"Prije nego što sam postao astronaut, slušao sam priče o astronautima koji su, dok su letjeli kroz svemir, viđali bijele bljeskove uslijed zračenja", kazao je za BBC Future Terry Virts, bivši astronaut NASA-e. Pete noći njegova prvog leta na misiji iz 2010. sa Space Shuttle Endeavourom dogodilo mu se baš kad je otišao na spavanje. "Upravo sam zatvorio oči kad... bum! Pred očima mi je eksplodirao zasljepljujući bljesak, a čuo nisam ništa."
S ovakvim bizarnim fenomenima uskoro će se morati nositi i sve brojnije korporacije koje se primiču definitivnom putovanju u svemir. Primjerice, SpaceX Elona Muska koji je prije nekog vremena uspješno lansirao svoju teretnu raketu, daleko najveću aktivnu, i još vratio njene dijelove natrag na Zemlju.
Ono što je iskusio Virts nije i jedino iznenađenje koje u svemiru vreba na astronaute, ali je svakako jedno od najneobičnijih. Ono što je on opisao naziva se Južnoatlantska anomalija (SAA) i doista se kod onih koji su je iskusili, očituje kao bljesak bez zvuka. SAA nije samo neobičan prizor. On djeluje i na kompjutere u svom dometu, tako što ih totalno privremeno izblesira, a ljudi su pri djelovanju SAA izloženi i povišenoj radijaciji.
Jedno plus drugo plus treće i vrlo brzo SAA je dobila nadimak "svemirski bermudski trokut". U počecima svemirskih letova ovaj fenomen nije predstavljao poseban problem. No, vremenom je problem bio sve veći, da bi posljednjih godina postao akutan. Razlog tome je što se, logično, letovi i astronauti sve više oslanjaju na pomoć kompjutera, a kad se jednom otisnete u svemir, posljednje što si želite jest da se kompjuteri o kojima ovisite makar i nakratko totalno poremete.
Za razumjeti SAA neophodno je shvatiti što su to Van Allenovi pojasi zračenja i kako funkcioniraju. Riječ je o dva pojasa oko Zemlje koji sadržavaju električni nabijene čestice visokih energija. Unutarnji pojas je na visini od 1000 do 10.000 kilometara i sadržava protone i elektrone. Vanjski se proteže na udaljenosti između 13.000 i 60.000 kilometara od Zemljine površine i sadržava samo elektrone. 2012. nakratko je zabilježen i treći pojas.
O kakvim energijama tih čestica je riječ pokazuje to što su kadre prodrijeti kroz sloj olova od 15-ak centimetara. Sve te čestice na okupu oko planeta drži magnetnog polje Zemlje, koje ih je u nekom trenutku zarobilo kao čestice Sunčeve radijacije. Ne samo to, nego jednom kad ih Zemljina magnetosfera zarobi u Van Allenovim pojasima, ove čestice nadalje štite Zemlju od novih čestica iz Sunčevog zračenja koje nikad ne prestaje, nego tek ponekad slabi ili jača.
Tu se dolazi do kvake. Ona je u tome da Zemlja nije savršeno kuglasta, lagano je spljoštena na geografskim polovima, a uz to niti magnetni polovi Zemlje ne poklapaju se savršeno s geografskim polovima. Čak, zapravo, ne miruju nego se stalno premještaju, posebno u "posljednje vrijeme". To znači da je magnetno polje Zemlje najsnažnije na sjeveru, dok je jug planeta – Brazil i južni Atlantik - najizloženiji Van Allenovom pojasu, onom unutarnjem.
Po život na Zemlji to nije baš nikakva opasnost, to je baš beznačajna razina radijacije, ali po elektroničku opremu u svemirskim letjelicama ili u Međunarodnoj svemirskoj postaji (ISS) kad neka od njih prođe kroz taj dio, stvari nisu bezazlene. Virts se s time susretao od svog leta iz 2010. do svog putovanja i boravka na ISS-u. Pa je tako vidio i kako reagiraju kompjuteri.
"U NASA-i imamo akronim za sve što se događa. U slučaju kompjutera, koristimo izraz SEU – jednokratno uznemiravanje. To naprosto znači da vam je kompjuter štucnuo i to se događa relativno često", opisao je Virts što se događa u svemiru na tom mjestu. Tamo takvih problema imaju i svi sateliti raznih primjena.
"Zato na, primjerice, svom putu prema Mjesecu ili kamo li već putujete, s takvog mjesta želite pobjeći što prije", kazao je. Nedavno niti Hubbleov teleskop nije mogao promatrati svemir jer je prolazio kroz to područje. Ovisnici o ozbiljnoj ZF literaturi znat će da je najbolji priručni štit od takvog zračenja – voda. Na ISS-u astronauti koriste "vodeni zid".
"To su naprosto naslagane vreće od po 23 litara vode", kazao je Virts. Tako se štiti oprema, ali tim vrećama nisu zaštićeni i prostori u kojima astronauti spavaju. Od Van Allenovih pojasa i ne očekuju se problemi takve vrste. Ali ipak, radijacija se u svemiru pažljivo mjeri cijelo vrijeme i podaci se neprestano šalju na Zemlju.
"Čak i svaki od nas nosi sa sobom cijelo vrijeme jedan takav mjerač radijacije. Tijekom mojih misija imao sam ga stalno u džepu. Čak i onda kad sam išao u 'svemirsku šetnju', u svom skafanderu", kazao je Virts. Što se Sunčevog svjetla tiče, ljudi na Zemlji u pravilu niti ne znaju da se dive kako izgleda. Zemljina magnetosfera ga sprečava da udari u druga područja i tu poplavu nabijenih čestica usmjerava prema polovima (magnetnim).
Kad se nabijene čestice sudare s česticama u atmosferi Zemlje, dolazi do svjetlucanja. Ono na sjeveru zove se Aurora borealis, ono na jugu Aurora australis. Virts je Auroru borealis za vrijeme dok je bio na ISS-u, vidio samo izdaleka, ali je zato Auroru australis gledao iz najboljeg mogućeg položaja u svemiru ili bilo gdje. Proveo je na ISS-u 215 dana. "Plutate svemirom i praktično prolazite kroz taj rasplesani svijetleći crveni i zeleni oblak. Na Zemlji ne postoji ništa nalik tome", kazao je.
S jedne strane je lijepo, da, ali s druge strane je činjenica da će svemirske letjelice ubuduće morati biti puno otpornije na svemirsko zračenje.
"Kako budemo odlazili sve dalje kroz Sunčev sustav, sve dalje od Zemlje, kontrola misije sve manje će nam moći biti od pomoći. Morat ćemo čekati nekoliko minuta na odgovor zbog brzine svjetlosti kao ograničavajući faktor u putovanju impulsa. Zato će kompjuteri morati biti samostalniji, opremljeniji umjetnom inteligencijom. A što imate moćnije kompjutere, to su oni osjetljiviji na probleme s radijacijom. I to će biti zbilja vrlo važna stvar u budućim istraživanjima svemira."
