Dosje Remetinec: Tko je samo plakao, koga su zvali pi***ca

Ne znam kako će on podnijeti Remetinec, kaže nam dobar poznanik Ivice Todorića, objašnjavajući kako je panični strah od zatvora bio presudan za Todorićev dugi i, kako se pokazuje, za njega samog štetni bijeg iz zemlje.

Kako saznajemo, Ivici Todoriću je čak bilo savjetovano da se vrati sam u Hrvatsku i tako si barem malo proba olakšati situaciju s hrvatskim pravosuđem. Ali on nije poslušao.

Kako su do sada prolazili VIP gosti Remetinca?

Ivo Sanader je Remetinec zamijenio danima na slobodi, što se prije ili kasnije ionako očekivalo.

Imamo državu kakvu smo sebi napravili, rekao bi Tuđman, dodajući da će nam biti onako kako zaslužimo. 

Teško, međutim, da su i najokorjeliji skeptici sanjali da će u toj državi sitni prijestupnici guliti robiju dok će krupni guliti - krumpir.

Iskustva su danas već vrlo brojna. Na poznatoj adresi u Remetincu listonoša je svojedobno tražio predsjednika Vlade Sanadera, Prvog potpredsjednika Čačića, potpredsjednika Polančeca, i toliko ministara da bi sastavili neku vladu nacionanog jedinstva. Članovi uprava i nadzornih odbora bili su standardni prvotimci, a neko vrijeme najviđeniji gosti zatvora bili su gradonačelnici i župani.

Milan Bandić na robiji je primijenio lenjinističku formulu - učiti, učiti i samo učiti. Poput Josipa Broza koji se, nakon osude na 8 godina zatvora,  razveselio jer će u Lepoglavi moći čitati, Bandić je u zatvor ponio knjige.

Kaže da je  gutao sve što mu je došlo pod ruku.

- Pročitao sam 28 knjiga. Obnovio sam svu lektiru, pročitao ‘Deset krvavih godina’ Miroslava Krleže. Čitao sam, osim Krleže, i sve od Gustava Matoša do Tina Ujevića i Antuna Branka Šimića. Sad bih mogao opet ponovno maturirati - rekao je Milan Bandić.

Rekao je da je pročitao i knjigu “Ja, Milan” koja govori o njegovu životnu usponu i koju je ekskluzivno objavio 24sata.

Postupak s pridošlicama u zatvoru je, dakako, predviđen zakonom. Svi osuđeni na kazne zatvora dulje od šest mjeseci upućuju se u Odjel za dijagnostiku i programiranje, gdje stručnjaci različitih specijalnosti, u prosjeku za tri tjedna, “snime” u kakvom je fizičkom i psihičkom stanju te nakon toga predlože u koju kaznionicu ili zatvor će ga uputiti. Konačnu odluku o tome donosi Središnji zatvorski ured. 

No, mnogo toga na robiji nije predviđeno zakonom.

 Novopečeni zatvorenici znaju biti izloženi okrutnim šalama “starosjedilaca”, koji uživaju u ponižavanju dojučerašnjih moćnika, predstavnika sustava koji ih je otjerao u zatvor.

- Damiru Polančecu su znali prirediti psine poput one da se, kao sapletu s tanjurom punim juhe pa bi se juha prosula po njemu - kaže nam izvor upućen u Polančecove zatvorske dane. 

No komunikativni je Polančec brzo shvatio pravila igre. Kao rekreativni nogometaš, uvijek je mogao sudjelovati u razgovorima a naklonost ostalih zadobio je kupujući im hranu i cigarete. 

Naš sugovornik iz Dalmatinske zagore, prisjećajući se zatvorskih druženja s Polančecom, za njega kaže da je bio pravi gospodin. Kupovao mu je, kaže, hranu, ali i najskuplje cigarete.

- U početku je bio utučen, no brzo se pribrao. Tijekom boravka u pritvoru nije rado govorio o svom slučaju. Rekao mi je samo da su ga izdali prijatelji i da više o tome ne pitam - prisjetio se.

Polančecov jedini privilegij u Remetincu bio je u tome da je zbog sigurnosnih razloga bio sam u sobi, dok se u svim drugim sobama doslovce nagurava i do osam zatvorenika. Polančec se, poput ostalih zatvorenika, nikako nije privikao na zatvorsku hranu. Kada po zatvorskim pravilima na to ima pravo, hranu je naručivao u kantini.

- Hrana je bila očajna, odvratna. Najočajnija od svega je riba petkom koja se priprema na crnom sojinu ulju. To je miris, Bože sačuvaj. Nema onoga tko to može pojesti - tvrdi bivši zatvorenik. 

Zatvor kao šok terapija

Sudac Vrhovnog suda Marin Mrčela jednom je na televiziji obrazlagao razloge za i protiv slanja lakših slučajeva na odsluženje zatvorske kazne. Prema njegovim riječima, zatvor ima samo jednu očitu prednost - to je “šok terapija”. 

- Čovjek koji nije okorjeli prijestupnik, nego “civilni” prekršitelj, kriminalac s kravatom, pri dolasku u zatvor doživljava katarzičan šok, koji mu cijeli život služi kao opomena da se više ne upušta u slične pothvate - rekao je Mrčela. 

S time se zacijelo slaže i Zdravko Šestak, bivši direktor Podravke, koji je u Remetinec dospio zbog afere Spice.

- Zdravko Šestak je glumio gospodina, a u ćeliji je stalno plakao. Spavao je na gornjem krevetu s kojega gotovo nikada zbog straha, a gotovo se stalno bojao, nije niti silazio. Zbog straha od ostalih pritvorenika, a s njim ih je bilo osam u sobi, rijetko je izlazio i u šetnju zatvorskim dvorištem - rekao nam je dobro upućen sugovornik. U sobi sa Šestakom bio je i osumnjičenik za ratne zločine nad civilima. Riječ je o bivšem specijalcu posebno osjetljivom na privatizacijski lopovluk i ratne profitere.

- Znači, ti si taj koji je pljačkao hrvatski narod - slijedila je primjedba odmah nakon upoznavanja i pitanja 'gdje si bio dok je trajao Domovinski rat', pritvorenom direktoru. Nakon toga Šestak je, kako bi shvatio koliko je zlo i šteta nanesena hrvatskoj državi i narodu, morao svaki dan moliti krunicu za oprost svojih grijeha. Sve to dovelo je do Šestakove suradnje s Uskokom kako bi što prije napustio zatvor.

Dijana Čuljak bila je tvrdo uvjerena da nikada neće “disati prosijani zrak” iza zatvorskih rešetaka, kako bi to rekao glasoviti cinik Doc Holiday. Ipak, bila je zatvorena.. Ali svjedoci iz prve ruke kažu da se Dijana Čuljak sjajno snašla.

- Nije ona proživjela nikakvu traumu, naprotiv, dobro se aklimatizirala, uspostavila je odlične odnose s čuvaricama, a kako je imala dovoljno novca, stalno je nabavljala i hranu i druge potrepštine iz kantine. Tijekom dvosatne zatvorske šetnje uglavnom je sjedila na zraku dok je drugom stranom dvorišta u isto vrijeme šetao Ivo Sanader, najveća “zvjerka” koja je bila u toj ustanovi od svog osnutka do danas.

Zatvor je, inače, novijeg datuma: sagrađen je 1987., u vrijeme Univerzijade, na valu opće investicijske euforije, s kapacitetom 560 mjesta, ali danas prima i do tisuću prijestupnika... Ivo Sanader, koji se - kako kažu upućeni - u zatvoru držao sjajno, našalio se kako bi Dijana Čuljak sad napokon mogla napraviti intervju s njim.

Sanader se potpuno promijenio

- To je postao sasvim drukčiji čovjek. Kada je došao u zatvor držao se bahato. Ni sa kim nije htio komunicirati. Poslije je počeo razgovarati o svemu. Sve ga je zanimalo - tvrdi nam sugovornik.

Na početku mu je društvo pravio Tomislav Frlić, prvootpuženi u aferi Forex. Frlićev odvjetnik Goran Mikuličić rekao je da je Frlić bio vrlo zadovoljan kad je doznao tko će mu biti cimer.

- Iz ćelije sa šestoricom, došao je u ćeliju s jednim čovjekom, sigurno mu je bilo ugodnije sa Sanaderom, nego u društvu nekog silovatelja, dilera ili razbojnika. Moj je klijent bio zadovoljan Sanaderom kao cimerom, ali to nije nešto na što bih trošio previše riječi - rekao je svojedobno Mikuličić.

Sanaderu je društvo u ćelilji pravio i Jozo Šakić iz Sv. Ivana Zeline, no taj je očajnik sam od uprave zatražio da ga premjeste u sobu gdje ima više pritvorenika. Tvrdio je kako mu je sa Sanaderom jako dosadno jer je bivši premijer po cijele dane samo proučavao spise i nije se želio družiti, niti razgovarati, pa je Šakić “ispalio na živce” i pobjegao. Šakić je bio pritvoren jer je pijan i unatoč zabrani upravljanja vozilom kombijem naletio na djevojčicu na biciklu i usmrtio je. 

Bivši premijer sve zapisuje rukom. Dosta čita, uglavnom beletristiku. Posljednje što je čitao bili su “Razgovori s Krležom” Josipa Šentije.

Sanaderu je bilo dopušteno primati pisma, ali svako koje uđe ili izađe prolazi kontrolu istražnog suca. Bivši premijer je dobio nekoliko pisama običnih građana. Sva su bila pisma podrške i potpisana i Sanader je odgovorio na njih.

Doznajemo kako nikada nije kupovao hranu u kantini nego je jeo isključivo ono što mu se donese u ćeliju. Ponekad mu je rodbina donijela nešto čega se zaželi, a i prijatelji su mu nekoliko puta poslali pakete s hranom. Na dobacivanja ostalih zatvorenika nikada nije odgovara. A u prvih nekoliko mjeseci svašta su mu dobacivali. Od toga da je druker, do toga da je upropastio državu.

Sitni kriminalci su ga pitali hoće li im reći gdje su novci pa da ih oni dignu kad izađu, jer će ionako, govorili su, izaći prije njega.

- Fale li ti Brioni odijela? Gdje su ti sad prijatelji? Nisi više bahat ko nekad, dobacivali su mu na početku zatvorenici. Tijekom šetnje čulo se:“ Ivo, lopove”, ali i “predsjedniče”. 

Čehoku su se ogadili krastavci

Varaždinski gradonačelnik Ivan Čehok, tijekom boravka u pritvoru u Remetincu nije imao problema s ostalim pritvorenicima. 

Profesora etike, danas optuženog da je kao prvi čovjek Varaždina pogodovao poduzetniku Davoru Patafti, najviše od svega iživcirali su krastavci.

Danima su u njegovoj sobi sva osmorica pritvorenika za salatu dobivala velike neoguljene krastavce. Nakon njihova guljenja toliko su mu se zgadili da se pred svima zakleo kako nikada više u životu neće jesti pa čak ni pogledati krastavce. 

Robert Peša, bivši potpredsjednik HFP-a, bio je u pritvoru u Remetincu od 16. lipnja 2007. do 18. ožujka 2009. Godinu, devet mjeseci i dva dana odnosno 637 dana. Kako je na kraju pravomoćno oslobođen, pritvor mu se pretvorio u kaznu. Naknadu za vrijeme u pritvoru potražuje na sudu. 

Peša je tijekom boravka u pritvoru bio u ćeliji s oboljelima od hepatitisa, epileptičarima, narkomanima, a jedan od cimera se pokušao ubiti tako što je popio sredstvo za čišćenje WC-a. Na kraju je tražio da ga premjeste u samicu kako bi mogao pripremati obranu. Tijekom boravka u pritvoru izgubio je 17,5 kilograma.

Po Branku Pavošević, bivšu blagajnicu HDZa, Uskokovi su istražitelji došli u njezinu kuću u Kloštar Ivaniću u 6.30 sati.

- Ne znam gdje su sve bili i što su sve pretražili jer sam bila u šoku. Nisam bila svjesna što se događa. Potom su me priveli. Kada ležiš u zatvoru u pola noći misliš da je pet jer stalno svjetlo gori. Odbila sam jesti i piti i drugi dan smo išli na Županijski sud gdje mi je pozlilo - prisjetila se jednom Branka. U pritvoru je bila devet dana u višekrevetnoj ćeliji. Jedna je bila pritvorena zbog ubojstva, druga zbog pokušaja ubojstva, a bila je tu i otmičarka, pljačkašica...

- Bila sam u šoku. U bunilu. Tamo je svatko s nekom boli, životnim problemom. Bilo nas je šest-sedam. Ne možete ostati neokrznuti kada dođete u takvu poziciju. U principu tamo samo razmišljaš i onda se moliš. Molitva mi je mnogo pomogla. U tih devet dana smo se znale i nasmijati kada je došla gospodična Marika (poslije osuđena zbog organiziranja prostitucije) koja je jedna draga osoba - rekla nam je prije par godina Pavošević. 

Dan nakon uhićenja - 15. srpnja 2011. - doveli su je pred suca istrage, gdje joj je, kako dva dana nije jela i pila, pozlilo. Sa stolca je pala na pod i udarila glavom o pod. Potom su je kolima hitne pomoći prevezli u bolnicu.

Neven Jurica, bivši hrvatski veleposlanik pri UN-u i blizak suradnik Ive Sanadera zatvorsku kaznu je “odležao“ u Valturi, kaznionici poluotvorenog tipa pokraj Pule, gdje kaznu služe sitni kriminalci i osuđenici za prometne delikte.

Svi pokušavaju zadržati visoki status

Poznati prijestupnici, pritvorenici ili osuđenici nastoje ulaskom u zatvor među zatvorenicima, ali i među zatvorskim čuvarima, zadržati svoj povlašten ministarski, veleposlanički ili bilo koji drugi društveno-politički status.

Neki u tome i uspiju, a neki budu ismijani istog trena kada se pozovu na raniji društveni status i kada se za njima zalupe teška metalna zatvorska vrata. Neki svoj mir od nasilnika u ćeliji, ili na odjelu, jednostavno kupe novcem, opskrbljujući ostale zatvorenike namirnicama iz kantine i takve među njima, govori naš izvor blizak zatvorskom sustavu, jednostavno prozovu “pi...cama“.

- Čim je Jurica došao u Valturu bilo je jasno da će imati povlašteni status, drukčiji od drugih zatvorenika. I imao ga je. U restoran je odlazio izdvojeno, kada bi već svi bili gotovi s jelom. Za njega je u kutku uvijek bio spreman zaseban i posebno uređen stol za kojim je sjedio sam. Kavu iz kantine, Jurica nije poput svih drugih osuđenika pio iz plastične čaše nego iz one prave, porculanske. I to je ta razlika koja se među zatvorenicima odmah osjeti i komentira s negodovanjem da baš svi i nisu isti. Jurica za razliku od drugih zatvorenika nije imao doticaja sa stokom na farmi ili branjem povrća nego je vodio brigu o zatvorskoj knjižnici - govori naš sugovornik, ne želeći da mu spominjemo ime.

Bivšeg ministra turizma Ivana Heraka, koji je u pulskom zatvoru proveo gotovo dvije godine, pamte kao galantna čovjeka uljuđenih manira, koji je bio spreman pomagati zatvorenicima pa su ga, priča naš sugovornik, zatvorenici s njegova odjela uvažavali i cijenili, dok su ga oni s drugih odjela samo u početku nastojali ismijavati

- Herak se od prvog dana držao nekako visoko, s primjedbama da se s njim baš ne možemo ophoditi kao s ostalim zatvorenicima, dok nije shvatio da su u ćeliji svi isti. Volio je igrati košarku i nogomet pa je tu znalo biti dobacivanja iz ćelija poput: „Vidi ministra kako dobro skače“ ili kada bi u borbi za loptu pao: „Vidi ministra kako pade“. Kada bi se Herak našao vani, nerijetko bi kroz zatvorske rešetke na dvorište dopirala Grdovićeva pjesma u izvedbi zatvorenika - “Bolje živim nego ministar“.

Bilo je situacija kada bi sa zatvorskog teniskog igrališta rezerviranog za zaposlenike zatvora i MUP-a doletjela loptica, a netko iz ćelije povikao: “Ivo, prebaci im lopticu“.

Herak je zatvorenicima pomagao u pisanju različitih zahtjeva, molbi i koječega pa su se svi gurali samo da budu u njegovoj blizini, a neki su se čak nudili da budu s njim u ćeliji. Mogu samo reći da je Herak bio gospodin u pulskom zatvoru, među zaposlenicima, ali i među zatvorenicima - prisjeća se naš sugovornik.