Bobo Jelčić je u novom kazališnom izazovu. A kad nije? Ovaj put "otvara" klasični tekst, Čehovljeve "Tri sestre" radi u produkciji zagrebačkog HNK ali je 'predstavu" izmjestio u intimniji prostor, dvoranu ansambla LADO u blizini kazališta. Radi na više fronti, od kazališne režije odmara se radom na filmskoj. I kad sve po planu "štima", Jelčić traži sporedne ulaze, bilo kakav tip promjene. O tome, uglavnom, razgovaramo.

Po vašem običaju, neće biti 'lektirne' inscenacije Čehova. Nego potrage za formom suigre s publikom i glumačkom 'metaigrom'. Kažete, ipak, Čehovljev tekst je svetinja. I naravno, čvrsta čehovljanska podloga za autorski rad djeluje logično Ali pitanja mogu djelovati plauzibilno: 'čemu kazalište ako/kad smo u kazalištu'? Na kojem vašem intimno-autorskom mjestu vas je, možda, iznenadio ovakav rad?

Trudim se postaviti stvari tako da nisu 'podrazumijevajuće' u poznatom kontekstu. Praksa rada u instituciji je izbacivanje gotovih proizvoda, bez prostora za drugačije. A mora li se tako raditi? Postoji li uopće ozbiljan proces bez istraživanja i, ozbiljnije rečeno, imamo li pravo da se time uopće ne bavimo? To je ključno pitanje rada u kazalištu. Jer nam je dana dužnost, koju smo negdje putem izostavili, da se bavimo zapravo time: istraživanjem nepoznatoga u okvirima poznatoga. Govorim o teatru misleći na umjetnost općenito. Nekad bi se to reklo 'u smislu unapređenja naših proizvodih snaga'. Domaći teatri godišnje iznesu četiri ili pet - negdje i više - premijera. To je previše. Moj pokušaj rada na Čehovu na drugačiji način, ujedno je pokušaj odmaka od takve nelogične prakse. Možda je kriv, možda nedovoljno jasan, onaj što ništa ne garantira: ali sam siguran da vrijedi otvarati nova polja igre. Neka djelovanja. To nam je dužnost, makar propali. Najgore je prepustiti se rutini, jer ona ubija. Publika će unijeti novu dimenziju za nas radnike na predstavu, a njoj će se možda otvoriti predjeli koje nije poznavala. Može biti tenzično s obje strane, podrazumijevaju iznevjerena očekivanja. A nikad nisam ovako radio, nitko u ekipi nije, pa ćemo tek vidjeti hoćemo li se snaći. Tražim rješenja koja inače nemam u svom registru.

Otrcana je fraza: kazalište koje ne postavlja pitanja nije… Umorilo je spominjanje domaćeg teatra. Kao da nemamo više blagog pojma o čemu bismo govorili, ako se uopće dotaknemo tog 'sistema'. Kolokvijalno se već veli: joj, samo nemoj o kazalištu! Onda bolje da tu šutimo, proizvodnja ionako ide? Koga, recimo, briga što se i kako događa na domaćim nagradnim festivalima, poput nedavno održanih Marulićevih dana? Koga briga po kojem ključu i kriterijima se ondje raspoređuju, tračevi ionako jedino cirkuliraju? A opet, nagrade struci uvijek znače, publici govore… Kako o tome mislite: nagrade vas, bome, pronalaze i u teatru i u filmu.

Okej, ajde, ali nagrade me uglavnom nalaze izvan Hrvatske, jer ispada da me ovdje nastoje zaobići u širokom luku. A na Marulovim danima nisam sudjelovao kao autor najmanje 15 godina, do ove godine. Na riječkim Malim scenama nisam bio - bome ne pamtim otkad. Ali to je duga i umorna priča o selektorima festivala i njihovim, očito, privatnim interesima. Kad ste već spomenuli ovogodišnjeg Marula, do mene je stigla vijest da je predsjednica žirija Marulovih dana, Anja Šovagović Despot, 'stavila veto' na nagrađivanje moje predstave 'Govori glasnije', u produkciji kazališta Kerempuh, zaprijetivši napuštanjem festivala ako se njeni zahtjevi ne usvoje. Čak čujem da je bila protiv nagrade glumcu Nikši Butijeru iz iste predstave iako ju je on - ne zna se kako i tome usprkos - dobio. A zašto tako, čemu? Evo recite sami. Volio bih da razlozi nisu ideološke naravi iako je lako moguće da jesu, jer se predstava bavi nekim od temeljnih pitanja suvremenosti na vrlo ironičan način. Dakle, ako je doista tako: nema se što više reći o domaćem kazališnom 'sistemu'. Kažem, nadam se da nije. Iako je priča što je očito na neki način počela u Splitu na Marulu epilog doživjela ovih dana u Zagrebu kad je Zrinko Tutić zabranio korištenje svoje pjesme 'Dajem ti život, zemljo moja', koju smo dosad koristili u predstavi 'Govori glasnije'. Službeni razlog? Radi nepoštovanja autorskih prava, iako su naknada i sve beneficije autorskog prava ponuđene Tutiću u vrijeme rada na predstavi. Neslužbeno? Eh, ne sviđa mu se kontekst u kojem se koristi njegova pjesma. Sad mu se ne sviđa, nakon toliko izvedbi… Što se onda može reći na ovome mjestu: tko zna što nas još čeka? Ili bolje: pametnome dosta.

Upravo predstava 'Govori glasnije' u zagrebačkom Kerempuhu, o kojoj govorite, dobro je odjeknula u javnosti. Postratno vrijeme kao latentno stanje ove zemlje/regije, a priče koje gradite, očekivano, djeluju gotovo terapijski prema statusu protonacionalističkog 'straha od drugačijosti'. Ipak, predstave koje sarkastično ili kako god ekspresivno udaraju u trbuh publike, kao da se naprosto više ne uklapaju u registar 'lijeposti' i 'lijepih slika' srednjoklasnog kulturnog eskapizma. Eto, ako je dojam kriv i imamo previše žuči prema općim imenicama, demantirajte. Ili da dalje samo šutke guramo ideju provincijalizma, bez komentara?

Provincijalizam je stanje u kojemu se moramo hrvati, a ne gurati. Ne šutke. Humor i ironija, sarkazam ako hoćete, odraz su stupnja razvoja nekog društva. Gdje ćemo satiru ako ne u satiričkom kazalištu? Ono mora raditi, htjeli mi to ili ne, za to ljudi ondje dobivaju plaću. A satiričko kazalište bi trebalo biti uvijek žešće i radikalnije. Koristiti pozornicu za važne, promišljene i aktualne stvari, govoriti glasno i razumljivo. Ne smijemo biti dosadni i nerazumljivi, na to više nemamo pravo. Moramo biti brzi i ekspeditivni, izboriti se za vlastiti jezik. Naprosto, više nemamo vremena za gubljenje na sentimentalna putovanja u 'baštinjenu prošlost'. Nemamo vremena za uopćene sentimentalnosti: emocije su brže, govor je direktniji. Jer su tenzije svuda veće. Zato intima, koja je izvor svega u nama, mora biti rastvorena do kraja. Jedino tako ima smisla govoriti glasnije.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Nedavno ste dobili i nagradu za najbolju predstavu sezone Jugoslavenskog dramskog pozorišta 'Zašto je poludio gospodin R.', koju ste prema tekstu R. W. Fassbindera i M. Fenglera radili u tom beogradskom teatru. Fassbinder se čini kao blagotvorno 'rješenje' suvremenih tjeskoba: postratno stanje rasapa, ponovno. A onda, kad tu predstavu igrate, primjerice, u muslimanskom dijelu Mostara, vašeg rodnoga grada, neizostavno se nameće ovakva 'dijagnoza' političkog konteksta: predstava srpskog kazališta koju režira hrvatski redatelj igra u muslimanskom dijelu grada. Dokad će ovaj navodni paradoks domaće političke stvarnosti imati ikakvu ulogu u recepciji ikakvih kulturnih događaja?

Kad tako izgovorite, zvuči kao paradoks. Istovremeno, ne može biti riječi ni o kakvom paradoksu jer je takva, sveprisutna, naša situacija. Baš neko specifično 'naše obilježje', kao kad usput velite: 'gle, dijete spava s medvjedićem'! Eto, tako na to gledam. Ali čim ste 'našu situaciju' primijetili ovako i to izrekli - a nekako slutim da niste od onih koji su time opterećeni - znači da je taj apsurd ili naš sveprisutni paradoks, zatvorio vlastiti krug. Htjeli mi to ili ne, time smo svi inficirani. Jer što uopće znači kad se ovdje govori o 'najboljem hrvatskom filmu'? Kakva je to uopće kategorija, kome upućena? Ili kad se, onako usput, ali stalno i sveprisutno, govori da je hrvatski film bolji od srpskog ili obratno? Takva i slična 'određenja' što se uvriježeno ponavljaju čak i u lijevo deklariranim medijima, rade na tome da jezik postane katalizator svjesnoga i nesvjesnog u društvu. Tako etnički kvalifikativi ili 'određenja' tetra, filma ili kojegod umjetnosti kod nas postaju obilježeni nekakvim 'određenjem'. Sve to postaje naše normalno stanje, naša svakodnevica. Kako je to dobro?

O Mostaru, gradu u kojemu ste odrasli i vraćate mu se radi obiteljskih i svojih razloga, dovoljno ste puta govorili javno: to vas svi, kao, pitaju. Ali za to je, posredno, 'kriv' i vaš nagrađivani film 'Obrana i zaštita', u kojemu ste ostavili taj privatni spleen grada koji je onima koji ga ne poznaju, neuhvatljiv i začudan. U Mostaru se, vidimo, vode neke suvremene političke borbe da se grad 'izvede' u 21. stoljeće barem na planu kulture u kandidaturi prijestolnice europske kulture: što je možda sporedna stvar, ali na simboličkoj razini pokazuje borbu za gradom…

Stvarno, o Mostaru me često pitaju sa svih strana. Ne znam što više reći. Jedino kratko, ali točno dokraja: imamo takav grad jer nam ga je takvim naša borba dala. Čuo sam, postoji ideja o kandidaturi Mostara za prijestolnicu kulture, što je dobra ideja po sebi. Možda bi pokazala da kultura može biti pametnija od politike. Ali sumnjam da se takav obrat, koji svatko priželjkuje, može dogoditi.

Koliko vas, općenito, dotiče politika izvan autorskog diskursa? Privatna životna iskustva kroz politička administrativna 'rješenja' potaknula su vas na snimanje (nagrađivanog) filma 'Sam samcat'. Dokumentarizam slučaja oca koji u vašem filmu pluta kroz administrativne blokade da bi prokljuvio logiku konkretnog domaćeg Obiteljskog zakona mogao bi dovesti do faktičnog pitanja post festum. Mogao bi, recimo, dovesti do javnih pitanja o nebulozama tog zakona - ali nije. Što je za dubioze domaće legislative jedan film! Usporedbe radi, da je u fokus svog interesa konkretan Obiteljski zakon 'stavila' udruga Željke Markić, bilo koja točka tog zakona dobila bi medijsku bombu interesa. I to izgleda posve logično. A ovako postavljena 'antiteza' dokumentaristike domaćeg filma i političko-tematskog domaćih katoličkih obiteljaških udruga - čini se skoro komična?

Da, doslovno tako. I tu očito nema pomoći. Možemo se samo gorko nasmijati. Naše opetovano 'prizivanje pravne države', apel da 'institucije rade svoj posao', padaju u vodu čim počnete čitati te zakone. Čega tu sve ima, koliko rupa, koliko prostora za interpretaciju… Uzmimo Obiteljski zakon. Dan je u Saboru na čitanje i od njega, otad, više ni glasa rasprave. Zna li netko što je s tom procedurom, što je s tim zakonom? Sve naše takozvane politike padaju na konkretnim pitanjima. Na direktnosti reakcije. Politke forsiraju ideološke trzavice da se ne bi bavile konkretnostima. Stara je to stvar i naša domaća navada: pri čemu oni koji kritiziraju politike, kritiziraju je iz političkog diskursa umjesto da izaberu konkretan predmet i sustavno dokažu njegovu neučinkovitost. Idu mi na živce obje strane. Forsirano angažirane.

Zaključno, opet Čehov. Pitate preliminarno: koliko su motivi Čehovljevih likova bliski našem vremenu i čovjeku? Što to kome znači? Ne mislite valjda da su to tek 'teatarska' pitanja? Već pitanje teksta, Čehovljeva i svakog drugog, kao tkiva za bilo kakvu misao o suvremenosti, možda djeluje ohrabrujuće? Ili je doista potrebna doslovnost transformacije čehovljanskih motiva u suvremenost da bismo se 'suočili' s jednakim tjeskobama?

Ne znam, niti znam tko to zna. Jedino znam da nam je neophodno suočavanje. U to sam siguran. Doslovnost u transformaciji? Opet ne znam što bi značila ta doslovnost, ali je potrebno sve izreći naglas i glasno. A ne tek 'doslovno' promatrati neki motiv - Čehovljev ili koji drugi - kao da ne postoji vremenska razlika između Čehovljeva teksta i našega vremena. Teatar mora suočavati različitosti, to mu je jedna od ključnih zadaća. U tom se smislu kao nužnost uspostavlja suočavanje čehovljanskog imaginarnog vremena i ovog današnjeg, koje to nije ili još nije. Postoji i alternativa. Da se uvijek ponašate ignorantski. Kao da se ništa promijenilo nije, a sve je zapravo isto. 'Sve isto je/ a ništa isto nije', kao što bi rekao Halid Bešlić. Teatar se uglavnom ponaša eto tako, kao da je sve zapravo isto, 'podrazumijevajuće'. E ja mislim da to nikako nije dobro i imam baš užasnu potrebu na to reagirati.