Odmah na početku valja upozoriti potencijalne gledatelje da je serija "Conversations with a Killer: The Ted Bundy Tapes" (Netflix, 2019.) izrazito mučna za gledanje. Četiri epizode u režiji Joea Berlingera snimljene su prema istinitoj priči o serijskom ubojici Tedu Bundyju, koji je sedamdesetih godina prošlog stoljeća ubio više od 30 mladih žena širom Sjedinjenih Američkih Država.

Polazišna točka serije neobjavljene su audiokasete na kojima je Bundy spekulirao o počinjenim ubojstvima, pričajući o vlastitim zločinima u trećem licu, i to za potrebe dvojice američkih novinara, Stephena Michauda i Hugha Ayneswortha. Knjiga koju su novinari dobili zadatak napisati trebala je, prema Bundyju, dokazati njegovu nevinost, ali ga je, kako serija pokazuje, samo dodatno inkriminirala. "Ted Bundy: Razgovori s ubojicom" objavljena je iste godine kad je Bundy, osuđen na višestruku smrtnu kaznu, pogubljen elektrokucijom.

NEKROFIL Intervju s najpoznatijim serijskim ubojicom na svijetu

Isprva se može učiniti da je ovaj naslov iz 1989. godine frustrirajuće štivo zato što se ubojica poigrava trećim licem kako bi izbjegao priznanje koje novinari uporno pokušavaju iz njega izvući, prvo prijateljski intoniranim pitanjima Stephena Michauda, a potom agresivnijim, isljedničkim pristupom starijeg i iskusnijega kolege Ayneswortha. No knjiga je važna jer se, tek nakon što je pročitamo, jasno vidi u kolikoj je mjeri redatelj serijala pristao na Bundyjevo mistificiranje i njegove laži kako bi seriju učinio dramatičnijom: puno je prostora dao zločincu i njegovim deluzijama.

Knjiga je u tom smislu transparentnija, s obzirom na to da Bundy analizira samog sebe u trećem licu, a dvojica ga novinara nastoje opovrgnuti i vratiti u stvarnost, u prvo lice jednine. Knjigu je, dakako, važno kontekstualizirati i činjenicom da je Bundy prije odlaska na električnu stolicu priznao dio počinjenih zločina: ono što čitamo kao gomilu hipoteza zapravo su krnji opisi stvarnih događaja.

Veliki je propust serije "The Ted Bundy Tapes" taj što nije kritički prenijela dubiozne i kontradiktorne izjave iznesene u knjizi. Redatelj je pristao na pojednostavljenu i ujednačenu pripovijest kakvu je za svog života orkestrirao sam Bundy i time je, poklanjajući pažnju njegovom nastupu više nego onome što je svojim ponašanjem i manipulacijama ubojica htio prikriti, romantizirao njegovu biografiju i njegovo "životno" djelo.

Svojom je serijom Joe Berlinger samo dodatno očvrsnuo već postojeću fascinaciju serijskim ubojicom i produljio njegovu posthumnu slavu. Štoviše, Netflix je otkupio i njegov igrani film "Extremely Wicked, Shockingly Evil, and Vile" (2019.), koji je također posvećen liku i djelu Teda Bundyja. Redatelj daje publici ono što ona, naizgled, opsesivno traži: priču o misterioznim porivima koji od običnog i finog dečka naprave monstruma.

Istodobno, Ted Bundy služi i kao školski primjer zgodnog i zavodljivog antagonista na kakvog su slabe sve žene. Detalji o tome da je Bundy djevojke brutalno sodomizirao bočicama dezodoransa, odsijecao im glave, svršavao na njihova polomljena leđa, silovao njihova trupla i po nekoliko dana nakon ubojstva, lakirao im nokte i šminkao trupla te se zatim nekrofilski zabavljao sa zadavljenim ženama - nisu iz nekog razloga našli mjesta u reminiscencijama o zločinačkim avanturama serijskog ubojice.

Bundy otvoreno denuncira krivicu kao "iluziju" i "vrstu društvene kontrole" koja je "veoma nezdrava i čini grozne stvari našem tijelu" te izbjegava pričati o detaljima zločina, iako je jasno da opise vlastitog nasilja želi čuti iz tuđih usta zbog toga što ga pomisao na silovane i ubijene žene iznimno uzbuđuje. Sudeći prema njegovoj slavi, takvo nasilje ne uzbuđuje samo njega.

Kći ubojice Istina o kćeri serijskog ubojice, začetoj u zatvoru

Berlinger se više bavi kriminalističkom stranom zločina, suđenjem, novinarskim senzacionalizmom, nego rodno uvjetovanim nasiljem i politikom koja ga omogućava. Svjesno ili ne, Ted Bundy dao je važne uvide koje je redatelj serije zaobišao u širokom luku, a koji se ne tiču samo njegovih parafilija nego i njegovih konzervativnih političkih uvjerenja. Republikanac Ted Bundy izrugivao se antiratnim prosvjedima, sindikatima, emancipaciji žena i slobodi kretanja.

Svoje je slabosti pripisivao otvorenom američkom društvu i pornografiji te je spekulirao da bi živio normalnim životom da je kojim slučajem rođen u nekom jednostavnijem, "primitivnijem" društvu poput Afganistana ili Sovjetskog Saveza. Pun kontradikcija, kojih, sigurna sam, uopće nije bio svjestan, Bundy je lamentirao kako američko društvo objektivizira žene i koristi ih da njihovim tijelom prodaje stvari, da bi ih zatim sam svodio na simbol blagostanja koji vrijedi kolekcionarski prikupljati i posjedovati.

Potpuno posjedovanje značilo je za Bundyja ženinu smrt: "nakon što bi se onesvijestila, dok je ležala u stanju između kome i sna, zadavio bi je". Davljenje je bilo rezultat "želje da (ženu) zadrži u svom posjedu".

Nastavak na sljedećoj stranici...

Zanimljivo je to što je Bundy istodobno žudio za lijepim stvarima (u koje je računao i svoje žrtve), puno polagao na svojine (dobar televizor, radio, rasvjetna tijela, skupe sagove, automobil), ali nije poštovao tuđe vlasništvo. Neprestano je krao: odjeću, biljke, elektroniku.

Bio je kleptoman u pravom smislu te riječi. Njegova interpretacija privatnog vlasništva bila je djetinje jednostavna: sve je bilo podređeno njegovoj želji za posjedovanjem. Ako je htio ženu, gledao bi je krišom, prikrao joj se s leđa ili je namamio u auto, udario je u glavu, zadavio i odvezao u svoj stan. Nije bilo nikakve supstancijalne razlike između fikusa koji je silno želio i mlade studentice računarstva Denise Naslund. I za jednu i za drugu aktivnost bio mu je potreban alkohol: opijao se da se riješi inhibicija.

Ivan Milat Hrvat iz zabiti godinama klao australske autostopere

Ono što je ubijalo i kralo nazvao je "entitet". Želio se disocirati od vlastitih radnji. Da bi spriječio bilo kakvo zbližavanje sa žrtvom prije zločina, Bundy je tijekom vožnje vodio površne razgovore s djevojkama ili je jednostavno šutio. Psihološki je profilirao samog sebe: "minimum konverzacije, što znači da se izbjegne razvijanje bilo kakvog odnosa". Ono što mu je bilo potrebno nije bio iskren razgovor o želji nego "posjedovanje željene stvari, potreba da se dočepa nečega što je društvo jako cijenilo".

Kad su žene bile u pitanju, njih je želio posjedovati "na vrlo specifičan način". Vidimo, dakle, da je o ubijanju govorio impersonalno, transakcijski. Ono što ostaje izvan knjige, neizgovoreno, drukčiji je način na koji se Bundy ipak intimizirao sa žrtvama: njegovo nasilje nije bilo samo seksualno. Priznajući svoje zločine, rekao je da osoba koju ubiješ postane sastavni dio tebe: "zauvijek ste jedno".

Nijedna od ubijenih djevojaka na internetu ne postoji samostalno: njihova su imena neraskidivo vezana uz muškarca koji ih je ubio. Bundyjev čin nasilja doista ih je ujedinio, što je nasilje samo po sebi. Joe Berlinger svojom ih serijom nije čak ni na trenutak pokušao razdvojiti: 40 godina kasnije ubijene studentice i dalje ostaju Bundyjevo vlasništvo. To je najmučnije od svega. Nije nikakvo čudo to što je ubojica u oporuci tražio da njegov pepeo nakon pogubljenja prospu po obronku planine na koji je bacao tijela svojih žrtava.

Ni u jednom trenutku Bundy nije priznao agresiju kojom je pristupao žrtvama. U razgovorima s dvojicom novinara čin ubojstva htio je isprva prikazati gotovo kao čin milosrđa u kojem ubojica nikako ne može uživati, a s vremenom se diskurs promijenio: važan dio zadovoljenja bilo je pomno planiranje, uhođenje žrtve, ali i samo ubojstvo. Čin silovanja i penetracije pao bi zatim u drugi plan, dok je nasilje isplivalo kao glavna aktivnost. Jednu od žrtava nasilno je ugrizao za dojku i dva puta za stražnjicu.

Prije toga usmrtio ju je udarcem palicom po čelu. Žena je morala biti nepomična, mrtva, da bi Bundy mogao svršiti. Teško je zamisliti osobu koja je u stanju raditi takve stvari, čak i pod utjecajem alkohola, i onda mrtva-hladna sugerirati da su žene nastradale, ne zbog nečije bolesne, patološke želje za potpunom kontrolom, nego zbog toga što su bile slobodne da se kreću kamo god su željele.

Osoba koja se žali da je osjećaj krivice nezdrava vrsta društvene kontrole koje se valja riješiti, istodobno zagovara "pojačanje tradicionalnih oblika kontrole i autoriteta", "smanjenje slobode kretanja" i "cenzuru eksplicitnog, seksualnog sadržaja na televiziji i eksplicitne literature u dućanima" kako bi se smanjio broj žrtava na ulicama. Bundyjev cinizam je na vrhuncu kad govori o važnosti obitelji dok prešućuje traume koje je doživio u svom djetinjstvu, unutar iste takve tradicionalne obitelju kakvu glorificira.

Švedski zločinac Serijski ubojica imigranata prijatelj je Mire Barešića

Iako nigdje nije eksplicitno rečeno, i u knjigama i drugdje postoje jasne indicije da je Ted Bundy bio plod incestuozne očeve želje za vlastitom kćeri. Njegova majka, prikazana kao zatvorena i nepristupačna žena, velika je vjernica koja redovito odlazi u crkvu i apelira da joj ne pogube sina, ali istodobno prešućuje moguće traume koje su prouzročile smrt tolikog broja mladih žena.

Da se serija "The Ted Bundy Tapes" bavila tim neizgovorenim istinama umjesto što se bavila ambicijama Teda Bundyja da završi studij prava, serija bi bila puno bolja. Žene koje su umrle ne zaslužuju biti bačene u masovnu grobnicu smještenu odmah pored mauzoleja podignutog u čast i slavu Bundyju. Žrtve zaslužuju seriju koja neće počinjati i završavati njegovim imenom.