Vili Matula je imao alanfordovsku omču oko vrata, mala Tonka Kovačić bila je uređena poput, hm, princeze, ali u dugoj večernjoj haljini od 400 komada rola toaletnog papira i u gumenim rukavicama za čišćenje sanitarija, a Vesna se uredila u šljašteći, srebrni sako i s kobaltno plavom perikom. Sve to netko je trebao smisliti kako bi u Pogonu Jedinstvo u četvrtak, 5. travnja, najveći hrvatski književnik zabljesnuo u predstavi kojoj je poslužio kao inspiracija.
Unatoč nekim svojim tvrdim principima, redateljica Vesna Mačković otkrila nam je na čvenku u jednoj palačinkarnici kraj Mamutice osnovne stvari u vezi predstave. Prvo je otpila gutljaj sokića na slamku:
"Prošle godine dobila sam narudžbu od urednice emisije 'Ars acustica' Adrijane Kramarić s Hrvatskog radija za jedan radiofonijski rad. Htjela sam raditi prema Krležinu tekstu 'Djetinjstvo u Agramu', zbog fenomenalnih dijelova o tome što je on misilo o umjetnosti kad je imao devet godina. Odgovor je bio da je to prekomplicirano, da je preskupo. 'OK', rekla sam, 'mogu li ja onda napisati svoj tekst?'. 'Može', kažu mi oni. Tako sam iz nekog prkosa napisala: 'Krleža, stani u red!'. Logika je jasna, ako je jedan Krleža morao pričekati sretniji trenutak, kakva onda mora biti sudbina umjetnika danas i zašto se mnogi od njih teško probijaju?".
Na prvu loptu to bi se moglo odnositi i na Vesnu Mačković, ženu koja je u svojem radu vidjela tri kontinenta, a u Hrvatskoj još ne može živjeti od svojega posla. Niti ga raditi u kvalitetnoj kazališnoj dvorani. S dobrom tehnikom. Ali, prvo, "Krleža, stani u red!". "Za radijsku dramu pozvala sam Tonku da bude Krležin glas, potpuno suprotan od onoga što bi se očekivalo od Krleže, dječji, nevin, tanak", pričala je.
A onda joj je jesenas palo na pamet, nakon povratka iz New Yorka, u kojemu je izvodila performans "Pozdrav" u "Robert Wilson's Watermill centru", da je o temi nevidljivosti umjetnika, nekog potencijalnog današnjeg velikog književnika skrivenog u pregršti jeftinih popularnih sadržaja u medijima, ostalo još puno toga reći te da iz radijskog rada jednostavno mora nastati i scenski rad.
"Htjela sam na toj parodiranoj promociji knjige velikog književnika iz 2018., koji nije Krleža, ali jest te veličine samo kad bi bio prepoznat i vrednovan, pokazati koliko je dobro na promociji imati popularnu osobu, zvijezdu večeri. Veću od književnika samog kako bi se za knjigu čulo.
Ona mora biti uređena, možda malo kičasta, ali mora prekrasno pjevati i privući pozornost publike. Kako je kič uvijek na rubu s nečim jeftinim, osmislila sam lijepi, kičasti i zaista jeftini kostim od 400 komada tuljaca toaletnog papira. A kako te zvijezde uvijek imaju i 'fensi' rukavice, pa moralo je biti i nešto kričavo žuto", zagrebala je površinu. Rekla je da se ispod nje krije još niz slojeva značenja pa smo to primili na znanje, jer zvijezda s haljinom od smeća očito mora biti nešto više od smeća.
A Matula i njegova omča oko vrata? "Molim lijepo, to je jedna vrlo zgodna kravata. On je došao na promociju i uredio se čovjek. To što se njome može objesiti, to je njegov problem", rekla je. Primijetili smo da se čovjek može objesiti svakom kravatom. "Eto! A ova je još i pouzdanija od obične kravate. Jeste li vidjeli jastuk koji također nosi? On je potpuno spreman leći i počivati u miru, a mi ćemo mu pjevati naricaljku, kukati i bit ćemo jako nesretni što je preminuo", jako se zabavljala uopće nam prepričavajući uvod u predstavu.
I upravo dok smo dovršavali ovaj članak, njoj je u New Yorku žiri studenata Sarah Lawrence College dodijelio Međunarodnu nagradu za audiofikciju za radiofonijsku verziju "Krleže". Vesna Mačković danas ima, koliko ono godina? "Ojojoj! Četrdesetdvije i pol", zakukala je. Ne zato što bi bila tašta, nego zato što je, objektivno, po četverogodišnjem umjetničkom stažu još početnica, unatoč uspjesima i priznanjima, a opet, nalazi se u tako šašavoj životnoj situaciji da se zbog dobi nikad nije mogla javiti na natječaje za mlade umjetnike, za početnike.
"Kasno sam u životu shvatila da ne trebam u sveopće kapitalističkoj krizi nastaviti tražiti informatičke poslove koje sam godinama radila. Odlučila sam drastično preokrenuti priču i zavrtjeti novi film u životu. Iz Siska sam se zaputila u Zagreb, upisala Filozofski fakultet s jednom malo zločestom namjerom da me ne zanima diploma, nego dvije godine dok mi ne istekne pravo slušati književnike, filmaše i kazalištarce.
Upisala sam ono što se dalo, fonetiku i antropologiju, s obzirom na to da mi je matura bila davno, ali sam u indeksu nakrcala sve ove druge predmete, što god sam mogla. Plus sam uzela tri izborna na Dramskoj akademiji i slikanje na Likovnoj, sve ono što me zanima i što sam znala da će unaprijediti i proširiti moje umjetničke interese te me inspirirati."
U te dvije godine profesorima je pokazivala što je pisala, neki od njih s kazališnih kolegija poticali su je da svoje drame šalje okolo. Jednog dana je čula da inkluzivni plesni kolektiv IMRC u Zagrebačkom plesnom centru održava radionice plesa za ljude koji se kreću pomoću invalidskih kolica.
"Imala sam ideju za koreografsku priču koju bi izvodili plesači u kolicima. Ja tad nisam još bila koreografkinja, ali s tom kratkom skicom, crtežom, otišla sam do voditeljice Ive Nerine Sibile i ponudila joj da ona to iskoreografira u svojem kolektivu. Htjela sam da tu priču koju sam imala u glavi izvedu plesači u kolicima", ispričala nam je. Sibila je prihvatila, ali...
"Uz uvjet da ja sama plešem vlastitu priču na pozornici. Meni to nije bilo ni na kraj pameti. Friško sam došla u Zagreb, predugo u životu nisam mogla hodati zbog invaliditeta, kako bih sad ja odjednom mogla plesati!? Nisam to odmah ni prihvatila, nego mi je ona rekla, bilo je ljeto, pogledaj do jeseni ovo, ovo i ovo pa odluči. Dala mi je popis videomaterijala, naročito japanskog plesača i koreografa Kazua Ohna, koji je počeo s 38 godina, promijenio struku iz učiteljske u plesnu, stvorio sasvim novi pravac plesa i plesao na samrti s 90 i nešto, jedva mičući oči i ruke. Kad sam to vidjela, kao da se sklopka u mojemu mozgu preklopila i bilo mi je jasno: 'Pa ja se mogu baviti suvremenim plesom!' Tako sam se zakačila posebno za tu njegovu poetiku i odradila premijeru 'Magnolije'."
Nastavak na sljedećoj stranici...
