Lana Barić, dramska prvakinja zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta i dobitnica brojnih nagrada, od "Breze" za najbolju debitanticu do Zlatne arene za najbolju sporednu ulogu, sudjelovala je kao jedina hrvatska glumica u kazališnom spektaklu "Ja sam Europa" Falka Richtera, jednog od najizvođenijih suvremenih njemačkih pisaca i dramatičara, koja je prošlog tjedna s velikim uspjehom praizvedena u Théâtre National de Strasbourg u Strasbourgu.

Richter je za tu međunarodnu koprodukciju vrlo brižljivo izabrao ekipu izvođača, od Belgije, Portugala i Francuske do Hrvatske, koji su kroz vlastite priče, strahove i nedoumice, gotovo na dokumentaran način, progovorili o današnjoj Europi, njezinu identitetu i novim podjelama. Predstava će više od godinu dana biti na turneji diljem Europe, a zagrebački gledatelji vidjet će je u HNK u siječnju 2020. godine.

Surađivali ste s Falkom Richterom, koji je trn u oku njemačkoj desnici, u međunarodnoj koprodukciji 'Ja sam Europa', kao jedina glumica iz ansambla HNK. Kako ste postali dio njegova tima?

HNK je koproducent predstave. Falk je radio internu audiciju, dobili smo zadatke koje trebamo snimiti. Kako se i inače bavi temama koje i mene zanimaju, pretpostavljam da smo se našli na toj liniji.

U najavi stoji da predstava pokušava odgovoriti na neka bitna pitanja koja tresu današnju Europu, od pitanja identiteta do nacionalizma i populizma. Je li to politički projekt?

Predstava ima pretenciozan naslov koji mi je na prvu bio odbojan i općenit, ali nismo ponijeli sve terete Europe. To ne bi imalo smisla. Cijeli je projekt nastao na individualnim iskustvima osam izvođača i neke od priča su zaista jako intimne, meni je bilo oslobađajuće kad sam vidjela da stvar ide u tom smjeru, jer se više vidim kao propitivač nego kao nuditelj funkcionalnih rješenja. A i realno, otkud krenuti? Toliko je smeća gdje god da se okreneš, čini mi se da je najviše fer zadržati se u vlastitom vrtu.

Neki njemački kritičari već su ustvrdili da bi prikladniji naziv predstave bio 'Panika, histerija, mržnja'. Jeste li došli do takve dijagnoze današnje Europe u odnosu na Brexit, migracije, nove podjele i krizu?

Bolje da se tako ne zove, to nitko ne bi došao gledati, ali to su svakako te dominantne europske imenice.

Richtera opisuju kao 'brutalno modernog i polemičnog' redatelja i autora. Odgovaraju li vam više takvi redatelji koji se bave angažiranim i političkim temama te koji u svojim komadima otvaraju provokativne teme?

Trenutačno mi odgovaraju, jer me to privatno zanima, jer osjećam potrebu o tome govoriti sa scene, a u Hrvatskoj tih prilika nema. Nema ih ni u regiji. Odgovaraju mi i zato što se njima napokon mogu baviti unutar svojeg inicijalnog zanimanja To ne znači ne me druge vrste kazališta zanimaju manje, ali je istina da me trenutačno zanima političko kazalište i u njemu vidim najviše smisla. Za njim postoji golema potreba s obzirom na to gdje živimo i kako. Mene je sram, iskreno. Upalim kompjutor, otvorim neki portal i sramim se na dnevnoj bazi do razine gađenja. I onda dođem u Strasbourg, gdje je tri dana prije čovjek nasumično ubio petero ljudi, na putu do posla me svakodnevno pretresaju, na ulasku u svaki veći dućan me pretresaju, vojnika i policije ima više nego stanovnika, odbijam izaći u pauzi da me ne bi opet i opet pretresali jer mi je to istodobno stresno i bolno. Tog čovjeka koji je ubio nije bilo ni na mapi kad je Maurice Papon naređivao ubojstva alžirskih radnika početkom šezdesetih, kad ih je bacao u Seinu, ali ta mržnja i danas dolazi na naplatu. Tužno mi je misliti o tome što čeka one koji dolaze iza nas, čovjek se pita otkud manjak odgovornosti i humanosti, dosta mi je više prenošenja tog tereta na generacije koje nemaju pojma otkud taj teret dolazi niti ih je briga, ali ga rado preuzimaju u nedostatku smislenih sadržaja i šire ga dalje, uzgajaju i njeguju iz istih razloga. Kako je moguće da je kontinuirana negacija jedina konstanta i da je destrukcija jedino na što možemo računati? U Hrvatskoj ne postoji političko kazalište niti će ga u bliskoj budućnosti biti. Vidjeli smo da neki političko kazalište ni ne smatraju kazalištem. Oliver Frljić odavno je nepoželjan, mislim da ne pretjerujem ako kažem da je protjeran s ovih prostora, što je na njegovu karijeru utjecalo samo u pozitivnom smislu. Iz čisto sebičnih razloga voljela bih da se vrati, ali mi je jasna utopističnost te želje, premda bih rado sudjelovala u bilo kojoj predstavi koju radi vani ili iste gledala.

Richter je u jednom intervjuu izjavio da je birao glumce po posebnom ključu, primjerice, da budu jednako zastupljeni žene i muškarci, kršćani i muslimani, roditelji i homoseksualne osobe, dakle, ljudi različitih identiteta, i to iz raznih krajeva Europe. S obzirom na te različitosti - jezične, nacionalne, vjeske, rodne i sl., jeste li bili Europa u malom?

I da i ne, rekla bih. Zapravo, više ne. Kad bismo radili neki nazovi presjek Europe, podrazumijevajući da je nešto takvo moguće, to bi bilo puno šarenije društvo od ovoga. Spoticali smo se oko koječega tijekom rada, naravno, ali je svako nastojao razumjeti drugoga. U odnosu na neke druge procese ovo je jedan od mirnijih projekata u mojem životu. Dobra smo ekipa, to je bitno.

Vi u jednom trenutku predstave govorite o nacionalizmu na ovim prostorima koji uništava odnose. Je li ideja bila da se slažu fragmenti od različitih povijesnih i nacionalnih slika različitih europskih zemalja? Dakle, kakva je vaša uloga u predstavi?

Nacionalizam već dulje jako uspješno uništava čovjeka, neke je odnose, pogotovo na našim prostorima, bojim se trajno uništio. Šteta koju sami sebi nanosimo je golema, tako da ja ne govorim o tome. Govorim o svojim borbama iz osobnog iskustva, o svojim stajalištima i nastojanjima. Da, ideja jest bila da se slažu fragmenti i predstava je tako i koncipirana. Mi smo mala zemlja, jezik koji govorimo priča šačica ljudi, polje djelovanja kulture nije veliko, a nastoje ga napraviti još manjim, užim. Zato je smiješno bilo kad smo Hribara pokušali spasiti statistikama o uspješnosti hrvatskog filma u Europi i svijetu, jer je to potpuno efemerno. Hrvatska je država koja prebacuje svoje granice samo nogometnom, teniskom ili nekom drugom loptom. U svemu ostalom je cilj biti još nebitnijom nego što već jest i uopće ne čudi da me u Francuskoj svaki put kad na pošti šaljem razglednice pitaju: 'Croatie? C'est l'Europe?'. Ja ne odgovorim ništa. Ako nas ne nađu, i ne trebaju nas naći.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Jeste li doživjeli taj projekt kao svojevrsnu prekretnicu u svojoj glumačkoj karijeri s obzirom na suradnju s međunarodnim ansamblom i mogućnosti koje vam se mogu otvoriti na europskoj sceni?

Ne znam je li prekretnica, ali je svakako novost. U odnosu na ritam mojega života i organizaciju istog također je novost. Odavno ne razmišljam o svojoj karijeri u smislu - jedno za drugo - zatekneš se kako dobar dio života radiš nešto za nešto drugo u nekoj fiktivnoj budućnosti, a to mi se čini besmislenim, pogotovo u ovim godinama. Radim. Imam kontinuitet i to mi je bitno. Reakcije na predstavu su izvrsne, rasprodana je, jako se puno radilo i čeka nas lijepa europska turneja u idućih godinu i pol. To je ta moja sadašnjost koju živim i kojoj se radujem. Već sad sam puno dobila, mada se ježim upotrebe toga glagola. Volim ovaj posao, čini mi se da ga radim pošteno i drago mi je da su se stvari razvile u ovom smjeru. Ne dolazim iz obitelji 'putnika', u mojoj se familiji slabo pričaju jezici, uvijek zezam mamu da ona misli da se putovnica daje na Dugopolju, a ja sam još u srednjoj pobjegla u Englesku, pa mi je drago da će i moje dijete sa mnom vidjeti svijeta.

U zadnje ste vrijeme bili jako zaposleni: završili ste dva filma, mađarski 'Eden' i 'Terezu 33', te seriju 'Besa'. Možete li nam reći što vas je konkretno privuklo tim projektima? Primjerice, po čemu je značajna serija 'Besa', koja se prikazuje na beogradskoj televiziji? Dakle, je li vam kod izbora najbitnija samo vaša uloga ili kao kriterij postavljate i angažiranost projekta?

Naravno da sam jako sretna da smo snimili Terezu, ali sam još sretnija snimanjem i općenito radom na tom filmu. Imali smo divne suradnike te je jako puno mojih dragih kolega i prijatelja radilo na tom projektu. Nadam se da će i rezultat biti proporcionalan. 'Besu' sam snimala odmah iza, zaintrigirala me tema, a i činjenica da će se prvi put nakon raspada Jugoslavije na televiziji u istom projektu govoriti srpski i albanski jezik. Serija se trenutačno emitira u Srbiji, ali nisam još ništa stigla pogledati. Bitna mi je i uloga, dakako, ne da mi se više igrati neprotagoniste, nekakve dekorativne uloge ili servis uloge muškim likovima. To me naprosto ne zanima i to, ako mogu birati, ne radim. Ove sam godine odbila nekoliko takvih stvari, jer sam imala drugog posla koji mi se više sviđao, ali bih ih vjerojatno odbila i da nisam.

Jedna ste od rijetkih glumica koja otvoreno i javno iznosi svoja mišljenja i kritizira političke odluke, npr. potpisali ste peticiju Kulturnjaci 2016., pojavljujete se na protestima itd. Koliko su tome pridonijeli odgoj i odrastanje u Splitu?

Ako mislite na partizansku i antifašističku povijest Splita i povijest moje obitelji koja je vezana za oboje, svakako da - da. Ja volim misliti da sam dobro odgojena, pa eto i od tuda to. Ali to su i naprosto pitanja kulture i zdravog razuma, i na kraju krajeva - humanosti.

Nakon što ste zajedno s kolegicama Natašom Janjić i Tihanom Lazović na svojem FB profilu objavili kritičku opasku o nastupu Thompsona na dočeku srebrnih nogometaša na Trgu bana Jelačića, dočekani ste na nož i bili grubo izvrijeđani. Što nam takvo ponašanje govori o slobodi govora u Hrvatskoj i zrelosti nacije?

Nema smisla da otkrivam toplu vodu i govorim da slobode govora nema, jer svi znamo da se mišljenje oprečno vladajućoj ideologiji sankcionira na svim razinama. Možeš biti najgluplji glupi glupan, ali ako si ideološki adekvatan, ti si voćka poslije kiše, puna kapi, s prilikom da ih njišeš po splitskom HNK, Kinoteci, Zlatna vrata, Teatru &TD...Nadam se da će mi Dobriša Cesarić oprostiti ovu debilnu paralelu. Kultura se vulgarizirala do te mjere da sam zaista našla neki mir daleko od Hrvatske, makar nakratko, makar prividno i makar samo zato što nemam vremena sve to čitati i o tome misliti.

Mislite li da su ti napadi bili žešći zato što ste se kao žena drznuli suprotstaviti establišmentu? Pitam zato što se kotač povijesti okreće unatrag i sve više padamo u patrijarhat...

I vrapci na grani vide i znaju da su napadi bili odvratniji jer smo žene. Alergična sam na mizoginiju, imam uvjetni reflex i sprovodim svoje smiješne mini revolucije na dnevnoj razini, jer mislim da su bitne. Naprimjer, kad me netko u mojoj prisutnosti na setu oslovljava zamjenicom i kaže: 'Stavi mi tu više svjetla na nju', ja kažem: "Lana, moje ime je Lana Barić'. Muške kolege se oslovljava imenom, primijetila sam. U tom mi je napadu na nas najdraža bila priča o našoj nebitnosti i oprečnosti u količini buke, mržnje i napada u odnosu na istu. Nebitnost, je li. I ako mogu reći, a zvučat će glupo, još me više boljela nepismenost. Sve te nepismene izjave mržnje, očajne gramatičke konstrukcije, jadan stil, ono, ako je uvreda, hajde makar s ije i je, č i ć, neki autocorrect, spellingcheck, nešto... Danas, u ovom stoljeću. Čovjeku sve bude jasno. Znate, većina članova moje uže obitelji su pripadnici srpske manjine i ja sam kao dijete naslijedila sav taj strah, strah od toga što smo Srbi u Hrvatskoj tijekom rata, što nam se prijeti, što nam se ruši kuća, što nam se daje otkaz, a bez ikakvog razloga. I danas većina moje obitelji, ili ono što je od njih ostalo, žive u tom nekom strahu od pripadnosti pogrešnoj naciji. Meni je to još kao maloj bilo neprihvatljivo i jesam na neki način uzela na sebe prekinuti taj preplašeni niz. Ja sam Feral čitala sakriven u drugim novinama, jer mi je dida rekao da tako radim u javnom prijevozu. Isti taj dida mi je svako ljeto prije početka nastave donosio sve knjige idućeg razreda, da malo vidim što ću učiti sljedeće godine, sigurno zato da dok na engleskom i francuskom u pariškom Odeonu igram francusko-njemačko-hrvatsko-belgijsku predstavu nikad ne zaboravim da sam kao takva apsolutno nebitna, jer je danas potpuno nepotrebno gramatički ispravno govoriti hrvatski, a kamoli još tamo neke nebitne, strane jezike.

Austrijska vlada je zabranila ustaške simbole. Kako gledate na pokušaje reafirmiranja ustaštva u Hrvatskoj, od slučaja s Jasenovcem do toleriranja ustaškog pozdrava, i to posebno kod mladih, estradnjaka i sportaša? Kamo nas to vodi?

U tri krasna smo već otišli. Jel' to smijem reći u Vašoj novini? Općenito, jel' to previše nekulturno za jednu kulturnu djelatnicu?

Jesu li izjave danas već bivše Ane Lederer kao šefice zagrebačke kulture da neće financirati predstave Olivera Frljića, zatim micanje Nataše Rajković s čela Kulture promjene u SC-u i slični slučajevi zapravo ideološke čistke na hrvatski način?

Naravno da se radi o ideološkim čistkama, a s obzirom na to da su modusi istih jadni, rekla bih da su imanentno hrvatske, kako ste ih i sami nazvali. Ana Lederer više nije na čelu kulture Zagreba, ali što to znači? Besmislenost svega što se dogodilo proteklih godina je tolika da mogu samo psovati ili se potući, meni na pamet padaju samo ti neandertalski načini, sve ostalo vidjeli smo ne pali i ne nailazi na razumijevanje, jer se ne igra ista igra, jer su kupe i špade u pitanju. Hrabro koračamo ka naciji nepismenih, znanje i umijeće ne znače apsolutno ništa i jezik nasilja postaje naš materinji jezik.

Aktivni ste u Hrvatskom društvu filmskih djelatnika. Kako vidite HAVC u posthribarovoj fazi? U javnost dopiru kontradiktorne informacije - s jedne strane se govori da se cijeli taj sustav urušio, a s druge da cvjetaju ruže.

Muka mi je više i o tome govoriti. Ono što mogu reći je da sam se aktivirala u Hrvatskom društvu filmskih djelatnika, koliko mi to vrijeme dopušta, i da pokušavam sudjelovati u promjenama nabolje, ali da se puno više od mene aktivirao predsjednik Društva Ivan Goran Vitez, koji je u ovih godinu dana napravio hrpu bitnih stvari, a i dalje radi. Opet se vraćamo na istu temu, znamo kako i zašto je Hribar pritisnut i istisnut iz HAVC-a, a najbolnije je to da je oslobođen krivične odgovornosti, u što nikad nismo ni sumnjali, i nikom ništa. Nikom ništa. A šteta koja je načinjena njegovu imenu, način na koji je kontinuirano demoniziran, to je nemjerljivo, i jedino čemu se kao čovjek mogu nadati je da je ljudima mimo branše jasno o čemu se tu cijelo vrijeme radilo te da je i on sam našao neki mir u odnosu na sve to.

Performer Siniša Labrović je otišao iz zemlje. U kojoj ste vi fazi?

U fazi sam da sam početkom godine snimala u Mađarskoj, pa u Beogradu, sad sam mjesec dana bila u Njemačkoj, ovaj intervju radimo dok sam u Francuskoj i dobar dio godine neću biti u Hrvatskoj. Hoću li zbog toga pustiti suzu - teško. Ne vjerujem da ću ikad otići, mada mi nije strano misliti o tome.