Zvali su ga Majstor. Bio je svećenik, mrzio Tita, a u Jugi mu nije pala ni vlas s glave...
U sarajevskoj bogosloviji početkom osamdesetih jedan je čovjek privlačio posebnu pozornost mladih klerika. Ispijena, suha lica, zatvoren u sebe, s pomalo mističnom aurom, Krunoslav Draganović bio je vjerojatno najčudniji svećenik kojega su ikada ugledale odaje sarajevskih katolika... Bio je zakleti protivnik Titove Jugoslavije. I ne samo to. Ovaj učeni teolog, poliglot – čovjek kojega su učenici u sarajevskoj bogosloviji oslovljavali s “Majstore”, svjetski putnik koji je u svakoj juhi bio začin, svojom je rukom ispisao optužnicu protiv Josipa Broza Tita, namijenjenu Haškom sudu – ne ovome tribunalu naših dana, ad hoc, privremenom sudištu, već onom stalnom, sudu pravde.
Ti eksplozivni materijali do danas su samo djelomično objavljeni, a čovjek kojima ih je navodno predao nedugo je potom poginuo u prometnoj nesreći. Sredinom pedesetih cijeli ga je jugoslavenski tisak opisivao kao ratnog zločinca, Pavelićeva suradnika i sudionika u genocidu. Draganović je povrh svega prvi – i dugo vremena jedini – dokumentirao bleiburšku tragediju, što bi samo za sebe bilo dovoljno da ga režim likvidira, ali ne, on je u Jugoslaviji bio ex catedra, predavač, teolog, autor vrlo cijenjenog shematizma Katoličke Crkve, kao da je rat, poput Svetozara Rittiga, proveo s Titom u šumi, a ne u Vatikanu, prema odobrenju Ante Pavelića, pokušavajući spasiti NDH: strateškim prebacivanjem na stranu zapadnih saveznika... Ukratko: bio je to jedan od ključnih hrvatskih obavještajaca prve polovice dvadesetog stoljeća, vjerojatno najvažniji na strani hrvatskih saveznika Osovine, ali je potom prešao na drugu stranu, ni tamo ne pristajući na epizodnu ulogu.
Draganović je otac “štakorskih kanala”, junak zapadnih špijunskih trilera (autor Ramba o Draganoviću je ispisao cijeli roman) i više od toga – on je zagonetka. Ta zagonetka u cijelosti nije razriješena sve do danas. Ozbiljni zapadni analitičari pripisuju mu neprobojnu mrežu kojom je prebacivao naciste i ustaše, uglavnom u Južnu Ameriku. On je za njih čovjek broj jedan štakorskih kanala. Pritom rijetko spominju ulogu vlastitih tajnih službi i vlada u tim istim štakorskim kanalima. A Draganović je surađivao s najvažnijim zapadnim službama neposredno nakon rata i dugo nakon njega. Otvoreni dosjei pokazuju da je bio jedan od ljudi na koje je CIA najozbiljnije računala, no nakon revizije čini se da je zapravo radio za svoj račun.
Ili za račun mnogih. Njegov bijeg, ili prisilni bijeg u Jugoslaviju, što ni do danas nije razjašnjeno, a vjerojatno nikada neće ni biti, šokirao je i Zapad. Označen kao jedan od najvećih neprijatelja poretka, on se u Jugoslaviju vratio gotovo kao turist, a sve monstruozne optužbe pale su u zaborav te nisu imale gotovo pa nikakve posljedice. Mirnu starost i smrt dočekao je u Sarajevu, gotovo pa zaboravljen od javnosti. Rođen 30. listopada 1903. u Brčkom u Bosni, Draganović je zaređen za svećenika u Sarajevu 1. srpnja 1928. U Rimu je završio Papinski orijentalni institut, dio čuvene “Gregoriane”, i na njemu doktorirao iz crkvene povijesti. Na teološkom fakultetu u Zagrebu predavao je od 1940. do 1943. godine, nakon čega – pod misterioznim okolnostima – odlazi u Rim. Postaje neka vrst neformalnog predstavnika NDH u Vatikanu. Odmah nakon rata počinje se baviti zbrinjavanjem izbjeglica. Obilazi logore, pronalazi smještaj, a potom organizira tzv. štakorske kanale, kojima iz Europe u Latinsku Ameriku bježi niz ustaša, nacista, dužnosnika poraženih osovinskih režima ili običnih emigranata.
“U talijanskom sam zatvoru čuo da o tome koga će izručiti Jugoslaviji odlučuje Krunoslav Draganović, centralna ličnost hrvatske emigracije, koji kao da je neki ministar u Vatikanu. A to su osobe koje mu se ne dopadaju…”, reći će Vladimir Kren, zapovjednik zrakoplovstva NDH isporučen Jugoslaviji, u kojoj je 1948. osuđen na smrt. “Neprestano na putu i u grozničavoj trci da spašava ljude nastojao je da ne propusti sv. misu, koju je uvijek celebrirao sabrano i s iskrenom pobožnošću…”, tim će ga riječima prikazati msgr. Milan Simčić, ugledni i neporočni hrvatski teolog u Vatikanu.
“Većina Hrvata koji su prošli kroz Rim i susreli Draganovića moraju priznati da je njegova figura ostavljala dojam nečega makabarnog, da je podsjećala na conte Drakulu iz Transilvanije...”, reći će, kao da ne govore o istoj osobi, Miroslav Avdić, HOP-ovac (Pavelićeva organizacija) iz Australije. “On ne djeluje kao svećenik, kada je angažiran u obavještajnim razgovorima, već zauzima stav poslovnog čovjeka koji ima proizvod za prodaju, i koji razgovara s potencijalnim kupcem”, reći će agent Franco, čovjek američke vojne obavještajne službe CIC. Jedni tvrde da je Anti Paveliću omogućio bijeg u Argentinu tako da ga je maskirao u svećenika s brkovima i šeširom. Drugi se kunu da ga je zamaskirao u redovnicu. Treći, zgražajući se, poriču obje ove priče: kažu da mu Pavelić nije vjerovao ni koliko je crno pod noktom, pa je Poglavnik u Argentinu pobjegao krijući se od njega… S drugim Pavelićevim suradnicima nije bio takav slučaj.
Većinu je, posve nedvojbeno, spasio upravo on. Jedva da ima smisla nabrajati imena pripadnika Pavelićeva užeg kruga koji su bez pomoći Krunoslava Draganovića otišli u Latinsku Ameriku. Neki se kunu da je svećenik bio dobar s Evitom Peron, pa su uz njegovu pomoć “štakorskim kanalima” iz Italije u smjeru Paragvaja, Argentine i drugih južnoameričkih zemalja pobjegli i Joseph Mengele, anđeo smrti iz Auschwitza, Klaus Barbie, “mesar iz Lyona” odgovoran za smrt 4000 ljudi, nekoliko četničkih vojvoda i cijela vojska glasovitih esesovaca. Jedan od ključnih ljudi CIA-e u Europi, u Jugoslaviji opisivan kao “ratni zločinac, špijun i Pavelićeva desna ruka”, pojavio se neobjašnjivo i zaprepašćujuće u rujnu 1967. u Titovoj komunističkoj državi. Nakon što je iz Italije poslao nekoliko rutinskih razglednica prijateljima diljem svijeta, izgubio mu se svaki trag. Potom se naglo ukazao na novinskoj konferenciji u Jugoslaviji. Dao je službenu izjavu u kojoj hvali režim, napredak i modernizaciju u zemlji, pa umjesto u zatvor, što su svi očekivali, odšetao u nadbiskupiju... Zapad je ostao u šoku. Još tijekom rata Draganović razvija kontakte s predstavnicima brojnih diplomacija, ali i zapadnih obavještajnih službi u Vatikanu. Nakon rata postaje suradnik američkog obavještajnog korpusa, CIC, s kojim surađuje u dva navrata, sve do 1962. godine. Amerikanci su ga najprije 1947. mislili uhititi zajedno s Pavelićem, no neposredno prije uhićenja stigla je iz Washingtona zapovijed – “hands off”, dalje ruke od njih… Deklasificirani dosjei CIA-e otkrivaju da je State Department Draganovićev odlazak u Jugoslaviju ocijenio jednom od najvećih obavještajnih kalvarija u povijesti njihovih službi.
Anglosaksonski tisak nazivao ga je “golden priest”, zlatni pop, aludirajući na velike količine zlata kojim je ovaj svećenik u emigraciji raspolagao te život na visokoj nozi. Draganović je nekoliko puta obišao cijeli svijet. Za američke i engleske izvore nedvojbeno je bio anđeo čuvar nacista i neonacista svih vjera i naroda, kojima je tražio i nalazio put spasa. Tu su ratni zločinci Pavelić i Barbie, članovi ustaške vlade, vojnici… Odlazilo se najčešće i najlakše u Argentinu: Juan Peron je htio razviti industriju, pa su mu stručnjaci iz zapadne Europe dobrodošli, ali je istodobno htio spriječiti infiltraciju komunista, pa mu je obavještajni filtar katoličkih svećenika bio idealan... A tu je Draganović bio maher. Mehanizam za dobivanje viza bio je jednostavan: Odjel za imigraciju u Argentini dao bi dozvolu za slijetanje pod lažnim imenom kako bi tražitelj zahtjeva, s kojom bi bjegunac iz Crvenoga križa dobio “putnu ispravu”, došao u novu domovinu. Dakle, on više nije morao zatražiti vizu u argentinskom konzulatu i “certificirati identitet” kako bi došao do čistog zraka Buenos Airesa. Godine 1949. Juan Peron odobrio je amnestiju za sve koji su prijavili lažno ime kako bi mogli vratiti pravi identitet. Zbog Perona najtraženiji svjetski bjegunci mogli su početi novi život bez brige. A Draganović je u rukama imao sve potrebne pečate… I nije uskraćivao pomoć bjeguncima.
Krunoslav Draganović slovio je kao ogorčeni neprijatelj Titove Jugoslavije i možda najutjecajniji Hrvat u emigraciji, pa je jasno zašto je njegova pojava u Jugoslaviji 1967. izazvala planetarno zaprepaštenje. Do danas svi elementi tog prelaska nisu rastumačeni. Razgovori s agentima UDBA-e zaprimili su čak 9000 stranica. Objavljen je samo manji dio, koji ne baca konačno svjetlo na enigmatični obavještajni transfer. U feljtonu koji je 1987. na temelju knjige Siniše Ivanovića, Špijun u mantiji, čiji je autor imao povlašten uvid u dokumente jugoslavenske tajne službe objavio sarajevski Svijet, Draganovićev povratak u Jugoslaviju ovako je prikazan: “Trst, 10. septembra 1967. godine. Iznad grada uzdiže se stara tvrđava San Giusto, ispod koje Trst leži kao na dlanu. Na brdu se nalazi istoimeni hotel. Oko 17 sati pored recepcije hotela prošao je sigurnim korakom svećenik s koferom u jednoj i manjom torbom u drugoj ruci. Na ulazu u kavanu je zastao, tražeći nekoga pogledom. Lako je kimnuo i uputio se za stol za kojim su sjedila dva čovjeka.
Čim su vidjeli da im se svećenik približava, ustali su da ga pozdrave. Svećenik se okrenuo jednome od njih. Gledajući ga pravo u oči, pružio je ruku uz riječi: – Ja sam spreman, gospodine Zlatko. Pošto se pozdravio i s neznancem, svećenik im se pridružio na popodnevnoj kavi. Izmijenili su tek pokoju riječ. Zlatko je raširio ruke i rekao: – Eto, gospodine profesore, i mi smo spremni! Profesor je ustao i podigao torbicu. Zlatkov pratilac je prihvatio kofer. Nedaleko od ulaza u hotel San Giusto bio je parkiran mercedes jugoslavenske registracije u koji su ušla sva trojica. Tek negdje u Općinama iznad Trsta, Zlatko se prvi put obratio profesoru: – Kako se osjećate? Profesor slegnu ramenima: – Kako biste se vi osjećali da se poslije više od 20 godina vraćate u zemlju? Tišina je iznova nastupila, sve dok se automobil nije približio graničnom prijelazu kod Kozine. Sva trojica pružili su putovnice ljubaznom talijanskom cariniku koji je naročito svećeniku poželio sretan put. Tek kada su prešli i jugoslavensku granicu, Zlatko je odahnuo. Njegova misija započeta nekoliko godina prije u Rimu, Beču i Pressbaumu, konačno je privedena kraju…” Faksimil u kojem Draganović priznaje da se sam predao objavljen je u jesen 1967. godine u gotovo cjelokupnoj zapadnoj štampi. Hrvatska emigracija nije mogla da se pribere od šoka i već su se naslućivali unutrašnji sukobi. Jedni su tvrdili da je Draganović ucijenjen, drugi da je rob komunističkih vlasti, treći da ga više i ne bi trebalo spominjati jer “i nije bio neki politički faktor”. Glasnogovornik jugoslavenske vlade Avdo Humo objavio je javno Draganovićevo pismo na sedam rukom pisanih stranica, na kojima Draganović objavljuje razloge za svoj “povratak” u zemlju. “Pitanje od milijun dolara” bilo je što će to Draganović sve ispričati istražiteljima u Sarajevu u zamjenu za svoju slobodu ili barem blažu kaznu ako bi se na nju komunisti ipak odlučili?!...” Kako je poznato, komunisti su odustali od bilo kakve kazne i svećenika su ostavili na slobodi. Koju je cijenu za to platio? Ako je “ugovor s vragom” i postojao, nigdje nije objavljen dokaz o njegovu postojanju.
Sedam najvećih Hrvatskih špijuna Draganovićev Opus magnum istraživački je rad o Bleiburgu na kojemu je počeo raditi već prvih godina nakon završetka Drugoga svjetskog rata. U to vrijeme događaji o kojima je riječ ni na Zapadu, a još manje na Istoku, nisu se smatrali – osim u krugu hrvatske emigracije – važnima, katkad ni spomena vrijednima. Retorzija, masovna osveta nad pripadnicima poražene strane, bila je potisnuta pod tepih – samo su pojedinci znali nešto više o likvidacijama ljudi koji su se našli na krivoj, gubitničkoj strani povijesti. Oni su bili kolektivno demonizirani. Draganović je, međutim, počeo ozbiljno dokumentirati tu temu. Već 1955. godine na španjolskom je jeziku objavio članak “Stravični Titovi zločini još čekaju svoj Nürnberg: u povodu 10. obljetnice najveće tragedije hrvatskog naroda”.
Članak je objavljen u Hrvatskom kalendaru, godišnjaku hrvatskih franjevaca u Chicagu. “Draganović je među prvima u emigraciji saznao za tragediju u Bleiburgu i slušao potresna izvješća neposrednih svjedoka. Odmah je shvatio povijesnu dimenziju tog apokaliptičkog događaja za hrvatski narod”, piše u jednom tekstu Milan Simčić, svećenik u Rimu, dugogodišnji Draganovićev prijatelj, pa nastavlja opisivati slijed događaja. Čim je čuo prva izvješća s austrijske granice, Draganović je obavijestio Svetu Stolicu – to je bila prva informacija koju je Vatikan dobio o Bleiburgu – nakon čega su pokušali utjecati na saveznike u smjeru jačanja pritisaka na Tita. Simčić dalje svjedoči: “Zato je odmah počeo skupljati dokumentaciju i na tome je sustavno radio više od 20 godina. Po logorima je ispitivao preživjele svjedoke, uspoređivao iskaze, provjeravao imena, mjesta, datume, prikupljao izdanja beogradskoga Vojnog instituta za povijest NOB-a i memoare jugoslavenskih generala koji su djelovali na sjevernoj fronti u završnoj fazi rata i neposredno poslije, skupljao je fotografske dokaze o masovnim grobnicama kod Maribora, Celja, Kočevskog Roga i drugdje, pratio članke u jugoslavenskom tisku koji su opisivali ‘konačne ratne operacije’, a u stvari genocid nad hrvatskim narodom.
Nije zanemario ni ono što se u Engleskoj publiciralo o predaji raznih antisovjetskih i antijugoslavenskih vojski. Tijekom godina Draganović je skupio opsežan materijal i počeo ga sređivati kad se preselio u Austriju. Pri tome se kao povjesničar ravnao strogom znanstvenom metodom tako da bi on, kad je raspolagao s deset iskaza svjedoka, od kojih se samo jedan nije slagao s ostalima, izostavio svjedočanstvo devetorice. Jedan dio materijala stavio je na raspolaganje nekim prijateljima i suradnicima da ga počnu objavljivati, u iščekivanju definitivne knjige…” U Buenos Airesu je 1963. godine objavljena knjiga La tragedia de Bleiburg, u kojoj je objavljen manji dio njegove građe. Draganović je radio i u Odboru za istraživanje bleiburške tragedije, koji je osnovao Ivan John Prcela. Iz tog su se izvora počeli granati različiti rukavci, pa je priča o Bleiburgu tijekom dugih godina dospjela i na dnevni red anglosaksonskih povjesničara, koji su o njoj imali izrazito oprečna mišljenja. U Jugoslaviji je stav bio jednodušno negativan. “Gdje je rukopis točno završio, u kojem je obliku u konačnici bio (iz pojedinih dokumenata u ostavštini jasno je da je Krunoslav Draganović imao već neke cjeline sastavljene, a na dijelu materijala još je radio) i je li njezino neizdavanje bio uvjet Draganovićeva povratka i života u Jugoslaviji?” pita se Martina Grahek Ravančić u radu “Doprinos Krunoslava Draganovića u istraživanju komunističkih zločina”, ali ne nudi odgovor jer ga do konačnog otvaranja arhiva nitko ne može ni dati. Nitko ne zna gdje je završila Draganovićeva ostavština.
Ivo Rojnica tvrdi da je Draganović građu na vrijeme predao časnim sestrama, koje su je skrile i predale mons. Vladimiru Vinceu, isusovcu, prvom pripadniku Opusa Dei izvan Španjolske. Ali on je 1968. poginuo u zrakoplovnoj nesreći. Ta Rojničina tvrdnja nema dokaza, ali ne zvuči nelogično; naime, da je rukopis završio u rukama neke službe, vjerojatno bi već iscurio u javnost. Milan Simčić otkrio je kako je Draganović spremao hašku optužnicu za Tita i njegove suradnike. “Nekoliko dana prije nego je prijevarom prebačen u Jugoslaviju bio je u domu sv. Nikole Tavelića u Grottaferrati i govorio o zadnjem poglavlju, u kojem je kanio optužiti Tita, Rankovića, generale Bastu i Nađa i neke druge glavešine za genocid nad hrvatskim vojnicima i civilima, za ratne zločine i za nepoštivanje Ženevskih ratnih konvencija”, tvrdi Simčić. Predložak te optužnice, kaže Milan Simčić, pripremili su zajedno Draganović i on, krajem ljeta 1967. godine u Grottaferrati, nekoliko dana prije nego što je otišao u Trst kako bi ondje provjerio neke važne podatke za tu optužnicu. Nakon toga Draganović je nestao. Povjesničar Jure Krišto tvrdi da je Krunoslav Draganović “uza zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca i poglavnika Nezavisne Države Hrvatske Antu Pavelića, vjerojatno najspominjaniji Hrvat u domaćoj i svjetskoj literaturi”. Kako je označen gotovo kao državni neprijatelj broj jedan relativno mirno završio u toj istoj državi kojoj je bio ogorčeni neprijatelj, ostaje enigma do današnjih dana. Je li i samom Draganoviću povratak iz nekih razloga odgovarao? U njegovu opisu ima nelogičnosti i rupa. Kako je prešao granicu s dvije rampe, a ne jednom (talijanska i jugoslavenska)? O kakvom diplomatskom automobilu piše talijanski tisak, a spominje ga Nikolić? On tvrdi da je prevaren, a za tu prijevaru čak i ne optužuje njezine aktere. Kaže da je bio naivan.
Evo njegove priče. “Živeći 24 godine u Rimu i Beču, uljuljao sam se u neku sigurnost. Bez pomišljanja našao sam se više puta u teškoj opasnosti do koje nisam ništa držao. Ponešto me utvrdio u tome i rimski generalni konzul Slavko Aleksić, koji se oženio Jovankinom sestrom. Bio je vrlo grlat u monstruoznim optužbama protiv mene, među ostalim, da sam klao malu djecu. Uostalom, slično tako govoreno je i o nadbiskupima Stepincu i Šariću. Kad sam čuo da je i jedan vrlo naivni biskup začas povjerovao u to, došao sam u njegovu sobu i najoštrije ga upitao da li se on uopće Boga boji, kad takve grdne laži prima. Aleksić je, uz ostalo, pripovijedao da su mu se nudili neki tipovi da će za male pare likvidirati Draganovića. Rekao je da ih je odbio jer čitav taj Draganović ne vrijedi skandala, koji bi puknuo u Rimu nakon njegova ubojstva. Takve i slične izjave samo su me utvrdile u mojoj lakoumnoj sigurnosti. (…) Nakon svete mise u zavjetnoj crkvi Majke i Kraljice pokraj Trsta 10. IX. 1967. imao sam poći na doručak u jednu gostionicu na samoj granici Jugoslavije. Bila je čuvena po izvrsnim ‘goljenicama’. Kako nisam poseban ljubitelj mesa, odlučio sam se na to da ne ražalostim ljude koje sam smatrao dobronamjernim. Odmah zatim imali smo krenuti autom u Beč. Uza se sam imao svoj putni kovčeg koji sam ponio iz Pressbauma.
U njemu su bili moj brevijar i knjiga misaonih intencija, adresar, jer sam s puta znao odgovarati na zaostalu poštu, te nekoliko pisama. Dokumenata nisam imao uza se nikakvih, osim jednoga koji je govorio o krvoprolićima na Kozari. Na moje veliko čudo taj kraći dokument bit će mi vraćen s putnom torbom i sakralnim knjigama. Dočepavši se tog dokumenta, već u zatvoru, poderao sam ga u sitne komadiće. U gostionicu su me pratila dva čovjeka, Asim Šahinpašić i Ivan Galić. Prvi je bio trgovac svoje vrste i veliki hvališa. Pokazujući ožiljke svojih rana, govorio je da je bio instruktor neke turske vojne grupe u korejskom ratu; drugi put opet da je rane zadobio u borbi s četnicima kod Zvornika. Drugo, čovjek bio je Imoćanin i neke vrste trgovac automobilima, koje je prodavao u Jugoslaviji, kako sam naknadno doznao. Nisam siguran je li kao četvrti suputnik imao biti Ćazim Šahinpašić, stariji Asimov brat. U tom slučaju imao je on nas čekati u spomenutoj gostionici. Ne sjećam se dobro, ali mi se čini da nije mogao ostaviti svoje dosta napredne trgovine tekstilom bez sigurna upravitelja. Kasnije se pronijela vijest da smo namjerno imali fotografirati oštrim aparatima neke ‘fojbe’ već na Titovom terenu, koje su u doba partizanske okupacije progutale stotine u njih bačenih nepoćudnih ‘elemenata’.
Postavlja se pitanje kako sam mogao tako lakovjerno imati povjerenje u navedene ljude. Odmah izjavljujem da ni danas nisam nipošto uvjeren u njihovu zlokobnu provokatorsku akciju. Istina je da to nisu bili ljudi ozbiljnoga i čvrstog karaktera. Međutim, po mojoj misiji kao humanitarnog radnika imao sam dolaziti u dodir i često surađivati s ljudima koji nisu bili ‘čisto zlato’. Doduše, ovo je bila posebno delikatna stvar zbog neposredne blizine državne granice. Prigovoreno mi je da sam bio loš i nikakav psiholog…” Oba Draganovićeva suputnika, pokazat će se kasnije, bili su agenti UDBA-e. Golem dio vremena bio je “pokriven” nadzorom, najbližega mogućeg tipa. Uz Draganovića, naime, velik dio vremena provodi i njegova sjena – tajnik Miroslav Varoš, bivši ustaša. Poslije će se pokazati da je upravo Varoš bio jugoslavenski tajni agent! Agent koji je za jugoslavensku tajnu službu radio pod pseudonimima Zdenko ili Danko rodio se 20. srpnja 1923. u Sarajevu. “Taj profesor glazbe, pod legendom otpuštenog zatvorenika iz zeničke robijašnice, emigrirao je u siječnju 1952. i pojavio se u izbjegličkom logoru Fermo”, piše Božo Vukušić.
“Potom se nastanio u Rimu, najprije u studentskom domu na rimskom Monteverdeu, ali je na kraju uselio u peterosobni stan u ulici Via Flaminia. Svoju novinarsku djelatnost počeo je kao suradnik čikaške Danice i katoličke agencije Kath. Press. Krunoslav Draganović ga je prihvatio kao mladog i perspektivnog hrvatskog rodoljuba. Postao je njegova desna ruka. Brzo je napredovao u vodstvu Hrvatskog narodnog odbora (HNO); imenovan je glavnim tajnikom dr. Branka Jelića te upraviteljem i urednikom glasila HNO-a Hrvatska država. Kako bi kamuflirao i poboljšao svoju suradnju s UDBA-om, Varoš je surađivao s nekoliko stranih obavještajnih službi: talijanskom, američkom, njemačkom i više arapskih službi. Svi su bili vrlo zadovoljni njegovim izvješćima i analizama. Centrala NATO-a u Bruxellesu vidjela je u njemu balkanskog James Bonda…” On je vjerojatno bio odlučujući čovjek za “slučaj Draganović”.
O životnom putu Miroslava Varoša jedan njegov privremeni suputnik iz ustaša ostavio je ovo svjedočanstvo: “Draganović je imao i desnu ruku u tom razbijačkom poslu u osobi nekadašnjeg ustaškog častnika u činu satnika, prof. glasbe u Sarajevu, koji je bio najprije postrojen u I-voj prometnoj bojni Ustaške željezničke vojnice u Sarajevu, s dužnošću blagajnika bojne, pa kada je I-vi ustaški zdrug napustio Delko Bogdanić, satnik Vokić je Juri ponudio Varoša. No Varoš nije zamijenio nadporučnika Delka, već ga je Jure odredio za blagajnika I-ve djelatne bojne kod nadporučnika Rafe Bobana. I tako sam ja veljače 1944 g. upoznao onda nadporučnika Miroslava Varoša, koji je pobolijevao na pluća, koji je bio na dužnosti blagajnika V-tog ustaškog zdruga. Početkom 1945. bio je promaknut u čin satnika.
Otac mi je bio pročelnikom izvještajnog odjela V-tog zdruga u činu dopukovnika. Svi smo mi znali da je među nama ‘krtica’ koja partizanima daje podatke do kojih dođe. Ako se ne varam, strijeljali smo nekoliko njih zbog sumnje koju su oni izazvali svojim poznanstvima i ponašanjem, ali nikada na um ne bi palo nikome kako bi to mogao biti satnik Miroslav Varoš. Da još bude upečatljivije, satnik Miroslav Varoš je na dan 4. V. 1945., nešto oko 2 sata jednostavno propao u zemlju, kako se ono kaže, pa smo mi počeli s našim povlačenjem iz Koprivnice to poslijepodne za Križevce, ali bez blagajnika, o kojemu više nitko nije vodio računa. Negdje u Sloveniji prilikom podneska prijavka generalu Bobanu kao zapovjedniku 5. divizije pukovnik Kozić je naglasio kako je satnik Varoš u nestalima, što je značilo bjegunac.” Draganović je svojim kolegama u Crkvi, nakon povratka u Jugoslaviju, zagonetno govorio da je “dođen” – nepostojeća riječ u kojoj se čuju i tragovi prisile i elementi dobrovoljnosti – u zemlju. Ako se malo bolje pogleda, taj izraz navodi na pomisao da je riječ o djelomičnoj prisili, ali ne bez ostatka – on nije rekao, a mogao je, da je došao slobodne volje niti da je otet. Titov je režim o njemu, posebice u prvim poratnim godinama, govorio kao o ratnom zločincu, a na kraju su ga teretili samo za neprijateljsku propagandu, dakle neku vrstu verbalnog delikta. Ante Ciliga optužuje Miroslava Varoša za Draganovićev slučaj, ali, prema napisu Josipa Dukića, “iznosi i sumnju da se možda sam Draganović, nezadovoljan položajem u emigraciji, odlučio vratiti u Domovinu”.
Za Varoša kaže da je na sastanku s visokim časnikom UDBA-e u Alžiru dobio direktivu o tome kako treba pripremiti emigrantsku javnost na predstojeći sporazum Tita i Draganovića. Evo Ciliginih sumnji: “Prvo, kako je doista prof. Draganović fizički dospio u ruke UDBA-e? Drugo pitanje, kako je prof. Draganović došao dotle da se suglasio poći u ovakvu suradnju s titovskim režimom?” Ciliga ima dvije opcije: prema prvoj, agenti su Draganovića silom prebacili preko granice, nakon što je s njima održao “konspirativni”sastanak s ove strane granice. “Radilo bi se”, pojašnjava Ciliga, “o onom višem oficiru o kojem je govorio g. Varoš. U sadašnjoj fazi nema više razloga prešućivati njegovo ime: radilo se o pukovniku Bijediću (ili Bijeliću), funkcioneru u Ministarstvu unutarnjih poslova, dakle UDBA-e u Sarajevu. Na razgovor s njime, na dobivanje direktive, bio je vjerojatno pozvan i g. Varoš, u Alžir, 10. listopada, jer očevidno pukovniku Bijediću nije u ovaj čas bilo zgodno dolaziti u Italiju ili Zapadnu Njemačku.”
Ciligi se vjerojatnijom činila druga opcija, prema kojoj je “profesor Draganović sam i dobrovoljno prešao granicu na svoj ‘konspirativni’ sastanak s pukovnikom Bijedićem te da je bio ili odmah na tom sastanku ili negdje dalje, na produženju svojeg konspirativnog putovanja, i od Bijedića i drugih udbaša uhapšen. Poslije toga započeli su razgovori između uhapšenika i onog koga su uhapsili. Za ovu varijantu govori, pored ostalog, okolnost (poznata nam s nedvojbenom sigurnošću) da je profesor Draganović već prije toga (barem dva puta) odlazio (konspirativno) preko granice.”
Ciliga tvrdi da je Miroslav Varoš ucijenio Draganovića. “Prema našem sedmogodišnjem promatranju, UDBA i udbaški agenti držali su pod stanovitom kontrolom, u stanovitom zarobljeništvu prof. Draganovića ucjenjivanjem, šantažom. Ima mnogo indicija koje govore o tome da je Miroslav Varoš odigrao u ovoj stvari ulogu Mefistofela. On je imao priliku ne samo doznati niz neugodnih osobnih stvari o prof. Draganoviću, počevši od one kad je još oficijelno pristaša Pavelića, vodio na rimsku Kvesturu (policiju) onu Srpkinju, koja je po ženskoj liniji optuživala prof. Draganovića u sumnjive i nečiste situacije, da ga zatim tim činjenicama drži u šahu.” Ove Ciligine insinuacije, iako snažne, ostaju nedokazane i nejasne. O Draganovićevu slučaju zanimljive nam je informacije dao bivši službenik Službe državne sigurnosti, zadužen za neprijateljsku emigraciju. Nasuprot svim ovim aluzijama na dragovoljnost Draganovićeva povratka, on kaže: “Ja pouzdano znam da Krunoslav Draganović nikada ne bi došao u zemlju. Naše obavještajne službe, prije svega mislim na SID (diplomatsku tajnu službu), slovenska obavještajna služba, kao i naši agenti iz tzv. katoličkog korpusa, dakle svećenici koji su radili za nas, imali su zadatak prići Draganoviću. Uspjeli su u tome i budalu su nasanjkali da se negdje na granici s Italijom, mislim da se radilo o Monfalconeu ili nekom malom mjestu, vidi s nekim istomišljenicima iz Bosne i Hrvatske.
On je prihvatio i s našim agentima, naravno i sa specijalnom legendom da su oni opozicionari, gotovo križari, negdje u okolici Trsta ušao u automobil koji bi ga trebao odvesti na sastanak u to talijansko selo. Namjerno je izabrana noć, izmijenjene putokazne tabele i Draganović je sve vrijeme mislio da je u Italiji, a naši su ga preveli preko tzv. zelene granice, šumskog puta u Sloveniju. Kada je shvatio da je u Jugoslaviji, bilo je kasno. Odveden je u Vojni zatvor u Sarajevu i njega su naizmjenično saslušavali vojni kontraobavještajci KOS-a i SDB-a BiH. Dolazili su i iz Beograda neki zvaničnici s kojima sam ja kasnije radio. Oni su upravo na zalasku karijere došli u Beograd, što je bila nagrada za uspješno obavljen posao. Glavni agent, dakle svećenik koji je ‘navukao’ Draganovića na taj famozni sastanak na granici s Italijom je živ, živi u Hercegovini i ja s pravom ne mogu reći njegovo ime. Bilo kako bilo, Draganovića smo u Italiji okružili agentima i kod njega stvarali atmosferu da samo što nije puklo u Jugi te da ljudi iz zemlje trebaju njegove savjete. Nije on bio nikada agent SDB-a.
Glavna veza s Draganovićem bio je Ciliga, i jedan svećenik valjda u Rimu, koji je imao neku svoju skupinu, i on je bio naš agent. Eto odakle je krenulo sve vezano za Draganovića. Ide li se tragom Cilige, može se dobiti dosta značajnih informacija. A kod nas, kad je jednom progovorio, više mu usta nisi mogao zatvoriti, a nama u SDB-u otvorio je Pandorinu kutiju o tokovima ustaškog novca, štakorskim kanalima, Paveliću, Luburiću, a bogami i o mlađim naraštajima terorista…” Ova priča, kao i sve o Draganoviću, ima dosta rupa… Kao što ima mnogo rupa o njegovoj suradnji za CIA-om, kojima je on u jednom trenutku golden priest, a u drugom hohštapler, u trećem izdajnik i dvostruki špijun. Dokumenti službe CIC-a, američkog obavještajnog korpusa, u velikoj mjeri rasvjetljavaju Draganovićev tajni rad, njegov karakter, vrijednosni sustav, inteligenciju, spretnost. Rim, 28. travnja 1959. U 14.00 sati Krunoslav Draganović okreće telefonski broj pansiona u kojemu je odsjeo Franco, agent američkog vojnog obavještajnog korpusa CIC. To je Pansion Santa Catarina, u kojemu se obavještajac predstavio kao ugledni poslovni čovjek. Svećenik uvijek ima na raspolaganju broj koji treba okrenuti. Te 1959. godine on iza sebe već ima iskustvo koje obični smrtnici ne mogu skupiti u devet egzistencija. Draganović objašnjava agentu Francu da bi ga volio upoznati, najbolje na nekoj večeri. Franco mu nudi večeru na mjestu koje će Draganović izabrati, no svećenik tu ponudu velikodušno otklanja. Ja ću doći k vama, bit će mi čast… Točno u 19.00 sati Draganović je u Francovoj sobi.
Svećenik traži od agenta njegove isprave. Kada ih Franco pokaže, Draganović je zadovoljan. Otkuda uopće znate tko sam ja i čime se bavim, pita Franco. Draganović se ne doimlje kao čovjek koji je izgubljen izvan pastoralnih posjeta. Naprotiv, ponaša se hladnokrvno, kao iskusni obavještajac. Razgovarao sam s ljudima koji vas znaju. Već 15 godina znam za vas. Preporučili su mi vas, inače ne bih bio ovdje… Američki agent jako je impresioniran hrvatskim svećenikom. On u detalje poznaje rad obavještajnih službi, zna važne ljude u Italiji, obavještajce, špijune, rezidente. Draganović hvali Williama Gowena (bivšeg agenta CICa u Italiji) koji mu je, kako kaže, pomagao u radu i uvijek imao ugodne odnose s njim. S obzirom na to da je Draganović morao biti obaviješten o Gowenovoj namjeri da ga uhiti, svećenik je vjerojatno već na početku pokušavao doznati koliko je Franco znao o njegovim prošlim odnosima s Amerikancima...
U srpnju 1947. William Gowen i drugi agenti rimskog ogranka CIC-a dovršili su svoje posljednje pripreme za uhićenje Ante Pavelića i Krunoslava Draganovića, no u zadnjem trenutku stigla je tajanstvena zapovijed iz Washingtona: “Hands off” i uhićenja nije bilo. Draganović potom, nenametljivo ali strasno, prelazi na opise brutalnosti Titova režima protiv jugoslavenskih naroda. Franco lagano gubi inicijativu u postavljanju pitanja. Draganović skreće razgovor u smjeru koji njemu odgovara. Opisuje američkom agentu ubojstvo 35.000 ljudi nakon završetka rata i dodaje mu da je osobno proveo istragu tog zločina. Kaže mu kako ima nepobitne dokaze da su cijele obitelji istrijebljene. A onda prelazi na nešto važnije. “Prije godinu dana riječka je luka bila zatvorena na nekoliko dana, i u nju nije mogao ući ni miš. Brodski tovar oružja i streljiva, koje su SAD dale Jugoslaviji, prekrcan je na brod bez oznaka, koji pripada jednoj sovjetskoj satelitskoj vladi. Imam nepobitan dokaz, jer su neki od mojih ljudi bili uključeni u istovar i utovar sanduka pušaka. Oni su došli do serijskih brojeva iz kojih se vidi da je riječ o proizvodu iz SAD...”
Draganović je izjavio da je pokušao prijaviti ove spoznaje zapadnim službama, ali nije mogao pronaći nikoga tko bi bio zainteresiran. Dodao je također da ima dokaz da je Tito osigurao isporuku oružja u pobunjeničkim snagama u Alžiru… Franco je oduševljen i nudi Draganoviću suradnju. Zanimaju ga informacije o Jugoslaviji. Svećenik uzvraća da je na to spreman, vrlo rado, ali će prekinuti svaku suradnju ako osjeti bilo kakvu neiskrenost. Dodaje ipak da bi sudeći prema preporukama koje je dobio o Francu, takva mogućnost bila malo vjerojatna. Draganović se američkom suradniku cijelo vrijeme ulaguje nastojeći ga šarmirati, pa i impresionirati. Ostavlja dojam čovjeka koji je fanatični antikomunist i zakleti Titov neprijatelj. On je usto idealist. Mladog agenta CIC-a želi uvjeriti u to da je dogovor s njim od velike koristi za Sjedinjene Države jer Draganović poznaje sve važne ljude, od Vatikana do Makedonije, u kojoj je često boravio.
Draganović objašnjava kako ima mnoge odlične izvore u gotovo svakom dijelu Jugoslavije. Neke od njih je, kaže, i osobno regrutirao. “U obavještajnim aktivnostima sam angažiran od 1943. godine, i nikad nisam izgubio izvor”, naglašava Draganović. Dodaje da barem 200 puta u jugoslavenskom tisku opisan kao neprijatelj države, ali da je unatoč tomu u stalnom kontaktu s osobama u Jugoslaviji koje prate političku i ekonomsku situaciju i oporbene skupine. Naglašava da mu ne bi bilo teško dobiti vojni tip informacija. Draganović je dodao da je imao izvrsne komunikacijske kanale unutar i izvan Jugoslavije, da ti kanali nisu toliko brzi koliko bi mogli biti, ali su zato vrlo sigurni. Naglašava da će biti spreman primijeniti bilo koji plan koji Franco predloži radi ubrzanja rada. Istaknuo je sigurnost tih kanala, bez zalaženja u detalje. No identitet svojih izvora i njihovu razinu Krunoslav Draganović ne otkriva. Franco ga zbog toga ne pritišće.
U financijama Draganović se pokazuje neobično velikodušan. Na pitanje što očekuje za plaću, Draganović s indignacijom odbija bilo što za sebe. “Nikada ne bih prihvatio ni cent za sebe. Ja ne tražim osobnu korist od borbe protiv Titova režima. Ona me ispunjava i sama po sebi je nagrada. Očekujem samo da će biti plaćeni troškovi za bilo kojeg pojedinca koji je poslan u misiju ili koji putuje izvan zemlje. Ti troškovi trebaju uključivati hotel, hranu i putovanja. Meni ništa…” Ipak, postoji jedna iznimka. “Prihvatit ću novac koji će se koristiti kako bi se širile platforme borbe protiv Tita.” Draganović objašnjava da objavljuje antititovske materijale za distribuciju u Jugoslaviji i da će mu vjerojatno trebati novac za pokrivanje troškova ispisa. “Gospodin Draganović je izjavio da često mijenja svoju rezidenciju u Rimu jer zna da Tito traga za njim”, piše dalje u dokumentu. “On je izjavio da je Tito pokušao infiltrirati katoličke svećenike bliske režimu u Collegiumu San Girolama, u Zavod sv. Jeronima, ali on ih je uvijek uspješno raskrinkao i oslobodio ih se prije nego što su mogli počiniti ikakvu štetu. Draganović je izjavio da je posvetio svoj život borbi protiv Tita i kad ga je Franco pitao kako on, svećenik, može potrošiti toliko svojeg vremena u borbi protiv režima, Draganović je odgovorio da on svoju domovinu stavlja prije svoje Crkve…”
Franco je tu Draganoviću rekao da je ovaj sastanak održao kako bi svojim nadređenima mogao prenijeti procjene o tome koliko bi im svećenik mogao biti koristan u daljnjem radu. Dodao je da će, ako nadređeni prihvate njegovu procjenu, s njim dogovoriti daljnju suradnju. Također je objasnio da će, ako njegovi nadređeni odluče ići dalje sa suradnjom, druga osoba, stručnjak za jugoslavenske aktivnosti, na sljedećem sastanku razgovarati s njim detaljno. Draganović je izjavio da je to savršeno razumio i da je bio spreman na ovaj plan. Ponovno je naglasio svoju iskrenost. Dodao je da će također razmisliti o Francovu prijedlogu, ali je nekako siguran kako želi surađivati s Francom. Dodao je da će ozbiljno razmotriti što bi mogao učiniti i da će učiniti sve što je moguće kako bi dostavljao željene informacije. Svećenik se potom zainteresirao gdje je Franco bio smješten u Italiji. Kad je agent rekao da je uglavnom u Veroni, iako često putuje, objasnio je Amerikancu kako je i on znatno putovao po Njemačkoj i Francuskoj, pa se na izletima znao zadržati podalje od Rima ostajući na putu i po 10 dana. Objasnio je da je u Njemačkoj i Francuskoj bilo puno izbjeglica koji su trebali njegovu pomoć, što je najčešći razlog njegovih putovanja. Draganović je izjavio da će biti spreman putovati bilo gdje kako bi se našao s Francom ili njegovim kolegom, bude li odlučeno da se počne raditi. Draganović je potom Franca zamolio da mu u roku 10 dana dostavi odluku koju donesu nadređeni. Odluka je, dakako, bila pozitivna. U izvješću američkog agenta stoji kako je tijekom sastanka Franco doznao da je Draganović rođen 30. listopada 1903. I da je vrlo skroman čovjek. “On ne puši, a kada sam ga pozvao na večeru, izjavio je da preferira ručati kod kuće, i to najčešće samo po jedno meko kuhano jaje, u čemu istinski uživa. Draganović je oko 72 kg težak, približno 185 cm visok, ima svijetlo smeđu kosu i žućkasti ten. Govori talijanski s jugoslavenskim naglaskom. Rekao je da vrlo tečno govori njemački jezik. Dodao je da će govoriti i srpski, ali samo kad je to potrebno…”
Inteligentan, pobožan, nenametljiv, skroman – uživa u jednom kuhanom jajetu – špijun koji kao uvjet suradnje postavlja iskrenost, svećenik koji može zaći u svaki nekomunistički svračji zakutak ovog svijeta, usto i vrlo jeftin, a s velikom mrežom informatora, pa tko bi to mogao odbiti? Franco ne krije oduševljenje. Kandidata Draganovića opisuje biranim riječima koje zvone kao lauda: “vrlo oštrouman, vrlo inteligentan, iskren i pošten”. “Strastveno mrzi Tita i komunistički režim u Jugoslaviji. Piše knjigu u kojoj će objaviti dokumente i spoznaje koje bi, po njegovu mišljenju, trebale utjecati na to da Amerika prestane pomagati Tita. Prema njegovim procjenama Tito nikad neće biti iskreni saveznik Zapada. Draganović je dao sve naznake da ima odličnu pokrivenost jugoslavenskih aktivnosti i da je on u stanju biti organizator mreže doušnika.” Franca je impresionirao i svojim poznavanjem sigurnosti i osobnom sigurnosnom kulturom.
“On je zrela osoba i shvaća da se ne bavi dječjim igrama kada radi protiv Tita. Kao obavještajac je vrlo oštrouman, premda se čini da uživa i u svom svećeničkom pozivu”, napisao je Franco. Agent je centrali preporučuje suradnju s Draganovićem. Franco je mišljenja da će Draganović biti jako važan za CIC. “On nam može osigurati veliku pokrivenost u Jugoslaviji. Dojma sam da on mrzi talijansku obavještajnu službu sa strašću tako da nema straha da on radi za talijanske vlasti. Izabrana osoba za rad s Draganovićem treba biti zrela i treba dobro poznavati Jugoslaviju. Draganoviću neće biti teško raditi”, ali Franco bi opet želio istaknuti njegov naglasak na iskrenosti. Franco je dodao kako osjeća “da nemamo ništa za izgubiti, a možemo imati puno koristi od Krunoslava Draganovića”. Deklasificirani dokumenti CIC-a otkrivaju nam kako se Amerikanci razmjerno brzo uvjeravaju da je “zlatni svećenik” na prvim sastancima pokazivao odveć idealističku sliku vlastite ličnosti. S vremenom, on traži sve više novca – što će biti jedna od ozbiljnijih, ali ne i jedina točka prijepora s Amerikancima.
Mjesec kasnije, 28. svibnja 1959., Draganović putuje u Veronu, u Francovu privatnu rezidenciju. Franco se diskretno ispričava pa Draganović ostaje nasamo razgovarati s jednim višim djelatnikom CIC-a. To je agent kojega se u izvješću naziva “Sardi”. Sardi je puno sumnjičaviji od lakovjernoga, začuđujuće naivnog Franca. Francov odlazak zapravo je prilika da Sardi temeljito prorešeta Draganovića kako bi ustanovio nije li Franco pretjerao s pohvalama i propustio na vrijeme otkriti rupe. U ozbiljnom razgovoru Sardi otkriva da Draganović ima ozbiljnijih nedostataka: sumnjičav je prema mreži informatora kojima svećenik kani dobivati informacije iz Jugoslavije. Sardi se na temelju razgovora plaši kako Draganovićeva “mreža” nije ništa drugo nego mreža suradnika i doušnika HOP-a, ekstremne organizacije nastale iz krila Pavelićevih pristaša. Strahuje da će Draganović, prodajući CIC-u informacije, zapravo kupovati ulaznicu za infiltraciju HOP-ovaca u američke službe mimo njihova znanja. SAD već ima na raspolaganju brojne bivše ustaše, ali pod kontrolom. Želi li ih Draganović prorešetati svojim ljudima kako bi ih instrumentalizirao? On povrh toga sumnja da svećenik može isporučiti sve što je obećao, ali velečasni je uporan. On i njegova organizacija, kako je rekao, imaju tri cilja: besplatno potkopavati Jugoslaviju, braniti potrebe ljudi i pokušati ostvariti pravo na samoopredjeljenje za sve jugoslavenske republike. “A kakvu bismo mi korist imali od toga?” pita ga Sardi. Tito je, naime, puno veći klin u sovjetskom carstvu nego što bi to Draganović ikada mogao biti. Potkopavanje Tita koji potkopava Istočni blok – njegova je zemlja na kraju izlog jeftinih slatkiša, mamac svim istočnim zemljama da se odvaže odvojiti od Moskve – puno je veći posao nego što može napraviti ovaj fanatični svećenik. No dakako – nikad ne reci nikad, sutra se već sve može promijeniti…
Prema Sardijevu izvješću, Draganović je postavio dva iznimno neobična zahtjeva tijekom sastanka koji su bacili ozbiljnu sumnju na njegove tvrdnje o sveobuhvatnom i golemom opsegu njegove “mreže”. On traži da mu pomogne u kontaktima s ljudima koji idu u Jugoslaviju i iz Jugoslavije, i drugo, zahtijeva da mu Amerikanci omoguće kontakt sa svojim europskim konzulatima kako bi imao uvid u mrežu potencijalnih emigranata iz Jugoslavije. Kad god jugoslavenski građanin pokuša emigrirati u SAD, Draganović će biti obaviješten i informirat će konzulat o tome je li dotični podoban za imigraciju u SAD ili je komunist. Kako je Sardi istaknuo u izvješću: “Drugim riječima, on će biti taj koji će presuditi o tome tko može emigrirati u SAD…” Te bi informacije bile iznimno dragocjene za UDBAu, zaključuje.
Konačno, Draganović je priznao da je sjedište njegove “mreže” izvan Italije. Također je spomenuo da postoji nekoliko čelnika njegove organizacije i da se nedavno vratio s putovanja po Južnoj Americi. Sardi je strahovao da se Draganović oslanja na ljude Maksa Luburića, sadističkoga ustaškog čelnika iz vremena rata, zapovjednika ustaške obrane i logora u Jasenovcu. Sardi nije toliko sumnjičav zbog profila ljudi koji se motaju u Draganovićevoj orbiti koliko zbog njihove možebitne neupotrebljivosti. Konačno, kad su angažirali Klausa Barbieja, krvnika iz Lyona, nakon nekoliko dugih rasprava vojska je odlučila da je “potencijalni dobitak” zapošljavanja Barbieja iz njegova novog domu u Boliviji daleko “nadmašivao manifestirane rizike”. I drugo, muče ga ti čudni Draganovićevi zahtjevi. Najveća opasnost koja prijeti ako su Amerikanci u pitanju – zaključuje Sardi – jest gubitak vremena. Na trećem sastanku u roku od dva mjeseca Draganović je angažiran unatoč Sardijevu oprezu. Odmah nakon angažmana Draganović je potpuno zaposlen američkim obavještajnim radom u skladu s kodnim imenom koje je dobio – “Dynamo”. Ali s pojačanim angažmanom počinju se pojavljivati i pukotine…
Draganović više nije tako velik idealist kao na početku dok se nudio agentima – puno radi i uzima velike novčane iznose. Izvješća pokazuju da je bio plaćen oko 100.000 lira mjesečno, što je dva puta više od prosječne talijanske plaće, koja je u to doba iznosila oko 47.000 lira. On je, doduše, rekao da će raditi bona fide, ali da će tražiti ako bude morao putovati ili raspačavati materijale. A svećenik nije lijen – on radi i raspačava materijale. Osmog srpnja Draganović i Franco ponovno se sastaju kako bi razgovarali o uvjetima suradnje. Franco je izrazito manje gorljiv nego što je bio na prvom susretu. “On ne djeluje kao svećenik kada je angažiran u obavještajnim razgovorima”, primjećuje Franco, “nego zauzima stav poslovnog čovjeka koji ima proizvod za prodaju i koji razgovara s potencijalnim kupcem.” Možda pod Sardijevim utjecajem Franco počinje revidirati svoje prethodno mišljenje. Uočava razliku u odnosu na Draganovićev prvi nastup. Draganović, primjerice, ustraje na putovanju prve klase vlakom. Na prvom razgovoru rekao je da ga goni strasni idealizam, mržnja prema Titu i Jugoslaviji, borba za slobodu Hrvatske. Franco postupno stječe dojam da je Draganović “u ovom poslu, između ostalog, i zbog osobne udobnosti koju mu može pružiti dodatni prihod”. On je sada potpuno uspostavljen američki operativac.
Dvostruki agent? Rizik ispadanja iz igre Krunoslava Draganovića golem je. Vjerojatnost pak da Draganović namjerava iskoristiti svoj odnos s Amerikancima kako bi ponovno uspostavio vezu između Amerike i ustaša ista je kao deset godina prije. Samo pet godina prije nego što je prišao Francu, američka je vojska dobila informacije da je Draganović u američke ustanove pokušavao infiltrirati strane državljane iz srednje Europe, s papirima “hrvatskih izbjeglica iz Italije”, čiji će vize dobiti iz Rima. “S obzirom na njegovo podrijetlo, postoji dobar razlog da vjerujemo da su to bili članovi ustaškog pokreta koji su se htjeli ušuljati kroz stražnja vrata na osjetljive položaje.” Tijekom pedesetih javljaju se i ozbiljne optužbe da je Draganović počeo surađivati sa sovjetima ili čak njegovom bete noire, najgorom noćnom morom – jugoslavenskom UDBA-om. Optužbe za Draganovićevu suradnju s UDBA-om pojačale su se nakon što je Draganović enigmatično završio u Jugoslaviji.
Istraživački novinar Mark Aarons i John Loftus, “bivši britanski obavještajni časnik”, tvrdili su: “Ako ga Jugoslaveni nisu ubili, bio je dvostruki agent – nema treće opcije.” U razdoblju nakon Draganovićeva nestanka američki State Department naredio je istragu koja je dovela do sumnji da je Draganović radio za Moskvu. Ali autor izvješća priznaje kako “nema dokaza da je ikada radio za sovjete ili bilo koje komunističke obavještajne službe”. Izvješća pokazuju da su agenti često bili frustrirani jer im je Draganović odbio imenovati svoje izvore ili čak i ime svoje “mreže”. To ne znači nužno da su njegove informacije zapravo bile dezinformacije KGB-a ili UDBA-e. Kao što je navedeno, Amerikanci su nakon bijega razvili teoriju prema kojoj je Draganovićeva organizacija, ako već nije bila produžena ruka Luburića ili Pavelića, možda jednostavno izmišljena! Draganovićeva druga služba Amerikancima nije dugo trajala. Bio je preskup, a davao je premalo. Njegovo je vrijeme prošlo.
Tome su pridonijele i neke materijalne afere. Amerikanci su dobili podatke prema kojima je Draganović primio oko 25.000 lira od svakog izbjeglice kojemu je obećao iseljenje. U izvješću se navodi da je Draganović izgubio ugled u političkim, civilnim i crkvenim krugovima, uključujući i vatikansko državno tajništvo. Monsinjor Franjo Šeper obavijestio je Svetu Stolicu da je Draganović preobrazio samostan u centar za propagandu. On je otkrio da je nakon istrage zagrebačkog biskupa koji je došao u Rim Draganović dobivao veliku odštetu od jugoslavenskih izbjeglica koji nisu pripadali njegovoj političkoj skupini. Drugim riječima, od ljudi koji nisu bili ustaše uzimao je mito. Svećenici Giovanni Tomas i Antonio Matacin, koji su bili Draganovićevi suradnici, također su zamoljeni da napuste ustanovu. Moguće je – drže analitičari – da je te poteze ohrabrio i Vatikan, koji je bio zainteresiran za popravljanje odnosa s Jugoslavijom, a u tom je Draganović bio jedna od glavnih prepreka. Kad ga je agent Franco potražio u samostanu sv. Jeronima, nije ga našao. Doznao je da je svećenik otuda potjeran.
Napustio je samostan u listopadu 1958., malo prije nego što se ponovno obratio američkim obavještajcima s ponudom zapošljavanja. “Bio je”, navodi se u izvješću, “na platnoj listi američke vojske do 1962., ali je, kako se sumnja, također bio zaposlen kao agent britanske obavještajne službe, KGB-a, a možda i komunističke Jugoslavije. Pao je kao agent vojske 1962. godine, ‘zbog sigurnosnih razloga i nedostatka kontrole’. Dana 15. studenog 1967. pojavio se na tiskovnoj konferenciji u Beogradu osuđujući ustaše i hvaleći Tita i Jugoslaviju. Ustaške skupine vjeruju da je bio otet, ali Draganović je prešao granicu slobodnom voljom stvarajući jednu od najatraktivnijih zagonetki ustaške povijesti. Živio je mirno i bez progona u samostanu u Sarajevu sve do svoje smrti 1983.” Viši agent Sardi istaknuo je nakon svojeg prvog susreta s Draganovićem u svibnju 1959. da je hrvatski svećenik bio “potkupljiv, lažljivac i zahtijevao, u biti, da Sjedinjene Države ponovno pomognu njegove neoustaše”.
Četiri godine nakon toga Draganović je prebjegao u Jugoslaviju, čime se završava jedna od najvažnijih katastrofa u povijesti američke špijunaže i protušpijunaže. U komunističkoj, srpskoj, komunističkoj i četničkoj optici Krunoslav Draganović slovi kao hrvatski Faust. On je prodao dušu vragu – Paveliću, ustaštvu, nacionalizmu – izdao je evanđeosku misiju i poslanje Crkve zalažući se za genocid, etničku ili rasnu mržnju, separatizam, Hrvatsku do Drine… Napadi na Draganovića, s ustaške strane, tek su malo blaži. Pojedinci bliski Paveliću, od njegove kćeri Višnje do nekih bližih suradnika, primjerice Vjekoslav Vrančić, ili sljedbenika, primjerice Miroslav Avdić, Draganovića otvoreno prozivaju za šurovanje s UDBA-om. Na Draganovićev račun upućene su i neke grandiozne, ali posve nedokazane i, prema svemu sudeći, krivotvorene optužbe. Tako neki emigranti tvrde da je Draganović u prvoj polovici 1945. iz Vatikana inicirao slanje brzojava Stepincu, koji su Pavelića trebali uvjeriti u to da je povlačenje vojske prema Austriji i Italiji pametna opcija jer će se nakon kraćeg vremena, pod okriljem zapadnih saveznika, prije svega Engleske – koja stoji pod utjecajem Vatikana – vratiti u Hrvatsku, čija će granica i dalje biti na Drini.
SEDAM ŠPIJUNA
Tekstovi iz feljtonskog serijala "Sedam špijuna" su izvorno objavljeni u knjizi ‘Misija: Ubiti Tita, Pavelića i Luburića’, koja donosi portrete najistaknutijih hrvatskih tajnih agenata i smješta ih u povijesne kontekste koji su oblikovali današnju Hrvatsku.