Rado bismo povjerovali kako je krilatica “Ono si što jedeš”, pod čijom egidom danas živi sav “napredan” svijet, u suvremenom dobu oblikovana umotvorina. Ipak, nije tako. 

Fraza se prvi put javlja još 1823. kad francuski gastronom Anthelme Brillat-Savarin u “Fiziologiji okusa” piše “reci mi što jedeš i reći ću ti tko si.” Iako su komunikacijski, kao i svaki drugi putevi u 19. stoljeću bili otežani i usporeni, ako ne i posve onemogućeni, knjiga je u sedamdesetak godina ipak od Francuske stigla do Transilvanije i pala u ruke grofa Drakule, koji sa stoljećem zakašnjenja, kako bi (p)ostao u trendu, navedenu misao iskoristi kao svoj životni kredo. Ili Mark Gatiss i Steven Moffat to čine umjesto njega. 

Vijest o pripremi još jedne u nizu BBC-ovih adaptacija kanonskog Stokerova djela iz 1897. prošla je, u svakodnevnom protoku sličnih, svakovrsnih najava, gotovo neprimjetno, a vjerojatno bi jednako zapaženo bilo i njezino prikazivanje da mudri ljudi s britanske nacionalne televizije nisu povukli promišljen potez, udružili snage s najsnažnijom platformom, Netflixom, i tako svojoj novoj uzdanici osigurali globalnu recepciju. 

Reed Hastings On je gospodar Netflixa, a nema niti svoj ured

A scenaristički dvojac odgovoran za osuvremenjenu inačicu najintrigantnijeg privatnog detektiva i planetarnu popularnost Benedicta Cumberbatcha pobrinuo se za prepoznatljivost i izdvajanje iz mnoštva filmskih, scenskih i televizijskih inačica priče. Da će se Gatiss i Moffat nekima od njih nakloniti kroz tri 90-minutna dijela svoje vizije o Drakuli, jasno je već pri samom njezinu uvodu, kad se pred očima mladog britanskog odvjetnika Jonathana Harkera, od rezerviranih kočijaša ostavljenog u dolini rijeke Orave, na visokoj stijeni uzdigne istoimeni dvorac. 

Isti je dvorac istoj svrsi poslužio prije gotovo stotinu godina, 1922. kao lokacija za snimanje “Nosferatua”, jednog od prvih Drakulinih celuloidnih uprizorenja. Počast će, prikazavši Drakulu pri prvom susretu s Harkerom kao odbojno, lešoliko biće, starca duge i rijetke sijede kose čija se čirevima načičkana presvlaka preko lubanje samo uz najsnažniju volju može nazvati licem, odati i slici vampira u istočnoeuropskom folkloru, ali prije nego što ugledaju tako oronulog Drakulu, gledateljima će se u istom izdanju, ćelav, izbrazdan i s crnim kolobarima oko očiju, ukazati Harker, zaštićen od svijeta u budimpeštanskom samostanu. 

Kako se ondje našao, zanima i njegovu ispitivačicu, sestru Agathu, pa pitanje je li s Drakulom bio u tvrdoj kohabitaciji samo od sebe klizi s njezinih usana, a postavljajući ga, ona u poslovično visokoerotizirani Drakulin svijet propušta naznake homoerotskog. 

I time otvara vrata mnogim prijeporima. Naime, nedostatak otvoreno seksualnih scena mogao bi u gledatelja naviklih na mračnu erotiku koja se ovija oko Gospodara tame izazvati blago negodovanje. Kad izviri iz mračnih zakutaka ili iskorači iz svojeg rodnom grudom ispunjenog lijesa, Drakula je prije svega željan krvi, ali ni drugi mu tjelesni užici nisu strani. Ovdje se, pak, od njih suzdržava, pa nije protagonist čak niti u natruhama seksualnog čina prisutnima kroz predsmrtne bljeskove sjećanja nekih od muških mu žrtava. 

Scenaristi su i prije prvog dana 2020. i početka “Draculina” prikazivanja svoju odluku počeli opravdavati željom da se Drakulu, umjesto kao (bi)seksualno biće prikaže kao predatora neosjetljivog na spol svojih žrtava. Suptilne erotičnosti ipak ne manjka, posebno u odnosu Harkerovom krvlju pomlađenoga Grofa i njegove lovkinje i lovine, sestre Agathe. 

Seksualna napetost između Claesa Banga i Dolly Wells prisutna je od prvog susreta, pri kojem ona još nosi halju, a on posve gol izlazi iz vučje kože, pa sve do posljednjeg trenutka kad jedno uz drugo nestaju u plamenim jezicima.

Vječno djelo Rane smrti, tragedije: Životne drame glumaca iz Velog mista

Nedostatak eksplicitno seksualnog nije jedina inovacija ove Drakuline inkarnacije. Nakon 500 godina života na Zemlji i cijelog stoljeća glavinjanja stazama popularne kulture, dosadilo mu je biti tuđom rukom navođen, skrivati se u sjenama i prepuštati drugima da govore u njegovo ime. Gatiss-Moffatov Drakula odlučio je biti zvijezdom vlastite priče i u svojoj popularnosti maksimalno uživati. 

Odbacuje i svu urođenu mu, plemićku galantnost i manire i pretvara se u pravog razmetljivca. Šarmantnog i prepunog duha, doduše pa tako na Harkerov očajnički krik “Ti si čudovište!” odgovara s “A ti si odvjetnik. Dakle, nitko nije savršen”. Svjestan je, osim toga, važnosti brige o vlastitom tijelu, pa i u pohod na Englesku odlazi “trbuhom za kruhom”, ne bi li si osigurao pokoji kvalitetniji zalogajčić jer “Rumunji su tako bezukusni”, a na prehranu mora paziti i jer ispijanjem njihove krvi preuzima ponešto od svojih žrtava, pa i legendarni strah od križa objašnjava višestoljetnim crkvenim ugnjetavanjem rumunjskih seljaka, čija mu je krv, u nedostatku bolje, dugo bila jedino gorivo. 

Ovaj je “Dracula”, ipak, i dokaz da svježa krv nije uvijek ono što će spasiti pacijenta te da valja misliti i o kompatibilnosti. Naime, tri su epizode mišljene kao drakulski tris. Prva ga zatiče u poznatom mu okruženju i plete standardiziranu gotičku priču čiji je on suvereni vladar. Za potrebe druge, u poirotovskoj maniri osmišljene detektivske priče postaje bahati putnik omanjeg broda, glavni istražitelj svirepih ubojstava kojeg sestra Agatha prokazuje i kao njihovog počinitelja. 

Prizori šahovske igre ovog dvojca nosive su scene ove epizode, ali i cijele serije koja, stječe se dojam, i nije drugo nego partija šaha između Drakule i njegova iskonskog progonitelja Van Helsinga, kojem je Agatha, oštroumna sestra britka jezika čije je redovništvo “kao loš brak; bez ljubavi, ali osigurava krov nad glavom”, jedno od najuspjelijih utjelovljenja. 

Pored dvaju tako snažnih i zanimljivo napisanih likova ostali, nažalost, i ne uspijevaju doći do izražaja, doimajući se prije kao pijuni na njihovoj ploči. Zato i ne čudi što posljednja epizoda, u kojoj su “Sherlockovi” tvorci pokušali reproducirati trik prenašanja originalne priče u suvremeno okruženje, a Agathino mjesto popuniti likom njezine pranećakinje Zoe, donosi antiklimaks. 

Priča o tami Pavelić, Srbi, komunisti... Serija koja je zapalila Balkan

Ako je prva bila gotički triler, druga detektivski suspens, posljednja je epizoda britanska dramica u kojoj Drakula za novim obrokom traga na Tinderu uživajući pritom u krvavom konjaku iz ‘62. Unatoč ponekom komičnom elementu, otužno je bilo navirivati se iza leđa velikog vampira dok s gotovo djetinjim oduševljenjem na televizoru promatra sliku izlazećeg sunca, a za stvaranje ozračja zvijezde čije je vrijeme odavno završilo nedostajalo je samo da netko na njegovo ustrajno “Ja sam vampir” odgovori s “Pa što? I Edward je”. 

Christopher Lee jednom je ustvrdio da nitko nije snimio Drakulu onako dobro kako ga je Stoker napisao. Iako to nije uspjelo niti ovoj BBC/Netflix koprodukciji, iz njezina smo rezultata naučili dvije važne stvari - prehrana je itekako važna i čak i vampiri mogu doživjeti burnout na poslu. Hoće li se oporaviti i pojaviti u još jednoj sezoni? Sjetimo li se čudotvornog Sherlockova preživljenja iz druge sezone, ništa nije nemoguće. Netko bi, da se “Dracula” ne pretvori u potpuni baksuz, tvorcima serije trebao reći da “treba stati kad je kraj”. Najbolje je za ovog Drakulu ionako već prošlo.