On nije pušač, iako će u društvu bez problema posegnuti za cigaretom. Kao takav, austrijski filozof Robert Pfaller vjerojatno je najčuveniji nepušač na svijetu koji se zalaže protiv suvremenih antipušačkih kampanja. On je jedan od najčuvenijih protivnika političke korektnosti i modernog tretmana "ranjivih skupina".
Pa ipak, ono što ćete od Pfallera čuti na Filozofskom teatru u HNK u Zagrebu 10. veljače bit će totalna suprotnost uličnom desničarenju i bit će poput šake u lice, kako ističe, neoliberalnoj ideologiji, pa i salonskom "pseudoljevičarstvu".
Knjiga "Jezik odraslih" ovog čovjeka koji po sveučilištima u Beču i Linzu već desetljećima spaja umjetnost, posebno dizajn, i filozofiju, raskrinkava "bijele laži", a još i važnije "crne istine" nemoralnog modernoga kapitalizma koji čovjeka uništava i kao biće razuma s dostojanstvom, ali i koji ga srozava na radilicu vječno na rubu gladi.
Njega citiraju kako bi raskrinkali mit da Nijemci nemaju smisla za humor. On će vam objasniti zašto nema seksa bez kave. Na njega će se pozivati ako treba raskrinkati mit o etičnosti industrijalaca poput onih u VW-u...
Kad ste shvatili da politička korektnost ne pomaže emancipaciji diskriminiranih ili ranjivih skupina u društvu nego da sprečava oslobađanje svih običnih ljudi?
Sumnjivo mi je bilo od prvih trenutaka, možda u ranim '90-ima kad su odjednom ljudi prestali govoriti o jednakosti, nego su stali govoriti o 'prepoznavanju' ljudskih 'identiteta'. Imao sam dojam da to prepoznavanje nije ono što je ljudima doista najpotrebnije. Oni se mahom muče doći do takvih poslova na kojima će biti dovoljno plaćeni da si mogu priuštiti pristojan život. Što si više mogu priuštiti pristojan život, manje ih je briga za njihove navodne 'identitete'. Umjesto toga oni se brinu o tome što oni ili njihova djeca mogu postati u budućnosti. Politika identiteta je samo odvraćanje pažnje ili, kako ju je filozof Achille Mbembe nazvao, 'opijum za narod'.
Politička korektnost tipična je za razdoblje neoliberalnoga kapitalizma. Zašto bi to bio neoliberalni simptom, na koji je način neoliberalizam može koristiti za svoje ciljeve?
U '80-ima su sve zapadne socijaldemokratske stranke odjednom prihvatile neoliberalnu ekonomsku paradigmu, dok su bili na vlasti, kao primjerice Tony Blair, Gerhard Schröder ili Franz Vranitzky u Austriji, zagovarali su privatizaciju, politiku štednje, ekonomizaciju sektora poput mirovinskog osiguranja, socijale, zdravstva i obrazovanja i demontirali su demokratsku kontrolu nad ekonomskim pitanjima. To je dovelo do značajnog osiromašenja oko dvije trećine stanovništva te do podjela u društvu koje danas bolno osjećamo. Kako bi napravili razliku između sebe i svojih konzervativnih političkih protivnika, s kojima su inače dijelili istu neoliberalnu ekonomsku agendu, počeli su se fokusirati na kulturološke probleme. On nije pušač, iako će u društvu bez problema posegnuti za cigaretom. Kao takav, austrijski filozof Robert Pfaller vjerojatno je najčuveniji nepušač na svijetu koji se zalaže protiv suvremenih antipušačkih kampanja. On je jedan od najčuvenijih protivnika političke korektnosti i modernog tretmana "ranjivih skupina". Pa ipak, ono što ćete od Pfallera čuti na Filozofskom teatru u HNK u Zagrebu 10. veljače bit će totalna suprotnost uličnom desničarenju i bit će poput šake u lice, kako ističe, neoliberalnoj ideologiji, pa i salonskom "pseudoljevičarstvu". Knjiga "Jezik odraslih" ovog čovjeka koji po sveučilištima u Beču i Linzu već desetljećima spaja umjetnost, posebno dizajn, i filozofiju, raskrinkava "bijele laži", a još i važnije "crne istine" nemoralnog modernoga kapitalizma koji čovjeka uništava i kao biće razuma s dostojanstvom, ali i koji ga srozava na radilicu vječno na rubu gladi. Njega citiraju da bi raskrinkali mit kako Nijemci nemaju smisla za humor, on će vam objasniti zašto nema seksa bez kave, na njega će se pozvati ako treba raskrinkati mit o etičnosti industrijalaca poput onih u VW-u...
Kad ste shvatili da politička korektnost ne pomaže emancipaciji diskriminiranih ili ranjivih skupina u društvu nego da sprečava oslobađanje svih običnih ljudi?
Sumnjivo mi je bilo od prvih trenutaka, možda u ranim '90-ima kad su odjednom ljudi prestali govoriti o jednakosti, nego su stali govoriti o 'prepoznavanju' ljudskih 'identiteta'. Imao sam dojam da to prepoznavanje nije ono što je ljudima doista najpotrebnije. Oni se mahom muče doći do takvih poslova na kojima će biti dovoljno plaćeni da si mogu priuštiti pristojan život. Što si više mogu priuštiti pristojan život, manje ih je briga za njihove navodne 'identitete'. Umjesto toga oni se brinu o tome što oni ili njihova djeca mogu postati u budućnosti. Politika identiteta je samo odvraćanje pažnje ili, kako ju je filozof Achille Mbembe nazvao, 'opijum za narod'.
Politička korektnost tipična je za razdoblje neoliberalnoga kapitalizma. Zašto bi to bio neoliberalni simptom, na koji je način neoliberalizam može koristiti za svoje ciljeve?
U '80-ima su sve zapadne socijaldemokratske stranke odjednom prihvatile neoliberalnu ekonomsku paradigmu, dok su bili na vlasti, kao primjerice Tony Blair, Gerhard Schröder ili Franz Vranitzky u Austriji, zagovarali su privatizaciju, politiku štednje, ekonomizaciju sektora poput mirovinskog osiguranja, socijale, zdravstva i obrazovanja i demontirali su demokratsku kontrolu nad ekonomskim pitanjima. To je dovelo do značajnog osiromašenja oko dvije trećine stanovništva te do podjela u društvu koje danas bolno osjećamo. Kako bi napravili razliku između sebe i svojih konzervativnih političkih protivnika, s kojima su inače dijelili istu neoliberalnu ekonomsku agendu, počeli su se fokusirati na kulturološke probleme. Primjerice, kako da se žene ili seksualne manjine učine 'vidljivima' u javnom diskursu ili kako da se etničke manjine korektno naziva i tome slično. Riječ je o pitanjima koja nikada doista nisu donijela znatne koristi ljudima kojih se tiču te skupine. Tako je nastalo to nasmiješeno malo čudovište koje se danas često pogrešno naziva 'kulturološkom ljevicom'. A to nije ljevica. Filozofkinja Nancy Fraser (američka feministkinja, op. a.) takvu poziciju nazvala je, možda i primjerenije, 'progresivni neoliberalizam'.
Taj fenomen ilustrirate izrazima 'jezik odraslih' ili '18+', ne da biste zagovarali puštanje djece da gledaju brutalnosti na TV-u, maltretiranje žena, vrijeđanje po rasnoj osnovi i slično, zar ne? Na što upozoravate kad spominjete 'bambifikaciju'?
Iskustvo koje me probudilo dogodilo mi se prije nekoliko godina u avionu za SAD kad sam htio pogledati film 'Ljubav' Michaela Hanekea. Prije početka filma vidio sam upozorenje na to da film sadrži 'jezik odraslih' što bi moglo povrijediti moje osjećaje. Bilo mi je to zaprepašćujuće iskustvo jer sam upozoren na jezik odraslih ja kao odrasla osoba. Upozorenje nije spominjalo, recimo, da je taj film za '18+'. To znači da se više niti od odraslih ne može očekivati da se ponašaju odraslo kad su suočeni sa sadržajem za odrasle! To je, dakle, to novo neoliberalno postignuće. Privatizacija i demontaža javnog prostora otišli su toliko daleko da se više ne očekuje da itko od ikoga očekuje bilo što. Više vam nije dopušteno da vjerujete u odraslost drugih. Ljudima se umjesto toga pripisuje, čak službeno jamči, vrsta ranjivosti i osjetljivosti u razini najmanje djece. To je ono što nazivam 'bambifikacijom', što se manifestira i kao, primjerice, upozoravanje odraslih na posljedice pušenja, pijenja alkohola itd. Pomodnu neoliberalnu brigu o navodno povrijeđenim osjećajima ljudi i odgovarajućim mjerama političke korektnosti konzervativci ili tradicionalni liberalni kritičari često kritiziraju kao ograničavanje sloboda. Međutim, iz perspektive ljevice problem je puno fundamentalniji; to je problem demontaže društvenog povjerenja i solidarnosti. U trenutku kad od vas više nitko ne očekuje da biste se mogli ponašati kao odrasla osoba i kad vam više nije dopušteno od ikoga drugog očekivati to isto, uništena je posljednja, minimalna društvena veza koja nas ujedinjuje kao jednake, razumne i odgovorne političke građane. Istodobno, ideologija političke korektnosti uništava vaš osobni integritet kao političkoga građanina. Naposljetku, ako ste zaista ranjivi poput djeteta, zašto bi vam se dopuštalo glasovati? Zabavno je da se u engleskom jeziku izraz 'adult' većinom povezuje s pitanjima seksa, opscenosti. U njemačkom, baš suprotno, 'Erwachsenheit' se još doživljava kao vrlina, i to vrlina prosvijećenosti, u smislu 'Mündigkeita' Immanuela Kanta. Filozofkinja Susan Neiman posvetila je svoju predivnu knjigu 'Zašto odrasti?' baš tom prosvijećenom razumijevanju svijeta. To mi je omogućilo da se malo poigram izrazom 'Erwachsenensprache', izraz koji sam smislio na njemačkom, a koji izražava i ističe nemogućnost doslovnog prijevoda onoga što Amerikanci misle kad spominju 'adult language'. Ono što ja pod time mislim upravo nije prostački govor nego obraćanje drugome kao odraslom biću razuma.
Nastavak na sljedećoj stranici...
