Tmuran i siv siječanjski dan 1967. godine u Zagrebu. Hladnoća probija do kostiju dok mala kolona ljudi hoda za lijesom na Mirogoju. Ledeni vjetar koji se svako malo spusti s vrha Medvednice ledi suze za pokojnikom. Iako, nema tu suza i pompe. Naricaljki i državnih simbola... Običan sprovod čovjeka neobične priče. Sprovod generala Ivana Prpića, načelnika Glavnog stožera oružanih snaga NDH, umirovljenika koji je posljednjih 20 godina svojeg života proveo u Titovoj Jugoslaviji kao tihi susjed, umirovljenik kojeg nitko ne dira.
Nad gradom se spustila teška zagrebačka magla koja je u to vrijeme, dok su tvornice nicale praktički u središtu grada, gušila Zagreb neprobojnim bijelim smogom... Bijelom i gustom maglom koja je skrivala lice grada i otkrivala tek nejasne konture koje se teško razaznaju. Kao što je i priča Pavelićeva generala koji je mirnu starost i smrt dočekao u Titovoj Jugoslaviji nečitka i nejasna, kao daleki plamenovi sakriveni maglom. General Prpić u grob je odnio jednu od najvećih špijunskih tajni Drugog svjetskog rata. Možda se negdje, na rubu kolone, sakrio i lik Ivana Steve Krajačića, alfe i omege svih zapletenih niti ratnog i poslijeratnog Zagreba, čija figura i danas ostaje enigma svih povjesničara. Osim jedne činjenice – njegova je mreža špijuna prodrla u sve pore NDH i on je njome upravljao nepokolebljivo i nemilosrdno, ne otkrivajući nikada do kraja tko su sve njegovi ljudi.
A general Prpić, kako se čini, bio je jedan od njih. General Ivan Prpić velika je neispričana priča Drugog svjetskog rata. Većina vojnih i političkih čelnika tadašnje Nezavisne Države Hrvatske morala je spašavati glavu bijegom, a oni kojima to nije uspjelo mogli su očekivati, ovisno o tome koliko su im ruke bila krvave ili čiste, smrtnu kaznu ili dugogodišnju robiju. Nije se tada pretjerano pitalo, pogotovo ako si rat dočekao u pogrešnoj uniformi. Nije bilo istraga, vaganja tankih niti pravde. Uostalom, stradavalo se i za mnogo manji grijeh od toga da budeš načelnik Glavnog stožera domobranstva u NDH. A grijeh je katkada bio i tek puki izgovor za osvetu ili progon mogućih političkih protivnika. Malo je tko od ljudi iz vrha NDH, koji su došli u ruke pobjednicima, izbjegao tešku sudbinu poraženih na ovim prostorima. Neki su preživjeli pukom srećom, neki bijegom, a većina preživjelih osvanula je u uniformama novonastale vojske jer su zapravo cijelo vrijeme rata bili dio Krajačićeve neprobojne špijunske mreže koja je imala gotovo veću moć u NDH nego sam Pavelić.
Ipak, priča generala Ivana Prpića nešto je drukčija. Prije svega jer nije opjevana ni u jednoj od brojnih pravih i izmišljenih priča o Stevi Krajačiću. Njega ne spominje nijedna strana – nije ni izdajnik ni heroj. Ipak, gotovo je sigurno da je svojim djelovanjem zadužio pobjednike, a vjerojatno je bio i najveći tajni izvor informacija u samom srcu poglavnikove države. Kratki podaci o njemu govore sljedeće: Ivan Prpić (1887. – Zagreb, 10. siječnja 1967.), general pješaštva u Domobranstvu NDH i čelnik od 1942. do 1943. godine. Nositelj Vojničkog reda željeznog trolista od 1942. godine. U srpnju 1943. na njega je pokušan atentat. Neki autori smatraju da bi organizator toga mogao biti Ivo Herenčić. Godine 1944. Prpić se umirovio i odselio s obitelji u Slovačku te poslije u Prag, u ponovno uspostavljenoj Čehoslovačkoj Republici. Britanci su ga uhitili u kolovozu 1945. i vratili u Hrvatsku, sada u Titovoj Jugoslaviji. Nakon ispitivanja u Beogradu i Zagrebu pušten je u listopadu te godine. Praktički cijela vojna i civilna struktura NDH bila je premrežena agentima iz Krajačićeve mreže.
Manjim dijelom ljudima koji su pripadali komunističkom pokretu, većim dijelom onima koji su jednostavno shvaćali da ta država nema pretjerano sjajnu budućnost. Dodatno ogorčenje izazvali su ustupci Italiji i prodaja gotovo cijele obale. Zločini nad civilima također većinu običnih časnika nisu mogli ostaviti ravnodušnom, kao ni sluganski odnos prema Njemačkoj i Italiji. Mreža koju je Krajačić gradio, odnosno imao već u prvim danima NDH, krajem 1942. a pogotovo 1943. narasla je u gotovo neprobojnu informacijsku mašinu kojoj gotovo nijedna ključna stvar nije mogla promaknuti. Naravno, uzevši u obzir poslijeratno mitologiziranje i preuveličavanje, onako kako to pobjednici čine. Unatoč tome, malo koja vlast bila je tako duboko penetrirana obavještajcima. A uloga generala Ivana Prpića do danas ostaje nerazjašnjena. Ipak, drugi čovjek NDH Eugen Dido Kvaternik potvrđuje da je general Prpić imao ključnu ulogu u špijunskoj mreži, on je siguran da je Ivan Prpić bio Titov čovjek. – Više je utjecaja na Markovu trgu imao Tito nego ja – rekao je čovjek koji je s 1941. na 1942. bio drugi najmoćniji dužnosnik NDH.
Te svoje sumnje, ali i neslaganje s Pavelićevim vođenjem države i biranjem kadrova, kao i protivljenje sukobima unutar ustaške organizacije potvrdio je opetovanim ostavkama. “Svoju sam prvu pismenu demisiju dr. Paveliću predao već u srpnju 1941. godine”, piše Kvaternik. Dakle, gotovo nekoliko mjeseci nakon proglašenja NDH Eugen Dido Kvaternik želi sići s vlasti. Je li to puko testiranje moći i važnosti, taština, sukob unutar pokreta ili nešto treće, teško je reći. “To su već tada znale tajnice dr. Pavelića Vera Javor i Maca Cvitković. Prva je danas žena Ive Herenčića, a druga moja životna drugarica. Iako je dr. Pavelić moju demisiju tada naoko prihvatio, ipak je nije nikada proveo. Nakon proslave 10. travnja 1942. bio sam čvrsto odlučio konačno demisionirati, ali me tada u nakani spriječio otac riječima ‘Mi ne možemo ostaviti poglavnika’, apelirajući na moju poznatu lojalnost glavaru NDH…
Konačno sam demisionirao 25. rujna 1942. Toga dana u 14 sati saopćio mi je moj pokojni otac da mu je upravo dr. Pavelić kazao kako on ‘kao ministar domobranstva više nije potreban’ i da će na njegovo mjesto doći general Vilko Begić, kao državni tajnik u ministarstvu domobranstva, a za glavara Glavnog stožera general Ivan Prpić. General Vilko Begić, vrstan rodoljub i čestit čovjek, kao običan opskrbni časnik nije imao nikakovih kvalifikacija za taj položaj niti je u vojsci mogao biti kakav autoritet, a s obzirom na dob, bio je već prestar. General Ivan Prpić – žena mu je bila Srpkinja – od hrvatske redarstvene obavještajne službe uglavljen je kao Jugoslaven i glavar jedne brojčano male, ali vrlo uplivne skupine časnika hrvatskih oružanih snaga, kojoj je bila lozinka i pozdrav per inconcessus Jugoslavia. O tome je dr. Pavelić bio meritorno i opširno izvješćivan tokom zadnjih mjeseci mog službovanja. Ni onda ni danas neće me nitko nikakovim argumentima moći uvjeriti da je zamjena Slavka Kvaternika generalom Vilkom Begićem i imenovanje generala Ivana Prpića glavarom Glavnog stožera bilo uzrokovano rodoljubnim motivima ili da je bio posrijedi bilo kakav raison d’état osim ako se takovim može nazvati želja generala Roatte, jednog od najvećih krvnika hrvatskog naroda.”
Ovdje Eugenu Didi Kvaterniku u glavu udara taština, kao i očita nesnošljivost prema talijanskom generalu. Eugen Kvaternik točno procjenjuje, ako uzmemo generala Roattu kao simbol talijanskog fašizma ili talijanske države – da je upravo predaja povijesnog i državnog teritorija u glavama hrvatskih časnika bila ona presudna činjenica koja je poljuljala vjeru u NDH i ustaški pokret i okrenula ih na suradnju s partizanima. Naravno, ne uzimajući u obzir one koji su otprije prihvatili komunističke ideje. Gledajući pak velik dio mreže koju je stvorio Krajačić, većina je tih ljudi bila zgrožena prodajom teritorija, zločinima te općom korupcijom u državi te ih nije bilo teško vrbovati u svoje redove. Onima pametnijima krajem 1942., a osobito 1943., bilo je također jasno da će zajedno s Njemačkom izgubiti rat. No sudbina Ivana Prpića nešto je zamršenija.
Njegovo postavljanje na čelo stožera koji je već bio premrežen Titovim, odnosno Krajačićevim špijunima, bilo je trn u oku dijelu ustaša. Uostalom, njihove međusobne borbe za prevlast nisu pomagale da se curenje informacija spriječi već upravo suprotno, da se mreža dodatno širi. Uloga Ivana Prpića u toj mreži očito nije otkrivena, ali je na njega pokušan atentat. Je li tako bilo zbog tih sumnji ili jednostavno zato što je nekoj od frakcija vlasti smetao, teško je prosuditi, no već same sumnje Eugena Dide Kvaternika da je general Titov čovjek, koje očito nije zadržao za sebe, bile su dovoljne da se nad Ivanom Prpićem spusti teška sjena. A tu je bio i neprestani i tinjajući sukob između domobranskih i ustaških časnika. Jedan detalj iz autobiografije domobranskog časnika Zvonka Jelinovića dijelom rasvjetljava sukob u koji je general Prpić u ljeto 1943. došao s ustašama i donekle otkriva njegovu nedovoljno jasnu ulogu nad kojom se spustila teška zagrebačka magla.
“Prvi i najteži sukob ustaša i domobrana”, piše Jelinović, “zbio se u kolovozu 1943. kada je Ivo Herenčić, glavni nadzornik Ustaške nadzorne službe, s jednom malom grupom ustaša bio upleten u pokušaj atentata na glavara Glavnog stožera domobranstva, generala Ivana Prpića. Atentat na generala Prpića izvršen je po nalogu Herenčića kako bi se Prpić onemogućio da iznese kompromitirajuće činjenice o Herenčiću i drugim ustaškim dužnosnicima. Ustaše su željeli obezglaviti Hrvatsko domobranstvo ubojstvom generala Prpića. Bio sam s nekim odabranim časnicima Glavnog stožera Hrvatskog domobranstva na straži sa strojnicom u ruci, pred kućom, na stubištu i u stanu generala Prpića kako bismo ga obranili od ponovnog pokušaja zločinačke ustaške ruke. Herenčić se sklonio kratkotrajno emigriravši u Mađarsku…”
Nakon neuspjela atentata i poslije eskaliranja tinjajućeg sukoba između ustaša i partizana, general Ivan Prpić umirovio se i 1944. odselio u Slovačku. Vjerojatno su svi u vrhu NDH bili sretni što su ga se riješili iako njegova uloga u obavještajnom lancu Ivana Steve Krajačića nikada nije razjašnjena. No, ako Prpić i nije izravno sudjelovao u obavještajnim akcijama, o čemu nijedan od povjesničara i protagonista tog vremena ne govori – a točnije bi bilo reći da svi namjerno šute – sigurno je za njih znao, vjerojatno ih je odobravao ili u najmanju ruku nije poduzimao ništa da ih spriječi. A to je već bilo nešto za što se u tim vremenima gubila glava. Gotovo je nemoguće da su sve akcije obavještajne mreže u domobranskim i ustaškim redovima prošle bez njegova znanja. Ili barem sumnje.
Vjerojatnije je u nekima i aktivno sudjelovao. Jer niz akcija koje su poduzete i niz vrbovanih i aktivnih časnika koji su radili za partizane govore o tome da tako nešto nije moglo proći mimo znanja osobe koja je bila među najviše pozicioniranima u vojsci. Prema dostupnim izvorima, Ivan Stevo Krajačić kao ilegalac uspio je stvoriti zaprepašćujuću mrežu obavještajaca u samom vrhu Nezavisne Države Hrvatske, naročito u njezinim oružanim snagama. Ivan Prpić vjerojatno je bio njezin dio jer akcija poput ove koju sam Stevo opisuje nije mogla proći bez Prpićeva znanja, ako ništa drugo, barem naknadnog.
“Čvrsto koračajući uputio sam se prema ulazu u Glavni stan mornarice NDH. Stražari su me pozdravili i propustili. Najprije sam potražio oficira Mihu Markija, svojeg suradnika i znanca, da me najavi komandantu. Nekoliko trenutaka poslije našao sam se u njegovoj sobi. Ne obazirući se na vojne propise, prišao sam mu, pružio ruku i kratko rekao: – Dolazim kao izaslanik Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije i druga Tita! Komandant mornarice se zaprepastio, lice mu se zacrvenjelo, znoj ga oblio, ustajao je od stola pa sjedao, otvarao usta, ali riječi nisu dolazile. Takav posjet zaista nije očekivao. Nakon što smo sjeli, mirno sam mu pričao o razvoju partizanske borbe te — kao uzgred — spomenuo da je u Vrhovni štab stigla engleska vojna misija (znajući da je komandant mornarice prije rata bio poznat kao prijatelj Engleza). Uslijedio je i kratak dijalog: govorio sam mu kako ne bi trebalo dopustiti da se stare riječne topovnjače osposobe za novu ofenzivu koja se priprema na Kozaru.
- To je nemoguće, one su već spremne - rekao je.
- Nisu. Obaviješten sam da topovske cijevi i ostali dijelovi još nisu stigli iz Njemačke u Zagreb. Kad stignu, bit će poslane u artiljerijski puk u Karlovac, a ne u Slavonski Brod, gdje se topovnjače trebaju popravljati. Dok se pogreška ispravi, ofenziva će proći… Komandant se suprotstavljao, ali je napokon popustio shvativši da će pogreške načiniti simpatizeri partizanske borbe. Odlazeći, zastao sam na vratima kabineta komandanta Mornarice NDH i rekao mu:
- Pazite, vaši čuvari na porti imaju moju fotografiju u civilu i ako dođe do čega, vi me ne poznajete. Nisam bio kod vas. Nikada se nismo vidjeli!” Bez obzira na to je li general Prpić za ovu akciju znao odmah ili ju je samo prešutio, gotovo je nemoguće da nije imao nikakva uvida u čitavu golemu mrežu spletenu oko njega. Ako nije bio njezin dio, bio je čovjek koji je nije razbijao niti stiskao alarm. No teško da bi to bilo dovoljno da nakon rata sačuva glavu. Jer Krajačićeva mreža bila je golema i s pozicije šefa Glavnog stana vidljiva. Ipak, Ivan Stevo Krajačić ga prešućuje. Kao što ga prešućuje i sva publicirana dokumentacija o ilegalnom pokretu u samom vrhu NDH. Ivan Prpić očito je bio iznimno oprezan i tajnovit čovjek koji je dobro pazio da se njegovo ime nigdje ne pojavi, barem ne u ono doba kada ga je to moglo stajati glave. Savršeni špijun iz sjene i to na ključnom mjestu.
Čak ni u dokumentima i objavljenim publikacijama o puču Lorković – Vokić, Ivan Prpić nigdje se ne pojavljuje. On je sve tragove za sobom mudro počistio, na vrijeme pobjegavši u mirovinu i sklonivši se u Slovačku odakle se, poslije rata, seli u Prag. I tu priča dobiva svoj konačni i krajnje magloviti epilog. Englezi ga izručuju Jugoslaviji i on kratko vrijeme provodi u Beogradu na ispitivanju. Nakon toga biva pušten i mirno živi svoje umirovljeničke dane u Zagrebu. Nemoguće je i nezamislivo da je pušten tek tako ili da je nakon rata mogao otkriti neku informaciju koja bi mu spasila život ili ga poštedjela dugogodišnje robije. Vjerojatnije je da je Ivan Prpić bio suradnik obavještajne mreže unutar vrha vojske NDH te da je tim svojim djelovanjem zadužio pobjednike.
SEDAM ŠPIJUNA
Tekstovi iz feljtonskog serijala "Sedam špijuna" su izvorno objavljeni u knjizi ‘Misija: Ubiti Tita, Pavelića i Luburića’, koja donosi portrete najistaknutijih hrvatskih tajnih agenata i smješta ih u povijesne kontekste koji su oblikovali današnju Hrvatsku.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Bagra izdajnicka
Tada je to puno teže bilo napraviti nego danas.
Tko o čemu,Express o ustašama i partizanima.