Dok zagrebačka kulturna javnost s velikim nestrpljenjem iščekuje praizvedbu predstave “Ciganin, ali najljepši”, koju po nagrađivanu romanu Kristiana Novaka u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 30. prosinca postavlja redatelj Ivica Buljan, za glavnu žensku ulogu u tom komadu intenzivno se priprema Nina Violić, buntovnica sa stotinu lica koja već gotovo 25 godina suvereno gradi svoj imidž enfant terriblea hrvatskog teatra.

Nagrađivana kazališna, filmska i televizijska glumica svjetla pozornice privukla je drskom umjetničkom beskompromisnošću, trajno se nastanivši u domaćem kazališnom prostoru, gdje se posljednjih godina ostvaruje kao prvakinja Drame nacionalne kazališne kuće u Zagrebu. Pokazavši dosad već nebrojeno mnogo puta da se najbolje snalazi u ulogama iščašenih pojedinaca, Nina će u “Ciganinu” zaigrati Međimurku Milenu, sredovječnu alkoholičarku koja počinje zabranjenu ljubavnu vezu s Romom.

Eva, Genija, Karolina, Elmire, Babakina, sad i Milena… i to samo od 2014. do danas. Postoji li neka poveznica među njima? S kojom biste se od tih uloga mogli najlakše poistovjetiti i po čemu? Je li život baš mnogo drukčiji od kazališta?

Ahahahaa, sad mi se čini kao da je sve to jedna uloga! Nemojte se ljutiti, mozak mi je kaša, tjedan dana je do premijere. Trenutačno razmišljam samo o Mileni, toj ludoj emancipiranoj ženi. Njena emancipacija je predivna jer nije plakatna nego je životna. Takvih likova nema puno ni u svjetskoj, a kamoli u domaćoj literaturi, a život ih je prepun. Svako selo ima svoju Milenu, koja živi po svome i ne da se zajebavati, jer kad bi pristala na pravila, umrla bi od depresije. Volim je.

Kako glumiti Krležu, Molierea, Čehova, pa onda Tenu Štivičić i sad Novakovu Milenu, a pritom ne upasti u manirizam? Može li se biti originalan, a opet ostati prepoznatljivo svoj?

Glumci ulaze u maniru iz dva razloga. Jedan je ako pomisle da su genijalni, pa misle da znaju kako treba igrati neku ulogu i ne upuštaju se u proces istraživanja sami sa sobom. Drugi je ako rade s redateljima kojima ne vjeruju dovoljno, pa se ne usuđuju na probama biti glupi, dosadni, patetični, ludi...

U oba slučaja ostaju u svojim poznatim okvirima, a to je za glumca smrt – nas može mijenjati samo ono što nam je nepoznato, neugodno ili nerazumljivo, to nas tjera da odemo sa sobom dalje. Ne može te svaka predstava ili svako snimanje promijeniti, ali mislim da možemo svaki put pokušati otvoriti neke prostore koje ne poznajemo – tada napredujemo. Ili nazadujemo, svejedno.

Čovjek je danas slobodniji nego ikada u povijesti, a ipak ostaje zarobljenik vanjskih okolnosti, geopolitičkih, ekonomskih, društvenih, o čemu govori i Novak u svojoj knjizi, koja tinja istinskim životnim strastima zarobljenim u kavezu sudbinskih zadanosti. Je li uopće moguće othrvati se zadanostima u današnjem svijetu?

Nije moguće.

Milena, posrnuli pojedinac, pa još i žena, i to u srednjim godinama, i Sandi, Rom: dvoje ljudi s kojima se, u životu, teško poistovjećujemo. Jesmo li licemjerni ne samo zato što spremno nagrađujemo knjigu u kojoj su upravo njih dvoje jedni od glavnih protagonista, nego i zato što, čitajući je, doista suosjećamo, kad u stvarnosti to rijetko činimo?

Rad na Kristianovu romanu otvorio nam je prostore u kojima se imamo prilike suočiti sa svojim predrasudama. Svi smo licemjerni, nitko nije imun, zato je 'Ciganin' toliko čitan roman, jer čitatelja suočava s vlastitom predrasudom.

Ljubav je pogonsko gorivo mnogih tragedija, u životu i u literaturi, umjetnosti. Je li ljubav doista toliko snažna?

Ljubav je najveće oružje. Mi sve više ljubav u životu stavljamo u zagradu jer imamo previše drugih obaveza; zato smo slabi i nismo u stanju učiniti svijet plemenitijim mjestom, jer nam nedostaje goriva.

Temeljni osjećaj Novakova romana je strah – osobni i kolektivni, za sebe i od sebe, za druge i od drugih, strah od budućnosti, od prošlosti, od odmazde, od povijesnih i društvenih uvjetovanosti, od stvarnog i imaginarnog, poznatog i nepoznatog neprijatelja… Strah je temeljna emocija i vašeg prvoga kratkog filma 'Odvajanje'. Kako definirate strah i koji su vaši strahovi? Postoji li 'život bez straha'?

Eto, točno, umjesto da radim filmove o ljubavi, ja se bavim strahovima. Ahahahaha, možda zato što podsvjesno mislim da, ako se ne oslobodim svojih strahova, nikad neću biti spremna za pravu ljubav. Kakva budalaština! Strahovi su ono što nas limitira, ono što nam ne dopušta da postanemo mirni sami sa sobom. Riječima Paola Magellija: 'Strahovi nas tjeraju da se bavimo ovim poslom'. Bez straha možda jednostavno ne bismo imali potrebu da nas se razumije, shvati – možda bismo bili sretni i ispunjeni i bez toga.

Upravo snimate i drugi kratki film, 'Janje', za koji ste također napisali scenarij i režirate ga. Zašto ste se odlučili stati iza kamere? Je li gluma za vas izgubila izazovnost, smatrate li da ste tu ostvarili neki svoj maksimum, krećete li novim putem?

Nastavak na sljedećoj stranici...

Meni je to isto; kad imam potrebu nešto reći, obično napravim neki autorski rad, a kad nemam, predivno mi je sakriti se iza neke uloge koja mi onda omogući da se potpuno otkrijem, a da nitko ne pomisli da nisam normalna.

Moglo bi se zaključiti da je HNK Zagreb kruna karijere hrvatske kazališne glumice. Tamo ste od 2014.; kako se taj rad uspoređuje s drugim vrstama glumačkih angažmana? Oduvijek vas prati imidž nemirna, neukrotiva duha, a čini se da nacionalni teatar po svojoj definiciji zahtijeva neku vrstu prilagodbe, kompromisa. Pristajete li na to i kako se s tim nosite?

Uvijek mi je bilo bitno s kim radim i što radim. HNK mi je omogućio da radim s fenomenalnim redateljima s kojima sam se imala prilike mijenjati, a to mi je dragocjeno. Ne radim razliku – kad se takva prilika ukaže u garaži, prva trčim u garažu; meni nikad nije bitno gdje sam nego s kim sam. Recimo, kad radim nešto što me ispunjava, mogu mjesecima ne primijetiti da pada kiša, a kad sam s budalama, najdivnije sunce mi postaje depresivno.

U posljednje je vrijeme postalo popularno dramatizirati nagrađivane suvremene hrvatske književnike. Kako gledate na taj trend? Što 'Ciganin' donosi HNK-u Zagreb?

Ivor Martinić napravio je adaptaciju vrlo čitanog romana; to je uvijek izazov i rizik zato što čitatelji imaju već izgrađeno mišljenje i tražit će u predstavi ono što je njima bitno u romanu. Jako me to veseli, Ivor je napravio čudo, obuhvatio sve četiri linije romana i sad kad razmišljam, čini mi se da ništa nije izostavljeno. Kako je to ludo –mi ćemo, dakle, u samo tri sata odigrati cijeli roman.

Užasno se veselim, danas je prva tehnička proba, dolazi nam scenograf Aleksandar Denić, koji posljednjih godina radi s velikim Francom Kastorfom, Ana Savić Gecan - čarobnica kostima, Mitja Vrhovnik napravio je filmski soundtrack za predstavu s 32 glumca na sceni… Nikad nisam radila tako veliku dramsku predstavu. Uzbuđenje je ogromno, Ivica Buljan je redatelj koji uvijek okupi suludu ekipu i baci nas sve u vatru; tako nas drži budnima, da se ne uljuljkamo u svojim kreacijama, da stalno nešto moramo proizvoditi – to njegove predstave čini živima.

Taj, kako kažete, trend, što je HNK odlučio svake sezone praizvesti jedno veliko djelo suvremene domaće književnosti, čini mi se, neizmjerno je potreban hrvatskoj kulturi; to je način na koji se velike kulture poput francuske, njemačke, talijanske brinu o svojim novim autorima. Mislim da mi kao vrlo mala zemlja možemo biti ponosni što svake sezone umjetnički beskompromisno možemo postaviti vlastitoga pisca. Prije dvije sezone to je bila Tena Štivičić, lani Mate Matešić i sad Kristian Novak. Vjerujem da će se niz nastaviti.

Na sceni ste gotovo 25 godina. Koliko se hrvatsko kazalište promijenilo od tada do danas i što je, po vašem mišljenju, najviše utjecalo na to? Kako biste definirali mjesto na kojemu se domaći teatar nalazi sad i, poigramo li se malo predviđanja budućnosti, kako ga vidite deset godina od sada?

Ponekad mi se čini da se ništa nije promijenilo i da nikad ni neće, ali tako je svijet valjda napravljen, od šačice ljudi koji streme k napretku i velike većine koja prihvaća situaciju i lijepo joj je u njoj. Tako je u svemu, ne samo u kazalištu. U ovih 25 godina vjerojatno je najvidljivije to koliko je performans ušao u institucionalno kazalište, kroz pojedine autore i izvođače koji su scenu učinili zanimljivijom.

Gluma je postala nekako lakša, prirodnija, glasovi više nisu impostirani, tijela više nisu onoliko drvena, sve je nekako mekše, ljudskije. Ali fali nam radikalnih autora, fali nam umjetnika koji su ludi i nemaju straha razotkriti se i igrati se u kazalištu. Uvijek je toga nedostajalo u Hrvatskoj, to je valjda neki naš provincijalni gen koji nam ne da da se zajebavamo.

Želimo u svakom, pa i umjetničkom, kazališnom smislu, biti dio Europe i svijeta. Uspijevamo li, po vašemu mišljenju u tome, i kako se taj uspjeh definira? Za kazalište se uspjeh mjeri gledanošću i gostovanjima. Ali gledanost ima veze s ukusima mase. Kako se izvući iz tog paradoksa?

Publiku treba odgajati i ne treba je podcjenjivati. Institucije nikad ne bi trebale pristajati na jeftine skečeve, loše tekstove i predstave koje u umjetničkom smislu ne donose promjene; one su financirane da bi publiku odgajale, nudile joj neke nove postupke. Čak mi se čini da je publika kod nas puno otvorenija za promjene od kritike ili struke. Napuniti tu ogromnu dvoranu od 700 mjesta svaku večer suludi je pothvat u zemlji koja grca od neimaštine, ali ipak uspijevamo, i to u većini slučajeva s vrlo kompliciranim sadržajem i art estetikom koju publika prihvaća.

S kompanijom Delbono odigrali smo 120 'Evanđelja' po gotovo svim najznačajnijim pozornicama u Europi, i svugdje je isto. Borba umjetnosti i vlasti, borba u kojoj se umjetnike proglašava uhljebima, kako bi im se otelo i to malo što imaju. Ali publika sve to zna, i kada dođete u neku zaista odgojenu sredinu u kojoj publika desetljećima ima prilike gledati najrecentnije autore iz cijelog svijeta i komparirati ih, toj publici više ne možete prodavati muda pod bubrege, nema šanse!