Početkom 1990-ih iz emigracije se vraćaju ljudi u Hrvatsku. Na čelu je Zlatko Bagarić, a ostatak je njegova ekipa. Njih čak 47 se smjestilo kod Stipe Jurića zvanog Kiwi na Majcenovom putu 22 u Zagrebu kako bi dobili potrebne papire. Bagarić je u Njemačkoj stekao iskustvo i znanje potrebno za uspješno plivanje u kriminalnim vodama te brojna poznanstva u podzemlju. Sve to omogućilo mu je da nakon povratka brzo zavlada zagrebačkim podzemljem. Iz podataka policijske uprave u Wiesbadenu, koje je svojedobno objavio Jutarnji list, vidljivo je da Zlatko Bagarić rođen 1956. godine u Kesincima kraj Đakova od 1980. godine boravi na području Frankfurta, Wiesbadena i Mainza, uglavnom zbog dilanja droge, razbojništava i pljački. 

Evidentirali su ga i zbog nanošenja teških tjelesnih ozljeda, razbojničkog ucjenjivanja, ometanja izvršenja kazne, sumnji u ubojstvo, ilegalnog kockanja, utaje i reketa, te kršenja zakona o oružju. Njemačka policija zabilježila je i njegove kontakte s pripadnikom srbijanske bande Radom Čaldovićem Ćentom ali i brojnim Hrvatima: Zoranom Petrovićem Ivicom, Milenkom Žajom Krojfom, Željkom Golubom, Ivicom Zubčićem, nogometašem Vladom Kasalom te njemačkim boksačkim menadžerima Klausom Gerdhartom i Ebbyem Thustom. Njemačka policija, pedantna već kakva je, zabilježila je da je od 1990. godine Bagarić viđan u gostionicama Lohrer Stubb i Nordbahnhoff, koje je nakon nekog vremena preuzeo, te u gostionici Coulisse. 

U Njemačkoj je zalazio gdje god se kockalo. Od opskurnih birtija i gostionica u kojima su se navečer okupljali emigranti iz Jugoslavije, pokušavajući preko partije pokera, barbuta ili na ruletu promijeniti sreću i zauvijek se riješiti rada na baušteli, do kockarnica u luksuznim hotelima u kojima su playboji, dokone dame i lovci na sreću provodili večeri ispijajući čašu za čašom Dom perignona. 

Lijepe i opasne Playboyeve zečice koje su završile kao kriminalke

Da ubrzo nakon povratka postane hrvatski mafijaški boss pomoglo je i njegovo, u podzemlju dobro znano, prijateljstvo sa srpskim kriminalcem Ljubomirom Magašem zvanim Ljuba Zemunac. Nedugo nakon što je vođa suprotnog klana na privremenom radu u gradu na Majni Goran Vuković zvani Majmun ubio Ljubu Zemunca 10. studenoga 1986. godine ispred suda u Frankfurtu, Bagarić je oženio njegovu udovicu. Po dolasku u Hrvatsku ‘počistio’ je Zagreb, od tada glavne, albanske mafije. Dio ih se povukao iz posla, a dio potražio sreću u Češkoj i drugim zemljama. I Romi su shvatili da u Zagrebu za njih više nema plijena. Većinom su otišli u Italiju. Bagarić se smjestio u hotelu Intercontinental, tada najluksuznijem hotelu u gradu, u sobu 1225. Također je ubrzo postao suvlasnik kockarnice Tiffany na zelenom valu u Zagrebu gdje je provodio noći kockajući. Taj lokal postao je baza za privođenje neposlušnih. Njih su u zadnjoj prostoriji šakama, rukama i palicama tjerali na poslušnost. 

- Bagarić je bio elegantan gospodin koji je bio najgori kad se smijao. Bio je ugodan u razgovoru, svjestan svoje snage i činjenice da mu nitko ne može ništa. Obožavao je bejzbol palicom tući svoje krupijee u kasinu Tiffany kada bi nešto zabrljali – prisjetio se svjedok. No, bilo je i nezadovoljnika koji su mu se odlučili suprotstaviti. U proljeće 1992. godine Omer Zahirović bacio je bombu u Bagarićev kasino. U eksploziji je ozlijeđen Bagarićev prijatelj Zoran Petrović. Pet godina kasnije, Zahirović je ubijen u svojoj kući u Dubravi. Svjedoci toga vremena tvrde kako je Bagarić bio tip koji je svojim suradnicima davao uvijek novaca koliko trebaju da se osjete važnim i moćnim, no nedovoljno da bi mogli početi neki samostalan posao. 

Znao je bliskim suradnicima posuđivati veće iznose novaca uz kamatu od tri do šest posto. Ovi su te novce zavrtjeli tako što su ih posuđivali uz 10 posto. Radilo se o posudbama za uređivanje javnih kuća, poslove s dilanjem droge, krađama automobila itd. Na taj način stvarala se vojska ljudi koja je svoj uspjeh dugovala Bagariću.

Ubili ga Car bijelog roblja: Prodavao žene po Balkanu za 5.000 eura

- Takvim potezima Bagarić je gradio imidž opakog momka spremnog na sve. Bio je uzor i idol nadolazećim kriminalcima - tvrdi svjedok tadašnjih zbivanja. I Vjeko Sliško, koji je kasnije došao u sukob s Bagarićem, često je bio gost u Tiffanyju. On i Bagarić zajedno su sjedili pa čak i posuđivali novac jedan drugome tijekom kockarskih cjelovečernjih seansi. I dok se dio policije lojalan Hrvatskoj pripremao za rat, emigracija sklona kriminalu mozgala je kako će preuzeti crno tržište oružjem, naftom, drogom. Kao nus proizvod preuzeli su i itekako unosan posao s prostitucijom. 

Čelni ljudi državne sigurnosti odlučili su ih staviti pod kontrolu. Zadatak da nadgleda Bagarića i njegove dobio je Ivica K. No, s vremenom su, umjesto da službe nadziru njih, mafijaši ku- pili dio špijuna. Ivica K. je od 1991. godine do 1997. godine bio djelatnik Službe za zaštitu ustavnog poretka (SZUP), ali je bio toliko blizak s Bagarićem, da mu je za vrijeme njegovih izbivanja iz Hrvatske vodio poslovanje njegove legalne tvrtke registrirane u Zagrebu. U njegovom policijskom dosjeu, pisao je svojedobno Globus, stoji i njegova izjava dana policijskim inspektorima po kojoj je Bagarić od 1991. godine preko njega bio tajni suradnik SZUP-a. Iz toga proizlazi da je šef hrvatske mafije bio i policijski doušnik. 

Nastavak pročitajte na idućoj stranici.

Prema Ivici K., najvažniju informaciju Bagarić je SZUP-u dao na početku Domovinskog rata, a pomoću nje je navodno spriječen atentat na predsjednika Franju Tuđmana koji su po narudžbi UDB-e trebali izvesti istaknuti predstavnici beogradskog podzemlja iz Frankfurta. Ivica K. je svojim bivšim kolegama, policijskim inspektorima, postao zanimljiv krajem 1999. godine, kad su u Zagrebu spektakularno uhapšeni pripadnici tzv. zločinačke organizacije. Ivica K. je tada, na jednom od brojnih obavijesnih razgovora, policiji priznao da je kao djelatnik SZUP-ova Odjela zaduženog za emigraciju, održavao kontakte, odnosno “držao na vezi” Zlatka Bagarića i ostale pripadnike njegova klana. Za Bagarićev nadzor, prema njegovu iskazu, zadužili su ga tadašnji šefovi u SZUP-u. Prvi kontakt s mafijaškim bossom Ivica K. ostvario je početkom 1991. godine, preko tadašnjeg upravitelja Okružnog zatvora u Remetincu Jure Žulja i dužnosnika Ministarstva prosvjete Pavkovića. Bagarić je tada bio u pritvoru i pod istragom oko ubojstva Nike Mioča. 

Mioč je bio kum Miljenka Žaje Krojfa s kojim je držao pizzeriju “Naša stvar”, a ubijen je 11. listopada 1990. godine. Ivica K. tvrdi da je Bagarića u pritvoru odmah privolio na suradnju te da ga je od prvog kontakta u SZUP-ovim dokumentima vodio pod kodnim imenom “Davor” u statusu “suradnika u pripremi”. U to vrijeme, početkom 1990-ih, Bagarić se i na druge načine očito pokušavao približiti hrvatskom državnom vrhu, pa je, barem prema navodima Ivice K., u više navrata donirao Hrvatsku vojsku u novcu, automobilima i oružju. 

Novi Escobar Najopasniji zatvorenik iza rešetaka - suparnicima reže ruke motornom pilom

Ipak, nakon što je napustio SZUP, bivšim kolegama Ivice K., policijskim inspektorima, bilo je sumnjivo njegovo pojavljivanje na javnim mjestima s Bagarićem u društvu. Ivica K. dao je pomalo čudno objašnjenje, da se tijekom rata suradničke veze nisu skrivale te je izjavio da se s Bagarićem prvi put pojavio na javnom mjestu 1992. godine ili 1993. godine u Domu sportova na boks-meču između Antona Josipovića i Asmira Vojnovića. S njim i Bagarićem u društvu su tada bili Miljenko Žaja Krojf i Željko Golub. 

Kontroverzni zagrebački poduzetnik Zlatko Kolman Marči krajem 1990-ih u Globusu je nekoliko puta izjavio da ga je Bagarić iznuđivao i premlatio u kasinu “Joker”, prije “Tiffany”, te da je ondje bio i Ivica K., no ovaj je to u informativnom razgovoru demantirao. Pred policijskim inspektorima kazao je kako mu je poznato da su Bagarić i Kolman imali međusobni poslovni odnos u kojem je Kolman od tvrtke Rio Rijeka iznajmio poslovne prostore, a Bagarić mu je za kupnju robe u Americi prvo dao 70 tisuća dolara, a naknadno mu je posudio još 100 tisuća DEM. Ivica K. je policajcima ispričao i da zna kako je Bagarića razljutilo kad je doznao da mu Kolman taji dio dnevnog utrška iz zajedničkih butika i da tim novcem kupuje drogu, te da su nakon toga raskinuli poslovnu suradnju. Zna i da je nakon toga Kolman bio pretučen, ali mu nije poznato tko ga je i gdje pretukao. 

No, na naknadno pitanje policijskih inspektora Ivica K. se prisjetio i da je Kolmanovu ženu Veroniku vozio k odvjetniku Borisu Šafariću kad je njihovu obiteljsku kuću na Mihaljevcu na ime nevraćenih dugovanja prepisala na Bagarića. Ivica K. je policijskim inspektorima tvrdio da njegov odnos s Bagarićem, unatoč svemu, nije bio u suprotnosti s pravilima službe. Po njegovim riječima, Bagariću je pomagao “isključivo kao prijatelj”, zastupao ga je samo i isključivo u pravnim poslovima i kategorički je odbio mogućnost da je za to od njega primio ikakvu financijsku naknadu ili stekao kakvu drugu imovinsku korist. Napomenuo je i da je “ionako bilo uobičajeno da služba pomaže suradniku”.

Muškarci u crnom Zastrašujući životi lovaca na mafiju: "Slali su nam doma kozje glave"

Naknadno se ipak ispravio, priznavši da je Bagarić njegovu sinu poklonio sat, a ženi parfeme. Prema iskazu Ivice K., Bagarić mu se 1995. godine požalio da ima problema s Vjekom Sliškom. Naime, Bagarić je, tvrdi Ivica K., preko znanca iz njemačke policije doznao da ga Vjeko Sliško želi likvidirati te da je kao atentatora naručio Rašu Radovića. Ivica K. svjedoči da je nakon toga Bagarić poludio te da su od tada uslijedili brojni obračuni po Zagrebu između pripadnika dvaju najjačih mafijaških klanova. Tada su se, tvrdi Ivica K., prorijedili njegovi kontakti s Bagarićem. 

Tome je kumovalo i to što je nje- gov šef iz SZUP-a Bagariću rekao da mu Ivica K. nešto “pakira”. Nesporazum s Bagarićem izgladio je u razgovoru s njime u zagrebačkom hotelu Intercontinental na kojem su prisustvovali, tvrdio je Ivica K., bivši nogometaš Vlado Kasalo i njegova tadašnja djevojka, televizijska urednica Dijana Čuljak. Policijskim inspektorima Ivica K. prvo je izjavio da površno poznaje Zorana Pripuza, Milana Carića, Miljenka Žaju Krojfa, Nikicu Jelavića, Zorana Petrovića Ivicu i Hrvoja Petrača, te da s njima nije imao službenih kontakata. Rekao je da kao djelatnik SZUP-a nije bilježio razgovore s njima te da nadređenima nije prenosio tako pribavljene informacije. No, naknadno se sjetio kako Carića poznaje iz viđenja jer je ovaj 1991. godine bio u poslovnom odnosu s Bagarićem. 

Nastavak pročitajte na idućoj stranici.

Kasnije je taj odnos prekinut i Bagarić je, ispričao je Ivica K. policijskim inspektorima, Carića isplatio s 300 tisuća DEM, koje je ovaj istoga dana prokockao. Čuo je i da je Carić, nakon Bagarićeva ubojstva, preuzeo neke njegove poslove te da je otvorio kasino u hotelu “Dubrovnik” i trgovinu “Sloga” u Preradovićevoj ulici u Zagrebu. Sjetio se i da poznaje Miljenka Žaju Krojfa iz Bagarićeva društva, ali je kazao da je budala i narkoman te da s njime nikada nije kontaktirao. Nikicu Jelavića, kazao je, vidio je samo nekoliko puta u prolazu. 

Naknadno se prisjetio i da je sa Zoranom Petrovićem Ivicom, za kojeg je znao da je kriminalac, više puta kontaktirao u Bagarićevu društvu. Pred kraj iskaza priznao je da je Petroviću 1991. godine, na Bagarićev nagovor i traženje, osobno pribavio domovnicu. Prvi rezultati SZUP-ove suradnje s Bagarićem, kako stoji u policijskom dosjeu Ivice K., ostvareni su u svibnju 1991. godine. Podaci koje je Bagarić tada dao SZUP-u mogli bi rasvijetliti dosad potpuno nepoznate detalje oko povezivanja tadašnjeg HDZ-ova državnog vrha i hrvatske mafije. Bagarić je, naime, kao SZUP-ov suradnik kodnog imena “Davor” u svibnju 1991. godine Ivici K. dao informacije o planu atentata na predsjednika Hrvatske Franju Tuđmana, koji je 29. svibnja 1991. trebao izvršiti nekadašnji član ganga Ljube Zemunca Rade Ćaldović zvan Ćenta.

Obračun kriminalaca Ubijen zloglasni crnogorski mafijaš, tijelo mu našli u jezeru

Bagarić je te informacije dobio od pripadnika beogradskog podzemlja iz Frankfurta, Branislava Šivanića Vlaja, preko kojeg su, uz braću Šoškić, Đorđa Božovića Gišku i druge srpske kriminalce stacionirane u Njemačkoj, službe sigurnosti SFRJ vršile političke likvidacije. Osim toga, Ivica K. tvrdi da je Bagarić preko njega SZUP-u dao dosta informacija o planiranim atentatima na druge istaknu- te ličnosti u Hrvatskoj, kao i saznanja o počiniteljima najtežih kaznenih djela u Hrvatskoj. 

Sve informacije prikupljene od Bagarića prezentirao je SZUP-u, a oni su ih dalje prosljeđivali HIS-u. Tijekom 1994. godine Ivica K. je, u dogovoru sa svojim šefom iz SZUP-a, podnio usmeni zahtjev tadašnjem načelniku Općeg kriminaliteta PU zagrebačke, Zdravku Šeničnjaku, tražeći da se obustavi prekršajni postupak protiv Bagarića zbog nelegalnog posjedovanja oružja. Naime, tijekom 1993. godine ili 1994. godine u kafiću Manduševac u Zagrebu izbila je gužva unutar Bagarićeva društva, u kojem su, osim njega, bili Miljenko Žaja Krojf, Ivica Petrović i izvjesni Pepo.

Pepo je izazvao gužvu kazavši da ne želi imati ništa s Petrovićem jer je Srbin, nakon čega je Bagarić pucao Pepi u testise te je završio u istražnom zatvoru. Bagarić se tada iz zatvora preko odvjetnika obratio Ivici K. i zamolio ga da ga izvuče. Ubrzo nakon intervencije Ivice K. kod Šeničnjaka, odbačena je prekršajna prijava protiv Bagarića te je nakon tri mjeseca pušten iz Remetinca. Na pomirenju Bagarića s Pepom inzistirao je svojedobni gospodar rata u Hercegovini Mladen Naletilić Tuta. 

Beogradsko podzemlje Misteriozni vođa zemunskog klana – nitko ga ne smije slikati

- Sjećam se da je sam jednom prilikom razgovarao sa Stipom Arlovićem zvanim Pepo i Zlatkom Bagarićem, nakon što ga je Bagarić jednim metkom pogodio u “jaje”. Zaključio sam da je dobro što mu je ostalo drugo te sam inzistirao da se pomire i da se prestanu natezati po sudu. O drugim događajima, ubojstvima i pucanjima po Zagrebu, ne znam ništa pa se čudim da jedan sudac Ortynski, kojeg smatram inteligentnim čovjekom, uopće postavlja takva pitanja. Smatram da je potrebno loviti prave kriminalce, kojih ima u svim političkim strankama i koji su novac odnijeli u inozemstvo. Ne treba gubiti vrijeme na običnim klošarima, zaključio je Naletilić ispitivanje kod istražnog suca Radovana Ortynskog 1998. godine. 

Tuta je kasnije izručen Haaškom sudu gdje je osuđen zbog ratnih zločina nad civilima na području Hercegovine. Ivica K. je policiji izjavio da je SZUP svom tajnom suradniku Bagariću radio i druge ustupke, ali nije precizirao o čemu se točno radilo. U dosjeu Ivice K. navedeno je da je zastupao Bagarića u pravnim poslovima za vrijeme njegovih izbivanja iz Hrvatske. Tijekom 1993. godine Bagarić mu je kod javnog bilježnika na Zrinjevcu potpisao punomoć da ga zastupa i donosi odluke u pravnim poslovima koje se odnose na njegovu radnju za prodaju tekstila u Zagrebu. Zatim mu je potpisao i punomoć za obavljanje radova oko preuređenja njegove kuće na Zelengaju. 

Policiji je Ivica K. potvrdio i da je Bagariću pomagao u kupnji zemljišta na trasi buduće autoceste, a tada je samo uzak krug oko državnog vrha znao da će se tamo izgraditi autocesta i da će cijene zemljišta višestruko poskupjeti, između mjesta Popovec i Sv. Helena, namijenjenog gradnji benzinske postaje. To zemljište Bagarić je kasnije za znatno višu cijenu prodao generalu Ivanu Čermaku. Prema podacima njemačke policije, Bagarić je od 1994. godine svoje kriminalne aktivnosti prebacio u Zagreb. No, dolazio je i dalje u Njemačku.

Koliko ih ima Balkanska mafija preuzima središte Europe

Tako je u listopadu 1995. godine uhićen u Njemačkoj nakon boks meča Maske - Rocchiano jer je sudjelovao u namještanju boksačkih borbi. Kod pretresa u džepu od 50 tisuća DEM u kešu. Iako je obožavao poker, u nenamještenim partijama bio je pot- puni amater. Prethodnog dana u svom je kasinu u ulici Gürtelstrasse izgubio 300 tisuća DEM. I Tuta tvrdi da je Bagarića poznavao isključivo vezano uz kocku.

- Bili smo protivnici, igrali smo 3-4 puta. Bilo je užitak s njime igrati jer je bio gospodin u igri koji je uvijek plaćao svoje dugove - rekao je Naletilić istražnom sucu Ortynskom. Upravo strast prema kocki, sukobila ga je sa Sliškom.

- Kod njih nikada nije bilo pitanje novaca. Bitna je bila taština i zbog toga su se posvađali tijekom igranja barbuta u lokalu Kiss u zagrebačkoj Dubravi - tvrdi naš izvor. Bagarić se na društvenoj ljestvici popeo do te mjere da je tijekom Svjetskog prvenstva u nogometu 1998. godine u Francuskoj sjedio za stolom s predsjednikom države Franjom Tuđmanom. Je li tome pomoglo i njegovo upozorenje o atentatu na Tuđmana 1991. godine, nije poznato. Da je imao poprilično eksplozivan karakter, svjedoči i incident u Intercontinentalu iz svibnja 1998. godine. Čistačice su iz sobe 1225 čule pet hitaca. 

Nastavak pročitajte na idućoj stranici.

- Zagrebačka policija je na konferenciji za tisak objavila da je Bagarić izjavio kako je ujutro bio sam u sobi. Bio je pod utjecajem alkohola pa je iz pištolja opalio nekoliko hitaca u inventar. Na tri mjesta u njegovoj sobi pronađena su oštećenja od metaka, dok su preostala dva hica najvjerojatnije ispaljena kroz prozor. Policija pretpostavlja da je ispaljeno pet projektila budući da su spremačice na 12. katu hotela čule upravo toliko hitaca. Međutim, oružje iz kojeg je pucano, nije pronađeno kao što nisu pronađene ni čahure po kojima bi se utvrdilo o kojem se streljivu radilo - izvijestio je tada Novi list. 

Kako u toj pucnjavi nije ugrožen ničiji život, policija je protiv Bagarića podnijela zahtjeve za pokretanje prekršajnog postup-ka zbog prekršaja iz Zakona o oružju i Zakona o javnom redu i miru. Na inventaru hotela učinjena je šteta od oko 900 kuna, no zbog kaznenog djela “oštećenja tuđe stvari” “Intercontinental” će Bagarića moći teretiti privatnom tužbom – rekla je tada zagrebačka policija. Za razliku od policijske verzije događaja, Bagarić je imao drugu. Policiji je izjavio kako nikakve pucnjave nije bilo. U to vrijeme, tvrdio je, nalazio se u sobi s Tomislavom Đačićem, iz obitelji vlasnika auto-salona “Opel Đačić”. Odjednom je banula policija i pretražila sobu. Na pitanje hotelskom Uredu za odnose s javnošću hoće li Zlatko Bagarić uopće moći ostati gost prestižnog zagrebačkog hotela, odgovorili su da na cijeli incident nemaju nikakvih komentara, “a hoće li i dalje boraviti u hotelu, Bagarić će odlučiti sam.” 

Nestale iz konzulata Najgori mafijaši koristili su hrvatske putovnice

Ne treba ni spominjati da bi bilo koji drugi gost odmah izletio iz hotela. Mjesec kasnije bio je na Svjetskom prvenstvu u nogometu u Francuskoj. Prijatelj Davor Šuker sredio mu je karte za svečanu ložu pa je “kralj kocke” sjedio u neposrednoj blizini hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Tko zna dokle bi to išlo i gdje bi mu bio kraj da samo mjesec dana kasnije, 15. srpnja 1998. godine, nije skončao u blatu ispred opskurne birtije u zagrebačkoj Dubravi. Pred policajcima ga je ubio Lazar Rodić koji je zbog toga odrobijao tri godine. 

- Bagarić je htio poniziti braću Rodić iživljavajući se na njima i tako poslati poruku nekom drugom, najvjerojatnije Vjeki Slišku koji je odrastao s Rodićima i Zlatko je to znao. Sutra bi se gradom već pročulo kako je Zlatko napravio frku maltretirajući čitavu kafanu. To je ta priča kako su nastajali mitovi. Bagariću je bio cilj da upravo tamo, na protivničkoj strani, napravi frku i to ga je koštalo. Platio je životom – kaže dobar poznavatelj podzemlja. Donosimo dramatične trenutke iz lokala NK Dubrava koji su prethodili likvidaciji tadašnjeg “kralja kocke”.  

- Bagarića, koji je došao s društvom, nisam niti prepoznao. Odjednom je Bagarić ustao i počeo boksati. Pjevač je prolazio pored njega i on je pokušao lupati po njemu. Rekao sam mu neka pusti čovjeka jer je imao prometnu nesreću. Prišao mi je i pitao hoćeš i ti da probaš? Pa, ne bih, rekao sam mu – prisjetio se na rekonstrukciji ubojstva Vinko Rodić Bingula. Vinko je otišao iz lokala, a Bagarić je nastavio s iživljavanjem. 

Dilaver Bojku Metak u glavu - ubili balkanskog kralja prostitucije

- Sjedio sam za stolom. Stalno me udarao rukom po licu. Lazar je došao i rekao: “Neće tebe nitko tući u tvojoj kući.” Onda je nasrnuo na brata - rekao je Zoran Rodić. 

- Kroz otvor iza šanka ugledao sam da Bagarić drži pištolj naslonjen na čelo brata Zorana tjerajući ga da mu pjeva. Kroz cijelu ga je vukao držeći za kosu, rekao je Lazar Rodić koji je potom pokušao smiriti situaciju. Kada je Bagarića pitao zašto to radi, ovaj ga je počeo udarati šakama po glavi. 

- Spustio sam ruke niz tijelo da ne dođe do nečega. On me i dalje tukao šakama, tukao i tukao. Padao sam i dizao se. U jednom trenutku latio se pištolja. Uhvatio sam ga s obje ruke da ne poteže oružje. U guranju smo zapeli za cvijeće i on se otrgnuo udarivši me pištoljem po glavi – rekao je Lazar Rodić. U tom trenutku došla je i policija. 

Dilaver Bojku Balkanski kralj mafije: Dvije godine planirali likvidaciju

- Prvi sam ušao unutra i ugledao krvlju oblivenog Lazara Rodića i Bagarića koji ga je pištoljem lupao po glavi. Gurao mu je cijev pištolja u usta. Povikao sam: “Policija!” Bagarić je pištolj, koji je tada bio uperen i prema meni, lagano spremio za pojas – ispričao je policajac tijekom rekonstrukcije Bagarićeva ubojstva istražnom sucu Radovanu Ortynskom. 

Nakon što je policija izvela Bagarića iz lokala, za njime je krenuo krvavi Lazar Rodić. Izašao je sa strojnicom u rukama. 

- Došao sam na ulazna vrata i čuo vrijeđanje. Moj brat Roko se svađao s Bagarićem i j…o mu mater. On mu je uzvraćao. Bagarić se otrgnuo policiji i krenuo na nas. S vrata sam pokušao repetirati Agram i pucati u njega – kaže Lazar Rodić. Naoružani Bagarić se oteo policajcu i pokušao pobjeći. 

- Preskočio sam neki auto, sustigao ga i udario. Bagarić je pao na glavu između auta. Dok je ležao, ugledao sam pištolj pored njega. Uzeo sam ga i izbliza mu 5 do 7 puta pucao u glavu. Tada mi je prišao policajac i predao sam mu pištolj. Nisam mogao vjerovati što se dogodilo. Bilo je to kao san. Usta su mi se osušila. Policajca sam pitao mogu li popiti vode. On je samo slegnuo ramenima i to mi je bio znak odobravanja. Ušao sam u lokal, a netko mi je dovikivao da ne perem ruke – kaže Lazar Rodić.