Posljednji roman, ili bez suvišnih žanrovskih odrednica, nova prozna knjiga Miljenka Jergovića razoružava čitatelje intimnom potragom za sjećanjem na svakovrnu prtljagu prošlosti. Riječ je o "Selidbi" u izdanju zaprešićke Frakture.
Selidba je za svakoga, u svim uvjetima, teško pitanje. Vaša selidba ima emocionalni itinerer, to je putovanje s kojim se izbjegavate suočiti. Odlazak u Sarajevo, konačan susret s predmetima u stanu pokojne mame. Ali prije osjetljivosti predmeta s aurom vaših predaka, mučan preludij susreta. Sarajevo, rodni grad. Kažete: 'Ali zašto tako uporno radim na projektu svog otuđenja od toga grada? Zato što nisam u stanju jesti govna na dva mjesta. Da mi je u Zagrebu prijatnije nego što jest, bolje bih podnosio današnje Sarajevo'. Pitanje je, dakle, privatne logike u usporedbi dvaju važnih adresa, dvaju gradova: kao da biste s nekog prijatnijeg, idealnog mjesta, lakše pristupili 'svom' Sarajevu? U čemu je stvar?
Pitanje je najprije u jedenju govana. Ako ih već moramo jesti, onda to ne bismo činili na dva mjesta. Ali riječ je i o nečemu što je puno važnije: čovjek se može seliti, može mijenjati gradove i svjetove, kao što može, a vjerojatno i treba, mijenjati i vlastite identitete, ali mora postojati ono jedno mjesto od kojeg je i s kojeg je sve započelo. Mora postojati točka od koje su svi sljedeći odlasci započeli. To je, vjerojatno, ono mjesto na kojemu smo vjerovali da dom i svijet postoje, i da smo upravo tu, na tome mjestu, u tom domu i svijetu, vječni. A što se tiče pitanja o prijatnijemu mjestu odakle bih lakše podnosio današnje Sarajevo, to je nešto što pripada samo proznom tekstu i stvarnosti koja je u njemu stvorena i koja izvan teksta ne postoji. U izvantekstualnoj stvarnosti nema ni takvog Sarajeva ni ovakvog Zagreba.
Nevjerojatno je koliko mentalne snage čovjeku treba da se suoči s tragovima vlastitih predaka: to su njegovi tragovi, njegova povijest. A trenutak najvećeg suspensa je kratak. Morate, konačno, doista ući u tu kuću, preuzeti teret. Što je najteže: koji motiv, zvuk, kakva atmosfera?
Najteže je, zapravo, u sve to ulaziti, prelaziti prag mrtvoga doma. Čovjek bi najradije da sve to počisti netko drugi umjesto njega te da nekako nestanu i ta kuća, i taj stan, i sve što se u njemu zateklo. Godinama sam odlagao ulazak u stan pokojne majke, sve strepeći da će prije mene u njega ući provalnici - premda tu zapravo i nije bilo nečega za njih, a onda mi je na um palo da je sve to priča, sve je to fikcija, samo joj se treba prepustiti. To sam već ranije naučio: čim mi je neka situacija emocionalno nepodnošljiva, zamislim da se odvija kao književni predložak, koji i nema drugog razloga izvan književnosti. Uostalom, samo u onom što je emocionalno i na svaki drugi način nepodnošljivo i leže razlozi za književnost. Književnost ne služi tome da zabavi, utješi ili anestezira. Danas je toliko toga zabavnog i zabavljivog, što služi razbibrigi širokih narodnih masa, od videoigrica, nogometa, holivudskih filmova pa do populističkih politika - kad druge više i ne postoje - ratova na Bliskom istoku, videoklipova simpatičnih životinjica i kućnih ljubimaca, pogreba slavnih osoba i, zapravo, gotovo svega onoga što danas puni sadržajem sve svjetske medije, da zabavna književnost nikome i ne treba. Kao što, uostalom, nije trebala ni u proteklih nekoliko tisuća godina. Takva književnost zgodno će poslužiti nacionalnim kanonima u malim i nedoraslim kulturama - recimo, hrvatski je književni kanon uvijek bio prepun zabavnih knjiga i knjiga za zabavu - njome će se opsluživati totalitarni režimi, i to je uglavnom sve. Živimo u vrijeme niskonakladnih bestselera.
Majka. U romanu je kompliciran, intrigantan lik. Pogotovo su dojmljive sekvence vaših psihoemocionalnih priprema pred telefonski razgovor s mamom: što je, uostalom, opće mjesto 'odgođenog susreta' odrasle djece i roditelja. Jasno je iz vaše literature, diskrecija prema obitelji je zabranjena: tu 'igra' autorska odgovornost. Prema čemu, kome?
Vjerojatno odgovornost prema priči, prema književnosti samoj, prema fikciji kojoj izvanredno posluže one čovjekovu umu nedosegnute maštarije koje su moguće samo u stvarnosti. Da, ne postoji ništa što bi u obiteljskoj priči podlijegalo cenzuri diskrecije. Uostalom, o majci, ocu, sinu, kćeri nema ni smisla pisati ako se neće napisati sve. Recimo, kad pri čišćenju stana na Sepetarevcu pronalazim majčinu zubnu protezu, pa kad se domišljam što ću s njom, da bih je na kraju bacio u smeće, zbiva se nešto što je, zapravo, izvan mašte i izvan onoga što mašta može proizvesti, a silno je za priču važno. Kao da sam pronašao dio njezina tijela, jedini koji je ostao nepokopan, i sad sam u prilici da odlučujem što s njim da radim. Da ga dosahranim, da ga sačuvam - kao dragocjeni komad mrtve majke, koji sam po sebi i nije mrtav, ili nije ništa više mrtav nego što je bio dok je ona bila živa, ili da, kao što sam na kraju i učinio, protezu naprosto bacim u smeće? Ništa od svega ovoga ne bih morao izmisliti, ne bih mogao izmaštati, e da mi se u stvarnosti nije tako dogodilo. Ali ono što iz tog događaja proizlazi, kao i sve, ali apsolutno sve drugo iz mojeg autofikcijskog, porodičnog ciklusa u koji spadaju knjige 'Otac', 'Rod', 'Sarajevo, plan grada' i 'Selidba', pripada fikciji. Recimo, iako roditelji iz tih knjiga nose imena roditelja iz mojeg stvarnog, građanskog života, iako je faktografija njihovih života približna faktografiji to dvoje stvarnih ljudi, sve ono što je u knjigama napisano je fikcija i ništa drugo nego fikcija. Jesam li indiskretan prema svojoj obitelji, prema rodbini, porodičnim prijateljima, znancima? Ne, nisam, jer nitko razuman neće pomisliti da su životi književnih junaka istovjetni životima stvarnih osoba. Uostalom, ni moja građanska osoba nije istovjetna osobi i liku pripovjedača iz tih knjiga. To naprosto nisam ja niti to mogu biti ja.
Imali ste svega šest godina kad vam je umro Nono, Franjo Rejc, koji je uz Nonu Olgu najmarkantniji lik vašeg 'obiteljskog opusa'. Ali kad god se u literaturi otvara kaleidoskop motiva, detalja i skica karaktera bujne (ne samo) obiteljske povijesti pripovjedača i/ili autora, ponavlja se općerecepcijska formula o 'množini identiteta'. Poput upornog tretmana racionalizacije svijeta literature gdje se žanrovski odmjerava dokumentarizam i fikcija te govori o 'nepouzdanosti sjećanja', nesigurnoj priči... Zašto je toliko važan recepcijski kondom 'množine identiteta'? Kao plošnost suvremene perspektive izaziva čuđenje nad polifonijom glasova, mišljenja, uvjerenja?
Pa, istinu govoreći, množina identiteta je pleonazam. Množina identiteta je kao množina riže. Čim je nešto riža, podrazumijeva se da je u množini. Čim je nešto identitet, mora biti u množini. Pogotovu ako je čovjekov osobni identitet. Riječ identiteti mogla bi označiti samo skup većeg broja ljudi s njihovim različitim identitetima, dakle množinu nečega što je već samo po sebi množina. Meni je neobično stalo do toga da se o identitetu govori kao o gradivnoj imenici, jer u suprotnom slučaju nećemo znati o čemu govorimo, a riječ identitet proprimit će krivo, ideološki represivno, pustošeće značenje. Moja obitelj je, kao što su to izvoljeli primijetiti, u zavičajnom, kulturnom, jezičnom i nacionalnom smislu vrlo kompleksna. Jedan pradjed bio je Nijemac i željezničar, drugi je bio Slovenac i kovač, svim mojim precima po majčinoj liniji njemački je bivao jedan od dva materinja jezika, iako nisu bili samo Nijemci, nego i Slovenci, Talijani, Hrvati. Ali kad se na to gleda iz perspektive obiteljske zajednice ili iz perspektive njihova praunuka, nije to bila množina identiteta, nego je to bio identitet, živ, aktivan, promjenjiv, kakvi su i svi drugi osobni, privatni, porodični, kulturni identiteti. Naravno da je taj identitet bio višeglasan, ali, zaboga, da nije višeglasan ne bi ni bio identitet živa čovjeka, nego bi bio identitet kamena.
Uz biografsku faktografiju i, posebno, predmete koje je Nono koristio pa vam elegantno ostavio da se njima bavite u (privatno?) historiografske svrhe, čini nam se da je ovakav pripovjedni način jedini put da shvatimo političku povijest ovih prostora. Bez 'ornatusa' privatne povijesti u literaturi ostali bismo na statistici kostiju kojima se bavi školska historiografija: tek nasumce, hajde, otvorite domaće udžbenike domaće povijesti, spopast će vas... različite emocije koje izaziva namjerna, politička laž. Nacionalistički diskurz domaće školske pedagogije uništio je, naime, gigantske napore modernističkog obrazovanja - pa i mekanih pokušaja tolerancije unutar političke povijesti, da sad možemo mirno rezignirati u pokušaju drugačijih javnih razgovora i mišljenja unutar političke povijesti, kulture, ovih prostora. Da se lijepo zatvorimo u ormare privatnih života, zaboravljajući zašto bismo, uopće, drugačije živjeli?
U zaostalim zajednicama, onima koje nisu izašle iz obora plemenskog društva niti su ih se dotakli modernizacijski procesi iz vremena 19-stoljetnog formiranja nacija, povijest se nužno svodi na zbirku loše ukopanih kostiju, dok se nacija doživljava na isti način na koji primitivci doživljavaju obitelj: kao zajednicu krvi, rase i zajedničkih nasljednih osobina. Primitivci neporecivo luče krvni rod od svojte, a nacija im je prostoprošireni krvni rod. Zato danas u Hrvatskoj, kao i u njoj sličnim i srodnim zemljicama i društvancima, vlada pomama za kojekakvim genetskim istraživanjima pomoću kojih bi se ustanovilo prapodrijetlo svih Hrvata, a onda i njihovo rođaštvo i rodbinstvo s nekim drugim narodima. Od tuda i sve one maloumne mistifikacije o iranskom, gotskom i vizigotskom podrijetlu Hrvata, uz pomoć kojih bi se trebalo dokazati da Hrvati nisu ono što već na prvi pogled ili, točnije, na prvu izgovorenu riječ jesu - dakle, Slaveni, i to Južni Slaveni, čiji su identiteti nastajali u najbližem odnosu s njihovim najbližim, uglavnom isto tako slavenskim susjedima. Mene baš nimalo ne zanima ni moje vlastito, a ni naše zajedničko rasno podrijetlo, kao što me ne zanimaju ni sve te rasute kosti - premda me itekako zanima što piše na grobovima, kao i tko su bili, kako su živjeli i što su mislili pokojni nositelji i koristitelji tih kostiju.
Nastavak na sljedećoj stranici...
