Pjesnik mora biti vjeran svojoj duši, samo je jedna od velikih istina koje je izrekao Wang Jiaxin, jedan od najznačajnijih suvremenih kineskih pjesnika, gostujući u Zagrebu 11. i 12. listopada, povodom predstavljanja svoje knjige izabranih pjesama na hrvatskom jeziku “Noćni vlak” (Druga priča, 2017.). Rijetko nam na književna gostovanja dolaze velika imena svjetske poezije, stoga je susresti Wanga Jiaxina i čuti jedan potpuno drugačiji, “daleki” poetski glas bilo posebno iskustvo.

Wang Jiaxin je pjesnik, prevoditelj, esejist te vrlo cijenjen i utjecajan književni kritičar u Kini. Kao profesor književnosti u Pekingu radi na prestižnom Sveučilištu Renmin (Narodnom sveučilištu). Gostovao je na brojnim svjetskim sveučilištima i festivalima, uredio antologije suvremene kineske, europske i američke poezije te na kineski preveo Paula Celana i Osipa Mandeljštama.

Njegove pjesme za hrvatsko izdanje izabrao je i preveo, prema engleskom prijevodu Georgea O'Connella i Diane Shi, književnik, prevoditelj i pjesnik Miroslav Kirin. U svojoj nakladničkoj kući knjigu “Noćni vlak” objavio je pjesnik i prevoditelj Tomica Bajsić (koji je hrvatskoj publici već približio mnoge velike svjetske pjesnike).

Dan nakon promocije knjige u klubu Botaničar, održane u sklopu programa Gosti iz daljine Hrvatskog centra P.E.N.-a i izdavačke kuće Druga priča, Wang Jiaxin se susreo sa studentima sinologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Našao je vremena i rado pristao na intervju za Express koji ne bi bio moguć bez pomoći i prevoditeljskog umijeća Ivane Gubić, profesorice kineske književnosti na Katedri za sinologiju Filozofskog fakulteta, na čemu joj Express zahvaljuje.

Hrvatski čitatelji će vas sad prvi put moći čitati na hrvatskom jeziku. Velika stvar je da smo dobili priliku čitati suvremenog pisca iz Kine. Što Vam to kao pjesniku znači?

Moje su pjesme prevedene na mnoge jezike. Sretan sam što je moja poezija prevedena i na hrvatski, imao sam puno povjerenje u prevoditelja i izdavača jer ih i osobno poznajem. Inače, u Kini misle da je Hrvatska jedna od zemalja koja je dobro sačuvala tradiciju, koja je hrabra i slobodna!

Vaša je poezija suvremena i svježa te su poruke univerzalne. Koje su to teme i problemi danas jednaki za pjesnika bez obzira na to odakle on dolazi?

Kao suvremeni pjesnik mogu reći da je prvi zadatak samoodržanje. Pisanje treba postaviti određeni cilj, ne bi trebalo biti prazno ili preapstraktno. Istina je da postoje univerzalne teme. U mojoj pjesmi 'Pastorala' riječ je o univerzalnoj ljubavi prema živom biću, prema slabijem. U Kini se mnogi rasplaču kad čitaju tu pjesmu. Uostalom, kroz pjesništvo je najvažnije prenijeti poruku ljubavi i suosjećanja u ovoj okrutnoj stvarnosti, ali i potaknuti čitatelja da razmisli o strukturama moći u društvu, dakle dati političku poruku.

Pjesma koju sam posvetio Pasternaku pisana je tijekom događanja u Kini krajem osamdesetih, a aktualna je i danas jer govori o nedoumici pjesnika koji mora pisati o umjetnosti, ali i onome što proživljava u društvu. Pjesnik kao umjetnik ne može se oglušiti, mora se osvrnuti i na suvremenost, i na političko, i na transcendentalno, mora pisati o onome što ga pritišće i o onome o čemu bi kao umjetnik trebao težiti. U Kini je jako utjecajan poljski pjesnik Adam Zagajewski upravo zbog te sprege etike i umjetnosti u njegovu pisanju.

 

Živjeli ste u nezgodnim vremenima, djetinjstvo proveli u šezdesetima, studirali u sedamdesetima. Koja su vaša sjećanja na doba velike represije režima nad pojedincem? Kako je danas u Vašo zemlji? Koliko je područje slobode u kojem djeluje pojedinac, a nadasve umjetnik?

Dug je i krivudav put od tada do danas u svemu što je Kina proživjela, od 'vremena plamena' do ekonomskog otvaranja. Osamdesetih sam bio mladi pjesnik, s diplomom, bilo je to vrijeme ispunjeno idealima, počeo sam pisati... Kina se brzo mijenja, problemi i pritisci dolaze odasvuda. No bez obzira na pritiske i promjene, moramo ostati vjerni sebi i riječima kojima pišemo. Vanjska ograničenja nisu toliko važna, neki moji kolege i ja uspjeli smo postići tu slobodu. Kineski pjesnici žive između leda i vatre, ne boje se hladnoće i vatra ih neće ugasiti.

Je li nužna vanjska sloboda za stvaranje u umjetnosti? Možemo li izmjeriti koja je sloboda za umjetnika važnija, ona unutarnja ili vanjska?

Važnija je unutarnja sloboda, jer ako unutar sebe niste slobodni, bez obzira na to koliko je društvo slobodno, vi i dalje niste slobodni. Naravno, važna je izvanjska sloboda, želim da naša djeca žive u slobodnom okruženju te da se umjetnost i stvaranje mogu slobodno odvijati.

Na promociji ste rekli da se pjesnici trebaju naslanjati na tradicionalno, ali nužno govoriti i pisati o sadašnjosti i suvremenosti. Koja je glavna zadaća pjesnika? Angažiranost? Povučenost? Vita activa ili vita contemplativa?

Nastavak na sljedećoj stranici...

Zadatak pjesnika je pisanje, a ne prosvjed, a samo to pisanje u sebi sadrži neku snagu, ne mora biti nešto nužno angažirano. Kontemplativnost je važna, jer oni koji su samo angažirani ne mogu vidjeti cijelu sliku, no u promatranju treba ostati neutralan i nezavisan.

Vaše su teme raznolike, od svakodnevice do pjesama u kojima se može iščitati i pokoja suptilna politička poruka. No u Vašoj je poeziji i puno elemenata prirode, često spominjete snijeg, kamen, vodu, kišu, voće... Otkud ti motivi?

Kao kineski pjesnik, bavim se i političkim temama, no to nije nešto na što bi se trebalo ograničiti. Ne treba zanemariti bogatstvo svijeta prirode. Kroz svoje pjesme htio bih da čitatelj vidi cijeli svijet, a ne samo jednu njegovu stranu. Koristim puno motiva iz vlastitog života, kao u pjesmi 'Mandarine', o sjećanju na događaj iz djetinjstva. Kroz to sjećanje dobio sam dar pjesme! Kad se prisjetim cijelog svojeg života, to je moje najupečatljivije sjećanje.

Mandarine su simbol čovječnosti i ljubavi. U Zagrebu sam posjetio katedralu i bio sam ganut svetošću, ne nužno religijskom. Kao pjesnik, iako sam prošao kroz mnoge nedaće u životu, radije hvalim ljepotu te kroz snagu pjesništva govorim o ljepoti i kulturi. Život je težak, a kroz poeziju i kulturu može postati lakši.

Čini se da je vaš stav o poeziji iznesen u pjesmi 0Odgovor nizozemskom pjesniku (...)', u kojoj pišete: 'Nejasne pjesme nisu uvijek bolje/od onih koje se lako čitaju,/kada njihova nejasnoća potječe od namjerne mistifikacije/'.

Zašto prema Vašem mišljenju poezija mora biti jasna?

Neki pjesnici se vole igrati jezikom i tehnikom, idu za modom i eksperimentiraju. Pjesništvo svakako jest nešto što pridonosi razvoju jezika, no u igri jezika ponekad se izgubi bit. Za mene je najvažnije da je pjesma iskrena i da ima istinsku životnu snagu. Ne volim kad se netko hvali umijećem. Volim jednostavnost, a to nije nešto što se lako može postići.

Takve pjesme se mogu puno puta čitati. Ja ne želim previše toga reći u pjesmi, treba ostaviti prostora čitatelju. Cilj je da govori tišina, kao u mojoj pjesmi 'Kamenice'. Pjesma je dobra kad je nedorečena. U tradicionalnoj kineskoj umjetnosti posebno se poštuje praznina. Taoizam kaže da put koji se može imenovati nije put, a ono što se može izreći riječima nije to. Mi danas previše pričamo, ne možemo se smiriti i zašutjeti.

U vašoj je poeziji vrlo jaka referentnost na druge pjesnike, primjerice, u pjesmi 'Smrt Brodskog'. Znamo da je Brodski bio poslan u radni logor na sjeveru Rusije, a kasnije je otišao u Ameriku. Koliko Vas i zašto okupira tema egzila?

Egzil se često događao i u Kini i na zapadu. U tradicionalnoj Kini većina pjesnika bili su državni službenici i pisali su istodobno. Kada bi došli u nemilost sistema, otišli bi u egzil u unutrašnjost zemlje. Mene najviše zanima duhovni egzil. Svi smo mi u nekoj vrsti duhovnog egzila. Čim ne postoji dom i korijen, može se govoriti o duhovnom egzilu. Proces duhovnog egzila vrlo je važan jer čovjek može upoznati sebe, svoju sudbinu i svoju odgovornost, spoznati ljepotu i okrutnost života. Sam egzil treba svoje pjesnike! Pjesnici pokušavaju prekoračiti granice, ne samo fizičke, nego granice jezika, kulture... Pjesnik je uvijek netko na margini.

Kad ste govorili o svojoj pjesmi u kojoj spominjete koncentracijski logor, rekli ste da i mi danas živimo u jednom takvom logoru. Prilično radikalno. Na što ste mislili, kakvu vrstu zatvora? Onog uzrokovanog kapitalističkim funkcioniranjem svijeta ili na nešto drugo?

Značenje nije samo doslovno i konkretno, nego ovisi o našoj interpretaciji koncentracijskog logora. To može biti metafora, može biti ono što je u današnjem svijetu koncentracija moći. Puno je filozofa govorilo o tom problemu. Iako danas izvana ne izgleda tako, mi danas isto živimo u gulagu. Društvo je kontrolirano kroz tehnologiju i industriju, i to je postala neka vrsta ograničenja. Primjerice, u pjesmi 'Pastorala' spominjem ovce određene za klanje. Nakon klanja neke ovce odu u trgovine, neke u restorane. Postoji mašinerija koja kontrolira svaki detalj...

Koliko je duhovni život povezan sa sudbinom bivanja pjesnikom?

Filozof Hans-Georg Gadamer je rekao da su pjesnici simbol postojanja čovječanstva. Slažem se s tim, posebno veliki pjesnici. U njihovim se djelima iščitava sudbina čovječanstva. Kad čitamo pjesnike Tang dinastije, u njima se odvija i naša sudbina. Mi danas završavamo pjesme koje su započeli pjesnici prije 1000 godina.

Moj duhovni život je cijelo moje stvaralaštvo, njegova sveukupnost. Pišem kritike, eseje i prevodim, ali poezija je u središtu. Pisanje je stvaranje duhovog svijeta. Svijet je bogat i raznolik, ima širinu, dubinu i visinu, kao planinski lanci koji se pretapaju u nizine i rijeke. Kao pjesnik htio bih sudjelovati u kreaciji jednog takvog sveobuhvatnog svijeta. A naš najveći majstor i učitelj je vrijeme.