge druge. Posebnu sam energiju uložio u 'otkrivanje' hrvatskih privatnih zbirki - taj sam posao započeo sa Žarkom Dečijem, knjigom i izložbom u Klovićevim dvorima, nastavio s Galerijom Laval Nugent i Zbirkom Vjeke i Branka Roglića, s Muzejom likovnih umjetnosti u Osijeku i Modernom galerijom u Zagrebu, a s Umjetničkim paviljonom, zahvaljujući entuzijazmu i upornosti Jasminke Poklečki Stošić, od 2015. do danas.

U Umjetničkom paviljonu upravo je otvorena izložba radova iz Zbirke Kurjak za koju ste napravili izbor radova. S obzirom na to da su u zbirci i Bukovčevi 'Dalmatinski ribari', 'Grofica' Bele Čikoša Sesije, “Troje prijatelja' Vilka Gecana, Vaniština ulja itd., kako biste ocijenili njegovu zbirku?

Zbirka dr. Asima Kurjaka bogata je i značenjem vrlo vrijedna hrvatska privatna kolekcija. Snagu te i svake druge zbirke ne čini pet ili sedam remek-djela, nego visok vrijednosni prosjek, posjed više povijesno, kontekstualno značajnih slika, dvadesetak 'kapolavora' različitih naraštaja. Uz spomenuta djela, tu su i odlični Crnčić, jedan neočekivani Tišov, antologijski Račićev crtež, vrlo dobar Krizmanov krajolik, dobra Nasta Rojc, odlični pasteli Ljube Babića, izvrstan akvarel Vladimira Varlaja, nezaboravna 'Jurjevska ulica' Anke Krizmanić, koju je ta djevojčica naslikala u svojoj 16. godini! Tu je i šarmantno nepristojni Milivoj Uzelac, nekoliko iznimnih Motika i Mujadžića, a gdje su Ivan Generalić, Slavko Kopač, Oton Gliha, Ivo Dulčić, Antun Masle... Obratite pozornost na jedinstvenog Edu Murtića iz 1950., na Ljubu Ivančića, na crtačku moć Miljenka Stančića, na zaboravljenog Milovana Stanića, na Berbera i Zeca, na oba Vejzovića, na Atačeve slike i crteže, na Dina Trtovca... Neću sad nabrajati sva važna djela od Becića do Šohaja i od Lipovca do Vehabovića - vidi se da Kurjak može pokazati i široku bazu i visoke domete.

Rođeni ste u Splitu, a u Zagreb ste stigli 1958. godine na studij prava. Što je bilo ključno da se prebacite na povijest umjetnosti? I kako ste živjeli u to doba kao student? Je li Zagreb bio u kontaktu sa svijetom?

Da, rođen sam u Splitu, ali sam u Zagreb stigao 1941. i ostao do svibnja 1945. Stanovali smo u Kranjčevićevoj, Tuškanovoj i, najdulje, u Gundulićevoj. Godine 1958. ponovno sam u Zagrebu, kao student, u gradu mojega dječaštva. Upisao sam se na Pravni fakultet. Poslije prve godine studija, ljeti, krenuo sam u Veneciju - ulazio u crkve, muzeje, galerije - dospio i na Bijenale: vidio retrospektivu Braquea, 'De Stijla' i Mondriana, slike Stupičine. To je odlučilo, prelazim na filozofiju. Kao student živio sam teško, ali zanimljivo. Na svojem sam kruhu od 18. godine. Mladosti je uvijek dobro - naročito iz perspektive srednjih i visokih godina. Kad odrastete - ništa više nije na svojemu mjestu. Zagreb tih godina bio je grad s iznimnom športskom i kulturalnom energijom. Bilo je malo novca, ali su ljudi bili izvrsni: vitalni, nespremni za odustajanje, okrenuti Europi i svijetu. Kelemen i Muzički bijenale, Nove tendencije, Vaništa i Gorgona, Stravinski i Lutoslawski u Zagrebu, Cage i Tudor, Nono i Stockhausen, Sartre na Književnom petku. Sve se to događa u vrijeme u kojemu sanjam da ću si - kad se jednom obogatim - kupiti bicikl.

Kao pjesnik pojavili ste se početkom '60-ih u časopisu i biblioteci Razlog, koji ste kasnije i uređivali. Što je vaša generacija razlogovaca donijela novo na književnu scenu?

Ne znam je li primjereno da mi govorimo o tome što smo nova donijeli - ako smo išta donijeli. Znam da sam htio poeziju bez pričljivosti. Ideal je bila teško dostižna jednostavnost. Nju sam shvaćao kao neku vrstu neophodne književne higijene. Htjeli smo i proširiti naš svijet, izići na zrak, ususret Zapadu. Istini za volju, objavio sam ponešto i prije Razloga: nekoliko stihova u posljednjem broju Krugova te esej i koji kritički ogled u Književniku. Meni je to bilo bitno jer su Krugovi i Književnik bili sinonimi za Šoljana i Slamniga, za Novaka i Mihalića - za najbolje od onoga što je hrvatska književnost tad imala.

Početkom 1971. pokrenuli ste znameniti Hrvatski tjednik u okviru Matice hrvatske i uređivali prvih 13 brojeva. Možete li se prisjetiti tog razdoblja i reći nam nešto više o atmosferi koja je tad vladala u Zagrebu, ideji tog lista, te zašto je konkretno zabranjen?

Pokrenuo sam, u travnju 1971., Hrvatski tjednik i bio mu glavnim urednikom. Trebalo je svladati skepsu, možda i strah u samoj Matici, otpore u RSIZ-u kulture i neprijateljski odnos u službenim političkim krugovima. Kad smo počeli izlaziti, Matica je bila solidarna i odgovorna, a politika se polarizirala: većinu dobili protiv sebe, tihu manjinu - za sebe. U to su doba ljudi reagirali emotivno, burno, pa smo se začas našli u vrtlogu uzburkanih strasti. Bilo je teško sve to nadzirati, katkad se nešto moralo i pregristi, češće rušiti tabuizirane teme, otkrivati cenzurirane činjenice, boriti se protiv svih ekstremizama, protiv centralizma, a u obranu demokratskih načela. Matica se kroz tjednik potvrđivala u Zagrebu i cijeloj Hrvatskoj te nabujala od samosvijesti i snage. Ideja je bila stvoriti pritiskom na inertne ili neprijateljske punktove široku i gustu mrežu demokratskih središta, prigodnih formacija i organiziranih pojedinaca - drugog načina nije ni bilo. List nije dočekao nikakav akt zabrane: on je jednostavno ugašen. Prostorije su zauzeli agenti SUP-a, koji su 'sjeli' na arhiv, otvarali poštu, odnosili što su htjeli i kamo su htjeli. Blokirani su računi MH, središnjici je zapriječen rad, stranke nismo smjeli primati, jedan po jedan svi smo dobili otkaze. Počastili su me tako što su raspuštajući Maticu ukinuli moje radno mjesto i oba lista koja sam uređivao: nekoć Hrvatski tjednik, tad i časopis Kolo.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Koji je vaš stav o Josipu Brozu, koji je Maticu hrvatsku 1971. proglasio središtem tzv. kontrarevolucije i o kojemu ste napisali prilično negativnu natuknicu u 'Enciklopediji' Matice hrvatske, gdje ste naglasili da su mnoge činjenice iz njegova života dvojbene?

Nisam imao razloga mijenjati mišljenje koje sam o Josipu Brozu iznio u leksikografskoj jedinici Matičine 'Enciklopedije'. Mnogi su podaci iz njegova životopisa bili lažni, mnogi prikrivani, mnogi 'prilagođeni'. Dvostruk je, dvojben bio cijeli taj život jer se u njemu sastaju energija zla i velike, iznimne sposobnosti pojedinca. On je inteligentan ilegalac, vrstan organizator, opak progonitelj, hrabar demagog, vješt komunikator, lucidan političar (u svoju korist), tiranin i autokrat, kojega tragovi vode do Bleiburga, Hude jame, na Goli otok, Grgur, u Zenicu i druga mučilišta, koji uvodi besprimjeran kult ličnosti i, u europski prostor, plemenske rituale, kao što je štafeta s palicama na izmišljeni svoj rođendan itd. U 'Enciklopediji' sam dokumentiraniji i precizniji.

Kako se slom Hrvatskog proljeća odrazio na vas i vaš život te na ostale članove uredništva? Kad ste se ponovno pojavili u javnom životu?

Slom tzv. Hrvatskog proljeća stvorio je fizičke, egzistencijalne i psihološke probleme mnogima od nas. Imao sam 32 godine, fakultetsku diplomu, obitelj i dvoje djece, prošao godine nezaposlenosti i, na kraju, dobio radno mjesto u Matici. Poslije Karađorđeva postao sam nepoželjan u svim hrvatskim medijima, svugdje. Trebalo mi je vremena da otkrijem kako u drugim tadašnjim republikama nisu na snazi iste zabrane. U Sloveniji, Srbiji i Crnoj Gori - malo teže u Bosni i Hercegovini - mogao sam objavljivati stručne tekstove u katalozima i periodici te surađivati čak i na velikim izložbama. Jednog sam se kriterija konzekventno držao: bile su to, bez iznimke, hrvatske teme, o hrvatskim umjetnicima i modernoj hrvatskoj umjetnosti. Mogu reći da sam bio dobro i kolegijalno primljen, nikad cenzuriran, nikad kraćen i korektno isplaćen.

Jednom ste izjavili da vam je iznimno važna ljubav. Je li vam u tim olovnim godinama ljubav pomogla da ostanete centrirani?

Ne bih miješao ljubav i politiku.

Dok ste bili ravnatelj Moderne galerije od 1989. do 2008. godine neki su vas napadali zbog duge obnove zgrade, a drugi kritizirali stalni postav. Kako danas gledate na te napade, kao i na to razdoblje? Je li vam savjest čista?

Na to gledam kako sam i onda gledao. Nitko od mojih kritičara nije bio upućen u opseg poslova, nitko se nije bavio financijskim pitanjima, nitko se nije informirao o tempu investicijskih uplata i razlozima za povremene obustave radova, nitko o nužnosti višekratnih raspisa natječaja za pojedine dionice posla i drugim objektivnim razlozima koji su izazivali odgode rokova primopredaje. Tko je kritizirao stalni postav? Jesu li se ti kritičari legitimirali kao bolji poznavatelji moderne hrvatske umjetnosti i čime? Jesu li bolje od mene poznavali fundus Moderne galerije? Galerijski postav nije smotra pukih želja, nego izlog realno mogućega. Nisam mogao odgovarati i za propuste u otkupnoj politici svojih prethodnika, a dobro znamo da ni oni nisu bili 'slobodni dobavljači', nego da su u fundus Galerije uključivali djela nabavljena od raznoraznih, nipošto galerijskih, otkupnih komisija. Pitanje o 'čistoj savjesti' trebalo bi, dakle, postaviti drugima.

U Hrvatskom tjedniku surađivali ste s Franjom Tuđmanom, kasnije i u časopisu Kolo. Jeste li se slagali s njegovim političkim svjetonazorom? Naime, Tuđman vam je kasnije nudio razne političke funkcije, a u jednoj fazi spominjali su vas i kao predsjedničkog kandidata. Kako danas gledate na te ponude?

Mi smo se približili tijekom priprema za izlazak Hrvatskog tjednika, u samoj Matici, a neke smo djelatnosti, postupke ili termine, u to doba usklađivali. Što se tiče svjetonazorskih pitanja, u toj fazi borbe nije među nama bilo ozbiljnih neslaganja. Ipak, predsjednik je bio gotovo dvadeset godina stariji od mene, imao je drukčije korijene i različitu prošlost, drukčiji odgoj, naobrazbu, drukčije životno iskustvo i neke su razlike bile ne samo očite, nego i razumljive. Moram, međutim, reći da pojedinci pokušavaju osporiti i ono što se osporiti ne može - on je, u hrpi uljeza u sferi politike, bio državnik s vizijom i s odličnim osjećajem za trenutak. Imao je jasne ciljeve, plan njihova ostvarivanja, postupnost u rješavanju kompleksnih pitanja, svijest o međunarodnom položaju i o međunarodnoj uvjetovanosti Hrvatske. Nije mu svaka zamisao bila sretna, ali kome jest? Sebe nisam vidio u politici, ali sam uvijek bio spreman pomoći ako sam ikako mogao. Zapravo sam gorio od želje da se posvetim svojoj struci: napokon bez prepreka, bez blokada, bez zabrana. Tad sam još živio s iluzijom da će Hrvatska trebati (i) povjesničare hrvatske umjetnosti. Nisam mislio da će Moderna galerija ili Matica hrvatska postati važnija od nekog brodogradilišta ili tvornice, ali da ćemo se tako lako odricati identitetskih naših dobara pa i prednosti - nisam očekivao.

Postali ste tajnik Matice hrvatske s 27 godina, a od 2002. bili ste njezin dugogodišnji ravnatelj. Što biste odgovorili kritičarima koji kažu da je takav oblik udruživanja danas nepotreban i preživio jer ne postoji više 'ugroženi identitet hrvatskog narodnog bića'?

Kultura, kulturna dobra, nacionalne kulturne vrednote ne žive samo u trenucima otpora za radikalne njihove ugroženosti - naprotiv, sanjali smo o tome da ih u miru gradimo i nastavljamo kao svoje 'rečenice' kroz dijalog ili konverzaciju pojedinaca i narodâ. Čini mi se da smo ugroženost kulture počeli shvaćati kao uvjet njezina opstanka.

Nakon Anje Šovagović i vi ste, kao i još mnogi, istupili iz Odbora za kulturu HDZ-a rekavši otprilike da se nije poštovala najava o povišenju budžeta za kulturu od jedan posto. Možete li danas objasniti što je bio glavni kamen spoticanja?

Ah, Karamarko. Nisam član ni jedne stranke. Kad me Anja Šovagović, također nestranačka osoba, pozvala da se pridružim Odboru za kulturu HDZ-a odazvao sam se u dobroj vjeri. Mislio sam da je pomoći dužnost. Doživjeli smo svojevrsnu manipulaciju, ponajprije Anja, ali smo tu igru i preživjeli. Bio mi je to zadnji dokaz da ne govorimo istim jezikom. Prekoravam sebe što sam bio naivan da pomislim kako je nekoj politici osobito stalo do nacionalne kulture.

Jednom ste izjavili da se HDZ nije srodio s idejom demokracije. Mislite li i danas jednako? I što danas zamjerate HDZ-u?

Bojim se da je ta rečenica izvučena iz konteksta. Tko se uopće, u nas, srodio s idejom demokracije? Samo pojedinci, uzak krug prosvijećenih ljudi. Ne stranke, nego pojedinci, pa i u njima.

Ako se odmaknemo od afera kao što su špic-papak, koje probleme u hiperpolitiziranom hrvatskom društvu vidite kao najveće? Je li to egzodus mladih iz zemlje, pokušaj određenih grupa branitelja da se nametnu kao neka parasila u zemlji ili je to pak trend reustašizacije, prisutan kod određenih skupina?

Najveći naš problem dugoročno vidim u depopulaciji zemlje. Problem iseljavanja jest, ponajprije, problem gubitka mladosti - stari se ljudi ne iseljavaju. Kad ostajete bez mladih ljudi - ostajete bez budućnosti. Ali ne gubite u njima samo radnike i zaposlenike, nego i onu biološku masu, potenciju, koja osigurava skladnu obnovu stanovništva. Starci neće upravljati traktorima, neće raditi na skelama, neće operirati u bolnicama ni predavati u školama, oni neće biti očevi novorođene djece. Djecu će rađati mlade žene svojim mladim partnerima, negdje drugdje, ne u Hrvatskoj. Djeca, koja od malih nogu odrastu u stranim vrtićima, prođu strane škole i udome se u stranome jeziku - za Hrvatsku su, uglavnom, izgubljena. Što se tiče drugih problema, naveli ste, zapravo, dva: braniteljsko-nasilničke grupe i 'trend reustašizacije'. Ne možemo odium širiti na cijelu i časnu braniteljsku populaciju, a i fenomene 'reustašizacije' treba pojedinačno apostrofirati. Moram reći da vam je ispod radara ostao trend obnove komunističkoga mentaliteta i komunjarske prakse. Zašto nas danas uopće zaokupljuju ta pitanja? Jer ih, u nas, generira upravo ona sfera koja bi ih morala razriješiti: naši neprecizni zakoni i otužna sudska praksa.