Rukopis sačinjen od tridesetak (ne)naslovljenih tekstova (zavisno o interpretiranju masnim slovima ispisanih početaka prvih stihova dijela tekstova), posve funkcionalan sagledamo li ga i kao poemu, započinje definiranjem mantre kao kratke molitve kojoj se pripisuje osobita moć, a ponekad je i osjećaj znanja i sreće. Hinduizam u obzir treba uzeti zbog simbolike bijele boje u rukopisu (smrt), ali i zbog mogućeg ironijskog nastojanja: može li nas, naime, znanje o nama samima činiti sretnima? Govorimo li o iskustvu rata, poraća i emigracije bolno svojstvenih za zemlju u kojoj se ovih dana iznova paradira s oružjem u rukama, rekao bih da je ironijska namjera očita i opravdana, pa i izvedbeno uspjela.Velibor Čolić (Odžak, BIH, 1964.) ratne je 1992. emigrirao u Francusku, gdje živi i radi kao muzički novinar i književnik. Od 2008. uglavnom piše jezikom svojeg egzila i kao profesionalni pisac objavljuje u pariškom Gallimardu. "Emigrantska mantra", neki će reći popratna bilješka prvijenca "Madrid, Granada ili bilo koji drugi grad" (1987.), šesnaestogodišnje je svođenje računa s domovinom/otadžbinom koju je, kombinirano ću parafrazirati Kunderu i Marunu, nepodnošljivo lako voljeti izdaleka. Baš zato od pastoralno obojene ljubavi ovdje nema ništa. Od reminiscencije na nevino/naivno, pak, mnogo toga ili gotovo sve! Pa i Bee Jay, njegova Bee Jay, koja može provocirati postdječačku aluziju kakvu provocira Princeova "Raspberry Beret", ali i to da smo kolektivno, "mi" otišli i "mi" ostali (jer "oni" se tu ne svrstavaju), zavrijedili biti svrstani pod tako imenovani nazivnik - Bee Jay kao beejay ili blowjob. Jezikom namagarčene raje - popušili smo! Posvetnička uvertira odlazećima i ostajućima, jednako podložnima zaboravu, pritom je opravdano obilježena teozofskim skepticizmom ("Ako ga ima, bog bi se konačno trebao i pojaviti"). "Bosanac" se u uvodnom dijelu ispostavlja još jednim efektnim simbolom i ujedno objektom zaborava. Malo dalje možemo registrirati opis postjugoslavenske nesanice koja je, korištenom perfektu usprkos, u punom jeku: "U praznini našega spavanja nismo vidjeli ništa. // Nikakvo dijete, ničije ruke, nijednu domovinu. // Nismo sanjali nikakvo ljeto, nijedan Dubrovnik, ništa/od onog slanog mirisa limuna, oštrih trava i lavandi". To biva nadopunjeno registracijom tzv. domoljublja kao obmane za neupućene u dogovorene "pobjede" i "poraze": "Prevareni u srebru Posavine, u računanju psećih/emigrantskih godina, u razmjeni ratova i zastava".

Subjekt treba promatrati kao izvjesni "homo nocet", s obzirom na sve manifestacije boli (prošle, sadašnje i buduće), ali i kao adresat te adresant ljubavi obilježene fatalnošću njenih radikalnih manifestacija ("Ja vodim ljubav poput rata/Mene je lakše ubiti nego voljeti"). Njegova je egzistencija zasnovana na kontradikciji ("Stojim, a nisam brdo, idem, a nisam vjetar"). Njegov je (u početku) prinudni kozmopolitizam ironično opisan valutama ("U dlanu gužvam/forinte, pesose i marke"), a (njegova) povijest nije poučna, kao što ni njegov bog nije transsupstancijalno pristupačan ("historija nije učiteljica života, a bog je odsutnost"). U danom kontekstu neizravno naznačeni orgazam treba tretirati tek kao odmak od sjećanja na rat: "la petite mort", malu smrt ugodniju/isplativiju od smrti za koju su nacionalistički lideri podneblja svojim krvoločnim stadima ispisivali uputnice. Posvetnička množina, kao egzistencijalno jedini izlaz, razvojem rukopisa tako (d)evoluira u prisno pisano "ti", jedninu i/ili dvojinu koji ne moraju nužno šarmirati da bi osigurali opstanak elementarnoga nivoa ljudskosti. Povremeno spominjanje Posavine i dalje provocira asocijaciju na ono odigrano iza zatvorenih vrata: ono što, kondenzirani kakvi jesmo, ni pored svih raspoloživih argumenata (i, ako hoćete, anegdotalnih salveta) nikad nećemo znati. Odlazak kao kategorija općega na početku rukopisa u konačnici biva deskribiran kao kategorija pojedinačnoga, upravo zahvaljujući dijakronijskoj prirodi fragmentarno rekapitulirane dvojine: "Potom se saginjem, uzimam torbu i tako jednostavno/koračam. I u onom kratkome trenutku, dok mi je/lijeva noga u zraku, čini mi se: ptica sam, letim...".

Stilski, rukopis je obilježen jednostavnom, katkad gusto koncentriranom poredbom (primjerice, "kao kaplja meda, kao behar otrgnut kasnim/mrazom; bešumno pala kao sumrak, kao marama,/kao slučajno ispušteni neveni, kao sirena vlaka kojim/se odlazi, kao zaboravljeni okus kuhana mlijeka"). Tekstove krase narativnost i minimalistički opisi. Uočljivo je povremeno korištenje figure ponavljanja, kao i katkad osobito dojmljive sintagme ("Brajeva abeceda pločnika", "Dobri Duh Dima"). Česte su reference na druge umjetnosti: film (Wenders, Fassbinder), muziku (Baker, Davis, Reinhardt, Dylan) ili likovnu umjetnost (Mark Chagall ili, što je donekle i autorski autoreferencijalno, Amedeo Modigliani). Također, pri čemu ironijski odmak nije nezamjetan, treba upozoriti i na primjenu biblijske simbolike (čudo u Kani, Jeruzalem, Abraham). Spomen tih referenci lako može navesti na pogrešan trag: onaj da je posrijedi teško prohodan, hermetičnošću obilježeni tekst koji čitalački zahtjeva niz zadovoljenih ne samo općekulturnih pretpostavki. To, međutim, nije točno: bliži bismo bili istini kad bismo, ako ništa zbog tematsko-motivskog okvira, makar pomislili na artificijelnu varijantu posttraumatskoga jezika sevdaha i svih reperkusija koje iz istoga proizlaze. Ljubav i mržnja, a ne razaznajemo ih uvijek, otpočinju ratove i posljedično seljenje duša. To ćemo si priznati ako se odupremo komunikacijskim okovima političke korektnosti, od kojih je rukopis, što me veseli, slobodan.

Od tuda i subjekt-Bosanac. Mirni, poigrao bih se naslovom kultnoga romana Grahama Greena. I njegova spomenom politički nekorektna Bee Jay, a čiji bi upravo spomen, pri radikalno skučenim čitanjima kroz naočale call-out kulture, mogao probuditi asocijaciju na mizoginiju. Što bi bila bezočna glupost ravna onoj da mizoginom ocijenimo spomenuto Princeovo uglazbljeno sjećanje na gubitak nevinosti. Uostalom, ovdje se radi o gubitku nevinosti društva: o blowjobu, narodski rečeno pušenju, u kojemu su sudjelovali i sudjeluju svi narodi i narodnosti postjugoslavenske pustoši nešto ranije, također opravdano, ocijenjene nesanicom. U korist prekobrojnih otaca domovina/otadžbina koji, kad razmotrimo omjer, o našim domovinama/otadžbinama govore ono što pričešćena djeca nisu spremna čuti. Kao ni o sudbini Posavine čija će se raseljena živalj vratiti onda kad Sava započne teći uzvodno. Dojam je to koji sam, kad je pjesničko stvaralaštvo posrijedi, u proteklih godinu dana stekao dvaput: osim ove, mislim i na slabo prepoznatu zbirku "Kotlovnica" Bonislava Kamenjaševića kojoj, baš kao i Čolićevoj "Emigrantskoj mantri", dodjeljujem visoku ocjenu.