Zaradio je milijune na kocki, ali nikad nije bio sretan
Bill Benter na klađenju na konjske trke zaradio je gotovo milijardu dolara.
"Nisam milijarder, na žalost. Dio kolača otišao je kolegama i suradnicima u Hong Kongu i Las Vegasu", kaže Benter u rijetkom intervjuu za Bloomberg u kojem se povučeni filantrop i biznismen prisjetio svojih početaka. Troje je "igrača" promijenilo svijet igara na sreću. Prvi je profesor i autor Edward O. Thorp, pisac knjige "Beat the Dealer" o tome kako pobijediti u ajncu koristeći metodu "brojanja". Iako taktika zahtjeva nevjerojatnu koncentraciju i puno vježbe rezultati su, kaže Thorpe, zagarantirani.
Upravo je ta knjiga potaknula znatiželju mladog studenta fizike Bentera koji, čim je diplomirao fiziku 1977., otišao sreću potražiti u Las Vegas. Sin liberalnih roditelja koji su ga puštali da ljeta provodi putujući po Europi, Egiptu i Rusiji. Tijekom fakulteta i prije odlaska u Las Vegas radio je u McDonald'su i po lokalnim dućanima u rodnom Pittsburghu.
Skromni novac koji je zaradio odlučio je potrošiti upravo u Vegasu, u casinima najnižeg "ranga". I iako mu je prosječna zarada iznosila oko 40 dolara dnevno Benter je bio sretan jer je gledao kako se znanstveni postulati i matematika "odigravaju" u stvarnom životu.
Početkom osamdesetih tamo je upoznao i trećeg revolucionara imena Alan Woods, Australca koji je bio na čelu ekipe "brojača karata". Woods je u nekom trenutku odlučio kako više ne želi biti zaposlen u osiguranju i obiteljski čovjek te da se želi posvetiti "avanturističkom" životu. Tim je pričama, kao i svojom sposobnošću, impresionirao i Bentera koji je bio oduševljen time da u ekipi svi dijele profit, da su stroga pravila, nema alkohola i kockanje je "pravi" posao.
Za samo šest tjedana Benter je ajnc igrao u Monaku, odjeven u najfiniju odjeću te okružen "finim" ljudima. Godišnje je zarađivao osamdesetak tisuća dolara. Idila je trajala godinama, a poslije Europe su se vratili u Las Vegas gdje su svi zajedno stanovali u kući s bazenom na periferiji grada, a zarada je bila zagarantirana.
Benter je s vremenom imao i ružna iskustva s zaštitarima institucija u kojima su kockali, koje su silno htjele saznati kako "varaju sustav". Uskoro su se njihova lica našla u Griffinovoj knjizi, popisu "crnolistaša" kojeg detektivske agencije daju na uvid casinima. Bilo je vrijeme da krenu dalje i svoju operaciju presele negdje drugdje.
Woods je bio svjestan kako je u Aziji zemlja "meda i mlijeka" i neiskorištenih potencijala, no problem s konjskim trkama jest što je riječ o sportu koji je potpuno nepredvidljiv, te ga je nemoguće "zauzdati".
Benter je počeo pohoditi kultni Gambler’s Book Club u Vegasu, gdje je kupio svu literaturu o toj temi koju je mogao pronaći, no to ga nije zadovoljilo jer mu se "činilo kako nisu dovoljno znanstveni". Knjige i radove pisali su amateri, novinari i nadobudni kockari, nije tu bilo matematičara i statističara.
Otišao je u knjižnicu sveučilišta Nevada koje ima golemu sekciju o kockanju i igrama na sreću, te prekopao police. Pronašao je znanstveni rad naslova “Searching for Positive Returns at the Track: A Multinomial Logit Model for Handicapping Horse Races.”
Nastavak na sljedećoj stranici...
Rad je argumentirao kako je uspjeh ili poraz konja rezultat faktora koji se mogu kvantificirati. Treba organizirati i analizirati varijable poput pravocrtnosti kretanja, veličine konja i džokeja, mase... Što je više varijabli, što su detaljnije i točnije to su predikcije točnije i iskoristivije. Jedini je problem bio što autori nikada nisu išli "isprobati" koliko se novca zaista može zaraditi na taj način, no zapisali su kako "ima prostora za optimizam".
Benter je samouki statističar i programer koji je svoj softver krenuo razvijati na PC-ju s zeleno-crnim ekranom. Na jesen 1984. godine Woods je odletio u Hong Kong i nazad poslao stotine knjiga sa podatcima iz tisuća utrka. Benter je zaposlio dvije djevojke da unose brojeve u bazu podataka kako bi on mogao provesti više vremena programirajući. Godinu dana kasnije i on je odletio u Hong Kong s tri golema IBM računala u prtljazi.
Unajmili su minijaturni stančić u kojem su provodili dane i noći usavršavajući softver. Hranili su se brzom hranom iz obližnjeg McDonald'sa i usavršavali "napad". Dva puta tjedno, na dane utrka, piše Bloomberg, Benter bi sjeo za računalo, a Woods bi pratio rezultate. Benterov je sustav na početku izbacivao neobične, i evidentno krive, predikcije, koje bi Woods, sa svojih godinu dana prakse na trkalištu, ispravljao, i unosio izmjene. Svoje su oklade javljali telefonom, a utrke su gledali na televiziji. Krenule su i prve pobjede.
Benter se trudio razviti algoritam kojim će "nadvladati" statistički fenomen "gambler's ruin" koji kaže kako će igrač s limitiranim financijama koji se uporno kladi protiv sustava koji nema limit (casino, ili cijela populacija onih koji se klade u Hong Kongu) će s vremenom bankrotirati, čak i ako je igra "poštena". Svi "sretni nizovi" dođu svome kraju, a priča uvijek završi fatalno za "malog" igrača.
Jedan je pristup bio adaptirati rad Teksašanina Johna Kellyja Jr. koji se problemom bavio pedesetih. Kelly je zamislio scenarij u kojem onaj koji se kladi na konje ima prednost - dojave koje su vjerodostojne. Kako bi se trebao kladiti? Ukoliko uloži premalo, onda je prednost loše iskorištena, a ukoliko uloži mnogo, riskira propast. Kellyjeva je solucija bila uložiti "onu količinu koja je u skladu s povjerenjem onog koji se kladi u dojavu".
Benter je Kellyjev i svoj sustav nazivao "privatnim sistemom šansi koji je točniji od javnog sistema". No, nije sve išlo tako glatko. Na kraju "sezone" 1986. Benter i Woods izgubili su 120.000 od 150.000 koje su imali. Benter je otišao natrag u Vegas u potrazi za novcem, a Woods je otišao kockati u Koreju. Kada su se opet sastali Woods je imao više novca i odlučio je ispregovarati nove uvjete - tražio je 90 posto svake zarade.
Benter je odbio, no znao je kako će to biti kraj njihove suradnje jer nema šanse da itko popusti. Putevi su im se razišli, a Benter je u svoj softver ugradio "bubu" koja je s vremenom trebala izbrisati sustav i onemogućiti (ili barem otežati) Woodsu korištenje. Woods je ostao u Hong Kongu i počeo zarađivati, a Benter se vratio na igre ajnca u Atlantic Cityju. Kada je, nakon dvije godine, skupio nekoliko stotina tisuća dolara, vratio se u Hong Kong i dalje "tražeći matematičko savršenstvo".
Nadodavao je varijable i što je više istraživao to je bolje zarađivao. Uskoro je zaposlio i asistenta, Paula Coladonata, i vojsku drugih konzultanata. U sezoni 1990 -1991. zaradio je tri milijuna dolara.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Benter je postigao nešto bez presedana, svojevrsni hedge fund za konjske utrke, koji vjerojatnosti koristi kako bi "pobijedio" tržište i donio profit investitorima. Samo je Woods imao nešto slično, a Benter je napisao kod za njegovu operaciju. Zarada je stalno rasla. Woods je zaradio 10 milijuna dolara od 1994-95 i kupio Rolls-Royce kojeg nije vozio, a Benter je kupio udio u vinogradu u Francuskoj.
Sve ih je više pratio publicitet kako su im rasli ulozi, zarade i povećavali se timovi sljedbenika. U jednom im je trenutku zabranjeno kladiti se preko telefona ili računala, pa su Woods i Benter na šaltere slali zaposlenike sa vrećama gotovine. Krajem devedesetih Benterov je sustav imao preko 120 faktora po konju, a on se sve više počeo okretati prema filantropiji. Amerikanac naime u klađenje nikada nije ušao samo radi novca, već znanstvene znatiželje, a vrlo je brzo shvatio i da želi "vratiti nešto od onoga što ima" društvu.
Dok je Benter počeo bježati iz društva u koje se nikada nije uklapao, Woods se preselio u Manilu gdje se davio u drogi i maltretirao zaposlenike. Tjerao ih je i da ga zovu Momu, "master of my universe" (gospodar mog svemira). Benter je, pak, godinama izbjegavao velike događaje i nagrade kako ne bi privukao previše neželjen publicitet, no Triple Trio je, odlučio je, nešto što mora igrati prije "umirovljenja". Odlučio je da, ukoliko osvoji, neće podići dobitak što znači da će novac ići dobrotvornim udrugama u Hong Kongu.
U studenom 2001. godine uložio je 1,6 milijuna na 52.000 kombinacija i osvojio je 118 milijuna dolara koje, kaže Benter, bi bilo neetično podići. Bolje da odu potrebitima. Njemu je sama pobjeda bila dovoljna, čak iako jako dugo nitko nije znao da je on iza uspjeha.
Woods je umro 2008. godine od raka. Prije toga pitao je Business Review Weekly hoće li ga, napokon, staviti na popis najbogatijih Australaca. Zaradio je preko 900 milijuna dolara. Nikada nije mogao povjerovati da je Benter osvojio Triple Trio no da ga se odrekao.
Woods i Benter udarili su temelje 60 milijardi dolara teškoj industriji koja cvijeta svugdje izvan SAD-a, a sve više privlači i "prave" financijaše. Najvećim igračima uzori i učitelji uvijek su Woods i Benter koji nakon raskola više nikada nisu progovorili niti riječi iako je Woods rekao "kako je Benterov softver bolji i pametniji".
Benter je, pak, na jedvite jade priznao kako je tijekom karijere zaradio gotovo milijardu dolara. I dalje se bavi filantropijom. Školama u Pittsburghu dao je milijuna, a za cijepljenje protiv polia u Afganistanu, Pakistanu i Africi 3 milijuna dolara, a čelnik je i dobrotvorne fondacije Benter. Većina ljudi koje sreće nemaju pojma niti mogu vizualizirati kako je zaradio svoje bogatstvo. Na fakultetima drži predavanja o vjerojatnosti, rizicima i matematici te financira i različite projekte.
Uz to, vodi i "pravu" kompaniju no koja je, iskreno priznaje, osrednje uspješna.
"Pravi biznis mi je uvijek bio kompliciraniji od konjskih utrka, imam jedan jedini talent", kaže za sebe Benter.