Pavelić, Srbi, komunisti... Serija koja je zapalila Balkan

Kazalište sjena ima azijske korijene, ali je zahvaljujući putevima prekooceanske robne i kulturne razmjene pustilo pipke i po europskom kontinentu 17. stoljeća, kao oblik zabave koji je u konačnici utabao put ka stvaranju filma. U Kini je teatar sjena 13. stoljeća postavio pravila ove narativne umjetnosti - koristio je, kao i svako drugo kazalište sjena, dvodimenzionalne likove za predstave povijesnih priča s mješavinom fikcije i činjenica, u kojima je ponekad teško razlučiti što je istina, a što kreativna autorska igra unutar historiografskog konteksta.  

Teatar sjena u TV seriji “Senke nad Balkanom” miješa fikciju i činjenice s jednakom lakoćom, ali s jednom jako bitnom razlikom - gotovo svaki lik, bio on izmišljen za tastaturom ili posuđen iz udžbenika povijesti, puno je bogatiji od pojednostavljene dvije dimenzije, čovjek s karakterom rastegnutim unutar zadanih postavki kriminalističkog žanra, ali i definiran povijesno-političkim kontekstom u koji je serijal uronjen. 

A koji je, nasreću po krvavi zaplet i ludu mrežu strasti, ideologije i mračnih interesa na kojima počiva dramaturška vožnja, na Balkanu uvijek bio i ostao dobrano “osjenčan”. “Današnje sjene nad Balkanom slične su onima iz serije”, objasnio je Dragan Bjelogrlić u razgovoru za Jutarnji list dodavši: “Sjenke se nisu nadvile nad Balkanom 1941. ili 1991., nego mnogo, mnogo prije. I još su tu”. 

Bjelogrlićeva priča o tami sjena ranog 20. stoljeća ispričana je filmskim jezikom 21. stoljeća zapakiranim u long form televizijski format. Zahvaljujući ambicioznom scenariju, ali i produkciji te estetici, “Senke nad Balkanom” istinski su srpski odgovor na nove trendove televizijske kvalitativne revolucije, projekt nastao pod patronatom nacionalne televizijske kuće, a ne HBO-a ili Netflixa. 

Hrvati su hrabro probali s “Novinama” i “Počivali u miru”, ali opet su Srbi ispali ti čija priča, iako smještena u dvadesete i tridesete godine 20. stoljeća, na ekranima izgleda suvremenije i bliže kurentnim zapadnim standardima tzv. nove televizije. Prije svega, “Senke nad Balkanom” su tour de force Dragana Bjelogrlića, jednog od rijetkih “privilegiranih” autora koji ima prilike realizirati svoje vizije s poštenim novcem i političko-financijskim patronatom nacionalnih televizija. 

Propaganda i laži Kultura YU serija Otpisani: To je bila povijesna izmišljotina

Za razliku od nekih drugih velikana televizijske grandioznosti na području bivše Jugoslavije, on je već nekoliko puta dokazao da ima talent i znanje potrebno dobu u kojem stvara. Drugim riječima, uradak na koji je potrošio milijune u konačnici mu ne izgleda kao snimka svadbe u režiji srednjoškolskog kino kluba (znate mantru: 

“Ma na što ste vi potrošili pare?!?”), nego kao punokrvni svjetski proizvod. 

Naravno da i u Srbiji štancaju promašene TV spektakle u koje utapaju neviđeno puno novca: povijesni spektakl “Nemanjići - rađanje kraljevine” (2018.), serijal bez ikakvog “regionalnog” tržišnog potencijala, proizveden samo u svrhu rajcanja “klase” koju u beogradskom slengu nazivaju “nacoši” - dakle, za loženje onih koji u 21. stoljeću intravenozno konzumiraju nacionalne mitologije krune i mačeva, stajao je (navodno) oko 1,7 milijuna kuna po epizodi, dok (navodno) jedna epizoda “Senki” stoji tek nešto više od pola milijuna kuna. 

Reakcije mnogih Srba na “Nemanjiće” iste su kao i reakcije mnogih Hrvata na “Generala” - daleko je to od srpske “Igre prijestolja”, kako se serijal pokušavao brendirati. Štoviše, nema toga što u “Nemanjićima” nije kritizirano kao “seoska predstava pred kamerama”, od glume do kostima, a porezni su se obveznici opet pitali na što je tu zapravo potrošen njihov novac i dokle će financirati nečije naplate starih privatnih računa i muljaža? Svaka sličnost s našim nedavnim nacionalnim TV slučajevima je - khm - slučajna. 

Bjelogrlić je uspostavio srpsko-rusku koprodukciju i stvorio veliki izvozni proizvod koji osvaja tržište izvan kruga balkanskih mitoljubaca, istodobno podižući narativnu ljestvicu mainstreama, baš kao što je to činio i prije. U “Senkama nad Balkanom” on je kreator serije, jedan od producenata i glavni glumac, koji kvalitetu i uspjeh svojega djela objašnjava upravo nedostatkom kompromisa - svaki korak, od priče do režije i estetike, pa konačno i budžetskih zahtjeva, realiziran je kako je i zamišljen. 

“Nisam se želio opterećivati formiranim ukusom publike RTS-a, gledanošću, političkom korektnošću, puritanskim moralnim načelima, konzervativnim povjesničarima, prvom i drugom Srbijom i sličnim”, objasnio je u tekstu za Blic navodeći kako su utjecaj imale nove skandinavske serije, ali prije svega HBO serijal “Carstvo poroka”, čija je priča o korupciji SAD-a iste ere ostavila veliki utisak na Bjelogrlića, iako kritičari s razlogom vole povlačiti i paralele s drugim suvremeno-povijesnim hitovima malih ekrana, kao što su “Peaky Blinders” i “Babylon Berlin”. 

Starija hrvatska publika Dragana Bjelogrlića poznaje još od 1987. godine, kad je prvu slavu postigao upravo u TV serijalu, glumeći u “Boljem životu”, posljednjoj velikoj dramskoj seriji Jugoslavije, koja se s državom ugasila 1990. godine. “Bolji život” i danas ima kultni status kod generacije kojoj je rat zaustavio bolji život i dobar dio mladosti, dok nekoj novoj mladosti i klincima zalijepljenima za smartphone znači manje od jednog slova na odjavnoj špici “Igre prijestolja”. 

Filmovi kao što su “Crni bombarder” (1992.) i “Lepa sela lepo gore” (1996.) pretvorili su Bjelogrlića u jednog od najvećih glumaca s krive strane Drine devedesetih, dok je potonji bio i njegov prvi produkcijski posao, čime je uzeo kormilo u ruke pa počeo stvarati vlastite projekte, kontroliranjem kvalitete od ideje do realizacije - nakon “Lepih sela” producirao je i “Rane” (1998.) Srđana Dragojevića, potpisavši tako možda dva najbolja srpska filma devedesetih. “Vratiće se rode” i “Montevideo, Bog te video!” su serije kojima se dokazao kao veliki i uspješni televizijski producent. 

A onda je 2017. konačno prikazao svoj dosad najveći projekt, deset epizoda “Senki nad Balkanom”, serije koja je istodobno komad povijesti, ali i političko-okultni špijunski triler, whodunit krimić koji ubojicu otkriva već u drugoj epizodi, no time ne odbija, nego samo razvija znatiželju gledatelja povučenog u zamršeni svijet političkih igara, seksa, droge, okultizma i odrezanih glava. 

Vječno djelo Kultura Rane smrti, tragedije: Životne drame glumaca iz Velog mista

Kraljevina SHS, nova država koja je pokušala ujediniti nacije pod srpskom krunom, nosi se s utjecajima Zapada, koliko i lokalnim problemima. Nacizam i komunizam kuhaju i rastu, šverc opijuma napaja dekadentne bogataške zabave i financira nacionalne pobune, a u cijelom tom kaosu Beograd potresaju čudna ubojstva, prvo svećenika koji je izboden u crkvi, a onda usred tuluma osvane odrezana ženska glava na plesnom podiju. 

Zaudarajući po čarobnom koktelu brlje, stomaklije i šljivovice, kroz blještavi, razvratni svijet modernističke i političke elite, ali i prljavštinu slamova u čijem se blatu djevojke prostituiraju za kikiriki, baulja sažvakani sredovječni inspektor Tane (Bjelogrlić), ratni veteran na morfiju, koji uz pomoć neiskusnog forenzičara Pletikosića (Andrija Kuzmanović) pokušava otkriti ubojicu. 

Pri tome navigira između problematičnih kozačko-srpskih odnosa, ali i osobnih obiteljskih i ratnih demona. Kako radnja odmiče, tako se stvari kompliciraju, a fikcijski likovi ulaze u lude igre s povijesnim figurama, kao što su ruski general Petar Vrangel, princ Đorđe Karađorđević ili Ante Pavelić, koji se prije nego što je postao ustaški poglavnik u Beogradu pojavljuje kao odvjetnik Damjana Arsova (Toni Mihajlovski), zatvorenog člana VMRO-a, revolucionarne organizacije za ujedinjenje makedonskog naroda u jednu državu. 

Pavelića glumi Bojan Navojec, jedan od nekoliko hrvatskih glumaca u seriji, poput Gorana Bogdana, ovdje u ulozi balkanskog Jamesa Bonda, Mustafe Golubića - Mujka, tajnog agenta Kominterne, koji je radio sa svim organizacijama iz povijesnih udžbenika, od Mlade Bosne do Crne ruke.  

Nakon katastrofe Life Kako su završili stvarni likovi iz Černobila?

Priču je napisao Stevan Koprivica, jedan od scenarista “Čarlstona za Ognjenku” (2008.), a scenarij su raspisali Danica Pajović, Dejan Stoiljković, Vladimir Kecmanović i Dragan Bjelogrlić, uspijevajući povezati krhotine povijesti i komadiće mašte, na način koji funkcionira čak i kad krhotine povijesti ne moraju imati polemički značaj kakav imaju kod nas - zapravo nikakav, jer žanrovski dio, s odličnim dijalozima i “spotovskim” intermezzima koji osuvremenjuju kostimiranu tradiciju, funkcionira dovoljno snažno da se serija već prodala izvan granica bivše Jugoslavije. 

Drugim riječima, novinska tinta i pikseli portala usredotočili su se na lokalni politički spektakl, ali Bugare, Rumunje i Grke, kupce prve sezone, privukao je prvenstveno “spektakl”, priča o borbi globalnih političkih sekti za vlasništvo nad nestalom mističnom relikvijom. Lani je prikazana i druga od planirane tri sezone. Ona nas vodi u 1933. godinu i bizarno ritualno ubojstvo na Avali, s truplom čija je koža istetovirana neobičnim simbolima. Štrikajući još zamršeniju scenarističku i političku plahtu, produkcijski nabildaniju i još raskošniju. 

Još manje kompromisa, još veće ambicije. Tri godine nakon prve sezone i dalje se čeka da se serija pojavi na nekom od domaćih kanala, a previše je vremena potrošeno na rasprave i teorije zašto se to nije dogodilo. Srbi, komunisti, masoni, ovi-oni - tko je kriv? Prvo se pričalo da je Bjelogrlić novi Kusturica i da je dekretom zabranio prikazivanje u Hrvatskoj. To se ispostavilo totalnim “bullshitom”, pa se počelo pričati da je sve to zbog Pavelića, a onda se konačno ispostavilo da je ključ u novcu. 

Sve do nedavne vijesti da je konačni kupac RTL, nitko još nije platio koliko se traži. Primjerice, pravo na prikazivanje druge sezone bilo je toliko skupo da je čak i RTS digao ruke od projekta pa je tako koproducent prve sezone doslovno izgubio seriju iz svojih ruku, a najbolju ponudu od svih je dao SBB/Total TV, koji u ponudi za Srbiju drži i HBO. Dragan Bujošević, generalni direktor Radio-televizije Srbije, u razgovoru za srpske Novosti “Senke nad Balkanom” je doslovno nazvao otetim serijalom, usput braneći popljuvane “Nemanjiće”. 

Ali publika je rekla svoje - imenjak Bjelogrlić snimio je seriju koja je čarobnim putevima torrenta postala regionalni hit, hrabro pokazujući kako se povijest može upakirati u vrhunsku zabavu šireg potencijala, a s malo kontroverze - jer na ovim prostorima gdje je teatar sjene službena politika već stotinama godina uistinu ne treba puno - stvoriti si reklamu kakvu je malo tko dobio kroz buzz internetske komunikacije. A ona danas, znamo, može stvoriti ili slomiti svaki hype. Vrdoljak si je isto stvorio jaki buzz na webu, samo je njegovo “zujanje” nešto drugačije frekvencije, pa ljudi ne posežu za divxima, nego za sprejem protiv komaraca.