Stjepan Đureković razapet je između mnogih istina. Njegovo je ubojstvo još u vrijeme Jugoslavije postalo poput Rashomona, iako se o raznolikim motivima likvidacije – u odnosu na onaj službeni – tada samo šuškalo. Ipak, za slučaj Stjepana Đurekovića znali su gotovo svi koji su htjeli znati, pa su potiho raspredali teorije o razlozima zašto je smaknut i o dugoj i svemoćnoj ruci Službe državne sigurnosti (srpski: Službi državne bezbednosti), kako je službeno preimenovana UDBA. Tek nakon dolaska demokracije krenulo se u rasvjetljavanje zagonetnog umorstva. No, i to je bilo nevoljko i na silu. Jer u njega su bili upleteni neki bivši i sadašnji pripadnici Službe: naposljetku su upravo ljudi koji su trebali pomoći u rasvjetljavanju ubojstva – kao u klasičnim filmovima noir – osuđeni zato što su ga upravo oni osmislili i naredili. Države i poslodavci mogu se mijenjati, ali Služba uvijek štiti samu sebe. Konačno, u hrvatsku Službu za zaštitu ustavnog poretka prešlo je 7/8 pripadnika nekadašnje Službe državne sigurnosti republičkog Sekretarijata unutarnjih poslova (SDS RSUP SRH, kako je glasila puna skraćenica).
Tako je bilo i s njezinim čelnim ljudima – oni koji su vodili službu koja se protivila hrvatskoj neovisnosti stjecanjem državne neovisnosti počeli su se boriti protiv onih koji su zagovarali njihova dojučerašnja stajališta, ideje zbog kojih su oni sami još do jučer privodili, slali u zatvor pa i ubijali. Sve je tu pomiješano, sivo je, ništa nije crno-bijelo. Možda je upravo to razlog što o ubojstvu Stjepana Đurekovića ni nakon suđenja u Njemačkoj, a teško se njemačkom pravosuđu može zamjeriti da je neučinkovito, neobjektivno i šlampavo, i dalje ne znamo sve važne činjenice.
Jesu li eksplozivne knjige o partijskoj vrhušci presudile Stjepanu Đurekoviću? Tko je doista autor tih knjiga, protiv koga su okrenute i zašto? Je li bilo presudno to što je iznio niz detalja iz Titova života miješajući ih s pravim ili barem mogućim i fikcijskim krajnje amoralnim i orgijastičkim opisima diktatora kao nekog modernog Kaligule ili su one napadale druge ciljeve? Možda je presudno bilo to što je kao jedan od vodećih ljudi Ine mnogo toga znao o stvarima od strateške važnosti? Postavlja se pitanje i je li Đureković kolateralna žrtva sukoba republičkih službi koje, ma koliko bile na istoj strani, neprestano vode rat za primat, a samim time i za apsolutnu vlast u zemlji? Ili ga je glave stajala suradnja sa BND-om?
”Zdravko Mustač krajem 1982. ili početkom 1983. ovlastio je Josipa Perkovića da započne s pripremama za likvidaciju Stjepana Đurekovića”, rekao je na izricanju pravomoćne presude za ubojstvo Stjepana Đurekovića sudac Manfred Dauster, koji je obojicu osudio na doživotni zatvor. On je time opovrgnuo tvrdnje obrane da je za likvidaciju Đurekovića bila zadužena savezna Služba državne sigurnosti i cijelu stvar – suprotno tvrdnji Mustačeve i Perkovićeve obrane – prebacio na republičku razinu.
”Motiv za uklanjanje Đurekovića utemeljen je na njegovu neprijateljskom djelovanju i upletenosti u malverzacije u Ini. Smatralo se da bi eliminacijom Đurekovića bio uklonjen i problem s Inom koji je zbog istraga o pronevjerama u visini od nekoliko milijuna dolara postao veliki teret za republičko vodstvo”, rekao je Dauster, a njegove riječi vjerno je prenio Dnevnik.hr. ”Do ovog procesa pred ovim sudom došlo je samo zato što se to prije toga nije dogodilo u Hrvatskoj. Mi ovdje ne postavljamo pitanje zašto je to bilo tako”, rekao je sudac. ”Nadamo se da će u zemljama koje su nastale nakon raspada Jugoslavije doći do znanstvenog sučeljavanja s ovim povijesnim razdobljem.
Koliko je to polje neistraženo, dovoljno govori činjenica da smo morali kao vještake pozvati jednog danskog i jednog njemačkog povjesničara. Budući naraštaji donijet će svoj sud o tome zašto se proces sučeljavanja s tom stranom povijesti još nije dogodio”, rekao je na kraju Dauster. Ta presuda dala je satisfakciju bližnjima. Ipak, misterij Đureković i dalje je daleko od toga da bude do kraja rasvijetljen, a sve priče koje su se poput rasutog perja razletjele posvuda i dalje postoje. Uostalom, to je najvjerojatnije i bio njihov cilj, da se prava istina nikada ne dozna ili da postane irelevantna – ako je kojim slučajem pedantni Nijemci ipak istjeraju – kao tek jedna od mnogih priča koje kruže o ovom slučaju i kao da se natječu koja će biti proglašena istinitom.
U javnosti je kolalo nekoliko priča. Prema teoriji koju su zagovarali njemački istražitelji, a potvrdio ju je i njemački vrhovni sud, Stjepan Đureković ubijen je prema nalogu iz hrvatskog državnog, odnosno partijskog vrha. Nalog je išao od Mike Špiljaka, tadašnjeg predsjednika Predsjedništva SFRJ, čijeg je sina Vanju Đureković prozvao zbog gospodarskog kriminala. Prema drugoj teoriji, koju je sud odbacio, Đureković je kao jedan od važnijih direktora Ine poslovao s Rusima koje je potkradao – riječ je o tankerima nafte i o mnogo novca – pa su u pozadini likvidacije bile ruske službe. Prema trećoj, hrvatska Služba državne sigurnosti – kolokvijalno UDBA – nije igrala važniju ulogu u njegovu uklanjanju nego je stvar naručena iz Beograda, od srpske Službe. Naručitelj je bio Stane Dolanc.
Likvidaciju je obavio Đorđe Božović Giška, polukriminalac, likvidator UDBA-e, koji je i sam ubijen 1991. godine u Gospiću. S Giškom su u skupini bili Željko Ražnatović Arkan i Dragan Malešević Tapi, profesionalni ubojice koji su se uz osnovnu djelatnost – uglavnom provale, otmice i iznude – bavili i političkim umorstvima, a zauzvrat su dobivali policijsku zaštitu. Sud je odbacio i tu teoriju. U rasvjetljavanju slučaja Đureković do sada se najmanja pozornost obraćala na knjige koje je pisao poslije bijega iz Jugoslavije i objavljivao kao na tekućoj vrpci. Stjepan Đureković napisao je, tako piše u biografijama, i sa sobom u inozemstvo ponio pet romana: Ja, Josip Broz-Tito , Kako Jugoslavija pljačka Hrvatsku, Komunizam: velika prevara; potom roman o Kosovu Sinovi orla, Bijt’ e Shqiponjës i roman Crveni menageri, a napisao je i ekonomsku analizu “Yugoslavia in crisis: the political and economic dimensions”, izdanu u New Yorku 1983. godine.
Poslije mu je izdana i knjiga “Yugoslavia’s energy crisis”. Valja reći da su ove knjige napisane, s obzirom na to da je riječ o piscu amateru, iznenađujuće vješto. One spajaju izvanredno poznavanje jugoslavenske vanjske i unutarnje politike sa smislom za atraktivnu romanesknu naraciju. Ključna među njima svakako je knjiga “Ja, Josip Broz Tito”. Riječ je o romanu koji treba dekonstruirati mit o Josipu Brozu kao odgovornom državniku koji živi za radničku klasu i narod i treba ga prikazati kao neobuzdanog hedonista koji jede kavijar, pije viski i uživa u neobuzdanim seksualnim orgijama. Ta knjiga na svaki način najvažnija je u Đurekovićevu opusu jer je njezina namjena mnogostruka. Ona, s jedne strane, Đurekovića legitimira kao disidentskog pisca koji osporava Titov kult po cijenu visoke osobne žrtve. Kao drugo, ona plasira Đurekovića kao potencijalnog političkog lidera hrvatske emigracije, a poslije možda i hrvatske unutarnje oporbe. Ili cijele Hrvatske... Kako se dogodilo da jedan bivši direktor, posve neupućen u pisanje, odjednom napiše čak pet romana i to – s obzirom na primarnu propagandnu namjenu, zapanjujuće dobro složenih – pa ih onda izda u samo godinu dana premda bi i vrhunskim piscima bilo teško izvesti takav pothvat? On to ovako objašnjava. “Poznavajući do najsitnijih detalja život, rad i način razmišljanja vladajuće elite u komunističkoj Jugoslaviji, kao i mnoge događaje i pojedinosti koje javnosti uopće nisu poznate (ili su poznate samo djelomično ili u pogrešnom svjetlu), godinama sam se odlučivao sve to staviti na papir”, piše Đureković.
“Zapravo, dvoumio sam se zbog straha jer sam znao da će me zbog ovakvog povijesnog romana Titove vlasti osuditi na najmanje deset godina tamnice, a vjerojatno bi me čak i ubili po svojem uobičajenom tajnom postupku. No shvativši da mi je kao čovjeku moralna obaveza i rodoljubna dužnost upoznati svoje sunarodnjake i svjetsku javnost s pravim licem komunizma te koliko je on poguban za čovječanstvo, ipak sam prihvatio veliki rizik te napisao ovaj i druge svoje romane i prokrijumčario ih preko granice.” Tu se naslućuje jasna politička ambicija: Đureković je čovjek koji je za istinu spreman i robijati, pa i založiti glavu. On preuzima rizik, bježi iz domovine i – kazuje gola logika – čeka trenutak raspada režima. Od trenutka kad njegove knjige bivaju izdane do smrti Titove Jugoslavije doista neće proći mnogo – manje od osam godina! Sadržaj knjiga koje Đureković izdaje nije eksplozivan u otkrivanju osobito tajnih materijala ili dokumenata, već se ističe ekstremnim opisima životnog stila vladajućih povezanog s povijesnim trenucima i tračevima koji ih prate te iznimno detaljnog opisa odnosa, karaktera i različitih tamnih scena iz života pojedinaca u vrhu kojima se daju gotovo monstruozni razmjeri.
Iako je Đureković za sve te događaje – u obliku trača ili ozbiljnijih glasina – sigurno znao, vjerojatno je čuo mnoge priče, uočio karakterne osobine i odnose između vrhuške te razmotrio ulogu tih ljudi u pojedinim trenucima. Knjige su pisane kao da je sâm u tim događajima sudjelovao, a nije. Ipak, sadržaj je izravan do te mjere da bi se malo tko usudio to iznositi. Đureković primjerice optužuje Ivana Stevu Krajačića za mučenja ustaških glavešina metodama kojih se ne bi postidjeli ni srednjovjekovni inkvizitori. Tvrdi da je uhićene pilio napola, da je Kavranu razrezao trbuh i ugurao mu živog štakora u njega i slično. Teško da se prema uhićenim ustašama ponašalo s poštovanjem i uz potpunu primjenu međunarodnih konvencija, vjerojatno jesu mučeni, prebijani i slično, no prikazivanje ovakvih ekstremnih metoda mučenja romaneskne prirode vjerojatno ima za svrhu difamirati pojedince, pogotovo Krajačića, koji je bio daleko od sveca, no sigurno nije pilio ljude napola. Indikativno je da je upravo on taj koji je u knjizi prošao najgore od Titovih suradnika.
“To nije isto. Strijeljanje, pa čak i vješanje, u svijetu se smatra normalnim, pa i nema što izići u javnost. No, ponavljam, ako se ovo što su tvoji izvodili ipak probije u javnost i to još u inozemstvu, teško nama. Znaš, kada je bio rat, kada se svuda ginulo, nije te nitko pitao ako si nekoga i zaklao, pa čak ga i zvjerski mučio. Mogla je to čak biti i grupa ljudi koju se klalo i zvjerski mučilo. Ali ovo danas nešto je drugo. Na Zapadu postoje mnogobrojna društva za zaštitu životinja i, što misliš, kakva bi se graja digla da doznaju što se kod nas izvodi s ljudima, čak i s ljudima osuđenima na smrt. Zapad nam i to osporava da političke protivnike osuđujemo na smrt, a kamo li da doznaju da ih zatim još kasapimo. I reci još: kako se tamo skupila tolika tvoja elita? Odakle tamo i Krajačić i Krcun i Buđoni i Alimpić i Lukić i Milatović? Nisam znao ni da je taj Lukić takva životinja, pa da živom čovjeku ugura u utrobu užarenu željeznu šipku i da je potom izvadi van kako bi se onaj nesretnik dulje mučio!” “Druže Stari, pa to ipak nije bio čovjek nego komandant jasenovačkog logora Ljubo Miloš”, branio se opet Ranković.
“A i onaj Kavran zaslužio je takvu smrt. Sjeti se samo što su sve ustaše radili s našim partizanima! Ovo je zub za zub.” Uz to, djelomično se Krajačića, koji je od svih Titovih suradnika najgore prošao u knjizi, optužuje i za podmetanje zločina. A partizani, tim Krajačićevim ubojstvima ne samo što su se oslobodili hrvatskih vođa koji nisu pravodobno prešli partizanima nego su protiv ustaša razjarili pojedine slojeve hrvatskog stanovništva. A kako i ne bi kada su ta ubojstva vršena u ustaškim uniformama. Zapravo, na osnovu tog Krajačićeva plana, Tito je naredio da se slične akcije izvedu u Bosni i Sloveniji protiv tamošnjih političkih prvaka. Nažalost, u Srbiji, Makedoniji, Crnoj Gori, Hercegovini i Vojvodini bilo je prekasno za takvu akciju jer su ova područja potpala pod Titovu vlast još u jesen 1944. i zimu 1945. godine. Zbog toga je u tim područjima Rankovićeva OZNA morala izravno nastupati u fizičkom likvidiranju političkih vođa, pa i industrijalaca, bankara, trgovaca i zemljoposjednika. Uz to, što se također znalo u kuloarima, Đureković opisuje epizodu između Krajačića i Tita, poslije rezolucije Informbiroa, u kojoj on odbija po naredbi Staljina izvršiti atentat na Tita i time stječe njegovu trajnu odanost.
”Očito je Krajačić zbog nečega oklijevao reći koji je razlog njegova dolaska, pa se još više nego prije upuštao u slavljenje raznih dogodovština iz rata u kojima je Tita slavio kao najmudrijeg i najhrabrijeg vojskovođu svih vremena. Uskoro je to Titu ipak dosadilo, pa ga je izravno upitao: – Nešto ti se dogodilo? Nešto si drukčiji nego prije? Što te muči?” Nakon tih riječi, gost problijedi i izgledalo je čak da će tog trenutka pasti u nesvijest. Titu je sada bilo teško prepoznati onog odvažnog partizanskog komandanta i prvog načelnika OZNA-e za Hrvatsku kojemu nije bilo teško pucati iz neposredne blizine u nemoćnog zarobljenika ili ga čak zaklati vlastitom rukom. Sjeti se sada u djeliću sekunde i onog Rankovićeva referata, tamo negdje pred kraj rata, kako je Krajačić naredio nekolicini svojih suradnika da vežu zarobljenog ustaškog tabornika i da ga potom običnom pilom za drvo prepile preko trbuha. Pritom je Krajačić stajao iznad glave nesretnika dok je ovaj urlikao od boli i molio za milost. A umjesto milosti, ovaj mu je gurnuo u usta svoj oštri nož kako bi se okolo dreka manje čula. Interesantno, pomisli sada Tito, za tog čovjeka sada nitko ne bi mogao povjerovati da je spreman na takva gnjusna djela jer, kad ga se ovako promatra, izgleda sasvim pristojno. Je li to zato što je ovako lijepo obučen i što se ovih nekoliko godina ipak kultivirao u nekadašnjim gospodskim kućama, u odijelima i s automobilima? Njegovi suradnici pričaju da pije jedino škotski viski, iako prije rata nije ni znao da takvo što postoji na ovom svijetu.
– No, Stevo, reci što ti je! Što imaš reći svojem generalnom sekretaru? – hrabrio ga je na ispovijed.
– Loše, moj Stari…. Jako loše. Kada se svega sjetim, tjera me na povraćanje – otpoče najzad gost i još više ga obli hladan znoj.
– Je li se štogod dogodilo”?
– I više od toga… Ti znaš, Stari, da sam ti ja uvijek bio vjeran. A i ovo sada je samo dokaz toga… Već nekoliko dana uopće nemam apetita ni sna, nego samo pijem. Molim te da mi vjeruješ i znaj da ću ti odsada još vjernije služiti…
– Ti znaš da sam ti uvijek vjerovao i da sam te jako cijenio – i nadalje ga je hrabrio Tito iako mu je to natezanje već počelo ići na živce. – Vjeruj mi, nisam kriv. A sada ću ja tebe spasiti, a potom ti moraš mene spasiti. – Sada više ništa ne razumijem – reče Tito iako je počeo naslućivati ono strašno.
– Ovo sam ti zapravo morao reći još prije i osjećam se zbog toga kriv pred tobom – nastavi Krajačić nakon što mu Tito ponovo nali viski iz boce koja je stajala pred njima i uputi se odmah zatim svojem radnom stolu. Naime, sinu mu najednom ideja da će biti bolje da bude bliže svojem revolveru.
– Ti znaš, Stari, da sam ja u uskoj vezi s NKVD-om, jer sam ti to više puta stavio do znanja i čak sam te povremeno obavještavao o tome što sve Rusi poduzimaju da bi nas špijunirali. Rekao sam ti i to da Rusi vrbuju za sebe naše ljude i to u svim porama društva, čak i one na najvišim položajima. Znaš, nije to teško razumjeti, jer većina tih ljudi ulazi u NKVD idealistički, baš kao što je to i kod mene bio slučaj. Skoro svi oni smatraju da je to najviši čin služenja sovjetskoj proleterskoj revoluciji. Raditi za NKVD, to se komunistima čini kao raditi osobno za Staljina, za komunizam. Što mi ovaj to sada pripovijeda, kada je to meni bolje poznato nego njemu? Tȁ i sâm sam, dok sam bio mali funkcionar u partiji, bio suradnik NKVD-a. Pa čak i kada sam radio u Kominterni, bio sam suradnik NKVD-a i svi moji izvještaji su bili vrlo pažljivo čitani u toj gigantskoj špijunskoj organizaciji. Formalno sam to prestao biti tek kad me Kominterna poslala natrag u zemlju i postavila me za generalnog sekretara partije. A kao generalni sekretar bio sam zadužen stavljati na raspolaganje tom NKVD-u naše najbolje partijske kadrove. Zbog svega toga s izvjesnom dosadom upita sada Krajačića:
– I zašto mi to sada govoriš kada znaš da mi je to sve dobro poznato?
– Zato što bi se ipak začudio kada bi znao koji su sve naši drugovi eksponenti NKVD-a.
– A ti ih znaš? – Znam ih podosta. Eto, naprimjer, to su Žujović i Hebrang. Tito je znao da Hebrang pripada tom društvu, a u Žujovića je mogao samo sumnjati, pa se sada zgrozi od pomisli na stvarnost koja ga okružuje. Ipak upita:
– A znaš li još kojega?
– Mislim da ih znam gotovo sve. A znaš kako? Tu Krajačić napravi kratku stanku da bi ponovo obrisao znoj s čela, pa reče: – Tako što sam ja povjerenik NKVD-a za Jugoslaviju. Vidim kako si se zbog ovog prenerazio. Ali saslušaj me barem do kraja. – Samo govori – reče Tito i sam sada obliven ledenim znojem te za svaki slučaj stavi ruku na revolver u ladici stola. – Sada sam se došao povjeriti jer vidim da nastaje prekretnica. To će biti povijesna prekretnica za našu zemlju i za mnoge od nas, a ja zbog raznih razloga ne bih htio biti na drugoj strani. I zbog toga ne samo što sam došao tebi povjeriti se nego sam došao i da s Rusima raskrstim te da te zamolim da mi u tome pomogneš. Ja znam da sam odsad potpuno u tvojim rukama i da me možeš čak i ubiti. Znam i da sam te razočarao i da ne trebaš imati prema meni samilosti. Ali pričekaj, jer ti nisam još sve rekao i to ono najvažnije. – A to je? – ote se Titu dok mu srce još jače zalupa i kod tog sada čak izvuče revolver na stol da bi sugovornik bio potpuno svjestan svoje situacije. A Krajačić, kao da revolver ne primjećuje, apatično nastavi: – Ti dobro znaš da ja nisam nikakav svetac, ali ovo mi se zgadilo… Dobio sam nalog da te ubijem… Opunomoćenik moskovske centrale NKVD-a specijalno je neki dan doputovao da mi saopći da je to nalog osobno druga Staljina…
– Staljina? – zaprepasti se ipak Tito.
– Da me ubiješ? – Da. I ako to ne izvršim, zaprijetio mi je, ubrzo ću se i sam naći na onome svijetu, Izgovori pri kraju sve isprekidanije zbog uzbuđenja i straha.
– To je, izgleda, u svemu trebala biti repriza ubojstva Trockoga.
Dok je još Krajačić izgovarao ove zadnje riječi, Tito munjevito razmišlja o tome treba li pucati. Ali umjesto toga zasad samo čvršće stisne revolver na stolu. Tako učini zbog toga što mu Krajačić reče: – Ne boj se, Stari! I sam valjda vidiš da sam došao staviti svoj život u tvoje ruke. Došao sam se boriti s tobom protiv Staljina. Sada su nam obojici životi ugroženi. Osim toga, Bakarić mi je ispričao o Staljinovu pismu te mi je naložio da trebam o tome govoriti na predstojećoj sjednici CK. Pazi, od danas se moraš okružiti samo najpovjerljivijim i najodanijim ljudima jer oni tamo prijeko već će potražiti drugog izvršitelja… A ovo ovdje je spisak NKVD-ovaca u Jugoslaviji – završi dok je drhtavom rukom vadio iz džepa nekoliko listova papira. Duboko se zagledavši u pokajnika kojemu su se sada pojavili na čelu još veći grašci znoja, Tito odluči vratiti revolver u stol.
Naime, u tom trenutku je shvatio da će ubuduće u ovom čovjeku imati jednog od najvjernijih suradnika. To shvati naročito kad pročita spisak suradnika NKVD-a u Jugoslaviji. Nad tim spiskom istodobno se zgrozi i uhvati ga strah. Bogme, veliku mrežu Rusi su ispleli! Imaju svoje ljude u svim ministarstvima, generalštabu, komandama armija, UDBA-i, željeznici, velikim tvornicama, pa čak i na fakultetima. Većina među njima istaknuti su članovi komunističke partije Jugoslavije. Čak među agentima ima i bjelogardejaca koje su poslije 1920. godine pobjegli iz Sovjetskog Saveza i nastanili se u Jugoslaviji...” Iako su sve ove priče u obliku glasina i poluprovjerenih teorija kolale u bolje obaviještenim slojevima jugoslavenskog društva, a Stjepan Đureković im je kao istaknuti privrednik i jedan od čelnika najjače kompanije Ine te bivši partizan pripadao, teško da je mogao do detalja znati te događaje. On ih romaneskno razrađuje, no o njima se ipak počelo pisati godinama poslije. Tračevi, ma koliko jugoslavenska vrhuška tome bila sklona, a bila im je sklona, ipak nisu išli u takve detalje i kvalifikacije.
Za to se gubila glava. No u neke druge situacije o kojima piše imao je nešto bolji uvid. Poput toga kako su tajne službe organizirale krijumčarenje novca, droge, falsificiranje novca te kako su izvozne firme služile kao paravan za djelovanje tajnih službi. U to je mogao imati uvida jer sve tajne službe na svijetu koriste se velikim firmama kako bi legalno svoje ljude postavile na razna mjesta u inozemstvu. Vjerojatno je Đureković, po sili svog posla u Ini, imao djelomičan uvid u to kako se to radi, a možda je nekada formalno ili neformalno sudjelovao u izradi legendi za ljude koji su slani van pod egidom poslovnih ljudi. – Falsificiranje njemačkih maraka i talijanskih lira nam već dobro ide – kaže on. – Ali trebalo je stvoriti i odgovarajuću mrežu za njihovo raspačavanje, a potom pretvaranje tog novca u dolare i funte. Zbog toga sam u Berlin i Italiju poslao desetak svojih najsposobnijih oficira. No najbolje nam cvjeta šverc cigareta: u Berlinu se mogu prodati gotovo neograničene količine. Cijele kamione odvozimo iz Jugoslavije i onda prodajemo na crno. Jedino je sve veći problem kupljenu robu prevesti do Jugoslavije jer okupacijske vlasti u Njemačkoj i Austriji pooštrile su kontrolu.
– I što najviše kupujete? – upita Tito.
– Automobile, hladnjake, radioaparate, strojeve za pranje rublja, skupocjene tkanine, viski… Naši rukovodeći drugovi jednostavno se jagme za takvim stvarima, a tko zna kada će naša industrija početi sve to proizvoditi?!
Osim toga, mnogo stranih valuta treba nam za izdržavanje naše špijunske mreže u inozemstvu – govorio je Ranković zabrinuto.
– Milentije mi se tuži jer nikako da uhvati kraj s krajem kod tih deviza – ubaci se u razgovor (Moša) Pijade. – Nedostaju mu rezervni dijelovi za strojeve i sirovine za industriju. Kaže da mu svaki dan puca glava zbog toga.
– Neka se snađe. Zato smo ga i postavili za ministra vanjske trgovine jer smo očekivali da će znati snaći se – reče Tito osorno.
– Još prije ove jeseni otpočet će s radom veliko vanjskotrgovinsko poduzeće INTEREXPORT. Ono će biti potpuno u vlasti UDBA-e i bavit će se međunarodnim krijumčarenjem pod vidom reeksporterskih poslova. Legalni poslovi služit će samo kao fasada. To poduzeće imat će filijale u raznim zemljama, pa će tako kapital lako prebacivati iz jedne u drugu zemlju i vršiti odgovarajuća plaćanja.
– Takva poduzeća mogli ste i prije osnovati – reče Tito s blagim prizvukom kritike.
– Nismo se sjetili. Ali ubrzo ćemo osnovati i druga takva poduzeća – odgovori Ranković.
– Tada više nećemo morati raditi ovaj današnji šverc na sitno nego ćemo raditi na veliko i to u legalnim formama. A kako će ta poduzeća direktno potpadati pod ministarstvo unutrašnjih poslova, nad njima neće imati ingerenciju ni ministarstvo vanjske trgovine ni privredni savjeti ni Narodna banka. Prema tome, nećemo imati nikakvu kontrolu i moći ćemo raditi što nam je volja. Pa i Rusi već godinama na sličan način i putem raznih svojih poduzeća na Zapadu financiraju svoje agenture i druge potrebe.
– Ponavljam ti da imaš odriješene ruke, ali hoću što prije rezultate. Hoću i da se što prije talijanskim i francuskim drugovima pomogne, a naročito Grcima. Bili bismo blesavi kada ne bismo potkopali zgradu kapitalizma, a imamo oruđe u rukama i nitko nas u tome ne sprečava – reče Tito postavivši se u pozu velikog vođe koji povlači povijesne poteze. Iz cijelog ovog opusa smrtonosnih knjiga čini se kao da su pisane u tvornici same Službe, a da je Đureković poslužio kao relej. Iako, nema apsolutno nikakvih dokaza da je on na bilo koji način bio povezan s bilo kojom službom iz bivše države. Ipak, čini se da se našao usred igre republičkih službi te da su ga iskoristile. Kako se čini, to je napravio SDB Srbije, no lako je moguće da je igra bila mnogo složenija – recimo da su knjige pisane prema nalogu Nijemaca, a Đureković je tek kolateralna žrtva. Ono što daje naslutiti da je ulog bio mnogo veći od beskrupuloznog natjecanja “bezbednjaka” iz bivše države jest inzistiranje Njemačke, i to iznimno jako, da se cijeli slučaj riješi i to nakon više od 30 godina. Zanimljiva je i činjenica da su u Hrvatskoj Đurekovićeve knjige kao projektili pogađale najviše i najopasnije ljude iz tzv. Krajačićeva kruga, iz kojega će se poslije razviti hrvatski pokret za samostalnost.
Njemački sudac potegnuo je liniju od Ivana Krajačića do Mike Špiljka, osudivši Josipa Perkovića i Zdravka Mustača – a sve su to ljudi koji su bili, više ili manje, povezani pa i bliski s Franjom Tuđmanom. Već to govori da je Nijemcima, osim poštovanja prava i principa, ulog bio mnogo veći te se govori o tome kako je u sve umiješan i BND koji je prilično usko surađivao s jugoslavenskim službama, odnosno surađivao i natjecao se. Navodno je bio umješan i u slučaj Đureković, a taj slučaj nije završio onako kako su oni htjeli. Đureković se tako našao kao razapet čovjek. Čovjek razapet između vlastite etike i morala, vlastitih političkih nazora, ali i smrtonosne igre republičkih tajnih službi. Krvavi repovi te igre rasplitat će se još godinama. Ako ikada i budu raspleteni.
SEDAM ŠPIJUNA
Tekstovi iz feljtonskog serijala "Sedam špijuna" su izvorno objavljeni u knjizi ‘Misija: Ubiti Tita, Pavelića i Luburića’, koja donosi portrete najistaknutijih hrvatskih tajnih agenata i smješta ih u povijesne kontekste koji su oblikovali današnju Hrvatsku.
