Tek malobrojni svjedoci danas žele pričati o Ivici Todoriću, državnom prijatelju broj 1, a oni koji su pristali uglavnom se slažu da njegov uspjeh počiva na upornom radu, stvaranju mreže svojih ljudi na raznim važnim pozicijama te na kupnji Konzuma. Ne krši često zakone, ali dobro koristi svoj utjecaj, novac i činjenicu da zapošljava desetke tisuća ljudi.

Najuspješniji hrvatski poduzetnik rođen je 1950. godine u Zagrebu, no papiri su se negdje putem izgubili, tako da se u službenim dokumentima navodi da je rođen u Kloštar Ivaniću, u kojem je njegova obitelj tad živjela. Nije rođen 2. siječnja 1951. godine, kako se službeno navodi, nego 29. prosinca 1950. godina, kad i slavi rođendan. Zadnja je proslava bila na vrhu Cibonina tornja, u sjedištu Agrokora, a među malobrojnim uzvanicima bio je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić.

Prije bijega Posljednja velika prevara Ivice Todorića

Nakon idiličnog djetinjstva obitelj se preselila u Zagreb, gdje Ivica nastavlja školovanje. U srednjoj ekonomskoj školi je slabašan đak, ide na popravni iz njemačkog, maturira s trojkom. Kolega iz škole Željko Grgec prisjeća se kako je Ivica, kad ga je razrednica pitala što mu je otac po zanimanju, odgovorio - direktor, a na pitanje što je po zvanju, Ivica je odgovorio - pa direktor! Volio je igrati nogomet te je uvijek imao najbolje tenisice i trendi odjeću, ali nije bio razmetljiv. Navijao je za Hajduk.

U doba Hrvatskog proljeća 1971. godine bilo mu je 20 godina i studirao je ekonomiju. Ivici je utamničenje oca teško palo. Posjećivao ga je u zatvoru u Zagrebu gotovo svakodnevno. Na izricanju osuđujuće presude Ivica se zaderao: "Osvetit ću te, tata!". I osvetio se - socijalizam se urušio, Hrvatska se osamostalila, a Todorići su postali njezini vladari iz sjene.

Bio je osrednji student, a njegovi se prijatelji prisjećaju kako je Ivica Todorić u to vrijeme na svojoj Volkswagen Bubi, koju mu je kupio otac, imao nalijepljen hrvatski grb. Ovako se on kasnije prisjećao: "Rado se sjećam Hrvatskog proljeća, kad smo studentskim buntom jurišali u nebo te kidali okove začahurenih i okoštalih društvenih struktura". Oko Ivičina političkog djelovanja u to doba ima nekih kontroverzi. Iako u intervjuima govori da mu je oduzeta putovnica, u MUP-u nismo dobili potvrdu tog podatka.

U jednom biografskom intervjuu s početka 90-ih Todorić kaže: "1971. me zatekla kao studenta na Ekonomskom fakultetu. Moj otac bio je na čelu jednog velikog poljoprivrednog kombinata i bio je s jednom garniturom hrvatskih intelektualaca smijenjen, proganjan, bio je u zatvoru. Teško sam to proživljavao. Kad se otac vratio s izdržavanja kazne, završio sam fakultet.

Grupa Borg Iskazi o Agrokoru: Vrh HDZ-a je sve znao i odobrio

Otac je još bio relativno mlad, a u mirovini, ja bih sa svojim pedigreom u to vrijeme vjerojatno teško mogao u privredi naći posao, pa smo odlučili krenuti u privatnu proizvodnju cvijeća. To smo radili 15 godina. Nakon toga, još u bivšem komunističkom sustavu, pojavila se mogućnost otvaranja privatnih poduzeća i mi smo osnovali Agrokor, jedno od prvih privatnih poduzeća u Zagrebu".

Na službenoj internetskoj stranici koncerna Agrokor, njegove stožerne kompanije preko koje drži vlasništvo u nizu tvrtki, piše da 1976. "Ivica Todorić osniva privatnu tvrtku za proizvodnju cvijeća i cvjetnih sadnica te ubrzo zapošljava više od 50 ljudi", a već sljedeće godine "postaje tržišni lider u prometu cvijećem". Nije bilo baš tako. Tad nije bilo privatnih tvrtki, nego su Todorići osnovali obrt, zapravo više njih, jer su postajale restrikcije u broju zaposlenika.

Na korporacijskom webu navodi se da su prve godine zaposlili više od 50 ljudi, što teško da je točno jer su nam sugovornici u Kloštar Ivaniću rekli da ih nije moglo biti više od 20, i to u vrhuncu sezone. Osim toga, ime Agrokor pojavilo se puno kasnije, tek 1989. Sam Todorić navodi da mu se prvi obrt zvao Poljoprivredni obrt Ivica Todorić. Kako bilo, Ante Todorić 1977. izlazi iz zatvora i uključuje se u posao s cvijećem. Međutim, obitelj nije dugo na okupu.

Već 1978., nedugo nakon što je pokrenut obiteljski biznis, Ivica odlazi na odsluženje vojnog roka u JNA pa tih 18 mjeseci nije sudjelovao u radu tvrtke. Nije diplomirao u roku, ostalo mu je još nekoliko ispita kad je otišao u Beograd, u elitnu Titovu gardu, u odjel veze vrhovnog komandanta na Topčideru. Pomalo čudno, s obzirom na to da se Garda popunjavala uglavnom djecom istaknutih partizanskih boraca, a Todorićev je otac malo prije toga izašao iz zatvora u kojem je robijao, među ostalim, zbog hrvatskog nacionalizma.

U vojsci se Ivica dobro snašao. Postao je desetar, a u regrutnom centru gardijskih jedinica ostao je i nakon obavezne obuke. Njegov prijatelj iz vojničkih dana sjeća se da je bio bistar, dobar organizator, znao je s ljudima, sposoban. Za razliku od drugih, često je išao doma u Zagreb, obično vlakom, a ponekad bi se, kao vojnik, besplatno uvukao u avion. Dozvole je lako sređivao, a kad su vojnici trebali između sebe odabrati tko ide kući za Novu godinu, on je pobjeđivao jer je svakome plaćao pića. Kako se tad činilo, novac nije bio problem.

A za filmove je znao reći: "Ma kaj pričate o filmu, to nije realnost, vodi vas na krivi put".

Kad se vratio u Zagreb, posvetio se biznisu s cvijećem, a fakultet je završio tek 1985., s diplomskom temom "Proizvodni i neproizvodni rad". Posao s cvijećem snažno se razvio, iz Nizozemske su dolazili avioni s lukovicama, a šleperi su odvozili tulipane na sve strane. "Kad su stigle devedesete, uvozio sam za cijelu Jugoslaviju voće i povrće, cvijeće i drugo. U jednom danu imao sam na carini po pedeset šlepera", prisjetio se jednom zgodom Ivica Todorić.

Svjedoci se prisjećaju da su u to vrijeme mnogi žitelji Kloštar Ivanića u svojim kućama čistili te lukovice. Prema svjedočenju Marice Kamenarić, njihove susjede iz Kloštar Ivanića, Ivici nije bilo teško ustajati rano ujutro i razvoziti cvijeće po zagrebačkim tržnicama. Kad je trebalo zaraditi, trgovao je prošvercanim petardama, a po kućama je prodavao i jaja. Ivica je na Britanski trg išao prodavati cvijeće, uzimao je od tate auto da vozi maćuhice i šarmirao cvjećarice: "Gospica, biste ovo uzeli prodati?".

Kao i Ante 60-ih, Ivica se koristio inflacijom. "U to vrijeme goleme inflacije posao nam je išao jako dobro. Ujutro bismo kupili 1000 tona, a do popodne smo zaradili još 600. Distribuirali smo goleme količine cvijeća, voća i povrća u cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji". Cvijećem su isprva na veliko trgovalo na tržnici Dolac, onda u Heinzelovoj, pa na kraju na zagrebačkoj Zelenoj tržnici, gdje smo se i sami uputili te se uvjerili koliko je cvjećarstvo, u kojemu su Todorići ostali sve do 2013., bilo lukrativno.

Tiha privatizacija Izvještaj iz srca Borga: 10 pisama za oboriti Plenkija

"U socijalizmu je postojala ta kultura kupovanja cvijeća. Prije 35 godina 8. mart je bio takva ludnica, toliko se zarađivalo da si novi Golf mogao kupiti, a od zarade za Svisvete bi krov na kuću stavio! Ma svi su kupovali, a sad je sve to nestalo i teško će se to vratit’ ikad više. Koliko god si donio prodalo bi se, sve na keš, nit’ fiskala nit’ računa. Sad se vode knjige, računi, robe ima kol’ko hoćeš, ali love više nema. Nekad je karanfil bio top cvijet, milijune smo prodavali, sad ni jedan ne možeš prodati.

Cijene goriva su otišle u nebo, a cijene su ostale iste, ali nešto moraš raditi, još zaradimo za kruh, skromno živimo. Sad se sve uvozi, to je najlakše za državu, 25 posto sebi u džep, koga briga za proizvođača. Nekad su bila dobra vremena, sad je to zlo", govore nam cvjećari. Najstarija među njima sjeća se vremena dok se još trgovalo na Dolcu.

"Na Dolcu je bilo lijepo. Je, nije bilo natkriveno, kisnuli smo, al’ je bilo novca. S Dolca smo prešli u Heinzelovu negdje 1991., a oko 2000. smo se preselili ovdje, još dalje od grada". Sjeća li se Todorića? "Kako ga se ne bih sjećala! Dobar čovjek i Ivica i Ante, oni su bili veliki, a mi bili i ostali mali. Oni su prije nekoliko godina odustali od ovoga posla, više nije im bilo potrebno, premala stvar za njih, godišnji promet je pao pa su ugasili tvrtku. Konzum sad uvozi direktno iz Nizozemske, po narudžbi za svaki svoj dućan onoliko koliko mu treba".

Agrokor je registriran kao dioničko društvo 1989., a postali su nešto vidljiviji dvije godine kasnije, kad su kupili zadarsku Tvornicu za preradu soje. Počeo je rat, Zadar se našao pod topničkom paljbom te snovi o sojari i njezinu lučkom potencijalu brzo su raspršeni. Sojara ni danas na posluje dobro, carinici s kojima smo razgovarali kažu kako dođe po jedan brod sa sojom svaka tri mjeseca.

U hrvatskoj javnosti Ivica Todorić pojavio se naglo, početkom rata, kad je u samo dvije godine kupio nekoliko uglednih tvrtki. Todorić je 1992. postao većinski vlasnik Jamnice, tad još pod udarima srpskog topništva, kao i Agroprerade Ivanić Grad. Za razliku od većine drugih junaka hrvatske privatizacije, obitelj Todorić stekla je neki imetak i prije rata. Pitanje je, međutim, s koliko su milijuna krenuli u privatizaciju. Analiza medija iz 90-ih dovodi do zbunjujućih rezultata.

Tako je 1997. u tjedniku Obzor objavljeno da je Agrokor do rata skupio osam milijuna maraka čiste dobiti, magazin Banka piše da je "1989. imao 16 milijuna maraka", dok Jutarnji list kasnije spominje "privatni kapital od 30 milijuna maraka stvoren prije rata u industriji cvijeća". Sam Todorić 1993. objašnjava u Večernjem listu: "Većinu naših akvizicija plaćali smo u gotovini, to je oko 15 milijuna maraka zdravog novca, a od banke smo dobili samo 2,6 milijuna maraka kredita".

Ni danas u Agrokoru nije moguće dobiti precizan odgovor: "U to vrijeme Agrokor je u Republici Hrvatskoj već bio ozbiljna kompanija srednje veličine s realnim potencijalima", odgovoreno nam je u korporaciji. U istom intervjuu Večernjem listu objavljen je zanimljiv podatak, koji možda upućuje na podrijetlo dijela njegove imovine. Todorić u njemu kaže: "Puno robe izvukli smo iz Vojvodine, pa smo tako utopili stare dinare".

Bilo je to doba kad su tegljači sa starim dinarima vozili u druge republike tad još postojeće SFRJ, gdje su pretvarani u devize, a osobe koje su u tome sudjelovale mogle su određeni dio zadržati, dok je većina novca išla za obranu zemlje. O tome tko je koliko zamijenio i zadržao, naravno, ne postoji nikakva dokumentacija, a ono što se zna jest da su tako nastale neke od danas najbogatijih hrvatskih dinastija.

U koncernu sad tvrde da "Agrokor ni jedan dolar nije zaradio plaćanjem starim jugoslavenskim dinarima, time se nikad nije bavio. Dok je dinar bio redovito platežno sredstvo, njime smo obavljali normalne poslovne transakcije".

Kako bilo, u srpnju 1992. u Globusu izlazi prvi tekst o Todoriću, i to zbog afere. Tad je šira javnost prvi put čula za uspješnog cvjećara koji polako postaje važan poslodavac. U Globusu je prozvan zbog načina na koji se uključio u privatizaciju bivših društvenih poduzeća.

Iako tad, iz današnje perspektive, njegov Agrokor nije imao puno - samo zadarsku Sojaru i Agropreradu Ivanić Grad - novinarki nije bilo jasno kako je to stekao. Činjenica da netko vrijedno radi po cijele dane nije dostatno objašnjenje za zgrtanje znatnog imutka i društvene moći. Već 1992. godine u tisku izlazi prva od nekoliko Agrokorovih afera, redom vezanih uz trgovinu poljoprivrednim proizvodima.

Cherie Blair Brani Gazdu i diktatore - porijeklo novca je ne zanima

"Agrokor trguje strateški značanijim robama, pšenicom, kukuruzom, čak naftom, dobiva povlaštene bankovne kredite i u svome osvajanju društvenog vlasništva očito uživa osobitu naklonost državne Agencije za restrukturiranje (preteča Hrvatskog fonda za privatizaciju, op. a.), koja Todoriću dopušta ono što drugima osporava - kupovinu dobro poslujućih društvenih poduzeća", objavljeno je u Globusu.

"U formi priče o jednoj prilično ružnoj poslovnoj transakciji, kreditom Zagrebačke banke od šest milijuna maraka, Agrokor je trebao kupiti od poljoprivrednog kombinata u Osijeku pšenicu i kukuruz za robne rezerve RH, no dio te robe Agrokor je izvezao u inozemstvo, prodao devize Ini, a da bi se izbjegao skandal zbog praznih državnih skladišta i pravdao kredit, nabavili su pšenicu po niskim cijenama od vojvođanskih poduzeća".

Navodno se realizirao tek dio posla za koji je odobren kredit, umjesto 184.800 tona pšenice i kukuruza kupljeno je 116.500 tona manje. A kao dokaz u tekstu se navodi nalaz inspekcije HNB-a koja je ušla u trag tom kreditu. Mediji su izvijestili da je zbog toga HNB protiv Franje Lukovića, tadašnjeg direktora Zagrebačke banke, koja će i godinama kasnije pratiti Todorićevo širenje, podnijela kaznenu prijavu zbog privrednog prijestupa.

"Nakon svega, nije bilo ni državnog novca ni državne pšenice i kukuruza, ali je Agrokor nastavio kupovati društvena poduzeća uz očiti blagoslov države", zaključuje autorica teksta. Zaredalo je još nekoliko napisa u kojima se kritizira Agrokorov način poslovanja. Tako je povodom vijesti da je "Zagrebačka banka dala kredit od 80 milijuna maraka za otkup kukuruza, a financijska policija otkrila da je od toga 48,9 milijuna maraka Agrokor nenamjenski potrošio", u Slobodnoj Dalmaciji je 1992. objavljen intervju s Nikolom Baračem, direktorom tad moćnog Dalmacommerca, koji je podignuo krivičnu prijavu protiv Agrokora i Zagrebačke banke.

Barač je ljutito izjavio kako takve kredite za poticanje proizvodnje za izvoz, gdje je kamata četiri umjesto tad standardnih 12 posto, dobiva samo Todorić. "Ako je Agrokor 80 posto potrošio nenamjenski, jasno je koliku je protupravnu dobit ostvario. Na Zapadu bi platio i realnu kamatu i poveliku kaznu, a uz to bi bio uvršten na crne liste i zatvorio bi vrata vlastite poslovne budućnosti. Zato sam odlučio javno reagirati", rekao je tad Barač.

"Nitko u Agrokoru nema nikakvog saznanja o navodnoj krivičnoj prijavi niti nas je itko povodom iste pozivao. Ako je postojala, vjerojatno je zbog neutemeljenosti odbijena", rečeno nam je u Agrokoru. Naknadno je priča dobila potvrdu tekstom u Globusu, u kojem se tvrdi da je "Ivica Todorić zloupotrijebio oko 50 milijuna DEM namjenskog kredita dobivenog od Zagrebačke banke po posebnom režimu".

Citira se pritom izvješće Financijske policije iz ožujka 1994., u kojem je navedeno da je Agrokor potkraj 1991. nenamjenski potrošio kredit Zagrebačke banke te da je dobio novac i prije nego što ga je kreditni odbor odobrio. HNB je zbog toga nadležnom sudu podnio prijavu protiv Zagrebačke banke zbog nenamjenskog trošenja kredita Agrokora (otkup pšenice iz Robnih rezervi 1991.). Na našu molbu da nas informiraju kako je taj slučaj okončan, iz središnje banke nam je odgovoreno:

"Nepoštovanje odluka koje je 1991., vezano uz korištenje sredstava primarne emisije, donosila Narodna banka Hrvatske bilo je sankcionirano kao privredni prijestup temeljem tad važeće Uredbe o NBH. Prijava za privredni prijestup podnosila se okružnom javnom tužilaštvu. Na temelju podnesene prijave okružno javno tužilaštvo odlučivalo je o podizanju optužnog prijedloga za privredni prijestup te optužni prijedlog podnosilo na odlučivanje tadašnjem mjesno nadležnom okružnom privrednom sudu. U predmetu na koji se odnosi Vaš upit HNB ne raspolaže informacijama o ishodu postupka, odnosno rješenju nadležnog suda".

Ukratko, još jedan u nizu slučajeva kad se neka afera počela raspetljavati, a onda je sve stalo. U Globusu je sam Todorić priznao da nisu snosili nikakvu prekršajnu odgovornost. Ipak, najviše se pisalo o tzv. pšeničnoj aferi, kad su Državne robne rezerve preko Agrokora prodale viškove pšenice po cijeni nižoj od tržišne, a kupac je bio Agros Trading, švicarska tvrtka iz Zuga u vlasništvu Agrokora.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Danas već zaboravljena afera narasla je do takvih razmjera da je 1996. zbog toga ustrojeno Saborsko istražno povjerenstvo, koje je svoj rad završilo podizanjem niza kaznenih i prekršajnih prijava. U početku su Ivicu Todorića, zbog njegova oca Ante Todorića, povezivali sa Savkom Dabčević Kučar i njezinim HNS-om, no kako je 90-ih vlast u državi stalno držao HDZ, stvorio je bolje odnose s Tuđmanom nego otac. Todorić junior trudio se i da izjave u javnosti budu primjerene.

"O novome premijeru odlučuje predsjednik Republike, a on je ne samo dobar političar, vojskovođa i diplomat, nego i sportaš, i zna da se ne mijenja tim koji pobjeđuje", izjavio je po završetku rata. Pitanje je koliko su te pohvale bile iskrene, jer Todorić ne bi mogao tako duboko ući u privatizaciju da nije bio u dobrim odnosima s HDZ-om. To je i javno pokazivao, pa su, kad je 1995. godine otvarao svoj prvi Super Konzum, na svečano otvorenje došle i Ankica i Nevenka Tuđman.

Potonju je, zlu ne trebalo, Agrokor i angažirao na nezahtjevnom, a lukrativnom poslu - da mu proizvodi kornete za Ledo. Otvaranje prvog Super Konzuma bio je uvod u jednu poratnu, potrošačku i klijentelističku Hrvatsku. A kakva će ta Hrvatska biti, vidi se i iz činjenice da je objekt sagrađen bez građevinske dozvole. Stvorena je zemlja u kojoj se zakoni kroje i krše po potrebi političara, ali i pojedinih poduzetnika.

Skrivene zabave Tajni i bogati Todorićevi gosti na Smokvici

Šef odjela za izdavanje građevinskih dozvola Vladimir Berković tad je priznao: "Objekt Super Konzum još nema građevinsku dozvolu. Postupak je u tijeku. Svaka takva dozvola ima svoju priču, tijek i uvijek na nečemu zapne. Sporovi se teško rješavaju i život ne može čekati da se zbog komada zemljišta ili nečeg drugog ne počne s gradnjom. Investitori su prisiljeni graditi jer je prekompliciran postupak dobivanja svih suglasnosti. Dakako da to nije zakonski dopustivo. No puno velikih objekata u Zagrebu nema nikakve dozvole".

Kad je, primjerice, trebalo sagraditi Super Konzum na Črnomercu, nakon što je propao plan da nikne novi šoping-centar, Agrokor je bez problema ishodio dozvolu za gradnju pokraj samog okretišta tramvaja. Kako takve stvari prolaze kroz gradsku skupštinu, objasnio nam je Tomislav Jelić, koji je godinama bio zastupnik u zagrebačkoj gradskoj skupštini, zapamćen po neugodnim pitanjima, ali i po tome što je zbog sumnji u pogodovanje i korupciju podignuo niz kaznenih prijava protiv mnogih gradskih činovnika.

Novinari su ga prozvali stručnjakom za kaznene prijave iz kućne radinosti. "Mi gradski zastupnici materijale o kojima ćemo glasati uglavnom smo dobivali po osam dana prije sjednice, ali osim onih važnih koje bi nam dali tek dan prije skupštine, a sve kako ne bismo imali vremena proučiti o čemu se radi. Niti jedna vlast nije željela transparentno raditi na toj prostorno-planskoj dokumentaciji jer je to veliki prostor za manipulacije.

Pouzdano znam da su ljudi iz Agrokora dolazili u gradski Zavod za planiranje kako bi prije izrade prostorne planske dokumentacije izrazili svoje želje i to se sve ukomponiralo. Mnogi zaposlenici gradske uprave pitali su zašto moraju božićnicu dobiti baš u Konzumovim bonovima", prisjeća se Jelić. On je 2007. godine zbog sumnjivih zamjena gradskih zemljišta, pri kojima je profitirao Konzum, podnio kaznenu prijavu protiv Milana Bandića i njegove ekipe.

"Bila je riječ o zamjeni vrijednog zemljišta na uglu Heinzelove i Vukovarske, tzv. Fenixova parcela, za jednu derutnu nekretninu u Mečarovoj ulici na Pečšćenici u vlasništvu tvrtke Grokomp nekretnine. Odluku o zamjeni zemljišta Grad Zagreb donio je 1. lipnja 2007., a potpisao ju je Milan Bandić. Ta je zgrada do 2003. bila u vlasništvu Grada Zagreba, a kako je Grokomp došao do te nekretnine i danas ne znam jer taj slučaj DORH istražuje. Angažiran je Mirko Kožulj, sudski vještak koji je sad pod istragom DORH-a.

Kožulj je za tu derutnu nekretninu, gdje su sva stakla bila porazbijana, procijenio da vrijedi 2200 eura po kvadratu, a istodobno je zemljište na uglu Heinzelove i Vukovarske procijenio na 230 eura po kvadratu i u tom omjeru se mijenjalo, iako se u to doba građevinskog buma svijećom tražilo zemljište u Zagrebu, a ono je realno vrijedilo barem 700 do 800 eura po kvadratu. Tu je po mojoj procjeni Grad Zagreb oštećen za 10 do 12 milijuna kuna i zbog tog sam podnio kaznenu prijavu DORH-u", objašnjava Jelić.

Pritom je zanimljivo da Kožulja nije angažirao Grad Zagreb, nego vlasnik Grokomp nekretnina, tad 22-godišnji student Toni Grossi iz Opuzena. Odakle student u toj priči? Objašnjenje je izašlo u Novom listu, a pojavljuju se već poznata lica. "Sudeći prema dva izvora iz Opuzena, Toni Grossi rodbinski je povezan s obitelji Slobodana Ljubičića Kikaša, nekadašnjeg čelnika Zagrebačkog holdinga i bliskog suradnika Milana Bandića.

Derutna zgrada u Mečarovoj bila je vođena kao društveno vlasništvo, a njezin izvanknjižni vlasnik bila je mesna industrija Sljeme. Kad je mesna industrija otišla u stečaj, njezinu imovinu preuzela je tvrtka Rabus, a ta je tvrtka u listopadu 2006. godine dio zgrade u Mečarovoj ulici prodala poduzeću Rytec, koje je jedno vrijeme vodila Ines Krmpot, buduća supruga Slobodana Ljubičića Kikaša. Poduzeće Grokomp nekretnine jednu je etažu zgrade od Ryteca kupilo 21. studenoga 2006.

Bijeg u Dubai Zbuksao novac: Todorićev tajni račun u arapskoj banci

Drugu etažu Grokomp je također kupio od tvrtke Rytec, a pet etaža zgrade u Mečarovoj Grosijeva tvrtka kupila je od poduzeća Sajam automobila, koje se također vodilo kao jedan od izvanknjižnih vlasnika. Nešto više od mjesec dana nakon što je došao u posjed atraktivnoga gradskog zemljišta, mladi Toni Grossi u srpnju 2007. prodaje svoju tvrtku Grokomp Todorićevu Konzumu. Uskok vodi istragu zbog sumnje da je u spornom slučaju zamjene zemljišta Grad Zagreb oštećen za najmanje 15,4 milijuna kuna".

Paralelno s pletenjem interesne mreže u Zagrebu, Agrokor je bio aktivan i na nacionalnoj razini, gdje je također trebalo pridobiti razne političke stranke. Širenje Agrokora nastavilo se i sljedećih godina po raznim zemljama regije. Trajalo je sve do početka ekonomske krize, pa je tako, primjerice, 2007. kupljeno još osam novih tvrtki, a rekordne 2008. njih čak 11 - u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori...

Uz stanoviti kapital zarađen u trgovini cvijećem, širenju Agrokora pomogla je i suradnja s politikom, konstantno negirana, nikad otvorena, ali uvijek zamjetna. A kad je Agrokor u jednom trenutku narastao i probio granicu od 10.000 zaposlenih, dobio je važan argument u svim budućim pregovorima s vlasti, što je koristio za novi rast. Koliko je u svemu tome pomogla vlast, naročito u eri Franje Tuđmana, kad je cijelo društvo, u rasponu od sporta do gospodarstva, bilo pod kontrolom politike? Iako u Agrokoru s ponosom vole reći da im država nikad nije pomagala u širenju, izgleda da nije baš tako.

Sindikalni lider Mario Iveković svjedoči da je na prvom sastanku 1994,. kad se pričalo o preuzimanju Konzuma, Ivica Todorić pred njim "zvao lidere triju važnih političkih stranaka i dogovarao sponzorstva pred tadašnje izbore. A kad sam 1999. dao izjavu za Večernji list da se ljudi trebaju pobuniti, Todorić me nazvao i u ime Franje Tuđmana poručio da se smirimo jer vlast želi dobre odnose s radnicima. Rekao je da ima Tuđmanov mandat za taj razgovor i ponudio mi je upravu Zagrepčanke, tad jake trgovačke tvrtke. Čak mi je garantirao da će, prihvatim li ponudu, Zagrepčanka dobivati robu pod istim uvjetima kao njegov Konzum. Zahvalio sam i rekao mu da ja već imam svoj posao", ispričao nam je Iveković.

Zbog tih je iskustava Iveković 2000. javno izjavio: "Todorić je iznad vlade. On je kontrolira, a vlada je preslaba da mu se odupre". Početkom 1998. u intervjuu Nacionalu Todorić priznaje da nije uspio kupiti sve što je želio, primjerice, Podravku i varaždinsku Koku. "Na te ponude dobili smo apsolutno negativne odgovore od onih koji kreiraju službenu gospodarsku politiku u Hrvatskoj. Unatoč takvu očitu pokušaju limitiranja našeg razvoja, nismo odustali od širenja poslovanja", rekao je Todorić, čime neizravno zapravo priznaje da je u prethodnim slučajevima, kad je uspijevao kupiti željene tvrtke, imao podršku "onih koji kreiraju službenu gopodarsku politiku"

Gazda ne dolazi Neće izdržati: "Todorić se panično boji Remetinca"

Prije toga govorio je: "Agrokor kao koncern i ja osobno poduzeli smo vrlo ozbiljne akcije i ne možemo si dopustiti luksuz bilo kakve protekcije, veza i nametanja. Sve će protekcije i veze biti kad-tad raskrinkane". A 1999. godine je rekao: "Povezivanje s bilo kim na vlasti može u hrvatskim okolnostima samo štetiti, što je katastrofa kakve nema u svijetu"

Visoko pozicionirani menadžer Agrokora koji je s nama razgovarao pod uvjetom da ostane anoniman kaže: "Todorić je jako dobro razvijao posao, no krajem 90-ih počeo se ponašati pomalo megalomanski, ulazio je u krive biznise. Nije mu se smjelo dopustiti da bude i proizvođač i trgovac, u dobro uređenim zemljama to nije moguće jer onda imaš transferne cijene, peglaš tvrtki dobit i ne plaćaš porez. I još po nečemu se razlikovao od Kutle: nije se otvoreno politički svrstavao, nego je posvuda umrežio svoje ljude ili one koje je nečim zadužio te je zapravo bilo svejedno tko je na vlasti", zaključuje naš sugovornik.

U kompaniji, naravno, demantiraju bilo kakvu povezanost s politikom. "Valjda je nakon 20 godina svima jasno da Agrokor u tome ne sudjeluje", kažu. Istina je da kompanija ne sudjeluje otvoreno. Todorić je 2003. izjavio: "Nikad u posljednjih deset godina ni jedan predsjednik ili član neke stranke nije tražio financijsku ili neku drugu potporu, pa Agrokor nikad nije surađivao s političkim strankama".

Pa onda opet 2006.: "Financira li Agrokor bilo koju političku stranku? Ne, i to nikad nismo radili". Ali dogodine ipak priznaje: "Samo jednom smo dijelili, čini mi se u drugoj izbornoj kampanji, i to simbolične iznose". No čini se da je Ivica Todorić osobno sponzorirao više stranaka. Na tom je tragu tekst objavljen tijekom kampanje za predsjedničke izbore 2010. godine. Navodi se svjedočenje Zagrepčanina, dužnosnika Liberalne stranke, kojeg je pred parlamentarne izbore 2000. godine stranački predsjednik poslao u Agrokor po novac.

"Došao sam u sjedište Agrokora na sastanak koji je predsjednik stranke dogovorio s Todorićem, kurtoazno smo popričali par minuta, potom je on otišao u drugu sobu i vratio se s omotnicom u kojoj je bilo 50.000 kuna. Rekao je da daje privatni novac svoje obitelji jer žele razvijati višestranačje i nije mi dao nikakvu priznanicu. Taj sam novac odnio glavnom tajniku Karlu Gorinšeku, koji ga je položio na stranački račun i pritom naveo da je donacija dobivena od Ivice Todorića, što je stranka spomenula i u svojem financijskom izvješću. Bila je to pogreška: kasnije sam čuo da se vlasnik Agrokora zbog toga jako naljutio jer ni jedna druga stranka, a gotovo sve su dobile novac, nije javno priznala da je Todorić financira. Ako su mali dobivali po 50.000 kuna, koliko je onda davao velikima, HDZ-u i SDP-u? Po mojoj procjeni, barem deset puta više", procijenio je nekadašnji dužnosnik LS-a.

Nacional je pak jednom prilikom objavio da je "Todorić financirao predizbornu kampanju SDP-a i HSLS-a, koji su zauzvrat nakon preuzimanja vlasti donijeli naputak o ograničenju unosa namirnica iz inozemstva, čime je najviše profitirao Konzum". U razgovoru s ekipom projekta "Gazda", nekadašnji glavni tajnik HDZ-a Stjepan Mesić rekao je da su "sve velike kompanije sponzorirale HDZ".

(Tekst je prvi put objavljen u travnju prošle godine u Expressu)