'Preživio sam pobune na Golom otoku, Lepoglavi, Gradiški'
Od mojeg ulaska u zatvorski sutav, a tome je više od 30 godina, do danas pomaci su mali. Radi se isto, pravosudne policajce tretira se isto - uvijek smo zadnja rupa na svirali. Malo se ulaže i u zatvore i u ljude, kaže nam predsjednik Sindikata pravosudne policije Hrvatske (SPPH) Armin Tatarević dodajući kako je jedan od problema koji utječe na sigurnost u zatvorskom sustavu i manjak ljudi, tako da oni u sustavu pucaju po šavovima. Veći dio pravosudnih policajaca ima uvjete za mirovinu, kaže, ali ih u Ministarstvu pravosuđa ne žele pustiti.
"U zatvorskom sustavu trenutačno radi oko 70 posto pravosudnih policajaca koji ispunjavaju uvjete za mirovinu, odnosno imaju 30 godina provedenih u službi. Još rade sudionici Domovinskog rata, i to dragovoljci, pripadnici specijalne jedinice ili jednostavno mobilizirani. To u Upravi za zatvorski sustav ne žele vidjeti niti prihvatiti. Sistematski pregled nije bio najmanje deset godina i sva oboljenja pravosudnih policajaca dolaze od prevelikog stresa. Što će tek biti iduće godine kad po kolektivnom ugovoru djelatnici sami zatraže sistematski? Ima puno ljudi koji imaju 60 godina i rade možda i 40 godina, i još rade u Lepoglavi, i ne mogu dobiti mirovinu. Najveći apsurd je što u mirovinu ne žele pustiti ljude koji su na dugogodišnjem bolovanju i ne misle se vratiti", govori Tatarević dodajući kako većina njegovih kolega ni ne doživi mirovinu.
"U 2018. umrli su kolegica i četiri kolege koji su ispunjavali uvjete za mirovinu. Uglavnom su u mirovini oni koji su otišli po starim zakonima i imali 15,5, 20 ili 25 godina staža u sustavu", ističe Tatarević dodajući kako u ministarstvu puštaju samo u starosnu mirovinu.
"No tko će je dočekati u ovakvim uvjetima. Istina je da nam fali puno pravosudnih policajaca i da više nitko neće u pravosudnu policiju, ali zašto ljudi koji su svoje odradili toliko godina moraju biti robovi politike ili nekog ministra", pita se Tatarević dodajući kako u svim drugim službama (policija, carina, porezna uprava) djelatnike s 30 godina staža puštaju bez ikakvih problema u mirovinu, odnosno rade po principu "1 zaposlen 2 u mirovinu".
Ministarstvo pravosuđa navodi kako su na temelju Zakona o izvršavanju kazne zatvora poslovi izvršavanja kazne zatvora od posebnog interesa za RH i kako sukladno članku 6. Zakona prestanak službe s pravom na starosnu mirovinu nije pravo službenika, nego mogućnost.
Ministarstvo je u 2018. godini zaprimilo 47 zahtjeva službenika pravosudne policije za prestankom državne službe s pravom na mirovinu. Odobrilo je 15. Godinu prije 52 službenika pravosudne policije htjeli su u mirovinu. Odobreno je 37, a odbijeno 15 zahtjeva.
"Jedino naš ministar ne dopušta odlazak u mirovinu, vjerojatno smatra da je u Hrvatskoj puno umirovljenika", zaključuje Tatarević, dragovoljac Domovinskog rata, koji je tijekom svoje karijere svašta vidio.
"I one koji su se vješali, i napade zatvorenika jedne na druge..." Iz prve ruke svjedočio je pobunama u najstrožim hrvatskim zatvorima - Golom otoku, Staroj Gradiški i Lepoglavi.
"Bio sam druga generacija koja je u Svetošimunskoj završila za sudskog stražara. Imao sam 20 godina kad sam 1. srpnja 1984. dobio raspored za rad u zatvoru u Petrinjskoj ulici kao pravosudni policajac. Bili smo prvi školovani sudski stražari. Oni stariji imali su osnovnu školu ili dva-tri razreda srednje pa su nas dočekali kao da ništa ne znamo i donekle su bili u pravu. Iz prakse mogu reći da je teorija bitna, ali da je najbitnije iskustvo, čega u posljednje vrijeme baš i nema. Mi smo četvrtu godinu proveli na praksi u Lepoglavi, Gradiški itd. i direktno učili od starijih. Kad je 1986. na Županijskom sudu u Zagrebu počelo suđenje Andriji Artukoviću (ministru unutarnjih poslova u kvislinškoj NDH, kojega je SAD 1986. izručio SFRJ), nas mlađe su stavili na vanjsko osiguranje na uglu Zrinjevca i Amruševe kraj kafića koji se zvao Lažni svjedok. Bili smo četvorica te smo prvih mjesec i pol dana bili na toj lokaciji po osam sati s dugim naoružanjem, i to bez smjene. Kad je počelo suđenje, prebacili su me na tavan suda, gdje sam prostor dijelio s golubovima. Prostorija je bila puna izmeta. Imao sam plahtu kojom sam se pokrio kako bih se zaštitio, a šefovi bi samo otključali prostoriju, dali mi sendvič i vodu te bih tamo proveo osam sati. Nije bilo odlaska na toalet, smjene, ništa... Takve su mjere osiguranja bile s obzirom na važnost koju su tadašnje vlasti pridavale tom suđenju. Pričali su nam kako bi neprijateljska emigracija mogla pokušati s nekim napadima, da se ne bi netko preko krova spustio u sud i napravio neko zlo. Bilo je ljudi i u podrumu suda te posvuda naokolo. Građani nisu mogli prolaziti Petrinjskom uz sud, nego su morali hodati s druge strane ceste. Nisam bio u Savezu komunista pa sam tako radio tri mjeseca bez zamjene. Tražio sam da me maknu s tavana i iz društva golubova pa su mi rekli: 'Može, ideš na Goli otok'", prisjetio se Tatarević.
Kako je završio dva razreda srednje škole u Svetošimunskoj u Zagrebu, po ugovoru je morao odraditi četiri godine ili platiti cijelo školovanje. Kako nije imao novca, prihvatio je odlazak na Goli otok, na kojemu nitko nije htio raditi.
"To je bilo u lipnju 1986. Rekli su mi da se javim, a da ću rješenje o premještaju dobiti kasnije. O Golom otoku nije se puno govorilo. Mi smo kroz praksu nešto čuli, ali nije se puno o tome pričalo niti je netko išao dolje na praksu pa da bi nam znao reći što je i kako je tamo. Tako sam se s punom opremom - dugim naoružanjem, pištoljem i šljemom - uputio na novo radno mjesto i stigao u Sveti Juraj, mjesto između Senja i Karlobaga, koji je bio prilagođen Golom otoku. Trajekt je bio golem jer je vozio i vodu. Kad se dolazilo na Goli otok, vidio se kamen i bunker te mi je odmah bilo jasno gdje dolazim. S druge strane bilo je malo zelenila i pristanište za trajekt. Na Golom otoku radio sam godinu i pol, a tek nakon godine dana upoznao sam voditelja. Šef smjene je bio glavni. U to vrijeme tamo je bilo oko 1200 zatvorenika. Imali smo mali autobus koji je vozio zatvorenike i nas razvozio po otoku. Bilo je slučajeva da bi ljudi došli raditi na Goli otok, ručali, a kad bi shvatili gdje su došli, odmah bi pobjegli. Nisu mogli tamo raditi. Mi smo boravili u vojarni u kojoj smo imali sobu, a radilo se šest-šest. Znači radio sam šest sati, pa se šest odmarao i tako ili tjedan ili 15 dana, a nakon toga bih toliko bio slobodan", kaže nam Tatarević.
U ćeliji zloglasnog zatvora u drugom dijelu 1980-ih bilo je po 20-ak zatvorenika.
"Nismo smjeli previše pitati tko je tu od zatvorenika, čak ni kolege. Iako formalno od '60-ih nije bio politički zatvor, i '80-ih je na Golom otoku bilo političkh zatvorenika. Sjećam se Filipa Bagića (kasnije je bio pomoćnik ministra pravosuđa) i albanskog vođe Adema Demaćija (po zatvorima je proveo 28 godina, a zvali su ga 'balkanski Mandela')", pričao nam je Tatarević.
Nastavak na sljedećoj stranici...
"Je li još tko bio od 'političkih', ne znam, jer kao mladi stražar nisam mogao imati takve informacije, no bilo je i puno ljudi s Kosova, tzv. iredentista. Dok sam bio tamo, Bagić, jedan Albanac i još jedan uspjeli su s Golog otoka doplivati do kopna, ali su ih tamo uhitili. U to je vrijeme u zatvoru bilo mnogo mladih kriminalaca u dobi do 23 godine. Jedan dio zatvora bio je za maloljetnike iz Gline koji su bježali i pravili probleme po mjestu, krali i pljačkali. Nisu znali što bi s njima pa su ih, iako protuzakonito, držali na Golom otoku u izdvojenom objektu. Bilo je i djece od 16,5 godina. I tamo sam radio neko vrijeme. Oni su išli u školu, ali su ih miješali sa starijim zatvorenicima. Na to se uvijek pisano upozoravalo, ali nitko nije ništa poduzimao. Jedino ako bi si netko od tih maloljetnika nešto napravio, onda su ga maknuli. Na Golom otoku je svaki dan bilo obračuna. Zatvorenicima je bilo teško kao i nama stražarima. Civili su dolazili u školu, a bio je i psihijatar, doktor koji je na otok dolazio u ponedjeljak, a u petak se vraćao na kopno. Na Golom otoku postojala je i '102', to je bio zatvor u zatvoru. Nešto nevjerojatno na što je to izgledalo. Tu su radli posebni ljudi. Tko je tamo došao, teško je izlazio. Zatvor '102' nalazio se ispod razine zemlje. Unutra ništa nisu imali, ni zraka niti im je bila omogućena šetnja. Tamo su završavali oni koji bi napali stražare, pokušali pobjeći ili koji su se međusobno obračunavali. U ono vrijeme mogli su dobiti šest mjeseci boravka u toj samici ispod zemlje. No dok bi došla komisija, on bi odležao šest mjeseci, a onda bi mu komisija odrezala još šest mjeseci. U kontrole nitko nije dolazio", opisuje Tatarević "pakao u paklu".
Znali su se događati incidenti sljedeće vrste: "Mile jesi li im dao jesti?", pitao bi jedan stražar drugog. "Uh, nisam", odgovorio bi stražar iz "102". "Pa jesi li ti normalan, tri dana nisu ništa jeli", zaprepašteno je konstatirao drugi.
Kad bi rekli nekome zatvorniku da spremi stvari jer ide u "102", on bi molio: "Ili me tucite ili kaznite bilo kako, samo me nemojte tamo". To je bio najgori dio Golog otoka.
"Mi stražari imali smo svoj restoran, plažu na kojoj smo se kupali i prostorije u kojima smo igrali šah te televizor. Na otoku nije bilo pitke vode. Dovozila se iz Duboke. Voda je bila miješana s morskom i time smo se tuširali. Dolazili su iz Crvenog križa. Nadređeni su nam zabranili da se tuširamo pa smo se navečer, dok su zatvorenici spavali, išli tuširati u njihov odjel. Temperatura je znala biti i 50 stupnjeva Celzijevih. Otrovne zmije i škorpioni bili su nam domaće životinje. Gdje god krenete, evo ih. Na otoku smo imali i svinje, vrt te cvjećarnicu. I pogon u kojima su strojevi mljeli kamen pa su se izrađivale kamene pločice i betonski blokovi. To se super prodavalo. Radile su se i pletene stolice koje su se izvozile u inozemstvo. Jednom prigodom zatvorenik ih je sve izrezao, pa kad su stražari sjeli, stolice su pukle i svi su popadali. Zatvoreniku su sudili zbog sabotaže i, koliko se sjećam, bio je osuđen na deset godina strogog zatvora", kaže Tatarević, koji je na Golom otoku bio i tijekom pobune zatvorenika.
"U ljeto 1987. godne, njih 50-ak, popeli su se na betonsku deku na pekari. Kako je bilo vruće, zagrnuli su se plahtama koje su prethodno namočili vodom. Zahtijevali su bolje uvjete i da se o njihovim zahtjevima izvijesti Zagreb. Odgovorni u zatvoru su ih pustili i rekli im: 'Budite gore koliko god hoćete'. Nisu nikoga izvijestili. Svuda okolo njih puštali su vodu dok su ovi gore žedni gledali. Stigli su i specijalci koji su sve nadgledali, a nakon što su se nekoliko dana pržili na krovu, zatvorenici su se sami spustili. Onda su završili u '102'", prisjetio se Tatarević dodavši kako je na otoku znala puhati tako jaka bura da bi ljudi u džepovima nosili kamenje.
"Kad su odlazili u pogone, i zatvorenici i stražari nosili su kamenje kako bi mogli doći do radnog mjesta. Tad nije moglo biti ni posjeta jer je u Velebitskom kanalu i usred kolovoza bila takva bura da trajekt ne bi mogao pristati. No plaća je bila golema jer smo na 'golu plaću' dobivali još od 20 do 30 posto dodatka. Isplaćivala se 1. i 15. u mjesecu. Samo je prvih 15 dana nemaš gdje potrošiti jer si na otoku. Onda se počelo pričati da će se zatvor zatvoriti. Mislim da je konačno zatvoren 1. siječnja 1988., no već su ranije zatvorenike prebacili, pa su još 1987. dovozili turiste. Dolazile su jahte i brodovi. Hrana je bila jeftina, a more čisto. Ni danas mi nije jasno zašto su dopustili da sve to propadne, da se ne napravi neki spomenik vremenu ili nešto slično", kaže Tatarević dodajući kako tijekom boravka na Golom otoku nije imao nikakvih problema.
Prije zatvaranja zatvora stražare su prebacili na nove lokacije.
"Mene su 1. studenoga 1987. vratili u Zagreb. Kako sam iz Stare Gradiške, tražio sam premještaj, koji su mi odobrili, pa sam 1. studenoa 1989. došao u Gradišku na 'bunker'. Tamo je bilo malo bolje nego na Golom otoku. Tad su uložili milijun njemačkih maraka te su renovirali 1. i 2. odjel, ali 3. i 4. nisu, a tamo je znalo biti i do 30 ljudi u prostoriji s jednom kiblom. Bilo je strašno. Navečer su se zaključavali hodnici i zatvorenici bi ostajali sami. Nitko od čuvara nije ostajao u noćnoj smjeni. Ako su što trebali, zvali bi stražare na bunkerima ili ophodnju koja je obilazila oko zatvora. Znali su pozvati: 'Šefe, ovaj se objesio', ili 'Ovaj je bolestan'. U krugu zatvora bilo je veliko nogometno igralište i niste imali osjećaj da ste u zatvoru, sve dok ne biste prišli blizu zida. Onda se vidjelo da si u kaznionici. Dok sam bio tamo bilo je i pokušaja bijega, ali nitko nije uspio pobjeći. Pet metara od zida bila je zelena površina s upozorenjem da se ne prilazi zidu jer će se pucati. S unutarnje strane zida bili su uređaji koji su alarmirali stražare. Dolje na zidu bio je niski napon, a gore visoki napon. Preko zida teško da je itko mogao proći. Jedini način bijega bio je kroz tzv. industrijsku kapiju, kroz koju se piljevina izvozila iz zatvora. U dva slučajeva zatvorenici su se uvukli u piljevinu, ali su ih uhitili tijekom istovara. Jedan si je pak sašio plavu kutu da izgleda kao majstori-civili koji su radili u zatvoru. U to vrijeme uložili su novce u kupnju strojeva koji su se mogli kompjutorski programirati te su primili 10-15 civila koji su na tim strojevima znali raditi. Kako bi bio uvjerljiviji, zatvorenik si je nabavio i metar te kemijsku olovku. Kad su civili u 15 sati izlazili iz zatvora, umiješao se među njih i krenuo prema izlazu. No stražar ih je sve znao i prepoznao je dovitljivca", prisjetio se Tatarević.
Blizu zatvora u Staroj Gradiški, na 15 metara udaljenosti, je Sava. Uvijek se dizala i uvijek je razina vode u samicama rasla. Tko je bio u samici, bio bi do koljena u vodi. Na Golom otoku i u Staroj Gradiški zatvornici su obavezno morali raditi. Tko nije htio raditi, završio bi u "102" na Golom otoku, a u Staroj Gradiški u samici s vodom. Od terapija bile se tablete, a u ambulanti su završavali samo teško bolesni. U to vrijeme, od političkih zatvorenika u Staroj Gradiški bio je Marko Veselica. S dolaskom političkih promjena bilo je i incidenata.
"Kad su u hrvatskom selu Uskoci svatovi išli s hrvatskom trobojnicom, jedan s bunkera pucao im je iznad glava kako bi ih zastrašio. Tvrdio je da nije znao tko su ti ljudi i kakve su to zastave imali", kaže Tatarević.
U ljeto 1990. u zatvoru je na dva odjela izbila pobuna. Tu su, pisao je svojedobno Večernji list, preostali zatvorenici, vidjevši da je "izdržavanja kazne" u cijelosti oslobođena samo manja grupa (politički osuđenici i 37 "običnih"), počeli štrajkati glađi, a i odbijali su odlaziti na posao. Zatvorenici su se čak uspjeli probiti na krov.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Na pregovore su došli tadašnji ministar pravosuđa Branko Babac i potpredsjednik Sabora Vladimir Šeks. Zatvorenici su se žalili na uvjete u zatvoru i tražili su aboliciju te da se smijene stari komandiri koji su ih tukli i maltretirali.
"Kako su došle promjene, počelo se razvrstavati tko je tko i tko je gdje. Moglo se ostati raditi u Gradiški, otići u BiH i raditi u policiji, a mogao se čekati premještaj negdje u Hrvatskoj. Ja sam dobio rješenje da idem raditi u zatvor u Remetincu, a stanje u zatvoru je sad, 2018., isto kao kad sam počeo raditi 1984., samo su drugi ljudi. Uvijek neki pritisak prema pravosudnim policajcima, neko maltretiranje, a sad je sve gore i gore. Ni onda nije bilo kompjutora, a nema ih ni sad. Sjedi se na starim drvenim stolicama, nema motorola, klima, nema se gdje ruke oprati, nema WC-a, a ljude koji imaju uvjete za mirovinu ne puštaju da odu. Kad smo dobili šahovnice, ljudi, zna se koji, odlazili su pa nas je u Remetincu ostalo raditi sve manje i manje. Tad je u zagrebačkom zatvoru završio i Željko Ražnatović Arkan."
Kriminalca, a kasnijeg ratnog zločinca, u Dvoru na Uni 28. studenog 1990. uhitio je Milan Šerbula. Uz Ražnjatovića, tad su uhićeni i Dušan Bandić, Zoran Stevanović te Dušan Carić.
"Arkan je bio na 6. odjelu, a s njim su bila još trojica-četvorica. Sjećam se da je jedan imao kokardu. Bili su smješteni tako da je svaki od njih bio sam u sobi, s time da je između njih bila prazna soba. Imali su poseban tretman, i to jako dobar", kaže Tatarević.
Arkanu i njegovim četnicima presuda je izrečena 14. srpnja 1991. Bandić je osuđen na tri godine zatvora, Carić na dvije, Stevanović na 14 mjeseci, a Ražnatović na 20 mjeseci zatvora. Istoga dana sudac je poslao dopis Okružnom zatvoru u Zagrebu u kome stoji: "Izvolite odmah pustiti na slobodu optuženike Bandić Dušana, Stevanović Zorana, Carić Dušana i Ražnatović Željka. Na glavnoj raspravi 14. lipnja 1991. donijeta je odluka o ukidanju pritvora u odnosu na njih, o čemu ćemo vam pismeni otpravak rješenja dostaviti naknadno".
U srpnju 1991. godine u Lepoglavi su se pobunili zatvorenici. Povod su bili loši uvjeti, strogoća stražara, ali i nezadovoljstvo jer amnestija nije obuhvatila veći broj zatvorenih. Zatvorenici su tražili smjenu direktora zatvora i zahtijevali da ih obiđu najviši dužnosnici.
"To je bila zadnja pobuna većeg razmjera, i sve to zbog uprave. U to vrijeme, naime, ni stražari nisu bili zadovoljni. Zatvorenici su to dobro organizirali. Točno se znalo tko što radi. Danima su buksali hranu i lijekove, a one koji nisu htjeli sudjelovati premlatili su i izbacili iz tih odjela. Pripremili su željezo, palice, kamenje..., a imali su i 15-ak redara kad su krenuli u akciju. Popeli su se na krov i zapalili ga, a u prizemlju su zatočili osmoricu pravosudnih policajaca i držali ih kao taoce. To je trajalo dva-tri dana, dok nisu došli tadašnji specijalci. Oni su to nekako s ekipama iz Zagreba i Lepoglave uspjeli smiriti i ugušiti pobunu. Bilo je mnogo ozlijeđenih stražara. Jednog su s klupom pogodili sa zvijezde i on je nakon toga dugo bio na bolovanju", prisjetio se Tatarević, kojeg su s drugim pravosudnim policajcima poslali iz Remetinca da pomognu u gušenju pobune.
Ubrzo je počelo ratno vrijeme, a kako su počele padati kasarne JNA, nakon ispitivanja su uhićene pripadnike JNA dovodili u Remetinec.
"Tako su nam jednog dana doveli Milana Aksentijevića. Smjestili su ga na 9. odjel. Šetao je po hodniku, nije izlazio u dvorište na šetnju, imao je posebnu hranu. Ja sam mu bio komandir. Rekao mi je: 'Vi ste mi drugi komandir u karijeri'. Bio je stalno u odori, a naši su mu nosili košulje na pranje. Imao je jako dobar tretman, sve dok ga nisu zamijenili s Kikašem", prisjetio se Tatarević.
Generala JNA Milana Aksentijevića sa skupinom nižih oficira zarobili su 13. rujna 1991. nakon što se helikopter u kojem je bio, oštećen vatrom pripadnika ATJ Lučko, prisilno spustio kraj Tušilovića. U Remetincu je proveo sedamdesetak dana. Razmijenjen je za hrvatskog emigranta Antona Kikaša, koji je Boeingom 707 Uganda airlinesa donio 19 tona lakog pješačkog i protuoklopnog naoružanja za ZNG na zagrebački aerodrom Pleso, gdje su ga uhitili KOS i JNA.
"Kad smo dobili poziv da se možemo javiti u hrvatske postrojbe, javio sam se pa smo u planinarskom domu Runolist na Sljemenu imali obuku. Obučavao nas je bivši pripadnik Legije stranaca. Naučio nas je svemu, a kad je došla popuna naoružanja, otišao sam na zapadnoslavonsko bojište kao pripadnik 1. brigade ZNG-a. Poslali su nas jer nismo imali potrebu obučavati se u postupanju s oružjem. Znali smo baratati sa svim vrstama oružja tako da su nas stavili u prve redove. Tamo sam bio do 27. prosinca 1991. Kako smo stalno kopali zemunice i u njima boravili, dobio sam upalu mokraćnog mjehura. Završio sam u Hitnoj, pa sam otišao kući. U veljači 1992. ponovno su me mobilizirali, iako sam pripadao 1. brigadi. Potom je pri Ministarstvu pravosuđa osnovana 98. brigada. Svi iz zatvorskog sutava bili smo mobilizirani po grupama. Kao zapovjednika jedne grupe poslali su me u veljači 1992. u Gospić. Tamo sam bio do travnja, i to prema Ribniku. Bilo je mirnije nego kraj Novske, gdje smo bili u borbama. Ondje smo uglavnom držali položaj."
Zbog PTSP-a Tatareviću su dijagnosticirali 20-postotni invaliditet, no, kaže, nije tražio mirovinu jer ga je bilo stid.
"Ima tu ljudi koji su bili specijalci te nas je bilo sram obitelji i prijatelja tražiti prijevremnu mirovinu, a trebali smo. Ni ja ni oni ne nailazimo na razumijevanje za sve ono gdje smo bili i što smo sve radili u sustavu iako sam svim ministrima isticao kako postoje ljudi koji su bili dragovoljci u Domovinskom ratu. Kad sam s ministrom Draženom Bošnjakovićem bio na sastanku, pogledao me i rekao: 'O. pa vi možete još deset godina raditi', a ne zna što sam sve prošao. Dođeš na posao, spustiš zatvorenika koji se objesio u ćeliji i ideš dalje", kaže nam Tatarević dodajući kako se u 34 godine rada u zatvorima nikad nije našao u situaciji da bi mu život bio ugrožen.
"Probleme su uvijek stvarali sitni kokošari, dok s političarima nikad nikakvih problema nije bilo. Sad je situacija takva da se zatvorenicima daje puno terapija kako bi se kupio njihov mir. Daje im se puno prava. Ziksa, Zakona o izvršenju kazne zakona, nitko se ne pridržava. Ni zatvorenici ni naši šefovi. Više ne moraju raditi pa na taj način steći neki benefit i izaći ranije. Imam dojam da što više problema prave, prije će ih pustiti. Neke zatvorenike poznavao sam još od Golog otoka kao maloljetnike pa su kasnije izrasli u velike kriminalce, no nikad nisam imao problema sa zatvorenicima. Jasno, kad bi netko palio sobe ili se pokušavao ozlijediti, to je drugo. Tad moraš intervenirati."