Thompsonov zatvorenik broj 03941158 uvijek je tvrdio: 'Bomba je bila jugo-sabotaža'

Moji motivi nisu bili teroristički niti sam terorist. Ljude obično boli kad im kažu istinu, a u tome da sam ja terorist nema ni trunke istine. Bio sam glumac i to je sve bila predstava, objašnjava i polako, ispod stola, vadi cigaretu. Onda je naopako stavi u usta, poliže jednu stranu da sporije gori, otkine pola filtera s crvenog Marlbora, okrene i zapali. Pravi ritual. Bušić će reći i da avion nije oteo. "Ja sam ga samo posudio", rekao je Zvonko Bušić u ekskluzivnom intervjuu Igoru Alborghettiju za Jutarnji list 2010. godine. On je zatvorenik broj 03941158, njegovu zatvorsku oznaku je na megakoncertu na majici nosio Thompson. 

Bušić je 2013. počinio samoubojstvo vatrenim oružjem u Rovanjskoj kod Zadra. U američkim zatvorima proveo je 32 godine, osuđen na doživotni zatvor zbog otmice aviona i postavljanja paklene naprave koja je ubila policajca. Kad je pomilovan, na njegovu dočeku pri povratku u Hrvatsku bio je i Marko Perković Thompson. Hrvatski emigrant Bušić je bio u skupini otmičara putničkoga zrakoplova sa 76 putnika, na letu od New Yorka do Chicaga, u rujnu 1976. godine. Zbog te otmice zrakoplova i pogibije policajca prigodom deaktivacije bombe koju je ostavio u pretincu njujorške podzemne željeznice 21. srpnja 1977. godine je u Americi osuđen na doživotni zatvor, a pomilovan je u srpnju 2008. godine, nakon čega se vratio u Hrvatsku.

U intervjuu Igoru Alborghettiju za Jutarnji 2010. pokušao je objasniti svoju ulogu u otmici zrakoplova i okolnosti koje su dovele do smrti policajca.

- Rado bih to objasnio i Amerikancima. Možete reći što god želite, no sklon sam vjerovati da je to bila sabotaža. Ne mogu shvatiti, a u New Yorku je postavljeno i demontirano milijun paklenih naprava, da je baš tada poginuo policajac. To je, kažem, bila sabotaža. Nikad se nisam bavio bombama, eksplozivima. Ovu sam sklopio prema uputama iz knjige ‘The Anarchist’s Cookbook’...

Bez obzira na sve, Bušić je i nakon 32 godine robije vjerovao da je učinio ispravnu stvar.

- Bomba je bila apsolutno potrebna jer sam morao uvjeriti Amerikance da mislim ozbiljno i da me puste da završim misiju. Znate da su bombe koje smo unijeli u avion bile lažne. Bio sam pažljiv u svakom dijelu. Tijekom pregovora sam rekao da ću se vratiti u New York i sam demontirati napravu. (...)  Da je situacija danas ista kao tada, učinio bih sve to opet. Ali... Neizmjerno mi je žao i kajem se zbog smrti policajca Briana Murraya. Teško mi je bilo i još osjećam odgovornost zbog onoga što se dogodilo njemu, njegovoj ženi, djeci i prijateljima. S iskustvom koje danas imam i iz moje perspektive, naravno da ne bih to nikada učinio. Bomba, opet kažem, nije trebala ubiti. Rekao sam policiji u New Yorku sve o toj bombi. Bio sam siguran da se neće ništa dogoditi. Ona je trebala biti jamstvo da će nas pustiti do kraja u našoj misiji, rekao je Bušić u intervjuu za JL. 

Prema Bušićevoj verziji priče, prilikom demontiranja je učinjeno toliko nepravilnosti koje su rezultirale tragedijom.

- Smatrao sam da sam učinio sve da se zlo ne dogodi. Primjerice, za lažne bombe u zrakoplovu nitko nije znao osim mene. Čak ni moji pomagači. Nisam se htio dovesti u situaciju da netko od njih, u panici ili lošoj procjeni, aktivira eksploziv te pobije putnike i sebe. Za eksploziju prave bombe, i to stvarno mislim, policija je napravila niz neshvatljivih pogrešaka. Primjerice, bombu su, a bila je u pretincu oko metar i pol iznad zemlje, izvlačili nekakvim konopima. Onda im je pala na pod. Zatim su je, u posebnom vozilu, odnijeli na poligon u Bronxu i pokušali je demontirati presijecanjem žica kliještima na daljinsko upravljanje. Pokušali su nekoliko puta, ali sustav nije radio. I to je bilo prvi put, prema riječima policije, da se tako nešto dogodilo. Konačno, policajac Murray se spustio u rupu gdje je naprava stajala ni dvije minute nakon pokušaja neuspjele demontaže. Pravila jasno kažu da treba proći 30 minuta. Nije ni imao zaštitnu opremu. Došao je u odijelu i onda je bomba eksplodirala. Kad smo to doznali, iz svih nas kao da je nestala sva snaga. Potpuno sam se slomio i odmah nakon toga smo se svi predali vlastima.

Do smrti je Bušić bio uvjeren da je riječ bila o sabotaži. 

- Na mjestu gdje su demontirali bombu bilo je puno ljudi. Radili su s opremom na daljinsko upravljanje radiovalovima koja se može ometati i koja nikad, ali baš nikad prije toga nije imala kvar. Postoji puno načina na koji se to može učiniti. Zašto? Da nas diskreditira. Mi smo željeli otmicom aviona pokazati kakvo je stanje u Jugoslaviji. To je bila politička akcija idealista, fanatika, separatista, ali ne terorista i ubojica. Trebalo nas je pretvoriti u ubojice. Recite mi je li sasvim nevjerojatno tvrditi da je među ljudima koji su bili na poligonu te večeri bio netko tko je imao znanja, vještine i jasan motiv da nam to napravi?

Zvonko Bušić Taik je naivno vjerovati da će otmica američkog aviona bilo što promijeniti u Jugoslaviji.

- Htjeli smo upozoriti na ono što se događalo u tadašnjoj državi. Vjerovao sam da će akcija imati odjek u svjetskoj javnosti i zato sam odlučio oteti američki avion. Da sam oteo albanski, koga bi bilo briga. Nismo, kako smo planirali, doletjeli do Hrvatske. Letke su, istina, bacali iznad niza gradova na zapadu, objavljen je naš proglas u američkim medijima.

Henry Kissinger je govorio je da će ih, ako dolete do tadašnje SFRJ, njihova vojska srušiti...

- Ne bi nas srušili. Nema teorije. Američki avion pun putnika? Zato su stavili prepreke na pisti splitskog aerodroma. Bojali su se, ali mi nismo ni željeli sletjeti u Jugoslaviji nego baciti letke nad Solinom i Zagrebom.

Bušić je 1987. nakratko pobjegao iz zatvora.

- Pobjegao sam iz federalnog zatvora. To je točno. To je bio protest. Prije svega zbog toga što je Julie dobila produljenje kazne. Prokopao sam tunel ispod ograde i pobjegao. Pronašli su me nekoliko dana poslije u drvenoj kućici koju su koristili kao skladište za novine. Znam da je bilo strašno hladno i da sam se tamo sakrio od studeni. Spavao sam zamotan u novine na kojima je bila moja slika na naslovnici i vijest o bijegu. Policajac koji me pronašao nije ni znao tko sam. Pitao me imam li kakve dokumente. Rekao sam mu da nemam, a on da sam onda u malom problemu. ‘Čujte, gospodine, ja sam bjegunac iz federalnog zatvora. Mislim da je to puno veći problem’. Pogledao me u čudu, stavio mi lisice, a ja sam samo izustio: ‘Vodite me negdje na toplo!’ Vratili su me u zatvor, u potpuno zatvoreni odjel, a građevinski radovi na poboljšanjima sigurnosti, nakon mog bijega, stajali su zatvorsku administraciju oko 16 milijuna dolara.

U zatvoru su ga, kaže, htjeli likvidirati.

- Htjeli su me nekoliko puta ubiti. Neki crni revolucionari. Novine u Atlanti su zakuhale cijelu stvar. Pisali su da je stigao hrvatski nacist, rasist, a ovima sam, zbog toga, bio savršena meta. Jer, da su me ubili, imali bi uvjete za napredovanje u revolucionarnoj hijerarhiji. 

Cijeli intervju Zvonka Bušića u Jutarnjem iz 2010. možete pročitati OVDJE.