Od svih, isticala su se dvojica Rusa koja su tog jutra pristigla. Teško je bilo odrediti što ih je točno činilo sumnjivima. No, u umu Spencera Scotta, pomoćnika detektiva na aerodromu Gatwick u Londonu, pojavila se znatiželja, stoji u uvodu priče "Vrlo skup otrov" Lukea Hardinga o Aleksandru Litvinenku i njegovoj smrti.

Daily beast je objavio izvadak iz romana o čovjeku koji je do 1998. bio visoki dužnosnik FSB-a, obavještajne službe Rusije, i direktno podređeni Vladimiru Putinu. Litvinenko je umro 23. studenog 2006. od posljedica trovanja radijacijom iz polonija, šest godina nakon bijega iz Rusije i pridruživanja britanskim obavještajnim agencijama, a sumnja je pala na ljude o kojima sad pišu roman i Daily beast. "Bio je 16. listopada 2006. Putnici su silazili s leta Transaera iz Moskve.

Potvrđene sumnje Presuda Višeg suda: "Putin je naredio likvidaciju špijuna Litvinenka"

Prikupljali su prtljagu. Gužva ljudi sa sve novih pristiglih letova polako je prolazila kroz kontrolu putovnica i kroz carinu. Prvi Rus bio je srednje visine, u 30-im godinama, slavenski svijetle kose. Na sebi je imao jednostavnu jaknu, u ruci skupu kožnu torbu za laptop. Drugi je bio tamnokos, s prvi naznakama ćelavljenja, pomalo žutog tena, očito u društvu onog prvog. Zapravo se i nisu ponašali čudno. A opet, postojalo je nešto prikriveno kod njih što je plijenilo pažnju zamjenika Scotta.

'Smatrao sam da su vrijedni zanimanja, te sam zaustavio i ispitao praktično čim su prošli kroz kontrole', prisjetio se. Scottu nitko nije rekao da ih treba provjeriti, radio ja na temelju vlastitog osjećaja. Pitao ih je za imena. Jedan je govorio engleski i predstavio se kao Andrej Lugovoj. Njegov prijatelj, kazao je, bio je Dmitri Kovtun. On nije rekao ništa. Činilo se da govori samo ruski. Scott je na brzinu uzeo njihove zrnate fotografije niske rezolucije.

Lugovoj je na slici bi zdesna, izgleda poput skrivene tamne mrlje. Bilo je 11.34 sati. Priča Lugovoja i Kovtuna činila se dovoljno uvjerljiva; u London su doletjeli na poslovni sastanak. Lugovoj je rekao da posjeduje tvrtku 'Global Project', a njegov prijatelj bio je član financijskog odjela u uglednoj moskovskoj banci. Njihov putni agent rezervirao im je dvije noći u Best Western Hotelu na Aveniji Shaftesbury. Hotel nije bio jeftin: 300 funti za noć.

Lugovoj je pokazao rezervaciju koja je bila originalna. Ipak, Scott je imao dojam da nešto s njihovim odgovorima nije bilo u redu: 'Kao da su ostajali na distanci na pitanja poput zašto dolaze u Veliku Britaniju.' Uobičajeno je bilo da se oni koje zaustave, raspričaju o obiteljima, planovima za odmor, o jezivom vremenu u Engleskoj. Dvojica Rusa, naprotiv, bila su vrlo suzdržana. 'Kad bih im postavio pitanja, nisu davali odgovore koje sam želio čuti ili koje sam očekivao čuti.

Odgovarali su vrlo, vrlo kratko', rekao je Scott. Njihovi odgovori nisu prušali 'nikakve informacije'. Scott je pretražio internet, ali Global Project nije mogao pronaći. Rusi su mu rekli da poslovni sastanak imaju u tvrtki 'Continental Petroleum Limited' u Grosvenor Street 58 u Londonu. Scott je telefonom nazvao tvrtku, tamo su mu odgovorili i potvrdili da su obojica registrirani kod britanskih financijskih vlasti. U redu. Zamjenik detektiva provjerio je potom policijske baze podataka. Ništa.

Potom i britanske obavještajne agencije, MI5 i MI6, i opet nije bilo ni Logovoja ni Kovtuna. Činilo se da ipak nisu bili zanimljivi. Nečiji dojam bio je jedno, ali tvrde činjenice drugo. S ništa dokaza da nastavi, Scott je poslušao svog narednika koji mu je rekao da dvojac pusti da idu dalje. Britanski policijski sustav počivaju na presumpciji nevinosti, za razliku od Rusije, domovini Lugovoja i Kovtuna, gdje suci primaju neslužbene smjernice s viših razina.

Ubojstvo Litvinenka Mafijaš s hrvatskom putovnicom radi prljave poslove za Putina?

Uzeli su svoju prtljagu i zaputili se prema centru Londona. Scott je njihovu fotografiju pospremio u dosje s oznakom: 'Samo za obavještajne potrebe.' Samo nešto više od mjesec dana poslije Scotland Yard je, suočen sa situacijom međunarodnog užasa bez presedana, shvatio da je Scottov predosjećaj bio na mjestu. Dvojica nisu bili poslovni ljudi. Bili su ubojice. Njihova priča je bila samo krinka. Bili su uvježbavani mjesecima unaprijed, možda i godinama. I upalilo im je.

Tog jutra su Lugovoj i Kovtun u Veliku Britaniju unijeli nešto što im nadležne službe nisu uspjele otkriti. Nije bila riječ ni o drogi ni o veliki iznosima novca u gotovini. Nešto tako rijetko i neuobičajeno i onozemno, toliko da u tom obliku nikad ranije nije viđeno u Europi ili SAD-u. Bio je to, kako je Kovtun u povjerenju rekao prijatelju u Hamburgu, 'vrlo skupi otrov'. Toksin je svoje tajno putovanje prema Londonu započeo iz tajnog nuklearnog postrojenja u jugozapadnom Sibiru.

Nevidljivo visokotehnološko sredstvo za ubijanje. Lugovoj i Kovtun trebali su ga iskoristiti za ubojstvo Aleksandra Litvinenka, ruskog emigranta koji je u Britaniju pobjegao šest godina ranije. Postao je stalan izvor nevolja ruske vlade. Bio je nemilosrdan kritičar Vladimira Putina, ruskog tajnog policajca koji je postao predsjednik. Do 2006. Litvinenko je bio sve veća anomalija, jer su u Rusiji mnogi izvori opozicije bivali zgnječeni.

Postojao je poseban razlog zašto je Putin mogao željeti Litvinenkovu smrt. Prije bijega 2000. Litvinenko je radio za FSB... A sada je Litvinenko imao drugog poslodavca: Britansku obavještajnu agenciju MI6. Vlada Njenog Veličanstva mu je dala lažnu putovnicu, zaštićeni mobitel i plaću od 2000 funti mjesečno, što mu je stizalo na anonimni račun u HSBC-u. Imao je i tajno ime u MI6, 'Martin'. Litvinenko nije bio baš poput Jamesa Bonda.

Ali je britanskim obavještajcima prosljeđivao osjetljive informacije o ruskim mafijaškim skupinama i njihovim vezama po Europi, kao i moćnih ljudi iz samog vrha vlasti Rusije, poput Putina. Prema Litvinenku, ruski ministri i njihovi mafijaši bili su, suštinski, dio iste zločinačke organizacije. Mafijaška država. Bila je to njegova tvrdnja da je kriminalna organizacija zamijenila disfunkcionalnu ideologiju komunizma.

Litvinenko je znao i o mafijaškim aktivnostima u Španjolskoj; bio je, kako je posvjedočio jedan od njegovih prijatelja, hodajuća enciklopedija organiziranog kriminala. U toliko mjeri da ga je MI6 u jednom trenutku iznajmila kolegama Španjolcima u Madridu. Sve to učinilo je Litvinenka izajicom, a KGB-ova kazna za izdaju domovine bila je jasna. Od samih početaka boljševičke revolucije 1917. Moskva je koristila otrove, metke, bombe skrivene u kolačima i ostale smrtonosne metode za uklanjanje svojih neprijatelja.

Opasna profesija KGB-ovi 'spavači': Špijuni koje godinama nitko nije otkrio

Bilo kod kuće ili u inozemstvu, od Leona Trockog do Georgija Markova, bugarskog disidenta i pisca otrovanog na Mostu Waterloo 1978. genijalnim kišobranom s vrhom koji je sadržavao ricin. Kako je Staljin čuveno primijetio: 'Nema čovjeka, nema problema.' Postojao je spektar. Išlo se od ubojstava koja su bila demonstrativna, do onih u kojima se KGB-ove tragove nikako nije moglo pronaći koliko god da se tražilo.

Boris Jeljcin prekinuo je u postkomunističkim 90-ima s takvim metodama, KGB-ova tvornica otrova spremljena je u naftalin, ruski demokrati bili su u usponu. No, pod Putinom su se takve metode vratile. FSB je postao ruska najmoćnija institucija; svemoćna, iznad zakona i, kao u slučaju lenjinističke prethodnice, oruđe države terora. U slavnim danima Sovjetskog Saveza KGB je angažirao profesionalce i ilegalce za obavljanje izvanzakonskih ubojstava, poznatih u špijunskom žargonu kao 'vlažni poslovi'.

Lugovojeva i Kovtunova misija u Londonu trebala je biti točno takva; bezobzirna, cinična, neuhvatljiva, željezna šaka u baršunastoji rukavici. Trebalo ju je obaviti u najboljoj tradiciji Čeke, tajne policije koju je osnovao Feliks Dzeržinski, Lenjinov prijatelj. Kip Dzeržinskog sa svojim hladnim, strogim izrazom nalazi se u Putionovom uredu. Samo, unatoč usponu pod Putinom, ruske špijunske agencije trpjele su od istog sindroma raspadanja koji je obuhvatio sve ruske institucije; predsjedništvo, ruski parlament Dumu, medicinu, znanost, tehnologiju.

Kritičari su govorili da je zemlja, unatoč svojim velikim pretenzijama u pogledu moći, polako umirala. Ideja je bila da nitko ne primijeti posjet Rusa. Jednom kad bi otrovali svoju žrtvu, pobjegli bi nazad u Moskvu, ostavljajući tek rijetke tragove na površini užurbanog ivota Londona. Njihova meta, naravno, jezivo bi umrla, ali bi ruka Kremlja ostala u tajnosti. Britanci bi njegovu smrt vodili kao posljedicu gastroenteritisa, oni koji su ubojstvo počinili mogli bi se vratiti svojoj anonimnosti iz sjene.

A može se zamisliti i nagradu. Što se Kovtuna tiče bila je riječ o stanu u Moskvi. Samo što nije išlo baš tako. Ruski projekt s trovanjem, kad je konačno dovršen, doveo je do javne israge vrijedne milijune funti. Istraženo je mnoštvo dokaza koje je prikupila gradska policija; od hotela, restorana, sjedala iz automobila, čak sve do brončanog falusa iz noćnog kluba koji su ubojice posjetili u Sohou. Scotland Yard je uspio rekonstruirati događaja uoči ubojstva minutu po minutu.

Njegova istraga dostupna javnosti postala je osam godina poslije i pokazala se kao jedna od najširih u povijesti zločina. Unatoč svemu tome, ubrzo je bilo i drugih žrtava; oponenti su padali u mutnim okolnostima, uključujući u SAD-u. Ili, kao što je bilo slučaj s opozicijskim liderom Borisom Nemcovim, ubijani su na samim vratima Kremlja. Moskva je slala tenkove preko granice, započinjala rat u Europi, pripajala si velike susjedne teritorije. Njeni suradnici, moguće i sami ruski službenici, skinuli bi putnički avion s neba.

Teške optužbe Bivši KGB-ovac: 'Putin je član narko kartela'

Kao u sovjetskim vremenima, Rusija je SAD vidjela kao nepomirljivog neprijatelja. Američke vojne brodove i avione ometali su ruski bojni avioni. Atmosfera je ponovno počela odisati Hladnim ratom. Međutim, ovaj put su akcije Moskve, uključujući i vojnu intervenciju u Siriji, bile opasno nepredvidive. Zajednička tema ovdje je prezir: otrovno nepoštivanje ljudskog života. Kritičari Vladimira Putina imaju neobičnu naviku da naglo umiru."