Posljednji roman, ili bez suvišnih žanrovskih odrednica, nova prozna knjiga Miljenka Jergovića razoružava čitatelje intimnom potragom za sjećanjem na svakovrnu prtljagu prošlosti. Riječ je o "Selidbi" u izdanju zaprešićke Frakture.

Selidba je za svakoga, u svim uvjetima, teško pitanje. Vaša selidba ima emocionalni itinerer, to je putovanje s kojim se izbjegavate suočiti. Odlazak u Sarajevo, konačan susret s predmetima u stanu pokojne mame. Ali prije osjetljivosti predmeta s aurom vaših predaka, mučan preludij susreta. Sarajevo, rodni grad. Kažete: 'Ali zašto tako uporno radim na projektu svog otuđenja od toga grada? Zato što nisam u stanju jesti govna na dva mjesta. Da mi je u Zagrebu prijatnije nego što jest, bolje bih podnosio današnje Sarajevo'. Pitanje je, dakle, privatne logike u usporedbi dvaju važnih adresa, dvaju gradova: kao da biste s nekog prijatnijeg, idealnog mjesta, lakše pristupili 'svom' Sarajevu? U čemu je stvar?

Pitanje je najprije u jedenju govana. Ako ih već moramo jesti, onda to ne bismo činili na dva mjesta. Ali riječ je i o nečemu što je puno važnije: čovjek se može seliti, može mijenjati gradove i svjetove, kao što može, a vjerojatno i treba, mijenjati i vlastite identitete, ali mora postojati ono jedno mjesto od kojeg je i s kojeg je sve započelo. Mora postojati točka od koje su svi sljedeći odlasci započeli. To je, vjerojatno, ono mjesto na kojemu smo vjerovali da dom i svijet postoje, i da smo upravo tu, na tome mjestu, u tom domu i svijetu, vječni. A što se tiče pitanja o prijatnijemu mjestu odakle bih lakše podnosio današnje Sarajevo, to je nešto što pripada samo proznom tekstu i stvarnosti koja je u njemu stvorena i koja izvan teksta ne postoji. U izvantekstualnoj stvarnosti nema ni takvog Sarajeva ni ovakvog Zagreba.

Nevjerojatno je koliko mentalne snage čovjeku treba da se suoči s tragovima vlastitih predaka: to su njegovi tragovi, njegova povijest. A trenutak najvećeg suspensa je kratak. Morate, konačno, doista ući u tu kuću, preuzeti teret. Što je najteže: koji motiv, zvuk, kakva atmosfera?

Najteže je, zapravo, u sve to ulaziti, prelaziti prag mrtvoga doma. Čovjek bi najradije da sve to počisti netko drugi umjesto njega te da nekako nestanu i ta kuća, i taj stan, i sve što se u njemu zateklo. Godinama sam odlagao ulazak u stan pokojne majke, sve strepeći da će prije mene u njega ući provalnici - premda tu zapravo i nije bilo nečega za njih, a onda mi je na um palo da je sve to priča, sve je to fikcija, samo joj se treba prepustiti. To sam već ranije naučio: čim mi je neka situacija emocionalno nepodnošljiva, zamislim da se odvija kao književni predložak, koji i nema drugog razloga izvan književnosti. Uostalom, samo u onom što je emocionalno i na svaki drugi način nepodnošljivo i leže razlozi za književnost. Književnost ne služi tome da zabavi, utješi ili anestezira. Danas je toliko toga zabavnog i zabavljivog, što služi razbibrigi širokih narodnih masa, od videoigrica, nogometa, holivudskih filmova pa do populističkih politika - kad druge više i ne postoje - ratova na Bliskom istoku, videoklipova simpatičnih životinjica i kućnih ljubimaca, pogreba slavnih osoba i, zapravo, gotovo svega onoga što danas puni sadržajem sve svjetske medije, da zabavna književnost nikome i ne treba. Kao što, uostalom, nije trebala ni u proteklih nekoliko tisuća godina. Takva književnost zgodno će poslužiti nacionalnim kanonima u malim i nedoraslim kulturama - recimo, hrvatski je književni kanon uvijek bio prepun zabavnih knjiga i knjiga za zabavu - njome će se opsluživati totalitarni režimi, i to je uglavnom sve. Živimo u vrijeme niskonakladnih bestselera.

Majka. U romanu je kompliciran, intrigantan lik. Pogotovo su dojmljive sekvence vaših psihoemocionalnih priprema pred telefonski razgovor s mamom: što je, uostalom, opće mjesto 'odgođenog susreta' odrasle djece i roditelja. Jasno je iz vaše literature, diskrecija prema obitelji je zabranjena: tu 'igra' autorska odgovornost. Prema čemu, kome?

Vjerojatno odgovornost prema priči, prema književnosti samoj, prema fikciji kojoj izvanredno posluže one čovjekovu umu nedosegnute maštarije koje su moguće samo u stvarnosti. Da, ne postoji ništa što bi u obiteljskoj priči podlijegalo cenzuri diskrecije. Uostalom, o majci, ocu, sinu, kćeri nema ni smisla pisati ako se neće napisati sve. Recimo, kad pri čišćenju stana na Sepetarevcu pronalazim majčinu zubnu protezu, pa kad se domišljam što ću s njom, da bih je na kraju bacio u smeće, zbiva se nešto što je, zapravo, izvan mašte i izvan onoga što mašta može proizvesti, a silno je za priču važno. Kao da sam pronašao dio njezina tijela, jedini koji je ostao nepokopan, i sad sam u prilici da odlučujem što s njim da radim. Da ga dosahranim, da ga sačuvam - kao dragocjeni komad mrtve majke, koji sam po sebi i nije mrtav, ili nije ništa više mrtav nego što je bio dok je ona bila živa, ili da, kao što sam na kraju i učinio, protezu naprosto bacim u smeće? Ništa od svega ovoga ne bih morao izmisliti, ne bih mogao izmaštati, e da mi se u stvarnosti nije tako dogodilo. Ali ono što iz tog događaja proizlazi, kao i sve, ali apsolutno sve drugo iz mojeg autofikcijskog, porodičnog ciklusa u koji spadaju knjige 'Otac', 'Rod', 'Sarajevo, plan grada' i 'Selidba', pripada fikciji. Recimo, iako roditelji iz tih knjiga nose imena roditelja iz mojeg stvarnog, građanskog života, iako je faktografija njihovih života približna faktografiji to dvoje stvarnih ljudi, sve ono što je u knjigama napisano je fikcija i ništa drugo nego fikcija. Jesam li indiskretan prema svojoj obitelji, prema rodbini, porodičnim prijateljima, znancima? Ne, nisam, jer nitko razuman neće pomisliti da su životi književnih junaka istovjetni životima stvarnih osoba. Uostalom, ni moja građanska osoba nije istovjetna osobi i liku pripovjedača iz tih knjiga. To naprosto nisam ja niti to mogu biti ja.

Imali ste svega šest godina kad vam je umro Nono, Franjo Rejc, koji je uz Nonu Olgu najmarkantniji lik vašeg 'obiteljskog opusa'. Ali kad god se u literaturi otvara kaleidoskop motiva, detalja i skica karaktera bujne (ne samo) obiteljske povijesti pripovjedača i/ili autora, ponavlja se općerecepcijska formula o 'množini identiteta'. Poput upornog tretmana racionalizacije svijeta literature gdje se žanrovski odmjerava dokumentarizam i fikcija te govori o 'nepouzdanosti sjećanja', nesigurnoj priči... Zašto je toliko važan recepcijski kondom 'množine identiteta'? Kao plošnost suvremene perspektive izaziva čuđenje nad polifonijom glasova, mišljenja, uvjerenja?

Pa, istinu govoreći, množina identiteta je pleonazam. Množina identiteta je kao množina riže. Čim je nešto riža, podrazumijeva se da je u množini. Čim je nešto identitet, mora biti u množini. Pogotovu ako je čovjekov osobni identitet. Riječ identiteti mogla bi označiti samo skup većeg broja ljudi s njihovim različitim identitetima, dakle množinu nečega što je već samo po sebi množina. Meni je neobično stalo do toga da se o identitetu govori kao o gradivnoj imenici, jer u suprotnom slučaju nećemo znati o čemu govorimo, a riječ identitet proprimit će krivo, ideološki represivno, pustošeće značenje. Moja obitelj je, kao što su to izvoljeli primijetiti, u zavičajnom, kulturnom, jezičnom i nacionalnom smislu vrlo kompleksna. Jedan pradjed bio je Nijemac i željezničar, drugi je bio Slovenac i kovač, svim mojim precima po majčinoj liniji njemački je bivao jedan od dva materinja jezika, iako nisu bili samo Nijemci, nego i Slovenci, Talijani, Hrvati. Ali kad se na to gleda iz perspektive obiteljske zajednice ili iz perspektive njihova praunuka, nije to bila množina identiteta, nego je to bio identitet, živ, aktivan, promjenjiv, kakvi su i svi drugi osobni, privatni, porodični, kulturni identiteti. Naravno da je taj identitet bio višeglasan, ali, zaboga, da nije višeglasan ne bi ni bio identitet živa čovjeka, nego bi bio identitet kamena.

Uz biografsku faktografiju i, posebno, predmete koje je Nono koristio pa vam elegantno ostavio da se njima bavite u (privatno?) historiografske svrhe, čini nam se da je ovakav pripovjedni način jedini put da shvatimo političku povijest ovih prostora. Bez 'ornatusa' privatne povijesti u literaturi ostali bismo na statistici kostiju kojima se bavi školska historiografija: tek nasumce, hajde, otvorite domaće udžbenike domaće povijesti, spopast će vas... različite emocije koje izaziva namjerna, politička laž. Nacionalistički diskurz domaće školske pedagogije uništio je, naime, gigantske napore modernističkog obrazovanja - pa i mekanih pokušaja tolerancije unutar političke povijesti, da sad možemo mirno rezignirati u pokušaju drugačijih javnih razgovora i mišljenja unutar političke povijesti, kulture, ovih prostora. Da se lijepo zatvorimo u ormare privatnih života, zaboravljajući zašto bismo, uopće, drugačije živjeli?

U zaostalim zajednicama, onima koje nisu izašle iz obora plemenskog društva niti su ih se dotakli modernizacijski procesi iz vremena 19-stoljetnog formiranja nacija, povijest se nužno svodi na zbirku loše ukopanih kostiju, dok se nacija doživljava na isti način na koji primitivci doživljavaju obitelj: kao zajednicu krvi, rase i zajedničkih nasljednih osobina. Primitivci neporecivo luče krvni rod od svojte, a nacija im je prostoprošireni krvni rod. Zato danas u Hrvatskoj, kao i u njoj sličnim i srodnim zemljicama i društvancima, vlada pomama za kojekakvim genetskim istraživanjima pomoću kojih bi se ustanovilo prapodrijetlo svih Hrvata, a onda i njihovo rođaštvo i rodbinstvo s nekim drugim narodima. Od tuda i sve one maloumne mistifikacije o iranskom, gotskom i vizigotskom podrijetlu Hrvata, uz pomoć kojih bi se trebalo dokazati da Hrvati nisu ono što već na prvi pogled ili, točnije, na prvu izgovorenu riječ jesu - dakle, Slaveni, i to Južni Slaveni, čiji su identiteti nastajali u najbližem odnosu s njihovim najbližim, uglavnom isto tako slavenskim susjedima. Mene baš nimalo ne zanima ni moje vlastito, a ni naše zajedničko rasno podrijetlo, kao što me ne zanimaju ni sve te rasute kosti - premda me itekako zanima što piše na grobovima, kao i tko su bili, kako su živjeli i što su mislili pokojni nositelji i koristitelji tih kostiju.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Je li vam rad na 'Selidbi' po nečemu bio drugačiji od prethodnih romana kojima slažete mozaik vaše obitelji? Doima se posebno potresnim. Kad se, naime, isprazni od sjećanja, prostor gubi smisao. 'Prodao bih Sepetarevac. Ali ne budzašto... Naše je vrijeme isteklo', završavate kronologiju selidbe. A vaše Sarajevo? Možete li ući u lik turista i pogledati taj, doista, 'novi grad za nove ljude': to bi bilo intrigantno...

Osnovni problem pri pisanju 'Selidbe', ali i prethodnih, već spomenutih knjiga autofikcijskog, obiteljskog ciklusa, u pronalaženju je načina da se materijal preuzet iz stvarnosti prispodobi proznom tekstu i fikciji. Stvarnost je, naime, neuvjerljiva, a ponekad i nevjerojatna. Ono što je u životu moguće i uobičajeno, ne samo da je u priči, u romanu, u fikciji nemoguće, nego je negativno postavljeno prema književnosti uopće. Stvarnost je u tom smislu kao bakterija plućne kuge od koje onda postradaju i svi potencijalni književni likovi, zajedno s prostorom i vremenom koji bi trebali činiti njihov svijet. Neusporedivo je lakše i ugodnije izmišljati, izmaštavati svijet, nego ga graditi od meterijala koji su prerađivani iz stvarnosti. Osim što je to lakše, paradoksalno je i da zahtijeva manji angažman imaginacije. A kad je riječ o pogledu na svijet i na grad očima turista, čini se to privlačnim i zamamnim, ali, nažalost, i nemogućim. Mi ne možemo očima stranca gledati svijet od kojeg smo načinjeni. Tako ni rodni grad ne možemo vidjeti kao da ga gledamo prvi put. Kad bi to bilo moguće, vjerojatno bi bilo i smrtonosno. Kao vremeplovom doplovite u neku blisku prošlost, sretnete sebe samog i još si zagledate u oči. Ne samo da je smrtonosno, nego tako vjerojatno i izgleda smrt. Pritom, ne mislim da sam načinjen od Sarajeva niti da sam toliko bitno određen činjenicom da sam odrastao tamo, a ne, recimo, u Pisarovini, Bugojnu ili Bukureštu. Ali u mojim očima su slike Sarajeva jedna senzacionalna fotodokumentacija koju je nemoguće prebrisati, a da se ne prebrišem i cijeli ja. Da bih turističkim očima gledao Sarajevo morao bih u glavi imati neki drugi kontingent slika, a tad ovo već više ne bih ni bio ja. Recimo, postoji nešto vrlo zanimljivo: iako već 25 godina živim u Zagrebu, prizorište mojih snova je u Sarajevu. Ako se san odvija u zatvorenom, često sam u Zagrebu, ali čim u snu izađem na ulicu, ta ulica je sarajevska. Istina, nekad se dogodi da sanjam Zagreb, ali tako da se u sljedećem kadru nađem u Sarajevu. Nikad se obrnuto ne dogodi, da se san započet u Sarajevu nastavi negdje drugdje. Ta neporeciva i neotklonjiva logika snova o kojoj bi, uzgred rečeno, jednom vrijedilo pisati, i to opet u fikcionalnom, a ne u nonfikcionalnom tekstu, valjda nešto govori o o budnoj perspektivi sanjača.

A Zagreb? Stanujete na njegovu rubu. Gradu po mjeri šik-turizma za 'sve koje se osjećaju mladima'? Po insajderskom dojmu, jedino u ovakvu formulu stane današnji (centar) Zagreba. U romanu ste, recimo, spomenuli arhitekta Nina Filipovića (1934.) koji je početkom 1980-ih radio interpolaciju hotela Dubrovnik i tako vam omogućio nezaboravnu vizuru Zagreba, kojega više nema. Filipović, recimo, čitavog života nije napuštao 'svoj Zagreb' dulje od dva tjedna, jer 'nije imao zašto'... Dok se vaš pripovjedač često 'brani' od sentimentalnosti sjećanja: je li to moguće? U ime čega? Ima li što, gdje u gradu u kojemu stanujete, što vas još inspirira? Čovjek može naprosto 'živjeti u gradovima' kao iluziju srednjoklasnog života...

Sa Zagrebom imam jedan vrlo neobičan problem, i on me zaokuplja svih ovih mojih 25 zagrebačkih godina. Naime, nikako mi ne uspijeva da pronađem one prijeratne zagrebačke ulice kojima sam se kretao, prijeratne klubove i kafiće, trgove, Gornji grad, Kinoteku s prvim projekcijama u devet ujutro, grandiozni antikvarijat na Zrinjevcu... Ali, što je najzagonetnije, ne pronalazim mirise, boje ni glasove onoga Zagreba u koji sam dolazio kao povlašteni i, priznat ću, prilično fascinirani turist. Volio sam taj grad onom bezumnom i bespogovornom ljubavlju kojom se vole mjesta koja ne poznajemo, a za koja nas veže naka snažna pozitivna predrasuda. Zagreb je za mene bio grad iz proza i eseja Miroslava Krleže, grad u kojemu se odvija Marinkovićev 'Kiklop', grad iz Kovačeva 'Uvoda u drugi život', iz dječačkih romana Ivana Kušana, iz Reisingerovih stripova, iz dramske televizijske serije 'Nepokoreni grad', ali iznad svega drugog Zagreb je bio grad iz mladosti, ali vrlo rječite i bezbroj puta ispričane, mojih djeda, bake, bakinih brata i sestre. Istina, svi oni su preko Zagreba išli rodbini u Beč te na studije, u provod i kupovinu. Istina, tetka Lola je s dundom Andrijom godinu i pol živjela u Jurišićevoj. Tu su kupili stan, ali im se onda, jednog subotnjeg jutra dok su bili na tržnici na Dolcu, profundao strop, dnevni boravak susjeda s gornjeg kata jednostavno se našao u njihovu dnevnom boravku, što je bio dovoljno dobar povod da se iz istih stopa vrate u Dubrovnik. Ne znam kad su prodali taj stan, ali znam na kojem je broju bio, pa se i danas čežnjivo zagledam u prozore iza kojih je devetsto trideset i neke stanovala tetka Lola. Eto, o tom Zagrebu često razmišljam, živo sam ga, poznavao i osjećao dok sam u Zagreb dolazio kao turist, a nestao je čim sam se tu naselio. Može li mi netko reći što se to dogodilo i gdje je taj moj Zagreb? Gdje god bio, i taj grad je moja tema, samo što je, kao i Sarajevo uostalom, situiran u nekom drugom vremenu.

I još malo o sentimentima. Ovo je ljeto Hrvatima, sjećamo se, bilo megasentimentalno. Neviđenih razmjera emotivno-spontano kolektivnih, u povodu uspjeha domaće nogometne reprezentacije, potom i u ispraćaju Olivera Dragojevića. U parafrazi stihova Oliverove pjesme 'Hrvatska, puna sentimenta'. Što kažete? Otkud takav 'emotivni višak u narodu' ? Ako je to 'višak', o čemu govori?

Nije riječ ni o kakvom emotivnom višku, nego, upravo suprotno, o manjku, emocionalnom, intelektualnom i svakom drugom. Vjerojatno najprije o manjku imaginativnih moći i o emocionalnoj tuposti kao posljedici duboke duhovne zapuštenosti društva. U zemlji u kojoj novine gotovo da i ne postoje, u kojoj je, zahvaljujući tabloidima i idiotskim televizijskim stanicama - ne znaš koja je gora, državni HTV ili preostali komercijalni šrot - samo krajnje radikalizirana, te samim tim lažna i lažljiva emocija vrijedna pažnje, u takvoj zemlji samo ceremonijali općenarodnog mahnitanja pri velikim sportskim pobjedama ili na karminama za onih nekoliko preostalih popkulturnih zvijezda iz vremena Jugoslavije, mogu na čas probiti tupost i potmulu mržnju svakodnevice. Nikoga ovdje neće dirnuti što policija premlaćuje i pljačka sirijske i afganistanske izbjeglice, što se puca po zatvorenim izbjegličkim kombijima niti što na hrvatskim granicama ginu djeca. Zapravo, ništa više ovdje nikoga ne može dirnuti, osim ako se tabloidi ne potrude da iskreiraju prigodnu kampanju. Recimo da sakupe novac za liječenje nekog bolesnog djeteta. Podrazumijeva se isključivo hrvatskog djeteta.

A politika u Hrvatskoj? Je li, kako se često medijski nameće, došlo takozvano postpolitičko vrijeme gdje old school pravila primitivne domaće političke estrade više nikoga ne diraju? Ili ta strast za provjerom vijesti u svaku uru na domaćoj televiziji i radiju u Hrvata neće jenjati...

Ne znam baš da politika nikoga ne dira. To ćemo uostalom vidjeti na sljedećim izborima kad će, predmnijevam, oni najgori požnjeti najbolje rezultate. Istina, u aktualnoj hrvatskoj politici teško bi se koga drugog i našlo osim najgorih.

I moramo se, na kraju, dotaći jedne od najcitiranijih rečenica vaše 'Selidbe'. Kažete: 'Novinarstvo je muzika za ljude bez sluha..., a književnost koja se piše da bi je čitali oni koji nemaju talenta da čitaju književnost'. I komentirali ste već, ono o novinarstvu je 'zgodna dosjetka'. Ako je, dakle, novinski tekst po defaultu drugorazredna, ako ne i posve promašena stvar za bonkuloviće i ljude visokog sluha, što da takvi tek rade s lošom književnošću? Kultura je opasno oružje. Kad je unižena, pauperizirana i deklasirana kao naša, kakvo joj je djelovanje?

Nedavno je protekao Festival svjetske književnosti, jedna po svemu dobra kulturna manifestacija, na kojoj su sudjelovali i neki zbilja važni europski pisci, pisci od kojih bi se među živima doista teško našlo boljih i važnijih. Nije to bila neka drugorazredna ekipa zadužena za istočnoeuropsku sirotinju, kakva nam obično dolazi ne samo kad je o književnosti riječ. Bili su Olga Tokarczuk i Georgij Gospodinov, možda dvoje u ovom trenutku najzanimljivijih europskih prozaista, ali bio je, recimo, i András Forgách, Mađar, autor apsolutno zadivljujućeg dokumentarnog romana, napisanog uz pomoć policijskih dosjea, o svojim roditeljima koji su bili Židovi i suradnici komunističkih tajnih službi. Osim što je sama po sebi jedno književno čudo, Forgácheva je knjiga važna publici zemlje u kojoj također žive neki ljudi čiji su roditelji bili policijski doušnici, a koja pritom, ova zemlja, nikad nije do kraja otvorila kartoteke komunističke tajne policije. Međutim, na popodnevnom nastupu koji je Forgách dijelio s našom Slavenkom Drakulić bilo je, možda, osamdesetak ljudi. Na Gospodinovu ih je bilo još i manje. Olgu Tokarczuk je, istina, dočekala gotovo puna dvorana, jer se radilo o programu otvorenja. Ali na večeri zatvaranja festivala, na nastupu Frédérica Beigbedera, bilo je više od petsto ljudi, s tim da neki nisu mogli ni ući jer su sve karte bile rasprodane. Eto, to vam je odgovor na vaše pitanje i to je ono što loša književnost može proizvesti u lošem društvu. I naravno da na televiziji i na naslovnicama tabloida nije bilo ni Gospodinova, ni Tokarczuk, a da o Forgáchu i ne govorimo. Bio je Beigbeder. I nije problem što je bio, nego je problem u tome što nema nikog da onoj publici od pet stotina ljudi, a onda i svima drugima, kaže da je ono što piše Beigbeder loša književnosti, a da je ono što piše Olga Tokarczuk dobra književnost. Naravno da ljudi imaju pravo na lošu književnost, ali frustrira to što ova zemlja više nema potrebu razlikovanja dobrog i lošeg. A onda ni dobra i zla. Duboko vjerujem da je moralnom, etičkom izopačenju prethodilo estetsko izopačenje. Lošoj politici prethodila je loša književnost.