On nije pušač, iako će u društvu bez problema posegnuti za cigaretom. Kao takav, austrijski filozof Robert Pfaller vjerojatno je najčuveniji nepušač na svijetu koji se zalaže protiv suvremenih antipušačkih kampanja. On je jedan od najčuvenijih protivnika političke korektnosti i modernog tretmana "ranjivih skupina".

Pa ipak, ono što ćete od Pfallera čuti na Filozofskom teatru u HNK u Zagrebu 10. veljače bit će totalna suprotnost uličnom desničarenju i bit će poput šake u lice, kako ističe, neoliberalnoj ideologiji, pa i salonskom "pseudoljevičarstvu".

Knjiga "Jezik odraslih" ovog čovjeka koji po sveučilištima u Beču i Linzu već desetljećima spaja umjetnost, posebno dizajn, i filozofiju, raskrinkava "bijele laži", a još i važnije "crne istine" nemoralnog modernoga kapitalizma koji čovjeka uništava i kao biće razuma s dostojanstvom, ali i koji ga srozava na radilicu vječno na rubu gladi.

Njega citiraju kako bi raskrinkali mit da Nijemci nemaju smisla za humor. On će vam objasniti zašto nema seksa bez kave. Na njega će se pozivati ako treba raskrinkati mit o etičnosti industrijalaca poput onih u VW-u...

Kad ste shvatili da politička korektnost ne pomaže emancipaciji diskriminiranih ili ranjivih skupina u društvu nego da sprečava oslobađanje svih običnih ljudi?

Sumnjivo mi je bilo od prvih trenutaka, možda u ranim '90-ima kad su odjednom ljudi prestali govoriti o jednakosti, nego su stali govoriti o 'prepoznavanju' ljudskih 'identiteta'. Imao sam dojam da to prepoznavanje nije ono što je ljudima doista najpotrebnije. Oni se mahom muče doći do takvih poslova na kojima će biti dovoljno plaćeni da si mogu priuštiti pristojan život. Što si više mogu priuštiti pristojan život, manje ih je briga za njihove navodne 'identitete'. Umjesto toga oni se brinu o tome što oni ili njihova djeca mogu postati u budućnosti. Politika identiteta je samo odvraćanje pažnje ili, kako ju je filozof Achille Mbembe nazvao, 'opijum za narod'.

Politička korektnost tipična je za razdoblje neoliberalnoga kapitalizma. Zašto bi to bio neoliberalni simptom, na koji je način neoliberalizam može koristiti za svoje ciljeve?

U '80-ima su sve zapadne socijaldemokratske stranke odjednom prihvatile neoliberalnu ekonomsku paradigmu, dok su bili na vlasti, kao primjerice Tony Blair, Gerhard Schröder ili Franz Vranitzky u Austriji, zagovarali su privatizaciju, politiku štednje, ekonomizaciju sektora poput mirovinskog osiguranja, socijale, zdravstva i obrazovanja i demontirali su demokratsku kontrolu nad ekonomskim pitanjima. To je dovelo do značajnog osiromašenja oko dvije trećine stanovništva te do podjela u društvu koje danas bolno osjećamo. Kako bi napravili razliku između sebe i svojih konzervativnih političkih protivnika, s kojima su inače dijelili istu neoliberalnu ekonomsku agendu, počeli su se fokusirati na kulturološke probleme. On nije pušač, iako će u društvu bez problema posegnuti za cigaretom. Kao takav, austrijski filozof Robert Pfaller vjerojatno je najčuveniji nepušač na svijetu koji se zalaže protiv suvremenih antipušačkih kampanja. On je jedan od najčuvenijih protivnika političke korektnosti i modernog tretmana "ranjivih skupina". Pa ipak, ono što ćete od Pfallera čuti na Filozofskom teatru u HNK u Zagrebu 10. veljače bit će totalna suprotnost uličnom desničarenju i bit će poput šake u lice, kako ističe, neoliberalnoj ideologiji, pa i salonskom "pseudoljevičarstvu". Knjiga "Jezik odraslih" ovog čovjeka koji po sveučilištima u Beču i Linzu već desetljećima spaja umjetnost, posebno dizajn, i filozofiju, raskrinkava "bijele laži", a još i važnije "crne istine" nemoralnog modernoga kapitalizma koji čovjeka uništava i kao biće razuma s dostojanstvom, ali i koji ga srozava na radilicu vječno na rubu gladi. Njega citiraju da bi raskrinkali mit kako Nijemci nemaju smisla za humor, on će vam objasniti zašto nema seksa bez kave, na njega će se pozvati ako treba raskrinkati mit o etičnosti industrijalaca poput onih u VW-u...

Kad ste shvatili da politička korektnost ne pomaže emancipaciji diskriminiranih ili ranjivih skupina u društvu nego da sprečava oslobađanje svih običnih ljudi?

Sumnjivo mi je bilo od prvih trenutaka, možda u ranim '90-ima kad su odjednom ljudi prestali govoriti o jednakosti, nego su stali govoriti o 'prepoznavanju' ljudskih 'identiteta'. Imao sam dojam da to prepoznavanje nije ono što je ljudima doista najpotrebnije. Oni se mahom muče doći do takvih poslova na kojima će biti dovoljno plaćeni da si mogu priuštiti pristojan život. Što si više mogu priuštiti pristojan život, manje ih je briga za njihove navodne 'identitete'. Umjesto toga oni se brinu o tome što oni ili njihova djeca mogu postati u budućnosti. Politika identiteta je samo odvraćanje pažnje ili, kako ju je filozof Achille Mbembe nazvao, 'opijum za narod'.

Politička korektnost tipična je za razdoblje neoliberalnoga kapitalizma. Zašto bi to bio neoliberalni simptom, na koji je način neoliberalizam može koristiti za svoje ciljeve?

U '80-ima su sve zapadne socijaldemokratske stranke odjednom prihvatile neoliberalnu ekonomsku paradigmu, dok su bili na vlasti, kao primjerice Tony Blair, Gerhard Schröder ili Franz Vranitzky u Austriji, zagovarali su privatizaciju, politiku štednje, ekonomizaciju sektora poput mirovinskog osiguranja, socijale, zdravstva i obrazovanja i demontirali su demokratsku kontrolu nad ekonomskim pitanjima. To je dovelo do značajnog osiromašenja oko dvije trećine stanovništva te do podjela u društvu koje danas bolno osjećamo. Kako bi napravili razliku između sebe i svojih konzervativnih političkih protivnika, s kojima su inače dijelili istu neoliberalnu ekonomsku agendu, počeli su se fokusirati na kulturološke probleme. Primjerice, kako da se žene ili seksualne manjine učine 'vidljivima' u javnom diskursu ili kako da se etničke manjine korektno naziva i tome slično. Riječ je o pitanjima koja nikada doista nisu donijela znatne koristi ljudima kojih se tiču te skupine. Tako je nastalo to nasmiješeno malo čudovište koje se danas često pogrešno naziva 'kulturološkom ljevicom'. A to nije ljevica. Filozofkinja Nancy Fraser (američka feministkinja, op. a.) takvu poziciju nazvala je, možda i primjerenije, 'progresivni neoliberalizam'.

Taj fenomen ilustrirate izrazima 'jezik odraslih' ili '18+', ne da biste zagovarali puštanje djece da gledaju brutalnosti na TV-u, maltretiranje žena, vrijeđanje po rasnoj osnovi i slično, zar ne? Na što upozoravate kad spominjete 'bambifikaciju'?

Iskustvo koje me probudilo dogodilo mi se prije nekoliko godina u avionu za SAD kad sam htio pogledati film 'Ljubav' Michaela Hanekea. Prije početka filma vidio sam upozorenje na to da film sadrži 'jezik odraslih' što bi moglo povrijediti moje osjećaje. Bilo mi je to zaprepašćujuće iskustvo jer sam upozoren na jezik odraslih ja kao odrasla osoba. Upozorenje nije spominjalo, recimo, da je taj film za '18+'. To znači da se više niti od odraslih ne može očekivati da se ponašaju odraslo kad su suočeni sa sadržajem za odrasle! To je, dakle, to novo neoliberalno postignuće. Privatizacija i demontaža javnog prostora otišli su toliko daleko da se više ne očekuje da itko od ikoga očekuje bilo što. Više vam nije dopušteno da vjerujete u odraslost drugih. Ljudima se umjesto toga pripisuje, čak službeno jamči, vrsta ranjivosti i osjetljivosti u razini najmanje djece. To je ono što nazivam 'bambifikacijom', što se manifestira i kao, primjerice, upozoravanje odraslih na posljedice pušenja, pijenja alkohola itd. Pomodnu neoliberalnu brigu o navodno povrijeđenim osjećajima ljudi i odgovarajućim mjerama političke korektnosti konzervativci ili tradicionalni liberalni kritičari često kritiziraju kao ograničavanje sloboda. Međutim, iz perspektive ljevice problem je puno fundamentalniji; to je problem demontaže društvenog povjerenja i solidarnosti. U trenutku kad od vas više nitko ne očekuje da biste se mogli ponašati kao odrasla osoba i kad vam više nije dopušteno od ikoga drugog očekivati to isto, uništena je posljednja, minimalna društvena veza koja nas ujedinjuje kao jednake, razumne i odgovorne političke građane. Istodobno, ideologija političke korektnosti uništava vaš osobni integritet kao političkoga građanina. Naposljetku, ako ste zaista ranjivi poput djeteta, zašto bi vam se dopuštalo glasovati? Zabavno je da se u engleskom jeziku izraz 'adult' većinom povezuje s pitanjima seksa, opscenosti. U njemačkom, baš suprotno, 'Erwachsenheit' se još doživljava kao vrlina, i to vrlina prosvijećenosti, u smislu 'Mündigkeita' Immanuela Kanta. Filozofkinja Susan Neiman posvetila je svoju predivnu knjigu 'Zašto odrasti?' baš tom prosvijećenom razumijevanju svijeta. To mi je omogućilo da se malo poigram izrazom 'Erwachsenensprache', izraz koji sam smislio na njemačkom, a koji izražava i ističe nemogućnost doslovnog prijevoda onoga što Amerikanci misle kad spominju 'adult language'. Ono što ja pod time mislim upravo nije prostački govor nego obraćanje drugome kao odraslom biću razuma.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Svojedobno ste se sa Slavojem Žižekom pozdravljali s 'fuck you' umjesto sa 'zdravo'. Seksualne manjine emancipirale su se kroz 'we're here, we're queer, get used to it'. Borba za socijalnu pravdu bila je uspješna te kroz direktno optuživanje za 'krađu od siromašnih'. Je li 'drastičan' jezik neophodan za emancipaciju?

Jedan od povijesnih uspjeha ljevice uvijek je bio njen jasan, otvoren jezik, kako je Bertolt Brecht rekao: 'Sagen was ist', odnosno, 'reći kako stvari doista stoje' ili 'nazvati stvari pravim imenom'. Nova neoliberalna pseudoljevica odbacila je to naslijeđe. Baš zbog toga danas je desničarskim populistima vrlo lako prikazivati se 'ljudima od naroda' tako što će tu i tamo ciljano izreći kakav prostački izraz. Taj jeftini uspjeh moguć je samo zbog infantilizma političke korektnosti kulturološke pseudoljevice. Rekavši mi tad 'Fuck you!' umjesto 'Zdravo!', Žižek je pokazao u prvom redu da smo vrlo dobri frendovi. Kao drugo, pokazao je da možete reći i vrlo lijepe stvari koristeći vrlo ružne riječi. To vrijedi i obrnuto. Krajnje je glupo i infantilno pretpostaviti da postoje dobre i loše riječi i da, pukom zamjenom onih loših onim dobrima možete učiniti svijet boljim mjestom. Jezik ne funkcionira tako, odrasli ljudi tako ne komuniciraju. Oni koriste mnoštvo profinjenih trikova, kao što je, recimo, ironija, kako bi izrazili određena značenja nečime upravo suprotnim. Kako sam pokazao u svojoj knjizi, neke od najdragocjenijih oslobađajućih efekata umjetnosti i propagande potječu baš od takvog odvajanja značenja od izgovorenog. Lišavanje umjetnosti tih 'zločina' izražavanja znači lišavanje umjetnosti od svoje sposobnosti da uzdrma prevladavajuće, hegemonističke ideologije.

U jednom članku sam pročitao da ste se okvalificirali 'teoretičarom zavjera', da nije puka slučajnost što odjednom izbijaju teme poput nediskriminatornih politika. Nije li to problematična tvrdnja?

Nikad nisam samog sebe tako nazvao. Tako su me nazvali neki, možda i ne baš najbistriji, književni kritičari. Zanimljivo u tome je da, onog trenutka kad kao teoretičar uspostavite poveznicu između, s jedne strane, neoliberalnih ekonomskih mjera i, s druge, 'nediskriminatornog' postmodernizma kao ideološkog uljepšavanja i odvraćanja pažnje, naziva vas se 'teoretičarom zavjera'. Ja ipak nikad nisam tvrdio da u pozadini postoje nekakvi skriveni idejni tvorci koji su to sve isplanirali od početka do kraja. Naprosto sam opisao strukturne odnose. Da stvorite takve kulturne odnose, ne treba vam mastermind. Posao sasvim dobro mogu odraditi i kakvi korisni idioti.

Zašto je za sustav subverzivno kad se govori o radnicima koji jedva preživljavaju u SAD-u ili EU, među kojima su oni crne rase iznadprosječno zastupljeni, o sindikatima, o radničkim pravima ili o zdravstvenoj skrbi, ali je sasvim u redu ako se govori o teškoj društvenoj poziciji Afroamerikanaca?

Ključni ideološki trik suvremenog neoliberalizma je da se svaka nejednakost tretira kao posljedica 'diskriminacije'. Na taj način se nejednakost objašnjava kao puka posljedica predrasuda. Ali kako je filozof emancipacije crnaca Adolph Reed prikladno istaknuo: da biste diskriminirali, morate imati već postojeći poredak točaka nejednakosti po kojima možete dijeliti ljude. Zato postmoderna antidiskriminacijska politika danas ne čini ništa drugo nego samo jednako preraspodjeljuje sve skupine po sve nejednakijim točkama. Reed kaže, čekajte malo, evo: '...unutar te moralne ekonomije, društvo u kojem 1% populacije kontrolira 90% resursa, ipak može biti moralno ako se pobrine da unutar tih 1% njih 12% budu crnci, 12% Latinoamerikanci, 50% žene i koji god već udio LGBT osoba'. Možda je u europskim zemljama, koje nikad u povijesti nisu imale crne robove, klasa kao čimbenik strukturiranja jasnije vidljiva. U SAD-u, naprotiv, klasa je često skrivena iza boje kože. I umjesto da dopuste ljudima da uče od Europljana, pomodni transatlantski postmoderni ideolozi žele zavesti ljude da usvoje zablude američke perspektive.

Zašto skoro nijedan od utjecajnih političara nikad nije za sebe rekao da je neoliberal?

Kažu da je Richard Nixon oko 1970. jednom izjavio: 'Svi smo mi keynesijanci.' Znači, do kraja '70-ih čak i najkonzervativniji desni političari vodili su politiku državnih investicija, potrošnje deficita i, posljedično, rasta jednakosti. Dokaze za to možete naći u knjizi 'Kapital' Thomasa Pikettyja. Nakon '70-ih promijenila se paradigma. Keynesijanizam se odbacuje skoro bez rasprave, promoviraju se neoliberalne strategije. Margaret Thatcher, Ronald Reagan i ekonomisti Čikaške škole oko Miltona Friedmana bili su otvoreni o tome što misle i o tome da žele stvoriti veće nejednakosti u društvu. Ipak, možda i zbog problema znanstvene terminologije, ovu se paradigmu nije uvijek zvalo 'neoliberalnom'. Danas, pak, političari više iz ideoloških razloga svoje programe ne žele zvati pravim, razotkrivajućim imenom.

Danas ste profesor na Sveučilištu za umjetnički i industrijski dizajn u Linzu. Ranije ste svoje mjesto pronašli i na Sveučilištu za avangardnu umjetnost u Beču. Što je to što bi jednog filozofa tako snažno privlačilo umjetnosti?

Vjerujem da svaka filozofija ima svoje pravo polje ne samo promišljanja nego i podrijetla pitanja. Platonove 'ideje' dolaze iz matematike. Kantovu filozofiju problemima 'opskrbljuju' problemi prirodnih znanosti. Hegelovi su takvi da uglavnom potječu iz politike, prava itd. Svaka praksa kao nusprodukt ima specifičnu filozofiju: znanost, politika, ekonomija, religija, sport i umjetnost. Filozofska pitanja koja su me zanimala uglavnom su bila iz umjetnosti kojoj sam bio sklon zbog prijateljstva s mnogim umjetnicima u mladosti. S druge strane, uvijek me je impresionirala sposobnost umjetnosti da uzdrma dominantne ideologije, da mijenja stavove ljudi i svjetonazore. Kad god to filozofija pokušava postići, mora donekle koristiti metode umjetnosti, mora naći poetske formulacije, duhovite slogane, privlačne naslove. Sve kako bi uvjerila, jer argumenti nikad nisu imali moć ako nije bilo određenog doprinosa njihove ljepote. Danas, nažalost, umjetnost, kad se promatra kao znanstvena disciplina ili kao 'umjetničko istraživanje', često usvaja vrlo naivni koncept znanosti u smislu čistog znanja. Umjetnici zaboravljaju da je znanost već sama po sebi umjetnost i nastoje postati 'znanstveniji' od znanstvenika, a tad rezultati često nisu dovoljno niti pametni niti lijepi. Na filozofu koji surađuje s umjetnicima obaveza je braniti umjetnost od njenih vlastitih filozofskih pogrešaka, da umjetnost oslobađa od onoga što je Louis Althusser nazivao 'spontanim filozofijama' koje umjetnicima često sugeriraju kustosi i teoretičari. Sve kako bi se uklonile prepreke koje su podignute pogrešnim razumijevanjem, kako bi se umjetnicima pomoglo u pronalaženju filozofije koju njihova umjetnost zapravo zaslužuje.

Svojedobno sam naišao na vaše zanimljivo objašnjenje zašto, kako ste rekli, automobili danas nemaju niti izbliza takvih dizajnerskih aspiracija kao u '60-ima ili '70-ima. Pronašli ste u tome politički trag modernog doba i 'manjak ljubavi prema životu'.

Da, 1960-e i 1970-e godine bile su herojsko vrijeme za automobile. Nikad prije niti poslije nisu izgledali tako dobro, a razloga je nekoliko. Recimo, u 'Diplomcu' iz 1967., gdje se Dustin Hoffman uokolo vozika s Anne Bancroft u svom veličanstvenom Alfa Romeu Spider 'Duetto', automobil tog doba nije bio samo glasnik ljubavi nego i mjesto ljubavi, medij seksualnog samoopredjeljenja. Ljudi danas imaju puno drugih mjesta za ljubav i seks. Rekao bih i puno manje želje. No onomad je automobil utjelovljivao nadu u bolju budućnost. Mislim da je to glavni razlog zbog kojeg smo danas tako nostalgični za tim vremenom. To ne vrijedi samo za intelektualce i dizajnerske frikove nego je riječ o masovnoj nostalgiji koju je dobro razumjela automobilska industrija. Od '90-ih lansirala je nekoliko remakea: Volkswagen Beetle, Mini, Fiat Cinquecento, u posljednje vrijeme Peugeot 504 coupé. Na djelu je duboka nesposobnost da se pronađu novi oblici i snažna želja za oponašanjem klasičnih, starih, a još je čudnija činjenica da imitiramo vrijeme u kojem se ništa nije imitiralo. Ništa nas ne čini toliko stranim ovom dobu kao naš pokušaj da ga oponašamo. Zašto smo tako nostalgični za tom prošlošću? Rekao bih, zato što je ta prošlost imala nadu za bolju budućnost. Baš to mnogima danas najviše nedostaje, ne mogu zamisliti bolju budućnost za sebe ili za svoju djecu. Zato sanjaju o takvoj prošlosti koja je još posjedovala budućnost.