Kultura
3281 prikaza

Gnušao se i fašista i monarhije, a Smoju je naučio kuhati

Emanuel Vidović
1/6
privatni album
Slikar Emanuel Vidović rat je proveo zatvoren u stan, ustaše su ga umalo streljale, a ubila ga je rupa kod Hajdukovog stadiona

Ništa pokojni Miljenko Smoje u svojoj “Kronici Velog mista” nije napisao bez veze. Tako ni onu anegdotu iz splitske luke 1909. Tad još tek vječni praški student Duje, mitski utemeljitelj Hajduka iz dišpeta, i prijatelji odlazili su na studij u Prag, a Dujina mater, prostodušna kućanica, ugledala je neku Ingležicu, fureštu kako slika u luci, pa joj je udijelila nešto sitniša. “Ča si to majko učinila?”, potiho ju je pitao Duje u neugodnoj situaciji.

“Sinko moj, triba pomoć siromaju”, odgovorila mu je majka gledajući slikaricu puna suosjećanja. “Nije ona siromaj, nego slikar”, odgovorio joj je Duje. A onda ga je prekinuo otac: “Oli to ni isto? Da jema pinez, kupila bi aparat za litratavat, ne bi se mrčila pinelima”. Split tad nije imao ni 20.000 stanovnika, a u doba iz kojega ga je Smoje vjerno opisao ovakvim, veliki slikar Emanuel Vidović imao je iza sebe već 22 godine kako se otisnuo na put u Veneciju, na studij u Accademia di Belle Arti.

Emanuel Vidović | Author: privatni album privatni album

Kako je tek njemu bilo? Godine 1886. Vidović je imao samo 16 godina, kad je stricu Grgi Vidoviću, jer njegov je otac umro kad je imao samo jednu godinu, rekao da želi studirati slikarstvo. U to doba u Splitu je malo tko uopće imao pojma o čemu je tu riječ. Stric mu se u gradu počeo raspitivati kakav je to, pobogu, studij i ima li smisla maloga pustiti da ode u takvu školu. Mali Emanuel do tada je progurao četiri razreda osnovne, potom još četiri razreda Cesarsko kraljevske Velike realke, pri čemu kao nezainteresirani đak nije previše jurišao na petice.

Te 1886., konačno, nije više mogao i zatražio je da ga ispišu. Bio je to prijeloman trenutak. Datumi upućuju na to da je njegov nastavnik crtanja Emil Vechietti, inače graditelj, dekorater i slikar, u malodušnom dečku prepoznao nešto, da je upravo on bio taj koji je Vidoviću ubacio bubu u uho o studiju slikarstva u Veneciji. Stric mu je na kraju doznao što je to “slikanje” i kakav je to studij, a iz nekog razloga pomislio je da bi od toga moglo biti i nekakvog života. I poslao ga je.

Vechietti je Emanuela Vidovića uzeo pod svoje, učio ga je, pripremao za prijamne ispite, koliko je već stigao naučio ga je i talijanski jezik. Splitski još ni punoljetni mladić koji nije završio ni srednju školu ukrcao se na parobrod put Venecije, došao u taj grad nevjerojatne povijesti i umjetnosti te – položio prijamne ispite s odličnim ocjenama. U dotadašnjim stoljeće i pol postojanja te institucije, Emanuel Vidović postao je jedan od najmlađih primljenih studenata i jedan od mnogih dalmatinskih “Schiavona”, počevši još od Juraja Dalmatinca, koji su se umjetnički obrazovali u tom gradu.

Djela slikarica Velikanke Kultura Slavne Hrvatice: Voljele su lezbijke, umirale u ludnicama...

Zapravo, kad je upisao studij nije imao još ni navršenih 17 godina, a i izvorno je upisao kiparstvo, da bi se tijekom tih nekoliko godina studija u njemu sve više rađala ljubav prema slikarstvu. A ni tamo nije bio sretan obrazovnim sustavom. Stare profesore ni najmanje nije zanimala mlađarija koja se oduševljavala impresionizmom, kao što se oduševljavao i Vidović, zaljubljen u djela mletačkih pejzažista, sljedbenika Machiaiola, a upoznao je i tri godine starijeg kolegu iz Splita Josipa Lalića.

Godine 1890. prekinuo je i taj dio školovanja, od njega su digli ruke njegovi mecene iz Splita. Emanuel Vidović je, povrh svega, još i odbio vratiti se u rodni gradić. Krenuo je slikati po Veneciji, sv. Marka i ostale venecijanske vedete, boemski je stvarao i naravno – gladovao, baš kao što je slikarstvo i slikare tog doba definirao fiktivni lik iz Smojina romana. A možda su svi oni Splićani koji su od budućeg briljantnog slikara digli ruke bili nepravedni prema mladiću.

Prije nekoliko godina direktor akademije u Veneciji rekao je jednom prilikom da je u to vrijeme ionako bilo puno više onih studenata koji bi odustali prije kraja, nego što bih ih diplomiralo. Stvar je bila u tome da su obavezne četiri godine obrazovanja bile ustrojene klasično akademski, dok bi se peta godina svodila na odlaženje u prirodu, u stvaran svijet i slikanje. I kako bi studenti odlazili slikati kojekuda, u akademiju se vraćao tek manji broj njih, onih koji su odoljeli umjetničkom procvatu uoči dolaska 20. stoljeća.

Emanuel Vidović | Author: privatni album privatni album

Pa je takav slučaj bio i s mladim Emanuelom Vidovićem. Gladovao je, a kako nije mogao pustiti da baš umre od gladi, odselio se u Milano i zarađivao kao restaurator, na kraju i kao crtač u nekakvoj tvornici namještaja. Po svemu sudeći, u tih dvije ili tri godine naslikao nije ništa, ali je zato nadoknadio sve ono što je propustio u svojem obrazovanju. Gutao je knjige iz povijesti, iz društva, intenzivno je stao slušati operu. A prvi put kad je svratio u ribarsko mjesto Chioggia kraj Venecije iznova je pronašao i svoju strast za slikarstvom te buduću suprugu Amaliju Baffo.

Tek nakon osam godina landranja po Italiji, a i nakon nekih prvih uspjeha sa svojim slikama, splitsko Jedinstvo pisalo je 1895. godine da se “mladi slikar na neko vrijeme nastanio” u rodnom gradu. Cijeli njegov život zapravo je niz hrabrih odluka. Tako ni ova nije bila lagana. Split je tad bio tako izoliran od ostatka Austro-Ugarske, da se još dugo poslije u Prag putovalo tako da se hvatalo parobrod za Metković, a onda tri dana drndalo vlakom do centra Europe. Split je u to vrijeme bio još tako malen da su imućniji Splićani znali imati vikendice tamo gdje su danas ulice koje čine najstroži centar grada.

I dok se jedan Vlaho Bukovac vraćao u Zagreb iz Pariza i oko sebe okupljao jednu snažnu scenu, Emanuel Vidović, sin jednog Vlaja iz Dalmatinske zagore i majke Solinjanke, u Split se za stalno vratio 1899. godine kao slikar, uz to još u pratnji supruge Venecijanke, kojoj odlazak u “neviđenu zabit” na istočnoj obali Jadrana nikad nije do kraja legao. Čak, navodno, do kraja života nije naučila hrvatski. Malo pomalo, za Vidovića se ipak čulo, sve do ministarstva nastave te goleme carevine, koje mu je 1903. odobrilo financirati usavršavanje koje je planirao u Italiji ili Parizu.

Balthasar Klossowski de Rola Slikao curice Kultura ‘Kralj mačaka’ ili pedofilski pornografski slikar?

I tko zna što bi bilo od Emanuela Vidovića da u njemu u kritičnom trenutku nije proradio za to doba tako tipičan splitski nepomirljivi duh, posebno u slučaju umjetnika koji cijelog života nije bio sklon baš ni jednoj političkoj vlasti, eventualno je neke podnosio bitno bolje nego druge. Svi snovi o Parizu ili Italiji propali su zato što ga je nekakav autonomaš prijavio vlastima da je ometao nekakav autonomaški skup. I što je “takvoj špiji” mogao “učiniti” 33-godišnji Splićanin tog doba nego mu “opaliti pest”?

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.