Bilo je kasno navečer, 16. listopada 1978. godine, kada je hrvatski politički emigrant Bruno Bušić ušao u dvorište zgrade u pariškoj ulici Belleville. Ondje ga je čekao ubojica. Iz zasjede je ispaljeno pet hitaca, od kojih su dva pogodila Bušića. Imao je 39 godina. Njegovo ubojstvo postalo je jedan od najpoznatijih političkih atentata povezanih s jugoslavenskom tajnom policijom, a točan identitet čovjeka koji je povukao okidač nikada nije pravomoćno utvrđen. Za ubojstvo je bio optužen Vinko Sindičić, nekadašnji suradnik jugoslavenske Službe državne sigurnosti, poznatije kao UDBA. Međutim, hrvatski sud oslobodio ga je optužbi, a oslobađajuća presuda potvrđena je 2005. godine. Iako brojne povijesne analize i svjedočanstva upućuju na odgovornost jugoslavenskog sigurnosnog aparata, za sam atentat nitko nije pravomoćno osuđen. 

AGENT 0,03 Špijun koji se ispovijedao Zvonku Bušiću: Pijanstva, žene i ruska krtica u CIA-i

Bušić je rođen 6. listopada 1939. u Donjim Vinjanima kraj Imotskog. Diplomirao je ekonomiju u Zagrebu, radio u Institutu za historiju radničkog pokreta te se istaknuo kao publicist koji je otvoreno propitivao službenu jugoslavensku historiografiju, osobito podatke o žrtvama Drugog svjetskog rata. Zbog političkog djelovanja više je puta proganjan i zatvaran, a nakon sloma Hrvatskog proljeća osuđen je na dvije godine zatvora. Godine 1975. napustio je Jugoslaviju i uključio se u politički život hrvatske emigracije. Surađivao je s londonskom Novom Hrvatskom i postao jedan od vodećih ljudi Hrvatskog narodnog vijeća, organizacije koja je nastojala povezati različite emigrantske skupine u borbi za hrvatsku državnu samostalnost. Godine 1977. izabran je u Sabor HNV-a i postavljen na čelo njegova ureda za tisak i promidžbu. 

No Bušićeva politička ostavština ima i drugu, manje poznatu stranu. Ona se ne odnosi na njegov odnos s jugoslavenskim režimom, nego na podjele među samim hrvatskim emigrantima. O njihovoj dubini posebno svjedoči pismo koje mu je 19. rujna 1977. poslao pjesnik, novinar i politički emigrant Boris Maruna. Boris Maruna imao je tek 20 godina kada je 4. listopada 1960. sa svojom braćom Perom i Šimom pokušao ilegalno pobjeći iz Jugoslavije. U bijeg su krenuli uz pomoć zagrebačkog krijumčara ljudi, planirajući preko područja Gorice prijeći slovensko-talijansku granicu. Pokušaj je završio uhićenjem. Braća su najprije odvedena u prihvatni logor smješten u jednom slovenskom dvorcu, a potom u zatvor u zagrebačkoj Petrinjskoj ulici. Maruna je poslije u jednom pismu gotovo usputno opisao tu epizodu: "U zatvoru 18 dana, mjesec dana se odmaramo..." Kada su se vratili u Zaprešić, dočekani su poput junaka. Nisu odustali. Već 22. studenoga iste godine ponovno su krenuli preko granice, ovaj put uspješno. Nakon boravka u savezničkom izbjegličkom logoru nedaleko od Trsta otputovali su ujaku u Argentinu. Ondje su proveli nekoliko godina, a zatim se vratili u Europu. Braća su se 1965. razdvojila u Parizu: Boris je otišao u Sjedinjene Američke Države, Pero u Španjolsku, dok je Šime radio na brodu.

Maruna je s vremenom izgradio ugled pjesnika, novinara i političkog aktivista. Surađivao je s Hrvatskom revijom Vinka Nikolića, radio u londonskoj Novoj Hrvatskoj Jakše Kušana, sudjelovao u emigrantskom političkom životu i održavao kontakte s nizom istaknutih osoba hrvatskog iseljeništva. O njegovu javnom djelovanju ostao je niz svjedočanstava, intervjua, polemika i biografskih zapisa. Mnogo manje poznata bila je njegova privatna prepiska iz tridesetak godina emigrantskog života. Dio tih pisama nije sačuvan, dijelom zbog konspirativnih okolnosti u kojima su emigranti djelovali, a dijelom zbog nemara samih pošiljatelja i primatelja. Ipak, ono što je preživjelo otkriva političko ozračje koje se znatno razlikovalo od naknadno stvorene predodžbe o složnoj hrvatskoj emigraciji.
Prva poznata skupina obuhvaća osam pisama nastalih od rujna 1963. do rujna 1964. godine. Riječ je o korespondenciji s Jakšom Kušanom, koji je Marunu pozvao u London kako bi se pridružio uredništvu Nove Hrvatske. Taj je poziv Maruni predstavljao izlaz iz argentinskog emigrantskog miljea kojim su, prema njegovu doživljaju, dominirali ustaški krugovi, ideološka zatvorenost i politička atmosfera u kojoj se sve teže snalazio.

ZVONKO BUŠIĆ Thompsonov zatvorenik broj 03941158 uvijek je tvrdio: 'Bomba je bila jugo-sabotaža'

Pisma otkrivaju i drugog Marunu, pjesnika nesigurnog pred vlastitim rukopisom. Dok je pripremao prvu zbirku, neprestano je prepravljao pjesme, odgađao konačnu odluku i sumnjao u kvalitetu napisanoga. Kušanu je priznavao da se zbog pretjerane samokritičnosti nikako ne uspijeva odlučiti za završnu verziju. Čak je i Vinko Nikolić, uvjeren da je rukopis spreman, počeo gubiti strpljenje. Zbirka je ipak objavljena pod naslovom I poslije nas ostaje ljubav. Likovno ju je opremio njegov brat Pero Maruna, koristeći crteže nastale tijekom boravka u talijanskim izbjegličkim logorima 1961. i jedan izrađen posebno za knjigu 1963. godine.
Gotovo petnaest godina poslije Marunina pisma dobivaju potpuno drukčiji ton. Umjesto književnih nedoumica u prvom su planu političke borbe, osobne optužbe i sve veći raskoli u hrvatskoj emigraciji. Najzanimljivije među njima svakako je ono upućeno Bruni Bušiću.

Pismo od 19. rujna 1977. nastalo je u vrijeme kada se hrvatska politička emigracija pripremala za izbore drugog saziva Sabora Hrvatskog narodnog vijeća. HNV je zamišljen kao krovna organizacija demokratskih hrvatskih političkih skupina koje su zagovarale uspostavu samostalne hrvatske države. Međutim, unutar organizacije postojale su ozbiljne razlike u shvaćanju političke borbe, njezinih ciljeva i metoda. Bušić i skupina nekadašnjih sudionika Hrvatskog proljeća pokušavali su nametnuti novi politički program, oblikovan 1977. u švedskom Lundu. Program se temeljio na sedam načela: nacionalnom pomirenju i hrvatskom jedinstvu, povezivanju domovine i emigracije, oslanjanju na vlastite snage, nadilaženju ideoloških razlika, neutralnosti u sukobu Istoka i Zapada, korištenju primjerenih sredstava političke borbe te solidarnosti s oslobodilačkim pokretima u svijetu. Lundske teze, prema vlastitom svjedočenju, redigirao je Mladen Schwartz.

Bušićeva namjera da sa svojom listom ostvari snažan utjecaj u Hrvatskom narodnom vijeću izazvala je Marunino nezadovoljstvo. On u pismu nije pokušavao ublažiti sukob, nego je Bušiću otvoreno spočitavao političku nezrelost, osobnu taštinu i nedostatak širine. Posebno mu je zamjerao ono što je smatrao ponavljanjem starih obrazaca političkog ponašanja: međusobno optuživanje, obračune s neistomišljenicima i pokušaje da se protivnike diskreditira umjesto da se s njima politički raspravlja. Maruna je smatrao da Bušićeva lista, umjesto obećanog političkog okupljanja, produbljuje podjele. U njegovim očima takav pristup nije značio raskid s balkanskim političkim nasljeđem, nego njegovo nastavljanje. Govorio je o pobjedi osobnih frustracija i mržnje nad razumom, a Bušiću je predbacivao i svojevrsnu političku ograničenost koju je povezivao s njegovim dinarskim podrijetlom.

Najzanimljiviji dio pisma nije samo Marunina kritika Bušićevih političkih stavova, nego njegovo upozorenje da je Bušić zbog vlastita ponašanja izložen manipulacijama. Maruna je smatrao da Bušić previše vjeruje ljudima koji ga okružuju, da olako prihvaća njihove procjene i pohvale te da ne prepoznaje koliko ga pojedinci mogu iskoristiti za vlastite političke ciljeve. U tom je kontekstu upozoravao na djelovanje Zlatka Markusa i na odnose unutar Bušićeva kruga. Smatrao je da je njegov politički suparnik podložan utjecajima ljudi kojima je važnija vlastita pozicija nego zajednički cilj. Posebno je znakovita Marunina poruka da se Bušić ne treba bojati onih koji mu otvoreno govore neugodne stvari, nego onih koji ga neprestano uvjeravaju u njegovu iznimnu pamet i političku sposobnost. Upravo bi takvi, upozoravao ga je, mogli jednoga dana od njega tražiti političke usluge i priznanja koja nisu zaslužili. Marunino upozorenje dobiva dodatnu težinu u svjetlu Bušićeva ponašanja u emigraciji. Prema prikazu iz sačuvane prepiske, Bušić nije uvijek vodio računa o vlastitoj sigurnosti. Znao je otvoreno govoriti o mjestu boravka i izazivati jugoslavensku tajnu policiju, unatoč opasnosti kojoj su bili izloženi istaknuti politički emigranti. 

Pismo je nastalo i u sjeni jednog od najpoznatijih slučajeva hrvatskog političkog emigrantskog djelovanja u Sjedinjenim Državama. U New Yorku se tada vodio sudski postupak protiv Zvonka Bušića i drugih sudionika otmice američkog putničkog zrakoplova Boeing 727 kompanije TWA, izvedene 10. rujna 1976. na letu između New Yorka i Chicaga. U zrakoplovu je bilo 76 putnika, a tijekom događaja povezanih s otmicom poginuo je američki policajac Brian Murray, dok je pokušavao deaktivirati bombu ostavljenu na njujorškom kolodvoru. Boris Maruna u tom je sudskom procesu radio kao prevoditelj optuženom Frani Pešutu. Boravak u New Yorku omogućio mu je neposredan uvid u sukobe unutar emigrantskih organizacija, a ono što je ondje doživio dodatno ga je razočaralo. Jedna od glavnih meta političkih napada bila je londonska Nova Hrvatska, list koji je uređivao Jakša Kušan. Riječ je bila o jednom od najutjecajnijih i najčitanijih glasila hrvatske emigracije, čiji je politički utjecaj daleko nadilazio novinarsku djelatnost.

'PLANINSKE LISICE' Bugojanska skupina: Upali su naoružani u Jugoslaviju, njih 19, lovila ih kompletna JNA

U vremenu kada nije bilo interneta ni društvenih mreža, emigrantske novine predstavljale su središnje mjesto političkih rasprava, oblikovanja programa i borbe za naklonost hrvatskog iseljeništva. Tko je imao utjecaj na takvo glasilo, imao je i važan politički instrument. Zato su napadi na Novu Hrvatsku imali mnogo šire značenje od običnih novinarskih polemika. Prema Maruninu viđenju, pojedinci su pokušavali oslabiti list, kompromitirati Kušana i diskreditirati njegove suradnike kako bi promijenili odnos snaga uoči izbora za Hrvatsko narodno vijeće. Optužbe su katkad poprimale gotovo nevjerojatne razmjere. Maruna je Bušiću opisivao kako se praktički svaki novi broj Nove Hrvatske pretvarao u povod za nove sukobe. Novinama se pripisivalo iskrivljavanje stvarnosti, krivotvorenje izjava i neprijateljski odnos prema optuženim otmičarima. Posebno ga je zgrozila priča da je netko optuženicima sugerirao kako su njihove fotografije u jednom broju lista namjerno izrezane zato što Nova Hrvatska navodno zagovara odsijecanje njihovih glava. Maruna je takve interpretacije smatrao bolesnima i opasnima. Nije mogao razumjeti zašto se toliko energije troši na unutarnje sukobe dok je cilj emigrantskog političkog djelovanja trebao biti borba za hrvatsku samostalnost. U njegovoj kritici provlačila se ista misao: hrvatska emigracija raspolaže ograničenim snagama, ali ih umjesto na političko organiziranje, međunarodno djelovanje i stvaranje demokratskih institucija rasipa na međusobna neprijateljstva.

Koliko su takve političke podjele bile duboke, pokazuje i zapis razgovora koje je pukovnik Ivan Babić vodio s Brunom Bušićem u kolovozu 1978. u španjolskom Torremolinosu, samo dva mjeseca prije atentata. Sadržaj tih razgovora objavljen je sljedeće godine u Novoj Hrvatskoj, u nastavcima pod naslovom Bruno Bušić i njegovi problemi. Prema Babićevu prikazu, Bušić je tada već pokazivao znatnu nesigurnost u pogledu političkog puta kojim bi hrvatski pokret trebao krenuti. Nije bio uvjeren da su revolucionarne metode koje su zagovarali pojedini emigrantski krugovi nužno korisne za hrvatski narod. Naprotiv, mučilo ga je pitanje mogu li takve aktivnosti pridonijeti slomu Jugoslavije ili bi samo izazvale novo krvoproliće i još snažniju represiju nad Hrvatima u domovini.

PREMINUO KOLJA DRUŽIĆ (84) Smrt šefa hrvatske Udbe koji je šutio 36 godina: Nikad nije izašao u javnost

Posebno je važna njegova spoznaja da se političke i revolucionarne aktivnosti unutar Hrvatske ne mogu jednostavno voditi iz emigracije. Prema Babićevu zapisu, Bušić je čak razmišljao o tome je li odlazak iz zemlje bio pogreška. Nije tvrdio da ima gotov odgovor na pitanje kakva bi politička borba bila najučinkovitija. Naprotiv, priznavao je da još traži vlastiti model djelovanja i razlikovao se od onih koji su, prema njegovoj procjeni, olako obećavali brzu revoluciju i oslobođenje. Babić je zabilježio i Bušićevo razočaranje užim krugom suradnika te žaljenje što se kandidirao za Hrvatsko narodno vijeće i tako nekim ljudima omogućio dolazak na utjecajne položaje. Taj zapis pruža drukčiju sliku od jednostavnog prikaza Bušića kao nepokolebljivog revolucionara koji je uvijek znao kojim putem treba krenuti. Pokazuje političkog čovjeka svjesnog proturječja, rizika i ograničenja emigrantskog djelovanja. Istodobno, otkriva da kritike koje mu je Boris Maruna uputio godinu dana ranije nisu nastale u političkom vakuumu. Dio problema na koje je Maruna upozoravao Bušić je, prema Babićevu svjedočanstvu, kasnije i sam prepoznavao.

'Tebi svako dobro, brate, ali daleko ti kuća od mene'

Maruna nije vjerovao da hrvatska politička emigracija, podijeljena osobnim ambicijama i međusobnim sukobima, raspolaže dovoljno snažnim i razboritim ljudima za ozbiljniji oslobodilački pothvat. Smatrao je da je korisnije ostvariti makar i mali, konkretan politički rezultat nego sudjelovati u beskrajnim obračunima među sunarodnjacima. Iz takvog raspoloženja moguće je razumjeti i njegovu kasniju pjesničku ironiju, osobito naslov pjesme "Hrvati mi idu na jetra".

U odnosu prema Bušiću bio je istodobno osobno ogorčen i politički skeptičan. Nije osporavao njegovu želju za hrvatskom samostalnošću, ali je smatrao da će mu trebati još mnogo vremena da shvati zamke emigrantske politike i ponašanje ljudi koji ga okružuju. Završetak pisma od 19. rujna 1977. zvuči gotovo kao konačan prekid odnosa. Maruna je poručio Bušiću da mu se ubuduće obrati izravno ako ima bilo kakve prigovore na njegov račun. Nije želio da se iza njegovih leđa šire optužbe niti da se nastavlja političko nadmetanje koje je smatrao izrazom nemoći i bijega od stvarnih problema. Na kraju mu je poželio dobro, ali i jasno dao do znanja da s njim više ne želi imati posla. Završio je naglašavajući kako je, usprkos svim iskušenjima emigrantskog života, uvijek nastojao ostati gospodin. Godinu dana poslije Bruno Bušić bio je mrtav. Njegovi posmrtni ostaci, prvotno pokopani na pariškom groblju Père-Lachaise, preneseni su 16. listopada 1999. na zagrebački Mirogoj.

Izvor: Knjiga Nikice Mihaljevića: Emigrantska pisma Borisa Marune