"Tutić je zabranio svoju pjesmu u mojoj predstavi"

Bobo Jelčić je u novom kazališnom izazovu. A kad nije? Ovaj put "otvara" klasični tekst, Čehovljeve "Tri sestre" radi u produkciji zagrebačkog HNK ali je 'predstavu" izmjestio u intimniji prostor, dvoranu ansambla LADO u blizini kazališta. Radi na više fronti, od kazališne režije odmara se radom na filmskoj. I kad sve po planu "štima", Jelčić traži sporedne ulaze, bilo kakav tip promjene. O tome, uglavnom, razgovaramo.

Po vašem običaju, neće biti 'lektirne' inscenacije Čehova. Nego potrage za formom suigre s publikom i glumačkom 'metaigrom'. Kažete, ipak, Čehovljev tekst je svetinja. I naravno, čvrsta čehovljanska podloga za autorski rad djeluje logično Ali pitanja mogu djelovati plauzibilno: 'čemu kazalište ako/kad smo u kazalištu'? Na kojem vašem intimno-autorskom mjestu vas je, možda, iznenadio ovakav rad?

Trudim se postaviti stvari tako da nisu 'podrazumijevajuće' u poznatom kontekstu. Praksa rada u instituciji je izbacivanje gotovih proizvoda, bez prostora za drugačije. A mora li se tako raditi? Postoji li uopće ozbiljan proces bez istraživanja i, ozbiljnije rečeno, imamo li pravo da se time uopće ne bavimo? To je ključno pitanje rada u kazalištu. Jer nam je dana dužnost, koju smo negdje putem izostavili, da se bavimo zapravo time: istraživanjem nepoznatoga u okvirima poznatoga. Govorim o teatru misleći na umjetnost općenito. Nekad bi se to reklo 'u smislu unapređenja naših proizvodih snaga'. Domaći teatri godišnje iznesu četiri ili pet - negdje i više - premijera. To je previše. Moj pokušaj rada na Čehovu na drugačiji način, ujedno je pokušaj odmaka od takve nelogične prakse. Možda je kriv, možda nedovoljno jasan, onaj što ništa ne garantira: ali sam siguran da vrijedi otvarati nova polja igre. Neka djelovanja. To nam je dužnost, makar propali. Najgore je prepustiti se rutini, jer ona ubija. Publika će unijeti novu dimenziju za nas radnike na predstavu, a njoj će se možda otvoriti predjeli koje nije poznavala. Može biti tenzično s obje strane, podrazumijevaju iznevjerena očekivanja. A nikad nisam ovako radio, nitko u ekipi nije, pa ćemo tek vidjeti hoćemo li se snaći. Tražim rješenja koja inače nemam u svom registru.

Sandra Šimunović/PIXSELL

Otrcana je fraza: kazalište koje ne postavlja pitanja nije… Umorilo je spominjanje domaćeg teatra. Kao da nemamo više blagog pojma o čemu bismo govorili, ako se uopće dotaknemo tog 'sistema'. Kolokvijalno se već veli: joj, samo nemoj o kazalištu! Onda bolje da tu šutimo, proizvodnja ionako ide? Koga, recimo, briga što se i kako događa na domaćim nagradnim festivalima, poput nedavno održanih Marulićevih dana? Koga briga po kojem ključu i kriterijima se ondje raspoređuju, tračevi ionako jedino cirkuliraju? A opet, nagrade struci uvijek znače, publici govore… Kako o tome mislite: nagrade vas, bome, pronalaze i u teatru i u filmu.

Okej, ajde, ali nagrade me uglavnom nalaze izvan Hrvatske, jer ispada da me ovdje nastoje zaobići u širokom luku. A na Marulovim danima nisam sudjelovao kao autor najmanje 15 godina, do ove godine. Na riječkim Malim scenama nisam bio - bome ne pamtim otkad. Ali to je duga i umorna priča o selektorima festivala i njihovim, očito, privatnim interesima. Kad ste već spomenuli ovogodišnjeg Marula, do mene je stigla vijest da je predsjednica žirija Marulovih dana, Anja Šovagović Despot, 'stavila veto' na nagrađivanje moje predstave 'Govori glasnije', u produkciji kazališta Kerempuh, zaprijetivši napuštanjem festivala ako se njeni zahtjevi ne usvoje. Čak čujem da je bila protiv nagrade glumcu Nikši Butijeru iz iste predstave iako ju je on - ne zna se kako i tome usprkos - dobio. A zašto tako, čemu? Evo recite sami. Volio bih da razlozi nisu ideološke naravi iako je lako moguće da jesu, jer se predstava bavi nekim od temeljnih pitanja suvremenosti na vrlo ironičan način. Dakle, ako je doista tako: nema se što više reći o domaćem kazališnom 'sistemu'. Kažem, nadam se da nije. Iako je priča što je očito na neki način počela u Splitu na Marulu epilog doživjela ovih dana u Zagrebu kad je Zrinko Tutić zabranio korištenje svoje pjesme 'Dajem ti život, zemljo moja', koju smo dosad koristili u predstavi 'Govori glasnije'. Službeni razlog? Radi nepoštovanja autorskih prava, iako su naknada i sve beneficije autorskog prava ponuđene Tutiću u vrijeme rada na predstavi. Neslužbeno? Eh, ne sviđa mu se kontekst u kojem se koristi njegova pjesma. Sad mu se ne sviđa, nakon toliko izvedbi… Što se onda može reći na ovome mjestu: tko zna što nas još čeka? Ili bolje: pametnome dosta.

Sandra Šimunović/PIXSELL

Upravo predstava 'Govori glasnije' u zagrebačkom Kerempuhu, o kojoj govorite, dobro je odjeknula u javnosti. Postratno vrijeme kao latentno stanje ove zemlje/regije, a priče koje gradite, očekivano, djeluju gotovo terapijski prema statusu protonacionalističkog 'straha od drugačijosti'. Ipak, predstave koje sarkastično ili kako god ekspresivno udaraju u trbuh publike, kao da se naprosto više ne uklapaju u registar 'lijeposti' i 'lijepih slika' srednjoklasnog kulturnog eskapizma. Eto, ako je dojam kriv i imamo previše žuči prema općim imenicama, demantirajte. Ili da dalje samo šutke guramo ideju provincijalizma, bez komentara?

Provincijalizam je stanje u kojemu se moramo hrvati, a ne gurati. Ne šutke. Humor i ironija, sarkazam ako hoćete, odraz su stupnja razvoja nekog društva. Gdje ćemo satiru ako ne u satiričkom kazalištu? Ono mora raditi, htjeli mi to ili ne, za to ljudi ondje dobivaju plaću. A satiričko kazalište bi trebalo biti uvijek žešće i radikalnije. Koristiti pozornicu za važne, promišljene i aktualne stvari, govoriti glasno i razumljivo. Ne smijemo biti dosadni i nerazumljivi, na to više nemamo pravo. Moramo biti brzi i ekspeditivni, izboriti se za vlastiti jezik. Naprosto, više nemamo vremena za gubljenje na sentimentalna putovanja u 'baštinjenu prošlost'. Nemamo vremena za uopćene sentimentalnosti: emocije su brže, govor je direktniji. Jer su tenzije svuda veće. Zato intima, koja je izvor svega u nama, mora biti rastvorena do kraja. Jedino tako ima smisla govoriti glasnije.

Nastavak na sljedećoj stranici...