'Trebamo biti zahvalni udbašima koji su nam prešli'

Branko Salaj (86), Zagrepčanin i emigrant u Švedskoj od 1951. godine, političar i diplomat, ministar informiranja u hrvatskoj Vladi od kolovoza 1991. do kolovoza 1992., veleposlanik u Francuskoj, pri UNESCO-u, Danskoj i Nizozemskoj, ravnatelj HINA-e od 1997. do 1999. godine, danas na pitanje o svojoj viziji hrvatske države odgovora bez puno premišljanja:

Sretan sam da imamo državu ali i kritičan spram nesposobnih političkih struktura koje ju prečesto svode na razinu karikature.

Bili ste aktivan sudionik u stjecanju hrvatske neovisnosti, u stvaranju države. Koliki je bio utjecaj europskih, faktora, jesu li to one snage koje su i puno ranije, u doba hladnog rata, radile na demontaži Jugoslavije ili neke nove?

U hladnom ratu sve su se velike sile upravo natjecale kako bi zadržale cjelovitost Jugoslavije i preko nje ostvarili svoje geostrateške ciljeve. Ako je pri tome kojom prilikom bilo kakvog očijukanja s, na priomjer, hrvatskim slobodarskim težnjama, bile su to prije svega kratkoročne taktičke finte pritiska na jugoslavensko vodstvo kako bi ga se moglo lakše usmjeravati. Jedan mali i zaboravljen ali poučan primjer takvih igara u neposrednom postitovskom vremenu pružili su Bugari, tada najodaniji saveznici SSSR-a. Prilikom boravka u Sofiji na jednom slavističkom kongresu predsjednik emigrantskog Hrvatskog narodnog vijeća i američki državljanin Mate Meštrović dobio je značajnu minutažu na bugarskoj televiziji. I nikom ništa, kako je neočekivano počelo tako je i završilo. 

Rušenjem berlinskog zida, razvrgavanjem SSSR-a, Jugoslavije, Čehoslovačke i ujedinjenjem Njemačke poremećena je arhitektonika stvorena nakon II. svj. rata, a repozicioniranja su vršena prema odnosu snaga i stanju prije II. svj. rata. Nije li vraćanje status quo ante povratak starih kontroverzi i uzročnika novih sukoba, pa i vojnih?

Reuters

Ne slažem se s takvom rekonstrukcijom povijesti. Blokovski podijeljena Europa poslije 1945. nije bila arhitektonski stabilna građevina. Bio je to odraz odnosa vojne moći dvaju blokova pri čemu se u istočnom bloku vlast održavala visokim stupnjem neslobode a povremeno i otvorenog terora. Pad Zida kao prvi veliki znak sovjetske implozije pospješio je brz raspad toga bloka, prihvaćanje pune suverenosti država stvorenih versajskim i drugim ugovorima poslije I. svjetskog rata i njihovo uključivanje u Europsku zajednicu.

Taj proces nije imao nikakve veze s odnosima snaga i stanjem prije II. svjetskog rata kada su dobrim dijelom kontinenta vladale nacističke i fašističke sile. Posebice mi je teško prihvatiti da su preslagivanja europskog prostora prouzročila unutarnji jugoslavenski rat a još manje dvojim je li on bio agresorski ili građanski. Ozbiljne međunarodne studije, kompilacije javnih i tajnih materijala i svjedočenja najvažnijih aktera upućuju na konstataciju da je rat prouzročen velikosrpskim programom napuštanja federalnog sustava, na kome je bivša država barem formalno počivala, i pokušajem ostvarenja potpune centralizacije srbijanske vlasti nad tadašnjim državnim teritorijem.

Sasvim je jasno da je strategija Srbije od samoga početka bila da pokuša sukob prikazati kao građanski rat. Iako su npr. prečanski pregovarači pristali na Tuđmanov prijedlog kulturne autonomije oni su pristanak nakon hodočašća u Beograd povukli a Miloševićev glavni obavještajac mjesecima boravi u Kninu pripremajući otvoreni sukob i koordinirajući ga s JNA i Mladićem. Rasap istočnog bloka nije, dakle, bio uzrokom rata u Jugoslaviji on je za nj samo otvorio prostor. Gubitak uloge međublokovskog „tampona“ u Jugoslaviji je dodatno otvorio prostor centralističkom velikosrpskom pokretu koji se prije toga već bio uvelike razmahao i ostvario značajna preslagivanja.

Kad se taj pokret odlučio udariti na zapadne republike oslabljeni SSSR je odbio je podržati pokušaj vojnog puča. Zapadne su sile pak, svaka od njih polazeći od vlastitog geostrateškog izračuna, skrovito podržale Miloševićev pohod – uz povremenu mlaku javnu zabrinutost nad mitingaštvom i populističkim nasiljem. Zašto se gnjaviti sa šest država – mislili su – ako se vlastiti probitci mogu ostvariti preko jedne?

Uvođenje slobodnotržišne privrede i političkog pluralizma, u našoj varijanti kao divljeg kapitalizma i partitokracije, otvorilo je Pandorinu kutiju zala koja su u socijalizmu bila ipak pod kontrolom.

Youtube

Vlastita me pozadina navodi na protivljenje već samoj kvalifikaciji bivšeg jugoslavenskog režima kao socijalističkog – u usporedbi s npr. skandinavskim uzorima taj je režim počivao na visoko razvijenoj strukturi jedva prikrivenog uhodarenja, prisile a povremeno i otvorenog terora, služeći se socijalističkim terminima da prikrije sramotu raznih vrsta nacionalne i privatne eksploatacije. Već se pomalo zaboravlja, na primjer, ona institucionalizirana valutna pljačka preko središnjih banaka i raznih Genexa i Inexa, da ne govorim o potpuno politički prihvaćenom i od udbaških struktura podupiranom jazu između prava i mogućnosti onih na vlasti i naroda općenito. 

Sasvim je jasno da se sadašnjem poretku u kome se sve to mijenja može zamjeriti puno toga. No budimo na čistu s aktualnim trenutkom: Nismo mi ostvarili neku punu demokraciju ili neko slobodno tržište po mjeri tih termina u razvijenim zapadnim zemljama, čak i ako se uzmu u obzir zadane razlike opće razvijenosti ekonomije i društvene svijesti. Negdje sam napisao da smo mi u političkoj biti zamijenili jednopartijsku diktaturu višestranačkom. Po naslijeđenoj logici nastavili smo promatrati državu kao prćiju premreženu partikularnim i rodijačkim interesima. Želimo li naprijed moramo se konačno početi brzo i odlučno zauzimati za odgovornost i učinkovitost rada za javno dobro umjesto da se gubimo u oglodavanju jeftinih političkih spinova s lijeva i s desna. 

U dvojbi da li je rat posljedica novoga društveno-ekonomskog poretka ili je taj poredak posljedica rata, svatko od krupnih igrača zauzima drugačije stajalište, zavisno od interesa ili očekivanja. U 45 godina „bratstva i jedinstva“ hrvatsko-srpski antagonizmi bili su temeljito potisnuti. Međutim, u desetljeću nakon Titove smrti, to je nedvojbeno, napuhani su do enormnih razmjera. Slažete li se vi s (pr)ocjenom da je širenje mržnje moglo koristiti samo nekome izvan Jugoslavije? 

O stvarnosti koja je iza nas ne bi smjelo biti velikih dvojbi. Prelazak na novi društveno-gospodarski poredak vjeran je odraz šireg trenda u Istočnoj Europi a i u svijetu. Čak se i maoistička Kina preobrazila u nadziranu tržišnu privredu. No Jugoslavija je, kao i u mnogočemu drugom, posebna priča. Federalno načelo, koje je Titu i partiji pomoglo da se politički afirmiraju, tumačilo se jako različito u pojedinim razdobljima.

Nastavak na sljedećoj stranici...