Bilo je to prije točno 30 godina. Čovjek kojega Švedska danas poznaje kao serijskog ubojicu "Laserskog čovjeka", 1986. nakratko je bio prvi osumnjičeni za mučku ubojstvo švedskog premijera Olofa Palmea. No, "Laserskog čovjeka", koji se tada još zvao John Stannerman, oslobodili su sumnji da je ubio Palmea jer je upravo u to vrijeme služio kraću zatvorsku kaznu zbog nekakvih fizičkih napada na građane, zbog nekog divljanja po SAD-u, koji ga je zato izručio Švedskoj. Nekoliko godina poslije ispostavit će se da je slučajno, služeći upravo tu kaznu, u zatvoru upoznao Mira Barešića, koji je zbog ubojstva jugoslavenskog veleposlanika Vladimira Rolovića već 15 godina gulio kaznu kao osuđeni terorist.
Barešić je bio pripadnik proustaškog pokreta Hrvatski narodni otpor, organizacije koju je 1955. osnovao bivši zapovjednik logora smrti u Jasenovcu Vjekoslav Maks Luburić. Stannerman je bio naprosto opčinjen Barešićem. Zatvorske vlasti zabilježile su da je bio u stanju satima slušati Barešićeve priče o svom životu i, kako je jedno vodilo drugom, te 1986. Stannerman je razvio neobuzdanu mržnju prema komunistima, socijaldemokratima i, kako će se ispostaviti da je bilo najtragičnije, prema imigrantima. Posebno onima "pogrešne" boje kože.
Jedne ljetne večeri 1991., pet godina poslije, student David Gebremariam, inače izbjeglica iz Eritreje, bezbrižno je šetao četvrti Troppstigen u Stockholmu, ni najmanje ne sluteći da bi ikome bilo bitno što njegova boja kože odudara od ostalih prolaznika, velikom većinom bijelih Šveđana. U jednom trenutku slučajno je spustio pogled i ugledao crvenu svijetleću točku kako putuje po njegovom tijelu. I u trenutku kad se osvrnuo pogledati odakle dolazi to lasersko svjetlo, odjeknuo je pucanj, a metak mu je probio desni kuk. Policija se našla na sto muka jer nije uspijevala pronaći ništa osim svjedočanstava drugih stanovnika četvrti da su i oni vidjeli svjetlo. U strahu više nisu puštali djecu na ulicu. No, uskoro su naslovnice preuzeli izbori u rujnu i slučaj je pao u zaborav.
Na tim izborima po prvi su se put na političkoj sceni pojavili Bert Karlsson i Ian Wachtmeister, osnivača najnovije vrlo nacionalističke stranke Nova demokracija. Zajahali su na šovinističkim osjećajima manjeg dijela švedskog društva i s retorikom protiv izbjeglica prvenstveno iz Somalije, Iraka, Čilea i Kurdistana, ubrzo su se pokazali da su čisto rasistička i ksenofobna politička organizacija. U javnosti su širili paniku da će Švedska izgubiti svoj "švedski izgled", davali su sulude prijedloge da se izbjeglice prije nego što im se odobri utočište u Švedskoj, testiraju na AIDS, te su pred Šveđane izmišljali dvojbe poput: "Koliko još dugo treba prije nego što se naša djeca stanu okretati prema Meki?" Sve to da bi na izborima osvojili 6,7 posto i prvi put postali parlamentarna stranka.
Mjesec dana poslije, u listopadu 1991., započela je serija napada vatrenim oružjem. Prvo je pogođen iranski student. Pa beskućnik izvorno Grk. Potom i brazilski glazbenik. Srećom pa su svi bili samo ranjeni. No, 8. studenog te godine pucnjem iz neposredne blizine u glavu ubijen je student iz Irana Jimmy Ranjbar. Sve to u samo dva tjedna. U svim slučajevima osim u jednom očevici su vidjeli crveno lasersko svjetlo, sve žrtve su bile imigrantskog porijekla, te je postalo jasno da je riječ o serijskom ubojici. Jedan svjedok opisao je ubojicu kao muškarca kose obojene u crveno, plavih očiju, dobi u nekakvim kasnim 30-ima. Imigranti i Šveđani druge generacije, a to je značilo i hrvatske useljenike, nisu se usuđivali davati nikakve izjave pred kamerama kako ne bi postali sljedeći na redu.
Napadi su se nakratko primirili, da bi se odmah nakon božićno novogodišnjih praznika opet nastavili u siječnju 1992. Sad je bila riječ o različitom oružju, ali je sve napade objedinjavalo to što su očevici primjećivali bijelu Nissan Micru. Registarske tablice svaki put su bile ukradene, međutim, policajci su krenuli drugim putem. Istražili su tko je sve unajmljivao bijele Nissan Micre, te su tako došli do Johna Ausoniusa. Osim toga, nisu imali nikakvih drugih dokaza makar i za strpati ga u ćeliju tijekom ispitivanja. Sve do lipnja te godine kad su ga zgrabili u pokušaju pljačke banke, zapravo običnom razbojstvu. Ispalo je da je riječ o čovjeku koji se donedavno zvao John Stannerman. I tada se zagonetka stala raspetljavati.
Na sudu je tvrdio da nije kriv za ništa, a za svoje ranije rasističke ispade, zbog kojih je onomad gulio kaznu u zatvoru gdje je upoznao Barešića, tvrdio je da bi mu društvo koje pruža određenu podršku krajnje desnoj stranci Nova demokracija, trebalo pružati veću podršku i razumijevanje. U tom trenutku njegov je slučaj postao tragikomičan, jer se ispostavilo da se Ausonius/Stannerman izvorno zvao Wolfgang Zaugg i da je 1955. rođen u jednom švedskom predgrađu kao dijete od oca Švicarca i majke Njemice. Bio je, dakle, i sam imigrant, a kako je usto imao tamnu kosu, kao dječaka su ga u školi zlostavljali.
Ispalo je da je švedsko državljanstvo dobio tek 1979. , u dobi od 24, da se iz petnih žila trudio biti "što više Šveđanin", te da je tijekom služenja u švedskoj vojsci 1981. i 1982. naučio koristiti oružje. Naravno da su mu oružje pronašli pretragom njegovog stana. Ispostavilo se da je kriv, među ostalim, i za to što je u siječnju 1992. u glavu pogodio Palestinca koji se tada nalazio u svom dućanu, ostavivši ga paraliziranim do kraja života. Optuživali su ga i za ubojstvo Njemice židovskih korijena 23. veljače 1992. u Frankfurtu, ali mu to nisu uspjeli nedvojbeno dokazati. Ipak, i sve ostalo sasvim je dostajalo za to da ga osude na doživotnu zatvorsku kaznu. Astonius/Stannerman/"Laserski čovjek" dandanas tvrdi da njegov pohod nije bio politički motiviran.
Međutim, švedski novinar Gellert Tamas izjavio je 2005. za Švedski radio da davni Barešićev prijatelj toga možda ni sam nije svjestan, ali da je politički motiv izravan: "Ausonius je čuo neke izjave iz stranke Nova demokracija da bi afričkoj djeci bilo bolje da su umrla, a on je to shvatio kao poziv da on danas treba pucati i ubijati crne Šveđane." On danas ima 63 godine i tek 2031., kad bude u dobi od 78, imat će priliku da ga puste na uvjetnu slobodu, ukoliko bi pokazao da je dovoljno rehabilitiran.
