Velibor Čolić - Mirni Bosanac i njegova Bee Jay

Rukopis sačinjen od tridesetak (ne)naslovljenih tekstova (zavisno o interpretiranju masnim slovima ispisanih početaka prvih stihova dijela tekstova), posve funkcionalan sagledamo li ga i kao poemu, započinje definiranjem mantre kao kratke molitve kojoj se pripisuje osobita moć, a ponekad je i osjećaj znanja i sreće. Hinduizam u obzir treba uzeti zbog simbolike bijele boje u rukopisu (smrt), ali i zbog mogućeg ironijskog nastojanja: može li nas, naime, znanje o nama samima činiti sretnima? Govorimo li o iskustvu rata, poraća i emigracije bolno svojstvenih za zemlju u kojoj se ovih dana iznova paradira s oružjem u rukama, rekao bih da je ironijska namjera očita i opravdana, pa i izvedbeno uspjela.Velibor Čolić (Odžak, BIH, 1964.) ratne je 1992. emigrirao u Francusku, gdje živi i radi kao muzički novinar i književnik. Od 2008. uglavnom piše jezikom svojeg egzila i kao profesionalni pisac objavljuje u pariškom Gallimardu. "Emigrantska mantra", neki će reći popratna bilješka prvijenca "Madrid, Granada ili bilo koji drugi grad" (1987.), šesnaestogodišnje je svođenje računa s domovinom/otadžbinom koju je, kombinirano ću parafrazirati Kunderu i Marunu, nepodnošljivo lako voljeti izdaleka. Baš zato od pastoralno obojene ljubavi ovdje nema ništa. Od reminiscencije na nevino/naivno, pak, mnogo toga ili gotovo sve! Pa i Bee Jay, njegova Bee Jay, koja može provocirati postdječačku aluziju kakvu provocira Princeova "Raspberry Beret", ali i to da smo kolektivno, "mi" otišli i "mi" ostali (jer "oni" se tu ne svrstavaju), zavrijedili biti svrstani pod tako imenovani nazivnik - Bee Jay kao beejay ili blowjob. Jezikom namagarčene raje - popušili smo! Posvetnička uvertira odlazećima i ostajućima, jednako podložnima zaboravu, pritom je opravdano obilježena teozofskim skepticizmom ("Ako ga ima, bog bi se konačno trebao i pojaviti"). "Bosanac" se u uvodnom dijelu ispostavlja još jednim efektnim simbolom i ujedno objektom zaborava. Malo dalje možemo registrirati opis postjugoslavenske nesanice koja je, korištenom perfektu usprkos, u punom jeku: "U praznini našega spavanja nismo vidjeli ništa. // Nikakvo dijete, ničije ruke, nijednu domovinu. // Nismo sanjali nikakvo ljeto, nijedan Dubrovnik, ništa/od onog slanog mirisa limuna, oštrih trava i lavandi". To biva nadopunjeno registracijom tzv. domoljublja kao obmane za neupućene u dogovorene "pobjede" i "poraze": "Prevareni u srebru Posavine, u računanju psećih/emigrantskih godina, u razmjeni ratova i zastava".