U New Yorku su mi izgradili sisačku 'Željezaru'
Vili Matula je imao alanfordovsku omču oko vrata, mala Tonka Kovačić bila je uređena poput, hm, princeze, ali u dugoj večernjoj haljini od 400 komada rola toaletnog papira i u gumenim rukavicama za čišćenje sanitarija, a Vesna se uredila u šljašteći, srebrni sako i s kobaltno plavom perikom. Sve to netko je trebao smisliti kako bi u Pogonu Jedinstvo u četvrtak, 5. travnja, najveći hrvatski književnik zabljesnuo u predstavi kojoj je poslužio kao inspiracija.
Unatoč nekim svojim tvrdim principima, redateljica Vesna Mačković otkrila nam je na čvenku u jednoj palačinkarnici kraj Mamutice osnovne stvari u vezi predstave. Prvo je otpila gutljaj sokića na slamku:
"Prošle godine dobila sam narudžbu od urednice emisije 'Ars acustica' Adrijane Kramarić s Hrvatskog radija za jedan radiofonijski rad. Htjela sam raditi prema Krležinu tekstu 'Djetinjstvo u Agramu', zbog fenomenalnih dijelova o tome što je on misilo o umjetnosti kad je imao devet godina. Odgovor je bio da je to prekomplicirano, da je preskupo. 'OK', rekla sam, 'mogu li ja onda napisati svoj tekst?'. 'Može', kažu mi oni. Tako sam iz nekog prkosa napisala: 'Krleža, stani u red!'. Logika je jasna, ako je jedan Krleža morao pričekati sretniji trenutak, kakva onda mora biti sudbina umjetnika danas i zašto se mnogi od njih teško probijaju?".
Na prvu loptu to bi se moglo odnositi i na Vesnu Mačković, ženu koja je u svojem radu vidjela tri kontinenta, a u Hrvatskoj još ne može živjeti od svojega posla. Niti ga raditi u kvalitetnoj kazališnoj dvorani. S dobrom tehnikom. Ali, prvo, "Krleža, stani u red!". "Za radijsku dramu pozvala sam Tonku da bude Krležin glas, potpuno suprotan od onoga što bi se očekivalo od Krleže, dječji, nevin, tanak", pričala je.
A onda joj je jesenas palo na pamet, nakon povratka iz New Yorka, u kojemu je izvodila performans "Pozdrav" u "Robert Wilson's Watermill centru", da je o temi nevidljivosti umjetnika, nekog potencijalnog današnjeg velikog književnika skrivenog u pregršti jeftinih popularnih sadržaja u medijima, ostalo još puno toga reći te da iz radijskog rada jednostavno mora nastati i scenski rad.
"Htjela sam na toj parodiranoj promociji knjige velikog književnika iz 2018., koji nije Krleža, ali jest te veličine samo kad bi bio prepoznat i vrednovan, pokazati koliko je dobro na promociji imati popularnu osobu, zvijezdu večeri. Veću od književnika samog kako bi se za knjigu čulo.
Ona mora biti uređena, možda malo kičasta, ali mora prekrasno pjevati i privući pozornost publike. Kako je kič uvijek na rubu s nečim jeftinim, osmislila sam lijepi, kičasti i zaista jeftini kostim od 400 komada tuljaca toaletnog papira. A kako te zvijezde uvijek imaju i 'fensi' rukavice, pa moralo je biti i nešto kričavo žuto", zagrebala je površinu. Rekla je da se ispod nje krije još niz slojeva značenja pa smo to primili na znanje, jer zvijezda s haljinom od smeća očito mora biti nešto više od smeća.
A Matula i njegova omča oko vrata? "Molim lijepo, to je jedna vrlo zgodna kravata. On je došao na promociju i uredio se čovjek. To što se njome može objesiti, to je njegov problem", rekla je. Primijetili smo da se čovjek može objesiti svakom kravatom. "Eto! A ova je još i pouzdanija od obične kravate. Jeste li vidjeli jastuk koji također nosi? On je potpuno spreman leći i počivati u miru, a mi ćemo mu pjevati naricaljku, kukati i bit ćemo jako nesretni što je preminuo", jako se zabavljala uopće nam prepričavajući uvod u predstavu.
I upravo dok smo dovršavali ovaj članak, njoj je u New Yorku žiri studenata Sarah Lawrence College dodijelio Međunarodnu nagradu za audiofikciju za radiofonijsku verziju "Krleže". Vesna Mačković danas ima, koliko ono godina? "Ojojoj! Četrdesetdvije i pol", zakukala je. Ne zato što bi bila tašta, nego zato što je, objektivno, po četverogodišnjem umjetničkom stažu još početnica, unatoč uspjesima i priznanjima, a opet, nalazi se u tako šašavoj životnoj situaciji da se zbog dobi nikad nije mogla javiti na natječaje za mlade umjetnike, za početnike.
"Kasno sam u životu shvatila da ne trebam u sveopće kapitalističkoj krizi nastaviti tražiti informatičke poslove koje sam godinama radila. Odlučila sam drastično preokrenuti priču i zavrtjeti novi film u životu. Iz Siska sam se zaputila u Zagreb, upisala Filozofski fakultet s jednom malo zločestom namjerom da me ne zanima diploma, nego dvije godine dok mi ne istekne pravo slušati književnike, filmaše i kazalištarce.
Upisala sam ono što se dalo, fonetiku i antropologiju, s obzirom na to da mi je matura bila davno, ali sam u indeksu nakrcala sve ove druge predmete, što god sam mogla. Plus sam uzela tri izborna na Dramskoj akademiji i slikanje na Likovnoj, sve ono što me zanima i što sam znala da će unaprijediti i proširiti moje umjetničke interese te me inspirirati."
U te dvije godine profesorima je pokazivala što je pisala, neki od njih s kazališnih kolegija poticali su je da svoje drame šalje okolo. Jednog dana je čula da inkluzivni plesni kolektiv IMRC u Zagrebačkom plesnom centru održava radionice plesa za ljude koji se kreću pomoću invalidskih kolica.
"Imala sam ideju za koreografsku priču koju bi izvodili plesači u kolicima. Ja tad nisam još bila koreografkinja, ali s tom kratkom skicom, crtežom, otišla sam do voditeljice Ive Nerine Sibile i ponudila joj da ona to iskoreografira u svojem kolektivu. Htjela sam da tu priču koju sam imala u glavi izvedu plesači u kolicima", ispričala nam je. Sibila je prihvatila, ali...
"Uz uvjet da ja sama plešem vlastitu priču na pozornici. Meni to nije bilo ni na kraj pameti. Friško sam došla u Zagreb, predugo u životu nisam mogla hodati zbog invaliditeta, kako bih sad ja odjednom mogla plesati!? Nisam to odmah ni prihvatila, nego mi je ona rekla, bilo je ljeto, pogledaj do jeseni ovo, ovo i ovo pa odluči. Dala mi je popis videomaterijala, naročito japanskog plesača i koreografa Kazua Ohna, koji je počeo s 38 godina, promijenio struku iz učiteljske u plesnu, stvorio sasvim novi pravac plesa i plesao na samrti s 90 i nešto, jedva mičući oči i ruke. Kad sam to vidjela, kao da se sklopka u mojemu mozgu preklopila i bilo mi je jasno: 'Pa ja se mogu baviti suvremenim plesom!' Tako sam se zakačila posebno za tu njegovu poetiku i odradila premijeru 'Magnolije'."
Nastavak na sljedećoj stranici...
Bila je to njezina prva predstava, u koautorstvu sa Sibilom i Silvijom Marchig. Dva mjeseca prije upala je u predstavu Montažstroja "Mali čovjek želi preko crte" gdje je bila dio zbora tzv. malih ljudi, njih 30 pjevača. Ništa posebno, ali tu je od Boruta Šeparovića vidjela kako se radi.
"Vidjela sam kako koordinira 40 ljudi, kako video ide uživo s pozornice na ekran, kako se režira glazba, tekst, kako sve to ide na vrijeme. Pa onda dođe 400 ljudi da to vidi, pa mediji...", a onda nam je objasnila i zašto je otišla iz IMRC-a. "Zato što su svi govorili da je to invalidska predstava, da tu plešu ljudi s invaliditetom. Nitko nije znao reći o čemu se radi u predstavi, nije im bilo bitno. Jedva da je itko primijetio i spomenuo kostim, temu, muziku. To me je jako naljutilo. Primjećivalo se sve oko mojeg tijela osim umjetničkog rada. Zato sam otišla, pokrenula vlastitu udrugu i uložila hrpu vlastitog novca, jer tko bi htio financirati početnicu koja nema umjetničku edukaciju i koja nije ni u čijem timu?", nizala je.
Za svoju predstavu "Intenziteti" skupila je, kako je rekla, prva liga tim; Alena i Nenada Sinkauza, Ivana Lušičića, prvoklasne umjetnike iz videa i glazbe. Svoju prvu produkciju radila je s Vedranom Hlebom iz Teatra ITD koji je bio redatelj. "Tad sam ja bila ta koja odlučuje kako se predstava publici i medijima prezentira, kako se govori o invalidnosti, kakve će ići najave..."
"Vi imate tu jednu diktatorsku crtu, zar ne?", primijetili smo. "Da, imam! Ha, ha, ha. Ali, znate, to s invalidnosti je vrlo politička stvar. Ako vi forsirate ženske festivale, crnačke festivale, gay festivale, odmah je jasno da su te skupine po nečemu slabije ili diskriminirane kad im se mora dati neku ladicu u kojoj ih se tolerira i kao podržava. Ja u prvom redu želim raditi umjetnost, to se treba podrazumijevati, a to, kao, idemo mi njima dati priliku, inkluzivni kolektiv taj i taj... To me frustrira. Tanka je linija između lažne i prave tolerancije, a ljudi toga nisu svjesni", obrazložila je.
S "Magnolijom" je nastupala u Rijeci u Filodramatici, u Zagrebu i u Grčkoj na Inkluzivnom festivalu. Atena je bilo mjesto gdje joj je konačno prekipjelo.
"Osim ljudi s invaliditetom, nije bilo druge publike u Onasis culture centru, nije bilo ni medija, ničega. Zašto da mi plešemo sami sebi? A to ćemo činiti dok god pristajemo plesati pod etiketom koja onda eventualno zanima druge pripadnike te etikete. Tad sam vidjela da je to problem i u svijetu, ne samo kod nas. Gledajte, u Zagrebu imate najstarije kazalište sllijepih u svijetu. Jesu li baš svi oni toliko loši da nitko od njih nije završio u HNK ili u ZKM-u? Pa barem bi jedan bio dovoljno kvalitetan", zainatila se.
Jedno za drugim dovelo ju je do performansa "O mrtvima sve najbolje" iz 2016., priči o 50 tvrtki iz Siska uništenih korupcijom i privatizacijom. "To radim u vrlo sumornoj atmosferi, improvizirajući samo s glasom. Tad sam počela koristiti looper, tako da mi glas zvuči kao da je na sceni 12 mene, da ja sitna u mraku stvaram moćnu zvučnu sliku. Osnove loopera pokazala mi je Sara Renar jer smo nas dvije skupa pjevale u Montažstroju", pričala je. Slično je primijenila i u "Pod staklenim zvonom". I tako se priča zakotrljala.
Za predstavu "Zlatna medalja", premijerno prikazanu na festivalu Perforacije, kojom se kritiziraju ekstremi profesionalnog sporta i nacionalizmi na stadionima, objasnila je zašto 50 gledatelja koji joj skandiraju kad uspije skočiti, a viču "buuu!" kad ne uspije, mašu zastavicama Ministarstva kulture.
"Sve se svodi na brže, bolje, jače u sportu, a natjecanje u umjetnosti na tko je bolji po kriterijima koje je nemoguće definirati. Mislim, i sama sam u umjetničkim natjecanjima dobivala nagrade. I uvijek se pitam zašto bi komisija od tri člana izabirala jedan rad od njih stotine koji će dobiti 50.000 kuna? Da ne živimo u kapitalizmu, da ne moram prodavati svoju umjetnost da bih živjela, ja se ne bih morala natjecati, nego bih samo slobodno se bavila stvaranjem neovisno o tome koliko će publike i medija moj rad privući", ispričala je.
Nije se tome moglo prigovoriti ni slovo. Zanimalo nas je kako je došlo do toga da prošle godine dobije umjetničku rezidenciju u njujorškom "Robert Wilson's Watermill centar" gdje je ljetos nastupala pred 1300 gledatelja. S produljenom verzijom videoperformansa "Pozdrav snimljenog" u napuštenoj hali Željezare Sisak, a u New Yorku izvedenog uživo.
Za sve je bilo krivo jedno "pucanje filma" pred kraj 2016., kad je shvatila da će, ako ovako nastavi u Hrvatskoj s premalim potporama, cijeli život u najboljem slučaju imati sredstva samo za projekte u kojima će nastupati solo. Od Božića do 1. veljače svakog dana je frenetično slala prijave po cijelom svijetu. Da bi joj se na kraju javio možda i najveći avangardni redatelj, koreograf i vizualni umjetnik na svijetu.
"On je na Long Islandu sagradio rezidencijalni centar za umjetnike gdje već 17 godina svako ljeto preko javnog natječaja pozove od 70 do 80 ljudi iz cijelog svijeta da tamo mjesec dana stvaraju. Prošle godine se prijavilo oko 800 ljudi, a ja sam prošla zahvaljujući videoperformansu 'Pozdrav' iz Željezare Sisak koji je sa mnom snimala Ana Opalić. Wilson, kad je to vidio, svidjelo mu se i inzistirao je da taj rad napravimo uživo, umjesto 10 minuta videa, čitavih dva sata uživo. Oni su iz nule, iz trave, meni sagradili repliku hale Željezare Sisak. Potrošili su 20.000 dolara da bih ja nastupala dvije večeri. Tako se to radi kad se ima novca", pričala je.
Jako joj smeta što u Hrvatskoj ne postoji kultura doniranja u krugovima bogatih gdje je sramota imati, a ne davati u humanitarne, kulturne ili ekološke svrhe. Nastupalo ih je zapravo samo 25 od njih 80, ona jedna od njih. Ostali su bili redatelji, kostimografi, scenografi, majstori svjela i zvuka, svi zajedno bili su veliki tim od 80 kreativaca iz 30 zemalja koji stvara 25 nastupa za jednu večer. Tako i na njezinoj "Željezari" u New Yorku.
"Ljudi na tim benefit večerima doniraju milijune, najveća donatorica 300.000 dolara u jednoj večeri. Počasni gosti bili su Laurie Anderson i Isabelle Huppert", njezino ljeto 2017. zapravo je bilo za pad vilice do poda. A prije mjesec i pol dana gostovala je i u Kazahstanu. "Koristeći looper, imala sam koncert s flautisticom i sviračicom kazahstanskog tradicionalno instrumenta kibuza, glumica, operni pjevač koji inače pjeva u gregorijanskom zboru i ja na tekstu. Izvodili smo na hrvatskom, ruskom i kazačkom. Bio je to performans glazbe i teksta na tri jezika."