Kad su u jesen 1973. poslani u Skylab - prvu američku svemirsku stanicu, tri člana posade dobro su znali da misija neće biti nimalo jednostavna. Trebali su u svemiru ostati 84 dana, neumorno radeći svaki dan po 16 sati, dok bi im za odmor ostalo tek osam sati na dan.

U posadi su bili zapovjednik misije Jerry Carr, znanstvenik Ed Gibson i pilot William Pogue. Bila je to tad, po duljini boravka u svemiru, rekordna misija a posada je dobila pedantno izrađen itinerer s točnim uputama što sve moraju obaviti u jednom radnom danu.

Space oddity Astronaut upao u 'bermudski trokut': "Pojavio se bljesak..."

Posadu su dugo pripremali za ovaj zadatak, bili su upoznati sa svakim detaljem. Osim promatranja Sunca i kometa Kohoutek, morali su obavljati medicinske testove, fotografirati Zemlju, te su odmah upozorili stručnjake iz NASA-e da je takav radni ritam nerazuman i da ga se teško držati. Osim toga, nitko od ove trojice nije nikad prije bio u svemiru, niti u misiji Skylab 4, ali NASA je bila uvjerena da će se moći prilagoditi uvjetima rada.

Astronaute su svakodnevno kontaktirali. No, unatoč pripremama i planovima, najprije je Pogue počeo osjećati slabost i mučninu. A ubrzo nakon toga, počele su trzavice između posade i kontrole na Zemlji. 

Posada je Pogueove mučnine odmah tretirala kao prolaznu boljku i bili su potpuno u pravu, pa ju nisu ni prijavili kontroli u Houstonu, koja je pak tajno prisluškivala sve njihove razgovore. Stoga su ih kontrolori odmah optužili da nisu iskreni i da nešto od njih taje.

Ovakav odnos prema posadi rezultirao je padom motivacije pa su sve više zaostajali u obavljanju planiranih zadataka, što se, kako su prolazili dani, više nije moglo nadoknaditi. Nakon mjesec dana Gibson je opisao misiju kao '33-dnevni vatreni radni dril'. Carr je pak poručio kontroli u Houstonu:

"Da smo na Zemlji, nikad ne bi radili 16 sati na dan i to 84 dana, bez dana odmora, pa ne bi to od nas trebali očekivati ni ovdje u svemiru."

PRVA U SVEMIRU "Skoro sam zauvijek ostala u svemiru, sve je krenulo krivo"

Posadu su prozvali zanovijetalima, a istovremeno Carr, Gibson i Pogue izgubili su živce pa njihovi razgovori s Houstonom više nisu imali nimalo veze s bontonom. Konačno, nekoliko dana nakon Božića, Carr je poslao Houstonu njihov manifest:

"Trebamo više vremena za odmor, trebamo raspored koji nije krcat obavezama i ne želimo više vježbati nakon obroka. Želimo više kontrole u našim rukama."

Houstonov odgovor bio je hladan: "Morate ispuniti misiju."

Odgovor posade je bio brz. Dana 28. prosinca 1973. godine, stupili su u štrajk.

Nastavak pročitajte na idućoj stranici.

U nekim NASA-inim dokumentima spominje se čak i riječ 'pobuna', no to je, s današnje perspektive, doista preoštar termin. 

Ali metode posade bile su nemilosrdne. Carr je odmah isključio radio vezu sa zemljom, a članovi posade provodili su cijeli dan opuštajući se, obavljajući zadatke svojim tempom i radeći svatko svoje poslove. 

Zemaljska posada je konačno shvatila da je potpuno nemoćna, pa kad su iz svemira ponovno uspostavili radio-vezu, Zemljani su bili puno raspoloženiji za razgovor i popuštanje. Houston je pristao dati posadi više odmora, dulju pauzu za ručak, te korekciju dnevnog rasporeda, ostavljajući posadi da sami upravljaju vremenom.  

Valentina Tereškova Prva žena u svemiru: Malo je falilo da se nikad ne vrati

Od tog trenutka suradnja astronauta i zemaljske posade se znatno pobljšala i misija je sretno privedena kraju u veljači 1974.

No, naravno da nitko iz posade više nikad nije bio u konkurenciji za neku iduću misiju. Pogue je umro prije četiri godine, a prije toga je napisao memoare pod naslovom 'Ali, za Boga miloga', u kojima je napisao:

"Rad u Skylabu bio je ponekad zamoran i dosadan, ali je zato pogled na Zemlju bio spektakularan. S kolegama je bilo izvrsno jer smo se ubrzo složii da imamo zajedničkog neprijatelja - kontrolu misije u Houstonu."

"Njihov jednodnevni štrajk prisilio NASA-u da dobrano preispita upravljanje posadama. NASA je tretirala posadu kao potrošnu robu koja je morala ispuniti njihov raspored, ali posada Skylab 4 pokazala je da su astronauti, kad ih se na to natjeralo, zapravo imali svu kontrolu u vlastitim rukama", kaže Samir Chopra iz Brooklyn Collegea.

"Jednom kad bi ih poslali u svemir, oni više nisu bili obični zamjenjivi roboti koji će obavljati zadatke na daljinsko upravljanje, nego ih se moralo tretirati kao odgovorne, ravnopravne partnere ako ste željeli da misija bude uspješno privedena kraju", kaže Chopra i nastavlja:

STROGO POVJERLJIVO 5 tajni koje NASA nipošto ne želi da znate

"Visoko obučeni vojni piloti i znanstvenici potpuno uvjereni u vrijednost svog rada vjerojatno će se pobuniti ako budu smješteni u umjetnu, strogo kontroliranu i previše čvrsto reguliranu sredinu kad budu smješteni u umjetno kontroliranu, previše čvrsto reguliranu okolinu. Ove se pouke ne odnose samo na posade ovakvih letjelica, nego su univerzalne i vrijede za bilo koju radnu sredinu." 

Međutim, ima i onih koji se ne slažu s Choprom i smatraju da nije uobičajeno da zaposlenici imaju kontrolu nad upravljanjem. Također smatraju da je posada isključivanjem radio-veze dovela u opasnost misiju čija je cijena bila 1.000.000 dolara po danu, piše LA Times.