Ubijene djevojke sodomizirao je bočicama dezodoransa

Odmah na početku valja upozoriti potencijalne gledatelje da je serija "Conversations with a Killer: The Ted Bundy Tapes" (Netflix, 2019.) izrazito mučna za gledanje. Četiri epizode u režiji Joea Berlingera snimljene su prema istinitoj priči o serijskom ubojici Tedu Bundyju, koji je sedamdesetih godina prošlog stoljeća ubio više od 30 mladih žena širom Sjedinjenih Američkih Država.

Polazišna točka serije neobjavljene su audiokasete na kojima je Bundy spekulirao o počinjenim ubojstvima, pričajući o vlastitim zločinima u trećem licu, i to za potrebe dvojice američkih novinara, Stephena Michauda i Hugha Ayneswortha. Knjiga koju su novinari dobili zadatak napisati trebala je, prema Bundyju, dokazati njegovu nevinost, ali ga je, kako serija pokazuje, samo dodatno inkriminirala. "Ted Bundy: Razgovori s ubojicom" objavljena je iste godine kad je Bundy, osuđen na višestruku smrtnu kaznu, pogubljen elektrokucijom.

NEKROFIL Life Intervju s najpoznatijim serijskim ubojicom na svijetu

Isprva se može učiniti da je ovaj naslov iz 1989. godine frustrirajuće štivo zato što se ubojica poigrava trećim licem kako bi izbjegao priznanje koje novinari uporno pokušavaju iz njega izvući, prvo prijateljski intoniranim pitanjima Stephena Michauda, a potom agresivnijim, isljedničkim pristupom starijeg i iskusnijega kolege Ayneswortha. No knjiga je važna jer se, tek nakon što je pročitamo, jasno vidi u kolikoj je mjeri redatelj serijala pristao na Bundyjevo mistificiranje i njegove laži kako bi seriju učinio dramatičnijom: puno je prostora dao zločincu i njegovim deluzijama.

Knjiga je u tom smislu transparentnija, s obzirom na to da Bundy analizira samog sebe u trećem licu, a dvojica ga novinara nastoje opovrgnuti i vratiti u stvarnost, u prvo lice jednine. Knjigu je, dakako, važno kontekstualizirati i činjenicom da je Bundy prije odlaska na električnu stolicu priznao dio počinjenih zločina: ono što čitamo kao gomilu hipoteza zapravo su krnji opisi stvarnih događaja.

Veliki je propust serije "The Ted Bundy Tapes" taj što nije kritički prenijela dubiozne i kontradiktorne izjave iznesene u knjizi. Redatelj je pristao na pojednostavljenu i ujednačenu pripovijest kakvu je za svog života orkestrirao sam Bundy i time je, poklanjajući pažnju njegovom nastupu više nego onome što je svojim ponašanjem i manipulacijama ubojica htio prikriti, romantizirao njegovu biografiju i njegovo "životno" djelo.

Svojom je serijom Joe Berlinger samo dodatno očvrsnuo već postojeću fascinaciju serijskim ubojicom i produljio njegovu posthumnu slavu. Štoviše, Netflix je otkupio i njegov igrani film "Extremely Wicked, Shockingly Evil, and Vile" (2019.), koji je također posvećen liku i djelu Teda Bundyja. Redatelj daje publici ono što ona, naizgled, opsesivno traži: priču o misterioznim porivima koji od običnog i finog dečka naprave monstruma.

Istodobno, Ted Bundy služi i kao školski primjer zgodnog i zavodljivog antagonista na kakvog su slabe sve žene. Detalji o tome da je Bundy djevojke brutalno sodomizirao bočicama dezodoransa, odsijecao im glave, svršavao na njihova polomljena leđa, silovao njihova trupla i po nekoliko dana nakon ubojstva, lakirao im nokte i šminkao trupla te se zatim nekrofilski zabavljao sa zadavljenim ženama - nisu iz nekog razloga našli mjesta u reminiscencijama o zločinačkim avanturama serijskog ubojice.

Bundy otvoreno denuncira krivicu kao "iluziju" i "vrstu društvene kontrole" koja je "veoma nezdrava i čini grozne stvari našem tijelu" te izbjegava pričati o detaljima zločina, iako je jasno da opise vlastitog nasilja želi čuti iz tuđih usta zbog toga što ga pomisao na silovane i ubijene žene iznimno uzbuđuje. Sudeći prema njegovoj slavi, takvo nasilje ne uzbuđuje samo njega.

Kći ubojice Life Istina o kćeri serijskog ubojice, začetoj u zatvoru

Berlinger se više bavi kriminalističkom stranom zločina, suđenjem, novinarskim senzacionalizmom, nego rodno uvjetovanim nasiljem i politikom koja ga omogućava. Svjesno ili ne, Ted Bundy dao je važne uvide koje je redatelj serije zaobišao u širokom luku, a koji se ne tiču samo njegovih parafilija nego i njegovih konzervativnih političkih uvjerenja. Republikanac Ted Bundy izrugivao se antiratnim prosvjedima, sindikatima, emancipaciji žena i slobodi kretanja.

Svoje je slabosti pripisivao otvorenom američkom društvu i pornografiji te je spekulirao da bi živio normalnim životom da je kojim slučajem rođen u nekom jednostavnijem, "primitivnijem" društvu poput Afganistana ili Sovjetskog Saveza. Pun kontradikcija, kojih, sigurna sam, uopće nije bio svjestan, Bundy je lamentirao kako američko društvo objektivizira žene i koristi ih da njihovim tijelom prodaje stvari, da bi ih zatim sam svodio na simbol blagostanja koji vrijedi kolekcionarski prikupljati i posjedovati.

Potpuno posjedovanje značilo je za Bundyja ženinu smrt: "nakon što bi se onesvijestila, dok je ležala u stanju između kome i sna, zadavio bi je". Davljenje je bilo rezultat "želje da (ženu) zadrži u svom posjedu".

Nastavak na sljedećoj stranici...