U Zagrebačkom kazalištu mladih (ZKM) u tijeku su probe za predstavu "Ćelava pjevačica" Eugènea Ionesca. Remek-djelo teatra apsurda i jedno od najvažnijih djela slavnog francusko-rumunjskog dramatičara postavlja Suzana Nikolić, bivša dugogodišnja članica ZKM-ova ansambla, široj javnosti poznata po mnogim televizijskim i filmskim ulogama, dobitnica Zlatne arene 1998. za epizodnu ulogu Višnje u filmu Snježane Tribuson "Tri muškarca Melite Žganjer" i redovna profesorica na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, gdje predaje scenski govor. Redateljica u njoj probudila se, kako otkriva, na Shanghai Theatre Academyju u Kini, gdje je od 2019. do 2022. vodila glumačke klase na BA i MA programima glume te režirala četiri studentske produkcije. Ionescova "Ćelava pjevačica" njezina je prva profesionalna režija.

Prvi put izveden u Parizu 1950., ovaj komad govori o dva para, Smithovima i Martinovima, koji vode besmislene razgovore ni o čemu. Struktura predstave je kružna, likovi kao da su zarobljeni u krugu ispraznih razgovora i društvenih konvencija, njihova komunikacija krcata je klišejima i banalnostima, dijalog često repetitivan i nepovezan. U ovoj satiri buržoaskog društva Ionesco koristi humor, ironiju i parodiju kako bi potkopao očekivanja publike i osporio njezinu percepciju stvarnosti.

Nikolić je na predstavi okupila odličnu ekipu glumaca (Nataša Dorčić, Nađa Perišić Radović, Anđela Ramljak, Sreten Mokrović, Adrijan Pezdirc i Mateo Videk) i sjajan autorski tim - temu vremena kroz otkucaje pokvarenog sata Alen i Nenad Sinkauz promišljaju na sasvim nov i originalan način, Ana Savić Gecan kreira izuzetno maštovitu scenografiju i kostimografiju, a tu su i mlade snage, dramaturg i asistent Espi Tomičić, ovogodišnji dobitnik Držićeve nagrade, te filmski redatelj Marko Turčinov, zadužen za projekcije. Uoči premijere, koja je 6. svibnja, porazgovarali smo s redateljicom.

Express: Naviknuli smo se gledati vas u ulozi glumice – "Ćelava pjevačica" bit će prva prigoda da vas vidimo u ulozi redateljice. Kako to da ste se odlučili na taj korak? Je li vam iskustvo glumice i profesorice glume pomoglo ili odmoglo u tom procesu?

Vjerujem da je svaka glumica potencijalna redateljica. Već na prvim probama glumac mora moći vidjeti, zamisliti cijelu predstavu, pa tako i svoju ulogu kao dio veće cjeline. Prema tome, kao redatelju svojih uloga, glumcu je dobro poznata psihologija redatelja. Ta potencijalna redateljica u meni aktivirala se na Shanghai Theatre Academyju u Kini, a moram reći da je redateljski pristup u kreiranju ispita na Akademiji dramske umjetnosti također nezaobilazno iskustvo. Kako već 25 godina prakticiram, usavršavam i istražujem glumačke procese kroz tehniku Mihaila Čehova, zbog čega sam i bila angažirana u Kini, poznajem alate i vještine koji u procesu rada omogućavaju istraživalački pristup na zabavan i nadahnjujući način, a sve to ulijeva mi i osjećaj sigurnosti.

Express: Može li se reći da već imate jasan glumačko-redateljski potpis?

Meni kao redateljici uvijek su na prvome mjestu glumci. Sinergija s glumcima koji su u kreativnom zanosu, u "zoni", nešto je najljepše što se može dogoditi u procesu stvaranja. Kad radim s glumcima koji prihvaćaju ponuđeni proces, oslobođena sam ega jer ih pratim, vodim i usmjeravam tamo kamo ih vodi njihova glumačka intuicija. Taj je proces prirođen glumcima zato što kroz imaginaciju oslobađa podsvijest i vodi glumca u dimenzije određenog višeg sebstva, koje je nemoguće dokučiti intelektom. Tako zajedno nadahnjujemo jedni druge i kreiramo nešto što je veće od nas. Ono što u meni izaziva i budi strast za režijom je želja da s glumcima kreiram kvalitetan dramski tekst, sa startom na praznoj sceni kroz improvizacije.

Express: Iz Kine ste se vratili relativno nedavno. Koliko vas je to iskustvo promijenilo? Je li Suzana Nikolić koja se vratila ista ona koja je prije četiri godine otišla u Šangaj? Je li vam drago što ste se vratili?

Drago mi je da sam nakon tri godine izbivanja došla doma. Međutim, puno se toga kod nas promijenilo, što zbog pandemije što zbog ovog besmislenog rata u Ukrajini… Kao da se krećemo, kako kaže Miroslav Radman, kroz neku ljepljivu masu koja nam otežava i usporava kretanje naprijed, više nego prije. Tako da, s ovom distancom života negdje drugdje, gdje je postojala lakoća življenja, doma intenzivno osjećam težinu življenja. Ipak, život u Kini, u potpuno drugoj kulturi, toliko različitoj od zapadne, bio je prilično izazovan. Zahtijevao je različite prilagodbe, kako u svakodnevnom tako i u profesionalnom životu. Sigurno da je takav proces utjecao na mene kao osobu u mnogim stvarima, kako malim tako i velikim. Živjela sam anonimni, privilegirani život koji se odvijao polako, bez žurbe, dan po dan, pa to pokušavam primijeniti i ovdje, doma, iako nije sasvim lako. Apsurd je da mi je to pošlo za rukom u stranom gradu od 28 milijuna stanovnika, ali ne i u poznatoj sredini, u gradu od niti milijun stanovnika.

Express: "Ćelava pjevačica" vaša je prva profesionalna režija. Ionesco je svojim stvaralaštvom otvarao nove umjetničke vidike, no danas se odmak od realizma sam po sebi više ne čini osobito avangardnim postupkom. Što vas je privuklo ovome komadu?

To je silno zabavan komad, kako prije 70 godina tako i danas, komad koji sa svakim novim čitanjem postavlja novu zagonetku, a samim time traži i kreativna rješenja te se može interpretirati na različite načine, što je odlika dobro napisanih tekstova. To su klasici koji žive vječno i uvijek su ispred vremena.

Express: Hoće li nam vaša režija donijeti nešto novo, nešto što još nismo vidjeli?

Svoje čitanje Ionescove "Ćelave pjevačice" smještamo u kontekst današnjeg vremena, koje može biti neko skoro buduće vrijeme. Ionesco je bio veliki ljubitelj filmova braće Marx, a kako je mojoj generaciji po tom komičnom žanru bliži "Leteći cirkus Montyja Pythona", posegnuli smo za pajtonovcima kao inspiracijom za stil igre. Uvjerili smo se na probama kako takav stil glume podržava i gradi ne samo apsurd nego i grotesku, čiju važnost i sam Ionesco ističe. Osim toga, osobito me intrigira kategorija vremena i prostora u komadu. Sat koji se javlja kroz različite brojeve otkucaja u različitim trenucima i situacijama zaustavlja ili ubrzava vrijeme, ponekad ga vraća ili tjera naprijed, ponekad nekontrolirano divlja i pritom se glasa gotovo ljudskim kvalitetama, zapravo emocijama poput nervoze, svojeglavosti, ledenog neprijateljstva, napetosti, prijetnje. Taj sat, kao neki AI element koji se oteo kontroli dijeleći vrijeme na subjektivno i objektivno, čini "Ćelavu pjevačicu" danas, u 21. stoljeću, izuzetno modernim komadom. Također, kategorija prostora, koja je povezana s vremenom, nudi bezbroj mogućnosti, pa će tako naša predstava i u tom smislu, nakon mnogo promišljanja, donijeti malo drukčiju perspektivu.

Express: U "Ćelavoj pjevačici" Ionesco satirizira srednju klasu, "banalnosti iz predgrađa" britanske buržoazije u 50-im godinama prošlog stoljeća – ustvari se izruguje klišejima koji danas više ne postoje. I ne samo da ne postoje nego su vrlo britanski…

Mislim da klišeji kojima se Ionesco izruguje itekako postoje i danas. Apsurd vremena u kojem živimo možda je čak i veći nego što je bio u njegovo vrijeme. Drastično ubrzanje života, imperativ procesuiranja enormnih količina informacija putem medija, interneta i društvenih mreža, od kojih su većina neprovjerene poluistine kojima se manipulira neizvjesnošću i strahom, dovedeni su do apsurda. Uz to, bombardirani smo nevažnim senzacionalističkim vijestima koje nam skreću pažnju s bitnih stvari. Primjerice, ne tako davno u medijima je objavljen članak pod naslovom "Julianne Moore izvirio nožni prst na crvenom tepihu…". Pa, samo da kratko povučem paralelu s komadom - gđa Martin u jednom prizoru kaže kako je "vidjela nešto neobično, nevjerojatno… pristojno odjevena gospodina, pedesetogodišnjaka, koji je kleknuo na jedno koljeno i nagnuo se…". Ostali zapanjeni pitaju: "i.. što je radio?", a na odgovor da je "vezao žnirance na cipeli" svi su posve zgranuti, užasnuti. Eto, mislim da komentar nije potreban. U zadnjem prizoru "Ćelave pjevačice" događa se kaos, raspad svih formi – društvenih, jezičnih – potpuna anarhija. A onda sve kreće ispočetka, ponavljamo začarani krug. Pa nije li to slika i prilika današnjeg svijeta?

Express: Zašto je ovo dobar trenutak da se zagrebačka publika susretne s ovim tekstom?

Mislim da je ovaj komad vječan i pogodan za igranje u svakom trenutku i za sve generacije. I sam Ionesco kaže da to nije komad za ograničenu publiku. Inače, s prvim uprizorenjem dogodilo se nešto bizarno. Publika se nije smijala, a kritika je komad proglasila neozbiljnim. Četiri godine nakon toga, kad je komad postavljen u Njemačkoj, Poljskoj i bivšoj Jugoslaviji, publika se počela smijati, pa je kritika zaključila da je komad ipak ozbiljan. Ja bih iz današnje perspektive rekla da je nadživio sam sebe.

Express: Ionesco je bio kritičan prema konformizmu i pritisku prilagodbe društvenim normama. Kako se vi odnosite prema normama i konformizmu?

Konformizam mi je antipatičan. Dočim su određena pravila civiliziranog ponašanja, fleksibilnost i kompromisi potrebni da bismo preživjeli jedni s drugima. Što se tiče naše predstave, bilo bi mi drago da se publika zabavi i nasmije na svoj račun. Moći nasmijati se na svoj račun znači prepoznati sebe u nečemu što je zapravo tragično. To je najviši mogući oblik humora. Eto, ako se to dogodi, to bi bilo sjajno jer, kako kaže Beckett, kojeg je Ionesco iznimno cijenio, nema ničeg smješnijeg od ljudske nesreće, a Ionesco dodaje kako je svijet za njega komičan, ridikulozan upravo zato što je tako tragičan, tvrdeći da je zapravo komedija tragičnija od tragedije.

Express: Ionesca nije lako proniknuti. Svojim je apsurdističkim komadima ciljao razne mete, a društveno licemjerje i lažne fasade svakako su mu bile među najdražima. "Ćelava pjevačica" savršen je primjer njegova dubokog vjerovanja da je život bljutava kaša besmislica koju smo prisiljeni gutati iz dana u dan. No on je isto tako bio čovjek koji nije propuštao naglasiti koliko voli život, koliko ga smatra divnim. Što je s vama?

Ionesco ističe kako je svijet u kojem živimo apsurdan, groteskan, smiješan i bolan, a naša egzistencija nezamisliva i nepojmljiva. Kaže da sam život nije apsurdan, kao ni povijest čovječanstva, za koju smatra da je logična. I za mene je život čudo. Predivan u svojim suprotnostima i krhkosti. Pitanje je kako se odnosimo prema njemu. A znamo da se ne odnosimo baš najbolje. Kao rezultat imamo svijet globalne dezintegracije i separacije, a potreba za integracijom nam je upisana u DNK. Ljudi su koncentrirani na svoj mali život, koji pod udarcima i stegama koje im egocentrične vladajuće politike nameću postaje sve manji, jadniji, siromašniji, zatucaniji i prestrašeniji. S tim da predstavnike tih istih vladajućih politika biraju građani kako bi njima, građanima, bilo bolje, dok ovi, političari, svoje pozicije koriste kako bi servisirali sebe kao pojedince. Pa, kao što bi rekao Ionesco, "gdje je tu logika?".

Express: Kod njega je apsurd uvijek rezultat manjkavosti jezika u životu suvremenog čovjeka; propusta u komunikaciji, nemogućnosti izražavanja ideja kroz jezik. U ovoj se drami, kao i u većini svojih najpoznatijih djela, u osnovi bavi upravo time, urušavanjem komunikacije. Koliko je ova tema relevantna nama danas, kad su društveni mediji iz temelja promijenili kulturu komunikacije? Ostvaruje li se danas Ionescova dijagnoza uzaludnosti smislene komunikacije u modernom društvu?

Ionesco kaže da ima osjećaj kako dramske osobe u njegovim komadima ne komuniciraju s njim, tj. da izgledaju ludo i govore blesave rečenice koje on zapravo ne shvaća. Kao da je odvojen od svijeta o kojem piše i gleda spektakl koji ne razumije. Rekla bih da je s te pozicije pisca, umjetnika, s koje govori o ridikuloznosti svijeta, njemu to potpuno neshvatljivo. Ipak, s publikom koja je dio tog svijeta, karakteri u komadu uspijevaju komunicirati jer dijele isti besmisao. Mislim da se današnja komunikacija urušava zbog manjkavosti slušanja. Nemamo ni strpljenja, ali ni želje saslušati jedni druge. Razgovori se vode preklapanjem komunikacije, ljudi prekidaju jedni druge, upadaju međusobno u riječ, proces davanja i primanja jednostavno ne postoji, a bez njega nema ni slušanja. Uglavnom se slušamo kroz mehaničko potvrđivanje onoga što mislimo da već znamo. Vrlo se rijetko slušamo s empatijom, što bi nam omogućilo da vidimo kako se svijet odvija iz perspektive nekog drugog. Za to nam je potreban i otvoren um i otvoreno srce. A najrjeđi oblik slušanja je generativno slušanje, kad slušamo otvorenog uma i srca, ali i aktivirane volje, sa željom da zaista čujemo, što bi nam omogućilo da kroz komunikaciju kreiramo nešto sasvim novo i povežemo se s nečim što je veće od nas samih, što nas transformira, zbog čega na kraju konverzacije više nismo isti kao na početku. Dramske osobe u "Ćelavoj pjevačici" na kraju komada više nisu isti ljudi, ali ne zato što ih je komunikacija oplemenila nego zato što ih je komunikacija odvela u kaos. Jedva da su se prije tog raspada povremeno slušali mehanički. Svakako se nisu slušali s empatijom niti potrebom da se transformiraju. I to ih je odvelo u samouništenje.

Express: Hrvatski mediji prepuni su komunikacijskih prepucavanja na relaciji predsjednik - premijer. Čini se da se aktualni politički diskurs toliko temeljito urušio da se često svodi na puko blebetanje. U tom smislu, ovaj bi komad mogao poslužiti kao kritički komentar na pretvaranje političkog polja u polugu medijske industrije zabave. Kako se odnosite prema postavljanju političkih dijagnoza i političkom aktivizmu u teatru?

Industriju zabave, prepunu lažnih, izmišljenih imperativa ljepote, ne konzumiram. Što je ona agresivnija, ja sam sve dalje od nje. Vijesti pratim ograničeno. Na društvenim mrežama provodim minimalno vremena. A što se tiče političkih prepucavanja koja su sama sebi svrha, ne želim poklanjati pažnju nečemu što u meni izaziva osjećaj dosade i umanjivanja. Tako da jednostavno nisam nadahnuta za kritičke komentare te vrste kroz ovaj komad. Usput, zanimljivo mi je da u Kini prosječan građanin uopće ne zna imena političara. Osim imena svog predsjednika, naravno. Političari nisu prisutni u medijima.

Express: "Ćelava pjevačica", koju je Ionesco nazvao "antidrama", sastoji se uglavnom od niza malih razgovora u kojima dva para razmjenjuju ljubaznosti koje postupno prerastaju u nasumične besmislice. Koliko vam je za komad važan jezik, kako ste mu pristupili? Koliko toga doista možemo kroz jezik reći o sebi i o svojim međusobnim odnosima?

Generalno, zanima me teatar u kojem je jezik jednako važan kao govor tijela, u kojem se sadržaj i priča mogu pratiti bez obzira na jezik. Svjesna sam važnosti jezika kod Ionesca, ali mislim da se jednako tako mnogo toga može reći i jezikom tijela. I o sebi i o odnosima s drugima.

Express: U kolikoj se mjeri ovaj tekst može čitati i kao drama o braku? Hoće li nam vaša predstava reći nešto i o tome?

U životu postoje bračni parovi koji postaju nalik jedno na drugo u svom ustajalom, dosadnom, samodostatnom braku, u kojem je najveća zanimljivost baviti se tuđim životima, iz superiorne pozicije kritičkog odnosa, bez truna empatije i suosjećanja. Zatim, ima parova koji su godinama u braku, a zapravo se uopće ne poznaju, toliko su različiti. Pa ipak ne biraju otići, ostaju zajedno. To su ljudi koji uglavnom žive mali, nesretni, neslobodni život. U "Ćelavoj pjevačici" u tome su dovedeni do nestvarnog i nepojmljivog, ali vrlo prepoznatljivoga klišeja.

Express: Radnja i dijalozi u ovom komadu kao da nemaju pravu svrhu; ne postoji nikakva narativna struktura u smislu uvoda, razvoja radnje, vrhunca, raspleta. Umjesto toga, upoznajemo se s likovima za koje se čini da ne znaju u potpunosti tko su, što su učinili ili kakav je njihov odnos s drugim likovima. Međutim, "Ćelava pjevačica" savršen je primjer Ionescova prepoznatljivog stila razotkrivanja istine kroz suptilne naznake u tekstu – ispod sveg tog apsurda uvijek postoji neka istina. Kako pristupate istini, kako zaranjate u tekst i s glumcima pronalazite logiku?

"Ćelava pjevačica" je komad u kojem vlada potpuna dezintegracija, koja nije slučajna. Ali ima i progresije. Apsurdne progresije, koja se događa kroz akceleraciju. Mislim da je u tom kontekstu dinamike vrlo važno ispoštovati pauze i stanke koje su upisane u drami, koje su vrlo guste u prva četiri prizora, pa ih onda do kraja komada gotovo ni nema. To nam u praktičnom smislu otvara prostor za akceleraciju. Meni je to neobično uzbudljivo jer se komad može iščitati kao muzička partitura koju treba vrlo precizno odsvirati, odnosno odigrati. Mislim da je za glumce to baš vrlo izazovno, a u konačnici, ako uspiju "zasvirati" na svom instrumentu u kontekstu zahtjeva komada, sigurna sam da će biti sretni, zadovoljni i ispunjeni. Uz to, lingvistički gledano, logika u "Ćelavoj pjevačici" uglavnom ne postoji. Zato je potrebno stalno posezati za situacijama iz naše neposredne okoline i života, koje glumcima mogu poslužiti kao relevantan podtekst. To omogućava izgovaranje apsurdnih rečenica na krajnje uvjerljiv, ozbiljan način, koje time postaju komične. Mislim da to otvara prostor glumcima da dođu do glumačke virtuoznosti.

Express: U jednom intervjuu Ionesco je rekao kako je "najveći trik masovnog ludila taj da vas uvjeri da je jedina nenormalna osoba ona koja se odbija pridružiti ludilu drugih, ona koja se uzalud pokušava oduprijeti". Njega je kao autora zanimala ideja da je stvarnost subjektivna i da se njome može manipulirati. Koristio je nadrealne i apsurdne elemente kako bi pokušao utjecati na percepciju stvarnosti svoje publike. Za kraj, kako se vi odnosite prema stvarnosti? Možemo li očekivati da nas pokušate "izmanipulirati"?

Subjektivna stvarnost je stvar izbora. Svakih deset sekundi možemo napraviti novi izbor i modificirati objektivnu stvarnost u subjektivnu. To je već pitanje stupnja svjesnosti. Ili će objektivna stvarnost oblikovati našu subjektivnu stvarnost. Nadrealni i apsurdni element kojim se može utjecati na percepciju stvarnosti publike u "Ćelavoj pjevačici" jest kategorija vremena. Inače, ne volim manipulacije, kako u životu tako ni u teatru. Smatram da manipulacije podcjenjuju publiku. Ako već mogu birati, u teatru su mi draže provokacije.