Bivši YU agenti u Hrvatskoj boje se knjige Udbinog ubojice
Već osuđivani Udbin "killer" Vinko Sindičić prije dvije godine na Visokom zemaljskom sudu u Münchenu napokon je otkrio tko su ubojice Stjepana Đurekovića iz 1983. Prema svjedočenju Sindičića, oni koji su Đurekovića u garaži u Wolfratshausenu u Bavarsku izbušili sa šest metaka i raskolili mu glavu, vjerojatno sjekirom, dvojac je SDS-ovih agenata; Branko Bijelić i Luka Sekula.
Luka Sekula je kao čovjek Službe državne sigurnosti zadužen za naručena ubojstva spominjan još 1999. na suđenju Vinku Sindičiću, optuženom tada da je ubio Bruna Bušića, za što je Sindičić na kraju oslobođen. Te je godine, inače, Sekula odselio iz Hrvatske, dugo se nije znalo gdje je, neki će reći zato što je svjedočio protiv Sindičića, drugi zato što je te godine umro Blagoje Zelić.
Zelić je bio šef odjela SDS-a iz Splita zaduženog za operacije protiv neprijateljske emigracije, odnosno "II odjel", a poslije i šef regionalne ispostave SDS-a, pa bi imalo smisla da je Sekula otišao iz zemlje nakon što je već umro, u 70. godini, čovjek koji ga je "u Službi" držao na vezi. O samom Zeliću, pak, šira hrvatska javnost čula je nakon njegove 20-dnevne otmice u prosincu 1991. u Kaštel Štafiliću gdje je živio.
Za organizaciju otmice sudilo se bivšem SZUP-ovom službeniku Boži Vukušiću, ali su svjedoci iskazivali u njegovu korist, pa je oslobođen. Otmičari su Zelića ispitivali što sve zna o ubojstvima SDS-a. Sekula je iskrsnuo u listopadu 2009. kad su ga uhitili u Njemačkoj, točnije u Münchenu, zbog sumnji da ima veze s ubojstvom Stjepana Đurekovića. Ispostavilo se da je Sekula živio u Södertälju u Švedskoj, čije državljanstvo posjeduje, a Sindičić je tvrdio da je Sekula u Njemačku došao u potrazi za poslom.
Ispostavilo se, međutim, da je Sindičić bio taj koji je dojavio njemačkoj policiji gdje se Sekula nalazi. A nalazio se u prtljažniku njegovog automobila na parkiralištu pokraj autoputa, ozbiljno pretučen. I to zato što je tu otmicu u Švedskoj i put do Münchena organizirao upravo on, Sindičić, i ostavio ga tamo na usluzi bavarskoj policiji. No, Sekula je u Njemačkoj potom ispitan i pušten da se vrati u Švedsku. Sindičiću su Nijemci sudili za tu otmicu, osudili ga na uvjetnu kaznu i na kraju također pustili.
O Sekuli je Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava napisala da je rođen 1943. kod Drniša, da je 1960-ih otputovao u inozemstvo kao gastarbajter, te da ga je tijekom posjeta svom selu jednom prilikom vrbovao upravo Zelić. Tada, navodno, počinje i Sekulin angažman kao profesionalni ubojica. Barem je tako svjedočio Vinko Sindičić, koji je Sekuli i Zeliću pripisivao i pripremanje ubojstva Bruna Bušića u Londonu 1978.
Luka Sekula, nakon udarca u glavu i otmice u svom domu u Švedskoj, putovanja u prtljažniku od 2000 kilometara u Njemačku, četiri mjeseca pritvora i puštanja na slobodu, više nije iskrsavao u javnosti. Sve dok ih se Sindičić nije sjetio u svom svjedočenju na suđenju Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, kao prvim ljudima bivšeg republičkog i federalnog SDS-a za smrt Đurekovića.
Drugi čovjek kojega je Sindičić spomenuo jest Branko Bijelić, ubijen 2004. u Rijeci, očito u vrlo profesionalnom ubojstvu. Bijelić je bio rođen 1932., a kako je u djetinjstvu i mladosti bio sklon izbjegavati školu i baviti se sitnim kriminalom, u 1950-ima u Rijeci primijetila ga je prvo milicija, a zatim i lokalni SDS. Vrbovao ga je "u Službu" Mate Komadina, a Bijelić je naglo dobivao sve osjetljivije zadatke.
Navodno čak i pokušaje ubojstava ljudi koji nisu bili bezazleni, poput Franje Gorete, koji je svojedobno u Njemačkoj gulio kaznu zbog ubojstva konzula SFRJ u Stuttgartu, a koji se revolveraški znao obraniti pri pokušaju atentata na sebe. Goreta je, inače, Josipa Perkovića u intervjuu iz 2006. nahvalio kao "jednog od stupova Hrvatske".
Za Bijelića i Sindičića Goreta je svojedobno svjedočio da im je jednom prilikom vidio lica u jednom automobilu u Njemačkoj i da je uvjeren da su ga tada namjeravali likvidirati. I dok su 1999. Sudili Sindičiću za ubojstvo Bušića, unatoč tome što je Bijelić svjedočio da o tome nema blagoga pojma, na izlasku iz sudnice Sindičić mu je uz smiješak dobacio: "Bit će puckaranja..."
A Bijelić mu je uzvratio: "Ako te odavde puste, najbolje ti je da se sakriješ u mišju rupu." Pet godina je prošlo, da bi se na kraju doista dogodilo "puckaranje". 17. rujna 2004. Bijelić je izišao u dvorište prekrasne vile u kojoj je živio na Kostabeli u Rijeci. Još u doba Jugoslavije, Bijelić je vilu dobio od Saveznog sekretarijata za unutarnje poslove, na čuvanje.
Da bi je nakon osamostaljenja Hrvatske uspio otkupiti ekstremno povoljno. Slično načinu na koji je mnoštvo šefova SDS-a u jednom režimu prešlo u redove, primjerice, SIS-a i druge službe u drugom režimu. Ili kao što su bili gusto isprepleteni udbaški i nacionalistički emigrantski krugovi prije 1990-ih. O tome za što je Bijeliću prije 1990-e služila vila postoje također neke teorije.
No, 15-ak dana prije kobnog dana, Bijelić se stao raspitivati o kupnji grobnice. Imao je 72 godine, pa je možda to bila i slučajnost. Svakako, dva tjedna poslije, tog dana u rujnu, očito vrlo vješt tip presudio mu je s nekoliko metaka iz pištolja s prigušivačem.
Perković i Mustač su zbog ubojstva Đurekovića osuđeni na doživotne zatvorske kazne i trenutačno čekaju izručenje Hrvatskoj na odsluženje kazne. Već neko vrijeme se govorka da će Perković objaviti svoje memoare, što je vjerojatno najstrašnija priča za brojne političare u Hrvatskoj.
Njihov sadržaj mogao bi biti razoran. Perković, naime, nema što izgubiti. Osjeća se iznevjereno i razočarano, a zna sve o svima.
Snaga “Perkovićeve kletve” takva je da bi, kako misle upućeni pojedinci, destabilizirala i neke društvene institucije, a o pojedincima da i ne govorimo...
U prvom redu, Josip Perković autor je rekonstrukcije mreže suradnika jugoslavenskih tajnih službi u Hrvatskoj. Neki popisi, koji su objavljivani u javnosti, zapravo predstavljaju manipulaciju. Na njima su ostala imena ljudi koji našim službama više nisu bili važni, to su “liste otpisanih”, dok su važni suradnici, koji su - poput Perkovića - nastavili suradnju s novom državom - izbrisani. To znači da su brojni današnji uglednici zapravo u poziciji taoca posjednika cjelovitog popisa.
Ivo Josipović, koji je jednom prilikom vidio necenzuriranu listu suradnika bivših službi, zalaže se za objavu imena samo onih ljudi koji su sudjelovali u zločinima, jer bi inače, tvrdi on, javnost bila zaprepaštena imenima.
"Ako bi se išlo u neselektivno otkrivanje imena suradnika Udbe, ne samo zločinaca, jer njihova imena treba otkriti i osuditi zločin, nego onih drugih, javnost će sigurno biti iznenađena tko je sve bio suradnik Udbe", napisao je Josipović na portalu Autograf.
U razgovoru za Express svojevremeno je pojasnio...
"Pitanje tko je radio za Udbu ne bi se smjelo svesti na pitanje ‘hoće li pjevati Perković’, nego bi to trebala biti stvar zakona koji treba donijeti Sabor. Po mojem mišljenju, tko god je sudjelovao u nekom zločinu, morao bi - prema zakonu - biti raskrinkan i kažnjen. Za njih ne smije biti poštede. Što se tiče ostalih suradnika Službe, građana koji nisu sudjelovali u zločinima, tu se otvaraju dvojbe. Mnogi su na to bili natjerani, nakon 30 ili 40 godina nije moguće pouzdano rekonstruirati motive, tipove suradnje, je li ona doista postojala ili nije. Moguća su ‘pakiranja’. Tu bi se štošta dodavalo, a štošta oduzimalo", smatra Josipović, bez pouzdanog jamstva da će u javnost izaći samo istina.
Udba je osamdesetih imala tisuće suradnika. Društvene posljedice mogle bi biti politički silno važne.
Nastavak na sljedećoj stranici...
O čemu je riječ, jasno možemo vidjeti u Poljskoj, gdje je otvaranje arhiva, blago rečno, skinulo pozlatu s najvećeg živućeg spomenika, Lecha Walesse. U veljači ove godine on je, nakon otkrića neporecivih dokumenata, priznao da je početkom 70- ih godina prošlog stoljeća bio suradnik komunističke tajne policije pod imenom “Bolek”.
Prvi predsjednik postsocijalističke Poljske, nobelovac, tu je činjenicu međutim nizom izjava relativizirao, pa je kod većine Poljaka ostao ikonom.
“Tko misli da je Walessa pametan, razočarat će se, ali još će se više razočarati onaj tko misli da je Lech glup”, rekao je jedan njegov prijatelj. Nešto slično moglo bi se dogoditi i kod nas.
"Dosadašnje iskustvo govori da desni politički milje vrlo rado grubo, često i neistinito, predbacuje neistomišljenicima suradništvo Udbe", tvrdi Josipović, pa nastavlja:
"S druge strane, mnogo je bivših suradnika Udbe i KOS-a upravo iz tog dijela političkog spektra."
Moglo bi se, misli bivši predsjednik, dogoditi da se intenziviraju priče o suradnicima Udbe, da se otkriju neka nova imena, da se povežu kodni nazivi s imenima osoba. Kod nas su, inače, mnogi pojedinci prozivani kao suradnici Udbe, ali uz te optužbe rijetko je kad išla dokumentacija pa se sve svodi na riječ protiv riječi.
"Ako bi se išlo u neselektivno otkrivanje imena suradnika Udbe, ne samo zločinaca, jer njihova imena treba otkriti i osuditi zločin, nego onih drugih, javnost će sigurno biti iznenađena tko je sve bio suradnik Udbe. Mislim da nešto takvo ne bi razveselilo ni lijeve, ni desne, ni crkvu, ni kulturnjake, ni mnoge druge strukture, jer bi i u njihovim redovima bili prokazani nekadašnji suradnici Udbe i KOS-a."
Vidjeli bismo i da su neki danas posebno žestoki kritičari bivše države i udbaša zapravo sami bili udbaši. Drugi je problem što se često zbog političkog podmetanja insinuira suradništvo Udbe te plasiraju dezinformacije i za suradništvo optužuju ljudi koji to nisu bili. Josipović očito odlično zna o čemu govori. Pitanje je koliko će reći Perković, koji sigurno raspolaže dokumentacijom i znanjem činjenica.
Njegov literarni predšasnik, Josip Manolić, u prvom je dijelu memoara devastirao brojne veličine i - nitko ga nije demantirao. Nastavak će, prema onome što se može čuti, biti još eksplozivniji - mnoga će imena iz domovine i emigracije, neka od njih prave ikone, ljuto stradati kad se objavi kako su i pod kojim uvjetima surađivali sa službom.
Moguće je - kako je sam Josipović zamjietio - da ova vrsta neobične ispovjedne proze kod nas opet oživi priču o lustraciji, koja je zamrla Karamarkovim odlaskom s velike scene. Puno bi bolje bilo - ako se već otkrivaju mračne tajne jedne, odnosno dviju povijesnih epoha, da se to uradi u skladu sa zakonom, da se pronađu mikrofilmovi s arhivom tajne policije, dogovore uvjeti objave, nego da stvar bude prepuštena literarnim i paraliterarnim nadahnućima bivših agenata.
Iako je u Hrvatskoj raširen mit prema kojemu je mikrofilmirana dokumentacija SDS-a uništena, to, čini se, nije istina, iako je tajna gdje se ona nalazi.
Ovdje se mora imati na umu i neobična složenost ove priče. Gotovo 800 agenata Službe državne sigurnosti SRH prešlo je u službu nove države. U oba režima agenti su, barem oni vodeći, bili ljudi “s dozvolom za ubojstvo”.
Brojna su ubojstva neriješena: Marko Bezer, Milan Levar, Milan Krivokuća, Ante Paradžik, Blaž Kraljević, Miro Barešić, Stjepan Udiljak... Ante Nobilo misli da je većina tih slučajeva razriješena.
"Udiljak se zaista igrao pištoljem, bila je to čista nezgoda. Što se tiče Barešića, u izvještaju piše da se radilo o naivnoj vojnoj akciji. Slučaj Blaža Kraljevića poznajem detaljnije radi Blaškića. To je bila klasična sačekuša. Isti je slučaj i kod Paradžika. Čisti splet okolnosti je doveo do te pogibije. Svako od tih ubojstava je različito..."
Možda Perkovićeva memoaristika otkrije više detalja.
Kako je ubijen Josip Reichl Kir?
Perkovićevi bi memoari morali otkriti i detalje hrvatske tranzicije. Kakva je doista bila uloga službi u njoj, kako je i zašto baš Tuđman dobio putovnicu, je li to bilo na inzistiranje Josipa Perkovića ili Mike Špiljka - inače, jednog od ključnih protivnika ubijenog Stjepana Đurekovića, u čijim je knjigama, iz nepoznatih motiva, napadan i prozivan najuži krug Tuđmanovih pokrovitelja (od Steve Krajačića do samog Špiljka)? Sva ta pitanja vape za odgovorom.
Prema Nobilovim riječima, Josip Perković odigrao je jednu od ključnih uloga u osiguravanju mirne tranzicije u Hrvatskoj, odnosno sprečavanja građanskog rata. On je, sa suradnicima, usmjerio SDS prema mirnom prijenosu vlasti.
"Zamislimo da su dijelovi Službe krenuli na drugu stranu, imali bismo građanski rat. No oni su, na sastanku koji je inicirao Perković, rekli: ‘Mi ćemo prihvatiti svaku demokratski izabranu vlast, nećemo se miješati’", kaže Nobilo.
"Dođe li do otvaranja arhiva, pola HDZ-a će nastradati", kaže nam jedan sugovornik. No to će biti uglavnom oni stariji, jer su vlast u stranci preuzeli ljudi koji su tad bili pioniri. No u Crkvi i Matici mnogi brinu, a ponešto će se modificirati i udžbenici povijesti. Rusi su tek mnogo godina nakon revolucije koja je započela 1905. godine otkrili da je njezin začetnik, pop Gapon, bio doušnik carske tajne policije, Ohrane, dok se za Staljina ni danas pouzdano ne zna je li bio njezin agent ili ne.