Life
3581 prikaza

Tatu su mu strpali u zatvor, Gazda je vikao: Osvetit ću te!

Rijetka zajednička fotografija oca i sina Todorić
Express.hr
Malo poznati izvadci iz knjige ‘Gazda: Ovo nije priča o Ivici Todoriću’

Tek malobrojni svjedoci danas žele pričati o Ivici Todoriću, državnom prijatelju broj 1, a oni koji su pristali uglavnom se slažu da njegov uspjeh počiva na upornom radu, stvaranju mreže svojih ljudi na raznim važnim pozicijama te na kupnji Konzuma. Ne krši često zakone, ali dobro koristi svoj utjecaj, novac i činjenicu da zapošljava desetke tisuća ljudi.

Najuspješniji hrvatski poduzetnik rođen je 1950. godine u Zagrebu, no papiri su se negdje putem izgubili, tako da se u službenim dokumentima navodi da je rođen u Kloštar Ivaniću, u kojem je njegova obitelj tad živjela. Nije rođen 2. siječnja 1951. godine, kako se službeno navodi, nego 29. prosinca 1950. godina, kad i slavi rođendan. Zadnja je proslava bila na vrhu Cibonina tornja, u sjedištu Agrokora, a među malobrojnim uzvanicima bio je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić.

Ivica Todorić Prije bijega Top News Posljednja velika prevara Ivice Todorića

Nakon idiličnog djetinjstva obitelj se preselila u Zagreb, gdje Ivica nastavlja školovanje. U srednjoj ekonomskoj školi je slabašan đak, ide na popravni iz njemačkog, maturira s trojkom. Kolega iz škole Željko Grgec prisjeća se kako je Ivica, kad ga je razrednica pitala što mu je otac po zanimanju, odgovorio - direktor, a na pitanje što je po zvanju, Ivica je odgovorio - pa direktor! Volio je igrati nogomet te je uvijek imao najbolje tenisice i trendi odjeću, ali nije bio razmetljiv. Navijao je za Hajduk.

U doba Hrvatskog proljeća 1971. godine bilo mu je 20 godina i studirao je ekonomiju. Ivici je utamničenje oca teško palo. Posjećivao ga je u zatvoru u Zagrebu gotovo svakodnevno. Na izricanju osuđujuće presude Ivica se zaderao: "Osvetit ću te, tata!". I osvetio se - socijalizam se urušio, Hrvatska se osamostalila, a Todorići su postali njezini vladari iz sjene.

Bio je osrednji student, a njegovi se prijatelji prisjećaju kako je Ivica Todorić u to vrijeme na svojoj Volkswagen Bubi, koju mu je kupio otac, imao nalijepljen hrvatski grb. Ovako se on kasnije prisjećao: "Rado se sjećam Hrvatskog proljeća, kad smo studentskim buntom jurišali u nebo te kidali okove začahurenih i okoštalih društvenih struktura". Oko Ivičina političkog djelovanja u to doba ima nekih kontroverzi. Iako u intervjuima govori da mu je oduzeta putovnica, u MUP-u nismo dobili potvrdu tog podatka.

U jednom biografskom intervjuu s početka 90-ih Todorić kaže: "1971. me zatekla kao studenta na Ekonomskom fakultetu. Moj otac bio je na čelu jednog velikog poljoprivrednog kombinata i bio je s jednom garniturom hrvatskih intelektualaca smijenjen, proganjan, bio je u zatvoru. Teško sam to proživljavao. Kad se otac vratio s izdržavanja kazne, završio sam fakultet.

Martina Dalić Grupa Borg Top News Iskazi o Agrokoru: Vrh HDZ-a je sve znao i odobrio

Otac je još bio relativno mlad, a u mirovini, ja bih sa svojim pedigreom u to vrijeme vjerojatno teško mogao u privredi naći posao, pa smo odlučili krenuti u privatnu proizvodnju cvijeća. To smo radili 15 godina. Nakon toga, još u bivšem komunističkom sustavu, pojavila se mogućnost otvaranja privatnih poduzeća i mi smo osnovali Agrokor, jedno od prvih privatnih poduzeća u Zagrebu".

Na službenoj internetskoj stranici koncerna Agrokor, njegove stožerne kompanije preko koje drži vlasništvo u nizu tvrtki, piše da 1976. "Ivica Todorić osniva privatnu tvrtku za proizvodnju cvijeća i cvjetnih sadnica te ubrzo zapošljava više od 50 ljudi", a već sljedeće godine "postaje tržišni lider u prometu cvijećem". Nije bilo baš tako. Tad nije bilo privatnih tvrtki, nego su Todorići osnovali obrt, zapravo više njih, jer su postajale restrikcije u broju zaposlenika.

Na korporacijskom webu navodi se da su prve godine zaposlili više od 50 ljudi, što teško da je točno jer su nam sugovornici u Kloštar Ivaniću rekli da ih nije moglo biti više od 20, i to u vrhuncu sezone. Osim toga, ime Agrokor pojavilo se puno kasnije, tek 1989. Sam Todorić navodi da mu se prvi obrt zvao Poljoprivredni obrt Ivica Todorić. Kako bilo, Ante Todorić 1977. izlazi iz zatvora i uključuje se u posao s cvijećem. Međutim, obitelj nije dugo na okupu.

Već 1978., nedugo nakon što je pokrenut obiteljski biznis, Ivica odlazi na odsluženje vojnog roka u JNA pa tih 18 mjeseci nije sudjelovao u radu tvrtke. Nije diplomirao u roku, ostalo mu je još nekoliko ispita kad je otišao u Beograd, u elitnu Titovu gardu, u odjel veze vrhovnog komandanta na Topčideru. Pomalo čudno, s obzirom na to da se Garda popunjavala uglavnom djecom istaknutih partizanskih boraca, a Todorićev je otac malo prije toga izašao iz zatvora u kojem je robijao, među ostalim, zbog hrvatskog nacionalizma.

Rijetka zajednička fotografija oca i sina Todorić | Author: Express.hr Express.hr
U vojsci se Ivica dobro snašao. Postao je desetar, a u regrutnom centru gardijskih jedinica ostao je i nakon obavezne obuke. Njegov prijatelj iz vojničkih dana sjeća se da je bio bistar, dobar organizator, znao je s ljudima, sposoban. Za razliku od drugih, često je išao doma u Zagreb, obično vlakom, a ponekad bi se, kao vojnik, besplatno uvukao u avion. Dozvole je lako sređivao, a kad su vojnici trebali između sebe odabrati tko ide kući za Novu godinu, on je pobjeđivao jer je svakome plaćao pića. Kako se tad činilo, novac nije bio problem.

A za filmove je znao reći: "Ma kaj pričate o filmu, to nije realnost, vodi vas na krivi put".

Kad se vratio u Zagreb, posvetio se biznisu s cvijećem, a fakultet je završio tek 1985., s diplomskom temom "Proizvodni i neproizvodni rad". Posao s cvijećem snažno se razvio, iz Nizozemske su dolazili avioni s lukovicama, a šleperi su odvozili tulipane na sve strane. "Kad su stigle devedesete, uvozio sam za cijelu Jugoslaviju voće i povrće, cvijeće i drugo. U jednom danu imao sam na carini po pedeset šlepera", prisjetio se jednom zgodom Ivica Todorić.

Svjedoci se prisjećaju da su u to vrijeme mnogi žitelji Kloštar Ivanića u svojim kućama čistili te lukovice. Prema svjedočenju Marice Kamenarić, njihove susjede iz Kloštar Ivanića, Ivici nije bilo teško ustajati rano ujutro i razvoziti cvijeće po zagrebačkim tržnicama. Kad je trebalo zaraditi, trgovao je prošvercanim petardama, a po kućama je prodavao i jaja. Ivica je na Britanski trg išao prodavati cvijeće, uzimao je od tate auto da vozi maćuhice i šarmirao cvjećarice: "Gospica, biste ovo uzeli prodati?".

Kao i Ante 60-ih, Ivica se koristio inflacijom. "U to vrijeme goleme inflacije posao nam je išao jako dobro. Ujutro bismo kupili 1000 tona, a do popodne smo zaradili još 600. Distribuirali smo goleme količine cvijeća, voća i povrća u cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji". Cvijećem su isprva na veliko trgovalo na tržnici Dolac, onda u Heinzelovoj, pa na kraju na zagrebačkoj Zelenoj tržnici, gdje smo se i sami uputili te se uvjerili koliko je cvjećarstvo, u kojemu su Todorići ostali sve do 2013., bilo lukrativno.

Fabris Peruško - Andrej Plenković, Martina Dalić Tiha privatizacija Top News Izvještaj iz srca Borga: 10 pisama za oboriti Plenkija

"U socijalizmu je postojala ta kultura kupovanja cvijeća. Prije 35 godina 8. mart je bio takva ludnica, toliko se zarađivalo da si novi Golf mogao kupiti, a od zarade za Svisvete bi krov na kuću stavio! Ma svi su kupovali, a sad je sve to nestalo i teško će se to vratit’ ikad više. Koliko god si donio prodalo bi se, sve na keš, nit’ fiskala nit’ računa. Sad se vode knjige, računi, robe ima kol’ko hoćeš, ali love više nema. Nekad je karanfil bio top cvijet, milijune smo prodavali, sad ni jedan ne možeš prodati.

Cijene goriva su otišle u nebo, a cijene su ostale iste, ali nešto moraš raditi, još zaradimo za kruh, skromno živimo. Sad se sve uvozi, to je najlakše za državu, 25 posto sebi u džep, koga briga za proizvođača. Nekad su bila dobra vremena, sad je to zlo", govore nam cvjećari. Najstarija među njima sjeća se vremena dok se još trgovalo na Dolcu.

"Na Dolcu je bilo lijepo. Je, nije bilo natkriveno, kisnuli smo, al’ je bilo novca. S Dolca smo prešli u Heinzelovu negdje 1991., a oko 2000. smo se preselili ovdje, još dalje od grada". Sjeća li se Todorića? "Kako ga se ne bih sjećala! Dobar čovjek i Ivica i Ante, oni su bili veliki, a mi bili i ostali mali. Oni su prije nekoliko godina odustali od ovoga posla, više nije im bilo potrebno, premala stvar za njih, godišnji promet je pao pa su ugasili tvrtku. Konzum sad uvozi direktno iz Nizozemske, po narudžbi za svaki svoj dućan onoliko koliko mu treba".

Agrokor je registriran kao dioničko društvo 1989., a postali su nešto vidljiviji dvije godine kasnije, kad su kupili zadarsku Tvornicu za preradu soje. Počeo je rat, Zadar se našao pod topničkom paljbom te snovi o sojari i njezinu lučkom potencijalu brzo su raspršeni. Sojara ni danas na posluje dobro, carinici s kojima smo razgovarali kažu kako dođe po jedan brod sa sojom svaka tri mjeseca.

U hrvatskoj javnosti Ivica Todorić pojavio se naglo, početkom rata, kad je u samo dvije godine kupio nekoliko uglednih tvrtki. Todorić je 1992. postao većinski vlasnik Jamnice, tad još pod udarima srpskog topništva, kao i Agroprerade Ivanić Grad. Za razliku od većine drugih junaka hrvatske privatizacije, obitelj Todorić stekla je neki imetak i prije rata. Pitanje je, međutim, s koliko su milijuna krenuli u privatizaciju. Analiza medija iz 90-ih dovodi do zbunjujućih rezultata.

Franjo Tuđman i Ivica Todorić | Author: Siniša Hančić/Pixsell/History Siniša Hančić/Pixsell/History
Tako je 1997. u tjedniku Obzor objavljeno da je Agrokor do rata skupio osam milijuna maraka čiste dobiti, magazin Banka piše da je "1989. imao 16 milijuna maraka", dok Jutarnji list kasnije spominje "privatni kapital od 30 milijuna maraka stvoren prije rata u industriji cvijeća". Sam Todorić 1993. objašnjava u Večernjem listu: "Većinu naših akvizicija plaćali smo u gotovini, to je oko 15 milijuna maraka zdravog novca, a od banke smo dobili samo 2,6 milijuna maraka kredita".

Ni danas u Agrokoru nije moguće dobiti precizan odgovor: "U to vrijeme Agrokor je u Republici Hrvatskoj već bio ozbiljna kompanija srednje veličine s realnim potencijalima", odgovoreno nam je u korporaciji. U istom intervjuu Večernjem listu objavljen je zanimljiv podatak, koji možda upućuje na podrijetlo dijela njegove imovine. Todorić u njemu kaže: "Puno robe izvukli smo iz Vojvodine, pa smo tako utopili stare dinare".

Bilo je to doba kad su tegljači sa starim dinarima vozili u druge republike tad još postojeće SFRJ, gdje su pretvarani u devize, a osobe koje su u tome sudjelovale mogle su određeni dio zadržati, dok je većina novca išla za obranu zemlje. O tome tko je koliko zamijenio i zadržao, naravno, ne postoji nikakva dokumentacija, a ono što se zna jest da su tako nastale neke od danas najbogatijih hrvatskih dinastija.

U koncernu sad tvrde da "Agrokor ni jedan dolar nije zaradio plaćanjem starim jugoslavenskim dinarima, time se nikad nije bavio. Dok je dinar bio redovito platežno sredstvo, njime smo obavljali normalne poslovne transakcije".

Kako bilo, u srpnju 1992. u Globusu izlazi prvi tekst o Todoriću, i to zbog afere. Tad je šira javnost prvi put čula za uspješnog cvjećara koji polako postaje važan poslodavac. U Globusu je prozvan zbog načina na koji se uključio u privatizaciju bivših društvenih poduzeća.

Iako tad, iz današnje perspektive, njegov Agrokor nije imao puno - samo zadarsku Sojaru i Agropreradu Ivanić Grad - novinarki nije bilo jasno kako je to stekao. Činjenica da netko vrijedno radi po cijele dane nije dostatno objašnjenje za zgrtanje znatnog imutka i društvene moći. Već 1992. godine u tisku izlazi prva od nekoliko Agrokorovih afera, redom vezanih uz trgovinu poljoprivrednim proizvodima.

London: Todorić u pratnji odvjetničkog tima dolazi na ročište gdje će se odlučiti o izručenju Cherie Blair Top News Brani Gazdu i diktatore - porijeklo novca je ne zanima

"Agrokor trguje strateški značanijim robama, pšenicom, kukuruzom, čak naftom, dobiva povlaštene bankovne kredite i u svome osvajanju društvenog vlasništva očito uživa osobitu naklonost državne Agencije za restrukturiranje (preteča Hrvatskog fonda za privatizaciju, op. a.), koja Todoriću dopušta ono što drugima osporava - kupovinu dobro poslujućih društvenih poduzeća", objavljeno je u Globusu.

"U formi priče o jednoj prilično ružnoj poslovnoj transakciji, kreditom Zagrebačke banke od šest milijuna maraka, Agrokor je trebao kupiti od poljoprivrednog kombinata u Osijeku pšenicu i kukuruz za robne rezerve RH, no dio te robe Agrokor je izvezao u inozemstvo, prodao devize Ini, a da bi se izbjegao skandal zbog praznih državnih skladišta i pravdao kredit, nabavili su pšenicu po niskim cijenama od vojvođanskih poduzeća".

Navodno se realizirao tek dio posla za koji je odobren kredit, umjesto 184.800 tona pšenice i kukuruza kupljeno je 116.500 tona manje. A kao dokaz u tekstu se navodi nalaz inspekcije HNB-a koja je ušla u trag tom kreditu. Mediji su izvijestili da je zbog toga HNB protiv Franje Lukovića, tadašnjeg direktora Zagrebačke banke, koja će i godinama kasnije pratiti Todorićevo širenje, podnijela kaznenu prijavu zbog privrednog prijestupa.

"Nakon svega, nije bilo ni državnog novca ni državne pšenice i kukuruza, ali je Agrokor nastavio kupovati društvena poduzeća uz očiti blagoslov države", zaključuje autorica teksta. Zaredalo je još nekoliko napisa u kojima se kritizira Agrokorov način poslovanja. Tako je povodom vijesti da je "Zagrebačka banka dala kredit od 80 milijuna maraka za otkup kukuruza, a financijska policija otkrila da je od toga 48,9 milijuna maraka Agrokor nenamjenski potrošio", u Slobodnoj Dalmaciji je 1992. objavljen intervju s Nikolom Baračem, direktorom tad moćnog Dalmacommerca, koji je podignuo krivičnu prijavu protiv Agrokora i Zagrebačke banke.

Barač je ljutito izjavio kako takve kredite za poticanje proizvodnje za izvoz, gdje je kamata četiri umjesto tad standardnih 12 posto, dobiva samo Todorić. "Ako je Agrokor 80 posto potrošio nenamjenski, jasno je koliku je protupravnu dobit ostvario. Na Zapadu bi platio i realnu kamatu i poveliku kaznu, a uz to bi bio uvršten na crne liste i zatvorio bi vrata vlastite poslovne budućnosti. Zato sam odlučio javno reagirati", rekao je tad Barač.

Spuštanje znaka Agrokora sa Ciboninog tornja | Author: Filip Kos/PIXSELL Filip Kos/PIXSELL
"Nitko u Agrokoru nema nikakvog saznanja o navodnoj krivičnoj prijavi niti nas je itko povodom iste pozivao. Ako je postojala, vjerojatno je zbog neutemeljenosti odbijena", rečeno nam je u Agrokoru. Naknadno je priča dobila potvrdu tekstom u Globusu, u kojem se tvrdi da je "Ivica Todorić zloupotrijebio oko 50 milijuna DEM namjenskog kredita dobivenog od Zagrebačke banke po posebnom režimu".

Citira se pritom izvješće Financijske policije iz ožujka 1994., u kojem je navedeno da je Agrokor potkraj 1991. nenamjenski potrošio kredit Zagrebačke banke te da je dobio novac i prije nego što ga je kreditni odbor odobrio. HNB je zbog toga nadležnom sudu podnio prijavu protiv Zagrebačke banke zbog nenamjenskog trošenja kredita Agrokora (otkup pšenice iz Robnih rezervi 1991.). Na našu molbu da nas informiraju kako je taj slučaj okončan, iz središnje banke nam je odgovoreno:

"Nepoštovanje odluka koje je 1991., vezano uz korištenje sredstava primarne emisije, donosila Narodna banka Hrvatske bilo je sankcionirano kao privredni prijestup temeljem tad važeće Uredbe o NBH. Prijava za privredni prijestup podnosila se okružnom javnom tužilaštvu. Na temelju podnesene prijave okružno javno tužilaštvo odlučivalo je o podizanju optužnog prijedloga za privredni prijestup te optužni prijedlog podnosilo na odlučivanje tadašnjem mjesno nadležnom okružnom privrednom sudu. U predmetu na koji se odnosi Vaš upit HNB ne raspolaže informacijama o ishodu postupka, odnosno rješenju nadležnog suda".

Ukratko, još jedan u nizu slučajeva kad se neka afera počela raspetljavati, a onda je sve stalo. U Globusu je sam Todorić priznao da nisu snosili nikakvu prekršajnu odgovornost. Ipak, najviše se pisalo o tzv. pšeničnoj aferi, kad su Državne robne rezerve preko Agrokora prodale viškove pšenice po cijeni nižoj od tržišne, a kupac je bio Agros Trading, švicarska tvrtka iz Zuga u vlasništvu Agrokora.

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.